- Peščanik - https://pescanik.net -

Neznanom junaku

Pisac, filozof, konceptualni umetnik, astronom. Upravnik Narodne biblioteke Srbije. Ustupio nam je delove svoje nove knjige, Neznanom junaku, Laguna 2010. Živi u inostranstvu. Život je inostranstvo. Umetnost je domovina.

 

UNAPRED

 
Bog je dezinformacija. Bilo da je jedan, ili da su trojica, ili da ih ima više. Trojica se pojavljuju 1914. godine, u Terezinskoj samici pred okovanim Gavrilom Principom (glava 1). Nužni su, a nemogući. Nezamislivi, a blistavi. Sto godina kasnije, zatičemo ih u Србији. Teško ih je pratiti jer stalno menjaju svoj izgled, ne drži ih mesto, služe se mađioničarskim trikovima. Zbog njih Диктатор ne može mirno da spava (glava 2).

U telepatskoj su vezi sa čas bezimenom čas višeimenom junakinjom (glava 3). Ona је smela i samosvesna, sposobna da pogine za slobodu i istinu, ali i da vaskrsne. U Србији je neočekivano veliki broj žena obdaren sposobnošću vaskrsavanja. One su našle utočište na Velikom ratnom ostrvu, u Rasadniku. To su njene sestre u smrti, njene sestre u životu, njene sestre u Србији (glava 10).

Ona ima svog Neznanog junaka. Njena subverzivna i opscena uverenja, kretanja, postupci – kao i njena telepatska veza sa trojicom tajanstvenih ljubavnika – izloženi su neprekidnom praćenju u organizaciji tajne policije (glava 4). Tajnim službama rukovodi Luda, najbliži Диктаторов saradnik.

Диктатор diktira. Opčinjeni narod Србије je u stanju reverzibilne kome (glava 5). Deca trpe najviše. Bebe odbijaju da se rode. Pa ko bi želeo da se rodi i živi u zemlji na čijem nebu nema nijedne zvezde! Rusi pomažu koliko mogu (sve glave). Спасибо.

Kad sazna da je neopozivo neplodna, ona odlazi iz Beograda, savladava brojne prepreke (glava 6) i dospeva do same granice. Vodi ljubav sa autostoperom kojeg je pokupila usput. Oboje bivaju usmrćeni otrovnim gasom u snu, u sobi pograničnog motela. Poznato je šta sanjaju dok umiru (glava 7). Služba za asanaciju terena odnosi njihova tela i pridružuje ih drugim telima u tovaru hladnjače koja ih transportuje do visokih peći na drugom kraju zemlje (glava 8).

Ali pre spaljivanja ona vaskrsava. Ništa čudno, žene u Србији to mogu (glava 9). Režim odmah reaguje: donosi zakon – u skladu sa Ustavom Србије – o zabrani vaskrsavanja (glava 11). Prema saopštenju DURP-a, Državne uprave za religijska pitanja, novi zakon predstavlja „važan korak prema javnoj i kontrolisanoj institucionalizaciji upravljanja svetim protokolom vaskrsavanja“.

Pored žena, ovim zakonom neposredno su ugroženi i isihasti. Njihov Patrijarh telepatski ukazuje na nužnost otpora i sveobuhvatne pobune. Диктатор ima odlučujući uticaj na izbor sledećeg isihastičkog Svetog Oca (glava 12). Raskol je izbegnut i zaceljen u svetoj tišini vere.

Диктатор je pobeđen, podvrgnut dresuri i pripitomljavanju, što je mukotrpan proces sa neizvesnim ishodom. Luda automatski zauzima upražnjeno mesto (glava 10). Borba Neznanog junaka i Диктатора je večna (sve glave). Србија je u Božjim rukama (sve glave). Trojica ćute. I tu se ništa ne može. I to je sve.

 

RUŽA


RASPEĆE

Ide čovek praznim putem, nosi svoje ime i prezime.

Stopira. Palac je stalno u vazduhu. Hoda bos ivicom asfalta. Letnje je doba, jako Sunce, senka treperi. Zaobilazi lokve olova, tu i tamo. Na glavi mu slamnati šešir ukrašen fazanovim perom.

Na leđima bele košulje napisano je njegovo ime i prezime, kao na sportskom dresu, samo što nema broja. Kako se zove ovaj čovek, još mladić? To mora da se pročita. Ko hoće da pročita, mora da zna posebnu podvarijantu redukovane ćirilice.

Umoran od hodanja, svrati u crkvu pored puta. Nema vrata. Uđe. Senovito je, iako deo krova nedostaje. Crepovi na krovu, krljušt na ribi. Skida šešir. Svetlost se kroz procep sliva kao plašt od blede pene, u kosom slapu, predmete koje obgrli dematerijalizuje, zasipa sjajnom prašinom.

Čovek stane pred visoki ikonostas, tešku konstrukciju od rezbarenog ružinog drveta, malo nagnutu prema posmatraču. Kao da je samo još paučina čuva od pada. Većina ikona je tu, uprljane su, potamnele, ali neoštećene.

Gleda, ali ništa ne razume. Sedne pred Raspeće. Ne gleda više, sagnuo je glavu, bleda trava izbija između kamenih blokova poda, pa onda opet pogleda. Raspeti ima sklopljene kapke, pa se ne razaznaje je li živ ili mrtav. Pre će biti da je još živ, pomisli posmatrač, tako bi slika dobila na dramatičnosti.

Podigne ruke u visinu ramena, drži ih tako, raširene, nagne glavu na prsa, nehajno oponašajući prizor. Spušta ruke. Odmara se. Odmori se.

Izađe iz crkve. Vrati šešir na glavu. Nastavi da hoda. Ponovo podiže palac. Istina je ono što su mu pričali: ovim drumom nema saobraćaja.

Ide čovek praznim putem, nosi svoje ime i prezime. Najzad nailazi jedan automobil, staje. Bučna plava folksvagen-buba, model izvan proizvodnje već četrdeset godina. Vozač je ugasio motor i čeka. Autostoper skida šešir, otvara vrata nasuprot vozaču. Kvaka je vrela. Za trenutak, učini mu se da unutra nema nikoga.

Zavuče glavu sasvim u kabinu, škiljeći kroz trepavice kaže:

– Idem prema granici, je li to i vaš pravac?

– Jeste. Uđite – odgovori žena za volanom.

Njegovih je godina, ili malo starija, sitna, kratke smeđe kose. Nosi plastične naočari za sunce. Na usnama nema karmina, na kratkim ali ipak zgodnim nogama nema cipela. Ne okreće glavu, pogled joj je zalepljen za asfalt. Na njenoj haljini je srebrnim koncem izvezeno ime. Pošto je naslonjena na sedište to se ne vidi.

Autostoper ionako ne želi ništa da je pita. Ona pripaljuje cigaretu, nudi i njemu. On kaže:

– Ne, hvala.

Polaze. Buba se kreće sporo i jednolično. Žena se brine da kola ne prokuvaju, zato vozi pažljivo. On se ne žali. Nema saobraćajnih znakova, niti pune nit isprekidane bele linije, ispred je samo loš hrapavi asfalt. Ako ih ne zaustave, do prelaza će im trebati najmanje tri sata. Tačnije, do prvih graničara.

Nebo je ogromno i čisto, ali se uopšte ne vidi – od prejake jare koja kipi kao mleko. Dan, a kao da je noć, bez ijedne zvezde. Ovo kao da je inostranstvo, ovo je neka druga planeta, pomišlja žena, ovo nije Zemlja. Pogleda u čoveka do sebe. On ima sklopljene kapke, pa se ne razaznaje je li živ ili mrtav. Pre će biti da je još živ, pomisli, jesmo li od iste vrste, mali zeleni izgubljeni Marsovci, Jupiterijanci…

Neznanac uključi radio. Začuje se divna narodna makedonska pesma, dobro je što postoji:

Јaс си имам, Ружо, леле јас си имам, јас си имам, Ружо, до три болести.

Прва болес, Ружо, леле прва болес, прва болес ми е, озеро на Охрид.

Втора болес, Ружо, леле втора болес, втора болес ми е, тугина ке одам.

Трета болес, Ружо, леле трета болес, трета болес ми e, умирам за тебе.

Ide plava folksvagen-buba praznim drumom, nosi dva slepa putnika. Tri, ako računamo i fluorescentnog zeca na zadnjem sedištu, posutog šećerom u prahu.

Kad kasnije u prljavoj sobi motela jebu jedno drugo, različiti od sebe samih, to možda još uvek nije čin obeznanjenog trganja svake veze sa spoljnim svetom, ali nisu ni daleko od toga. Bar čili – bolno, ali zato potpuno – sveprisutna bezuslovna zavisnost od Otadžbine, Naroda, CKS-a, Centralnog Komiteta Spasa i od obožavanog Диктатора.

Gube tlo pod nogama, nebo su već usput izgubili i sada plutaju u vakuumu, jedno telo drugom telu jedina orijentacija.

Motel je zapušten, isti kao svi moteli u Србији, poslednji s ove strane granice. Od njih dvoje, bliže onoj strani u ovom trenutku samo su vojnici u punoj ratnoj opremi. Zna se da graničari imaju metak u cevi i samo jedno naređenje: ubij ili budi ubijen.

Par iz plave bube nema nikakav plan. Zakopavaju jedno drugo u telesnost najdublje što mogu, potiskuju iz svesti – doslovno snagom i nežnošću udova – tragove bilo kakvog smisla, što im pričinjava žestoko zadovoljstvo. Kao da će se spasiti tek ako nestanu jedno u drugom, proždirući se.

Šapuću skarednosti na stranom jeziku, zabranjenom u njihovoj zemlji. Ona je započela tu igru, ako je to uopšte igra:

Ze akun ifigoy… ifigoy grahes… – vređa ga ona, dok joj uzbuđenje liže kožu, ježi je.

Vose buqewem cet a kaeledid tlehe – on joj uzvraća.

Dok žena svršava, fazanovo pero nežno je miluje po kičmi. Svaki pršljen je dotaknut i na trenutak oslobođen svakodnevnog pritiska težine, straha. Ide pero niz moždinu, nosi јој čarobni prah blaženog olakšanja, sreće. Njihova čula i njihov um najzad su im poverovali.

On ejakulira izgovorivši na maternjem jeziku prosto:

– Da.

Od tog časa, ona je noseća.

Od tog časa, sve se menja.

Od tog časa, Диктатору su dani odbrojani.

Leže na stomacima jedno uz drugo, licem prema licu, ipak se ne dodirujući, čak ni pogledom, providni su, kao one ribe-čudovišta iz najdubljih dubina Crnog mora, kuda nikakva svetlost ne prodire. Imaju otvorene kapke, ali se ne može razaznati jesu li živi ili mrtvi.

Pre će biti da su još živi, tako prizor dobija na dramatičnosti. Još ne spavaju, ali ništa im drugo ne preostaje. Jedna njena zenica je zlatna, druga zelena, zemljanozelena.

Nisu gladni, a morali bi biti, ništa nisu jeli čitavog dana. San im se približava krijući se, nije im potreban. Nije im više ostala nijedna želja, slobodni su od svake boli.

Veliki ventilator na plafonu je proradio – ražalovani helikopter, gvozdeni vilin konjic bespomoćno prevrnut naglavačke – i sad im služi da isuši znoj, rashladi ogrebotine.

Ide helikopter praznim noćnim nebom, nosi na trbuhu reflektor, buka je nesnosna, sva sreća da je strašna letelica samo virtuelni plod njihove podsvesti, pa se tišina može ponovo prizvati, ali snop je gust i vreo kao gejzir, prikiva ih uz ležaj.

Odozgo, iz ugla tavanice, kamera zumira: na stopalima, od prstiju do pete, imaju istetovirane serijske brojeve, slova, šifru. Nadgledni organ nema problema s  identifikacijom.

Na njenom levom ramenu istetovirana je mala ruža: krunica, bodlja, list. Crtež je nevešt, delimično razliven, bolan, nedavno nanesen, nezakonit.

Njegova mlečnobela ramena prošarana su pegama kao nežnom rđom, izbledela geografska karta severnog arhipelaga. Plovi brod uskim moreuzima, nosi lak, ali dragocen tovar, pleća su jedra, jarbol kičma. Njegova leva ruka sama od sebe zauzima položaj kao pri stopiranju, s podignutim palcem.

Imena i prezimena istetovirana su im na leđima, krupno, mašinski precizno, u masnom crnom luku od lopatice do lopatice. Zvanična državna ćirilična tipografija.

Njegovo ime – kao ona velika slova na kartama sveta kojima ne ugledaš odmah niz, nego moraš da potražiš pogledom sledeće slovo da bi sastavio ime kontinenta.

Njeno ime – kao naziv male cvećare na uglu ulice.

Ta imena se ne poklapaju s imenima na njihovoj odeći.

Koga to ovo dvoje misle da prevare: TSJM, Tajnu službu i javnu miliciju, RCS, Revnosnu carinsku službu, Cenzuru, KOM, Kontraobaveštajnu mrežu, Saobraćajce? Ili prosto sebe, Boga? Kako god bilo, nije više ni od kakvog značaja. Neutralisani su tu, na krevetu pograničnog motela, u snu, ne pomerivši se, NGSP-om, Nervnim gasom sporog dejstva, ispuštenim iz pokvarenog ventila na radijatoru, to jest ispravnog.

Najvažnije je da su posle mnogo godina oboje slobodno sanjali, izvan dometa totalne kontrole programirane nastave NSOP-a, Neprekidnog svenarodnog obrazovnog procesa, izvan dometa hladnih senzacija CNSN-a, Centralnog nervnog sistema naroda, izvan dometa ultrakratkih talasa hiperrealizma DRTL-a, Državne radio-televizije i literature. Tako sanjati nezamisliva je sreća.

On je sanjao svoju omiljenu televizijsku reklamu, koju je video kada je bio na službenom putu u inostranstvu, jedini put u životu, ponosan na svoj pasoš od roto-hartije, za jednokratnu upotrebu.

Ona je sanjala svoju omiljenu bajku, staroindijsku, koju joj je starija sestra pričala pred spavanje, svaki put pomalo izmenjenu, ali uvek s istim veličanstvenim krajem, toliko lepim da se ne da razumeti.

Sanjaju lako i precizno, nema interferencija, kao da su budni.

Reklama i bajka, iako ih deli četiri hiljade godina, poručuju isto: istina ne zna za istorijski progres, njen jedini Bog je Bog jezika. Reklama i bajka poručuju isto: istina je jača od života za život i od smrti pred smrću, ona ljubi u usta i iz usta, duboko i bestidno. Uvek nalazeći razliku i grešku u vladajućem poretku, ona ih odaje kao svoje najintimnije biće, pobednički kršeći prinudu važećih principa i zakona. Istina je veliki majstor maske i iznenađenja, neprimetno gradi svoj put i svoje krajnje odredište, uživa da se pokazuje tek u poslednjem prizoru, da se čuje tek u poslednjoj replici – istina se govori tek u poslednjoj rečenici.

Ide gas praznim cevima, nosi slatku smrt izbavljenja.


BICIKL

Sliku ne prati nikakva muzika, samo prirodni zvuci, vazduh koji mirno diše, tišina. Povremeno nekakvo jedva čujno šuštanje, kao kad se grafitnom olovkom piše po tankoj hartiji. Možda ni to. Jer slika je uglačana, do nedodirljivosti.

Slika predstavlja uski asfaltni put kroz blago zatalasani zeleni pejzaž. S jedne strane travnjaci, a s druge već olistala šuma. Na vlatima trave podrhtava rosa, titraju zemaljske zvezdice. Tamo u tepihu deteline čuče dva bela zeca, došaptavaju se, a u senovitoj šumi divljih jabuka neko gradi jedrenjak sa hiljadu jarbola.

Kroz vitke senke jarbola začuđene srne promiču bešumno. Treći zec leži u grmu lešnika, gladi uši, siguran da ga niko ne vidi. Ali grdno se vara.

Vedro nebo kao plitka plima. Blistavo bistro jutro u kasno proleće, lako, isprano, ispeglano kao pelena. Ekran emituje vrlo prijatnu svežinu. Ono što se ne vidi, tu ne postoji. Pored puta na klupi sedi gospodin srednjih godina, po svemu sudeći slep, mirno puši lulu. U ovoj priči on je tek usputni lik, mada je dim iz lule otrovan.

Putem nailazi neko na biciklu. Lagano se približava. Što je bicikl bliže, jasnije se čuje škripavi zvuk koji unosi jedinu neprijatnu notu u savršeni red i spokojstvo idiličnog okruženja. Ono što se vidi, vidi se dobro, izuzetno precizno i jasno, u kristalnoj rezoluciji.

Biciklom upravlja crnokosa devojka, u jednostavnoj lanenoj haljini na cvetiće, kratkoj, tako da može nesmetano da okreće pedale. Škrikc-škrikc-ciju! Škrikc-škrikc-cij!

To je Ruža. Izgleda da Ruža ide u susret onome koga voli, ali ko zna, to se ne vidi, pa možda i nije tačno. Sve je bliža, sad je već i slepcu jasno da je Ruža vrlo lepa. Poželjna kao pupoljak, kao trešnja na vrhu torte, ili – tačnije – ta trešnja koju svi spominju poželjna je kao Ruža, jer svaka poželjnost na ovom svetu potiče od naše Ruže i uvire u našoj Ruži.

Ruža je svesna svojih atributa, sve je tu i sve zavodi: besmrtni torzo izvajan u klizavom emajlu, spokojan pogled visoko plemenite bake, nenametljiva elegancija zrele žene, gipki i odlučni pokreti samosvesne devojke, osmejak devojčice zanete omiljenom igrom, koža odojčeta, životnost ćelijskog jedra.

Opisati je zahtevalo bi mnogo više vremena nego što dozvoljava trajanje jedne televizijske reklame. Kakve prozračne oči, kakva glatka i prozračna koža! Kakve sočne i slatke usne! Naročito treba obratiti pažnju na to lice, na svilenkaste prelive puti. Ruža zna tajnu koja svakoj našoj ženi može podariti baš takvu svilenkastu put. Lepota počinje lepom kožom.

Lepota je neopisiva, jer lepo je u opisu, a ne u devojci. Nije reč o opisu lepote, nego o Ruži – o lepoti opisa. Ako je lepa – a jeste, to se dobro vidi – onda to znači da njen lik nešto opisuje. Samo šta?

Bilo kako bilo, Ruža je bezbrižna, njena duga crna kosa prati je kao talas belu barku, a gola kolena ljeskaju, dok ih podiže i spušta lakim ujednačenim ritmom. Ali, to škripanje je sve glasnije. Škrikc-škrikc-ciju! Dok prizor sporo i meandrirajući protiče i ne dodiruje je, da ne naudi savršenstvu: škrikc-škrikc-cij!

Na prvoj krivini Ruža uspori, skrene s asfalta, prikoči, spusti stopalo na tlo. Na zemlji je, ne može propasti. Tlo je nosi i ne znajući šta radi. Ruža silazi sa sica. Oslanja bicikl na kratku pomoćnu nogaru.

Saginje se do lanca i cimne ga malo napred, malo nazad. Lanac škripi. Škrikc-škrikc-cij! Lanac je suv i zarđao, jer je bicikl pre neku noć ostao ispred kuće na kiši, nepokriven. A sipilo je do zore. Zato sad lanac škripi. Može li ova nesmotrenost naše Ruže biti kobna?

Ne može, naravno. Ruža zna u kom grmu leži zec. Njenim licem minu ozarenje idejom. Trepne, kao živa lutka.

Ruža se uspravlja i iz korpe od pletenog pruća nad zadnjim točkom uzima okruglu plastičnu kutijicu, prozirnu kao čaša vode. Odvrće poklopac i prstima zahvata malo beličaste pomade. To je čudesna krema koja svakoj našoj ženi može podariti svilenkastu put vilinske finoće.

Zatim se opet sagne, čučne i kremu nanese dužinom lanca, od točka do pedala, sa gornje i donje strane karika. Njeni prsti su nestvarni, šta god da Ruža radi – ostaju čisti. Prozračni i slatki su prsti ove devojke, opisuju mreškanje vode na obližnjem jezeru.

Kad završi s mazanjem zarđalog lanca, Ruža ipak obriše ruke, i čini to vrlo uverljivo. Sve što čini, ona čini kao da to zaista i čini. Vraća pomadu na mesto, opet zajaši bicikl. Podigne ruku i zabaci kosu iza ramena, kao gavran krilo, u pesmi. Usmeri pogled napred. Vidi put koji joj predstoji. Njeno lice zorno pokazuje u čemu je tajna lepote – lepota počinje lepom kožom.

Trenutak potpune, bezuslovne tišine. Ono što se ne vidi na ekranu, ni ne postoji. Naša svest je kao taj ekran. Slika je uglačana, do nedodirljivosti.

Ruža se otiskuje od tla kao jedrenjak sa hiljadu jarbola od pristaništa, nastavlja vožnju. Šuma s desne strane ponovo krene, klizi tik niz glatku blistavost Ružine pojave i njenog bicikla. Ali, nešto nije u redu: bicikl i dalje škripi! Škrikc-škrikc-cij! Da, da, Ruža bezbrižno okreće pedale, ali bicikl jednako škripi. Škrikc-škrikc-ciju! Škrikc-škrikc-cij!

Taj zvuk je neopozivo ostao tu. Ruža se ne obazire, uopšte nema nameru da opet skrene s puta i prekine vožnju. Doduše, škripanje i cijukanje kao da je neznatno tiše, ali to je samo privid – zato što Ruža sve više odmiče, lagano kao pri dolasku. Vrluda bezbrižno dalje niz predeo, smanjuje se postepeno. Njena leđa i vrat takođe su vrlo lepi –  ista jedrina, ista prozračnost i svežina kože – opisuju obrise porcelanske vaze u koju će staviti ono cveće sa haljine kad stigne kući.

Kući koja ne postoji, jer se s ovog mesta ne može videti, nije prikazana. A kad bi postojala! Ali, ta kuća je onostrana, nema u ovoj reklami nikakvu ulogu. Ruža stiže niotkud i odlazi ko zna gde. Jedino je škripavo cijukanje stvarno.

U stvari, neprijatan zvuk zarđalog lanca sada je čak i glasniji, misli Ruža. Ipak, to joj ne smeta da iskreno uživa. Nikavo škripanje, cijukanje, zveckanje ili čegrtanje ne mogu je učiniti manje lepom, manje poželjnom, niti njenu kožu manje prozračnom i glatkom. Njeno lice je istinski izvor svetlosti koja čitav pejzaž omiljuje, uznosi.

Gledati Ružu isto je kao slušati najdražu melodiju, tiho, u dubini ušiju. Predeo je jedva primetno nagnut, kao beskonačno produžena nizbrdica, pa vožnja ne iziskuje nikakav napor. Na biciklu koji uporno škripi. Ruža najzad zamiče krivinom, na putu više nema nikog. Kuda se prozračna lepotica uputila nije važno, jer sada je reklami koja škripi i cijuče došao kraj.

Svaki pokret na slici prestaje. Onaj zvuk se još uvek jasno i glasno čuje. Pred očima, preko zaustavljene slike – uz uporno škrikc-škrikc-cij! – na ekranu niče natpis, slovo po slovo:

tajna koju svaka naša žena zna

R u ž i n a  k r e m a

garantuje

ČISTU VLAŽNOST

bez imalo masnoće!


FOTOSINTEZA

Naše prvo božanstvo, proletnji Bog fotosinteze po imenu Laticama Ovenčani, živi u svetlosti, u nekoj vrsti rajskog vrta, gde ga dvori stotinu prelepih vila, skoro devojčica, stotinu bistrih duga. One mu iskazuju bezuslovnu privrženost i ljubav time što ga posipaju laticama tek niklih cvetova voćki i livadskih biljaka. Dok lebde nad njim, kao stotinu pokretnih drhtavih oreola, slične morskim konjicima, on blista, oličavajući pralik lepote i moći.

Ali, jedna od zaljubljenih vila zakači u letu granu procvale trešnje – bila je nepažljiva jer nije mogla da odvoji pogled od svog Boga – i strmoglavi se na zemlju. Kad se probudila iz nesvesti, vide da je u telu natprirodno lepe, natprirodno mirisne, ali sirote devojčice, rođene u brojnoj porodici koja je oduvek pripadala kasti Nedodirljivih.

Devojčici su dali ime po jedinom natprirodnom cvetu za koji su znali – Ruža. I zaista, umesto srca imala je pupoljak ruže.

Ruža se sećala svog prethodnog života i Laticama Ovenčanog koga je obožavala. Ovde na zemlji, izvan svetlosti, obožavanje je ostalo, ali je zadavalo bol. Samo noću, kad svetlost mine, bilo joj je malo lakše. Ono što je za Ružu bila bol, ljudi su na njenom licu tumačili kao blaženi osmeh.

Roditelji devetogodišnju devojčicu udaju za mladića iz udaljenog sela, koga nikada do tada nije videla. Ženik je bio dobra prilika, zdrav i vredan mladić, pripadnik iste kaste. U njegovom selu nalazio se mali hram Laticama Ovenčanog, ubog i zapušten. Niko od meštana odavno nije obraćao pažnju na sjaj zarobljen čipkom gustog bršljana.

Ruža bi dobra žena svome mužu i bi dobra majka brojnoj deci. I pored svih životnih obaveza koje su je iscrpljivale – u kući, u polju, na pijaci – nalazila je snage i vremena da svakog dana odlazi u obližnji hram Laticama Ovenčanog.

U dvorištu zasadi trešnju. Drvo nikne i razgrana se, živo kao mlazevi u fontani bogatoj vodom. Pupoljak u Ružinom srcu poče da se otvara.

Do njenog dolaska u selo hram je bio skoro zaboravljen, a Ružinom brigom i marom ponovo je zablistao. Svakog predvečerja bi dolazila, plevila korov, sakupljala latice, čistila i prala, palila mirisna drvca pred oltarom, polivala zasađeno cveće i dugo u noć molila se svom Bogu.

Trešnja u dvorištu cvetala je svakog proleća čudesno lepim cvetovima i potom rađala mnoštvom slatkih, jarkocrvenih plodova.

Videvši kako je hram zahvaljujući Ruži ponovo oživeo, ljudi počnu češće da dolaze. Dok Sunce zalazi, ogromno indijsko Sunce, razgovarali su s njom o Laticama Ovenčanom, obraćali joj se za pomoć i savet, mirisali rascvetali cvet njenog srca. Ruža je u svakom čoveku oživljavala tračak lepote i večnog dostojanstva.

Kod kuće, požrtvovano je brinula o deci i marljivom mužu. Poslovi su mu se posrećili, tako da su od nekog vremena malo lakše i lepše živeli. Desio se nezapamćen presedan –  bili su primljeni u kastu iznad svoje. Ruža i njena porodica postali su dodirljivi. Ime njihove porodice uzbuđeno je šaputala cela Indija.

Ružin život proticao je u skladu sa smrtnim ljudima i u čežnji za svojim dalekim nebeskim zavičajem.

Doživela je da vidi unučiće, praunučiće i čukununučiće. Svi koji su je znali smatrali su staricu sveticom. Uprkos starosti i umornim kostima, njena lepota nije prolazila i to su čak i slepci mogli da vide, samo da su znali gde da dođu i pogledaju.

Ali, posle mnogo godina, prva latica njenog srca sparuši se i otpadne, spusti se bešumno u mirisni humus mrtvog cveća.

Kad je osetila da se smrt konačno približila, ona u hramu pripremi sebi odar. Trešnja se upravo osula hiljadama cvetova i Ruža reši da sagradi odar pod svetom krošnjom.

Cveće se samo od sebe trgalo iz zemlje i sa grana, hrlilo starici u naručje. Tako je Ruža uspela, uprkos godinama, da sama sebi pripremi mirisni ležaj.

Kad je umrla, probudi se u krilu Laticama Ovenčanog, mlada i lepa kao uvek. Devedeset devet vila vršnjakinja posipa ih laticama cvetova svih vrsta i mirisa. Voljeni Bog fotosinteze pomiluje je, sklonivši nedodirljivim dlanom latice s njenih kapaka, i nežno joj reče:

– Mila moja, pa gde si ti do sad? Čitavog jutra smo te tražili.


FORMULAR

OSPUA, Obrazac skraćenog postupka unutrašnje Asanacije, formira se i čuva u jednom originalu uz tri karbon-kopije. U arhivu je zatečeno devet hiljada sto četrdeset tri lista uredno ispunjenih, zavedenih i overenih indigo OSPUA obrazaca. To je pet puta manje od ukupnog broja sačuvanih OPPSA, jer su intervencije u spoljašnjem prostoru daleko učestalije i zbog složenosti se ne obavljaju po skraćenom, nego isključivo po punom postupku.

OSPUA nije isto što i OPPUA Ispunjeni, zavedeni i overeni Obrasci punog postupka unutrašnje asanacije (OPPUA) nisu dostupni. Biće pronađeni kad se za to stvore odgovarajući uslovi. Očigledno, pun postupak unutrašnje asanacije smatra se samo teorijskom mogućnošću, u interventnoj praksi operativaca higijeničara se ne primenjuje, ili, ako se ipak primenjuje, onda, iz nekog nama nepoznatog razloga, niti se beleži niti se arhivira.

OSPUA ima dva segmenta, A i Ш, gornji i donji, od kojih donji, uski, bez potpodeoka, popunjava nadređeni organ. U obrascu pred nama službeni Ш segment je prazan, precrtan kosom crvenom dijagonalnom linijom, kao na nekoj fakturi za besplatnu robu. Gornji segment, A, popunjava higijeničar – agent postupka unutrašnje asanacije – identifikovan vlastitom šifrom i potpisom koji mora svaki put da menja, kao da je posle izvršene asanacije preobražen u drugu ličnost. Higijeničar je nepromenjiv, njegova ličnost je slučajna, jednokratna.

OSPUA se popunjava pisaćom mašinom, neposredno po sprovedenom postupku. Koordinate lokacije unose se prema katastarskoj parceli zone, prema građevinskoj i bezbedonosnoj dozvoli, prema sistematizaciji prostorija, prema broju na ulaznim vratima, prema operativnom pravcu iz kog se agent higijeničar uputio, prema elementu zatečenog stanja na koji se fokusirao, itd. Koordinate trajanja unose se obavezno pogrešno, jer tako piše u fusnoti s uputstvom, sitnim slovima.

OSPUA traži jednostavnost i preciznost. Primerak koji upravo imamo pred sobom ima nekoliko grešaka. Otkucan je malim slovima, neke stavke nisu navedene, kao ona o boji očiju asaniranih lica, ili ona o najbližim srodnicima za koje se zna bez dodatne provere, ili ona o veličini stopala, ili ona o subjektivnom utisku zatečenog mirisa u  prostoriji. Neažurnost, šta li, pomišljaš. A mirisalo je na ruže.

OSPUA pred nama navodi podatke o dva tela, jednom muškom i jednom ženskom. Postupak je izvršen u koordinatama prve granične zone, u objektu s klasičnom infrastrukturom nadzora i neutralizacije, koji imitira granični motel pored puta sa prvenstvom prolaza, u sobi 182. Tela su zatečena u ležećem položaju, zagrljena. Oči sklopljene. Napomena: pod krevetom zatečen zec, fluorescentan, drhti, nekim čudom živ.

OSPUA obavezno sadrži ličnu šifru higijeničara operativca. Prema ličnoj šifri higijeničara pred nama, vidi se da je potomak najranijih izbeglica s Kosova. Ovaj higijeničar je ažurno ubeležio težine i dužine, telesna obeležja i tetovirana imena asaniranih lica. Navedeno pogrešno vreme glasi: kasno leto, tačno u podne. Higijeničar je pre preuzimanja izmerio nivo otrova u krvi i kristalizacije svetlosti u zenicama, uz napomenu da je fotosinteza u toku asanacije još uvek trajala, kao i rast kose, noktiju, a da je kratak spoj u sinaptičkim slektolitima zamrzao natprirodan luk radosti, u punom spektru. U zagradi je dodato: proveriti.

OSPUA ima posebne stavke za pokretnu imovinu koja ostaje Србији nakon čišćenja. Ovde pred nama, na primer, higijeničar je upisao serijski broj motora i šasije jednog automobila, folksvagen-buba, plave boje, vrlo star ali dobro očuvan. Napomena: vozilo rekvirirano, upućeno na prefarbavanje. Upisano je još: odeća, obuća, letnja, jedne muške plus jedne ženske osobe, medicinska dokumentacija ženske osobe o utvrđenom trajnom sterilitetu, pripadajući novčanici, plastične naočari za sunce, slamnati šešir ukrašen fazanovim perom, okrugla plastična kutijica, prozirna kao čaša vode, sa beličastom pomadom (proveriti). To je ona čudesna krema koja svakoj našoj ženi može podariti svilenkastu put vilinske finoće.

OSPUA u zaglavlju nosi jednostavan amblem s motivom mrtvačke lobanje i poznatim sloganom asanacijske struke: SMRT JE DEZINFORMACIJA.

 

LEDENO DOBA


ISTOVAR

Hladnjače vuku na daleki jug i istok, tamo gde su čeličane, tamo gde su visoke peći, tamo gde se topi usijani metal, u nestvarnom pejzažu okovanom ledom. A ljudi nestaju u nestvarnom, u mrtvoj prirodi i van pejzaža, deca nestaju, kao i ljubavni parovi, i jednakostrani trouglovi, i fluorescentni zečevi posuti mlevenim šećerom, i zvezde na nebu.

Rutinska pošiljka za centre na Kosovu, Rasu, Zeti, Krajini. Jedan kamion-hladnjača, pun. Samo vozač i pratilac iz TSJM-a, Tajne službe i javne мilicije. Vozač ne zna da je pratilac Neznani junak. Vozač ne zna da si ti SPT, Službeni pratilac transporta.

Pozadi, na minus 15, među mrtvima i ja. Krijem zeca u rukavu. Izbrojala sam nas 125. U transportu smo. U transu smo.

Trans je počeo da drma još u cik zore, kad je već natovarena hladnjača stigla po tebe, samo što prve simptome još nisam umela da prepoznam. Treperila sam bez ikakvih smetnji, usredsređena na tebe, u kabini, uz vozača, zagledanog u staklo šoferšajbne. A ti si se upravo upoznavao sa čovekom za volanom.

Iste tužne oči, spljošten nos, iskrivljene usne, čak isti način blago zanjihanog kretanja… Диктаторов klon druge generacije, nema sumnje, bez uočljivijih grešaka, prošao konrolu kvaliteta, ma pljunuti.

Pošto je bilo pola pet ujutro, a januar mesec, još ne svanjiva, mislila sam da sanjam, ali ništa nisam komentarisala… Za njega, ti si pripadnik TSJM-a. Ubacuješ ranac unutra, predstavljaš se klonu i pitaš ga, kao iskusnijeg, kojom ćemo maršrutom – jer rekoše ti u kancelariji da je već nekoliko puta ranije bio unajmljen za isti posao.

– Da li prvo na Krajinu, pa onda za Ras, ili obrnuto?

– Bolje prvo Ras – procedi vozač, okrene ključ i tako svi mi zajedno krenusmo, u transu. Pozadi, u utrobi čudovišta, stotinu dvadeset pet mrtvih tela, ljudskih, poslaganih unakrst, usoljenih morskom vodom, posutih ledenom prašinom.

Kamion je natovaren pošiljkom koju je trebalo razdeliti po čeličanama, kamenolomima i karaulama – centrima poslednje odbrane. Idemo u ratnu zonu, u večnu noć – samo teraj, burazeru!

Već posle dva sata vožnje bezimeni klon prvi put ti se obratio:

– Je l’ bogati, a kako je na Kosovu?

– Pa kako može biti. Rat je. Ali čujem da su Rusi poslali pomoć.

Dok si mu odgovarao, nijednom rečju nije komentarisao. Samo je slušao, jednom ili dvaput blago zaklativši glavom, što je trebalo da izrazi nevericu i neodobravanje. Shvatila sam da je neki nezgodan čovek.

Šofer nije voleo da gubi vreme, čim stignemo u prijemni centar brzo iskače iz kabine,  otključava bravu hladnjače i pomaže oko istovara, gledajući da što pre krenemo dalje. Radi ćutke i efikasno, ne obraća pažnju na to kome predajemo tovar, ko su ti ljudi koji preuzimaju mrtve, ti preuzimaoci, ili šta li su već, gde žive… Ni šta se s telima koja im se ostavljaju dalje događa.

Na Rasu smo tako obišli svih pet predviđenih centara – čeličana, graničarska kasarna, manastirski konak, napušteno dečje odmaralište, fudbalsko igralište zaraslo u korov i zimzeleno drveće, izraslo visoko, više od istrulelih stativa – pa odmah produžili dalje, preko Prizrena prema Krajini. I tamo smo radili po istom sistemu, još dva centra – hidrocentrala, fabrika betona – tako da smo, u stvari, samo jednom stali u toku čitavog dana, tek toliko da vas dvojica nešto prezalogajite.

Plaćaš za obojicu, to je tvoj nespretan način da mu zahvališ na pomoći prilikom istovara i raspodele, jer stvarno ti dosta pomaže. Bilo šta u vezi s truplima prilično je rizičan posao, s obzirom na razmere gladi, beznađa i besa među preuzimaocima, tim nesretnim ljudima, koji rade u čeličanama, ili su vojnici graničari, ili pedagozi bez posla, ili bivši fudbaleri, ili otpušteni pozorišni dekorateri, napušteni od svih, čak i bez porodica. Uništavanje ovih pošiljki jedino je što u životu rade, mislim, misliš, mislimo, znamo da za njih života nema. Ali, neću da mislim o njima, nego o klonu i o tebi, njegovom neiskusnom pratiocu, i o meni smrznutoj, ali treperavoj, koja još nisam došla na red, za istovar, za kraj.

Evo malo imena i brojeva, radi lakše orijentacije: kafana se zove Kod tri brata, a poručujete dve porcije pasulja, pola vekne hleba i dva piva, sve u svemu 376 milijardi i 250 hiljada dinara, ili, u prevodu na nešto razumljivije jezike od srpsko-hrvatsko-bosansko-crnogorsko-vojvođanskog: brat-bratu, deset rubalja… Kelner ti nije ni dalji rođak, a kamoli brat, ali mu svejedno plaćaš u rubljama.

Ove dve hiljade četrnaeste procenat inflacije na godišnjem nivou u Србији iznosi 752 miliona odsto – svetski rekord. Prava sitnica. Rezultat nezabeležen u svekolikoj istoriji čovečanstva za nas Srbe je prava sitnica. Pretekli smo i Nemačku iz mitskih dvadesetih mitskog dvadesetog veka i mitski Mugabeov Zimbabve s mitskog početka ovog veka. I uopšte, Srbi vole da su na tablicama kvaliteta života u društvu s Afrikancima, a da pobeđuju  Nemce kad god stignu, o tome da i ne govorimo. Srbi baš vole da budu mitski narod, nema šta.

Bilo kako bilo, stižemo, već prilično umorni, u taj poslednji centar sa spiska, peti, ne, šesti, nešto kasnije nego što je bilo planirano, negde oko devet uveče. Bio je to kamenolom u brdu iznad Novog Pazara. Ljudi koji su nas čekali već behu digli ruke, ne bi vam bili ni prvi ni poslednji koji se nisu pojavili iako je DIN, Dozvola isporuke s najavom, uredno overena… Ipak, bili ste tu, i istovarivali nas mrtve, uobičajeno smrznute i okrvavljene. Bili smo teški kao tuč. Bila je noć bez zvezda.

Temperatura vazduha je oko nule, u malom minusu, čini mi se, dakle tek desetak stepeni toplije nego u hladnjači, ali nikome nije hladno, ni tovaru, ni prevozniku, ni primaocu. Poslednje što su istovarili bila sam ja…

Poslagali ste nas unakrst, kao balvane. Oko jedanaest još uvek niste otišli, a mi još uvek nismo ostali… Sedite u obližnjoj birtiji i pijete, lozu i pivo. Kad je i to gotovo – krećete, izlazite iz kafane, para vam izbija iz nozdrva, iskašljavate se, pljujete na zemlju, psujete.

Svi leševi sem mog poslušno su se razvrstali u dve kolone: jedni s desne strane jarbola s  zastavom, drugi s leve. Ovako nam je rečeno:

– Sad imate poslednju priliku da se opredelite. Imate poslednju priliku da date svoje srpsko telo, jedino što vam je još ostalo, za visoke peći, gde će se stopiti s legurom od koje se pravi municija. Ili ćete svoje telo vratiti nazad vašim porodicama, da vas pokopaju kao da je sve u redu, kao da ne besni pravedni odbrambeni rat za srpsko nebo i srpske zemlje, za vekovne srpske čeličane i vekovna srpska ognjišta. Birajte. Svemogući Диктатор je milosrdan, daje vam tu mogućnost, da nestanete totalno i tako se totalno iskupite za izdaju zbog koje ste likvidirani iz evidencije, ili da se ni mrtvi ne iskupite, pa da vas vaši najbliži krišom pokopaju u masovne grobnice blizu prestonice, među Nesrbe.

Dve su kolone tu i velikodušna mogućnost izbora je tu i poslednja prilika nas mrtvaca iz hladnjače je tu: ili da se svrstamo među patriote ili među izdajice, među Srbe ili među Nesrbe. Alternativa je bila: za svoj narod ili protiv svog naroda. Ali, istovremeno je: za Диктатора ili protiv njega. Moje telo težilo je na jednu stranu, a moja duša, svest i savest, na drugu stranu.

Većina tela odmah se zahvalno opredelila i svrstala na patriotsku stranu, na slavnu i večnu stranu namenjenu visokoj peći. Samo dvoje prelazi na drugu stranu. I ja, prešla sam i ja na drugu stranu. Ali, kad su videli da smo u manjini, i to dvoje se predomisli i vrati među ostale. Ostah sama. Ti se praviš kao da te to ne zanima. Dosledno glumiš SPT-a, Službenog pratioca transporta. Unutra, u birtiji, u jednom ćošku na zrnima bibera kleči NjSP, Njegova Svetost Patrijarh, Sveti Otac Makarije, 505. SOS, pet stotina peti Sveti Otac Srba, poglavar NSPC, Nove srpske pravoslavne crkve, zamagljen u duvanskom dimu, u transu molitve, ništa ne vidi i ništa ne čuje.

Tri su mogućnosti, pomisliš: na jednu stranu, ili na drugu stranu, ili ni na jednu stranu, nego između, ni tamo ni ovamo. Treća opcija izgleda najmanje strašna, pomislim: stanem u sredinu, podignem pogled ka zastavi, prekrstim se i ubijem se, pokažem da ne pristajem na prinudu neljudskog opredeljenja. Ali šta to vredi kad si već mrtva, pomisliš. Ali šta to vredi kad sam već mrtva.

Onda dolaze neki vojnici, vrlo mladi, koji me prenose nazad ka svima ostalima. Ali, ja se ne predajem, odmah se teleportujem na svoju stranu. A oni pljunu u šake, pa za ruke i za noge, tegle me nazad. Ali, čim me premeste u onu kolonu, ja se opet teleportujem na svoju stranu. Oni, šta će – kud će, za ruke i za noge, tegle me nazad. Oni tamo, ja ovamo. I tako ta klackalica potraje nekoliko sati. Bar sto puta su me oni vraćali, u grobnoj tišini, nije im padalo teško, kao da su roboti a ne ljudi, mogu oni tako doveka, i bar sto puta sam se ja vraćala.

Onda mi to dosadi i ja prosto ustanem – tamo kod jarbola, tačno između dve kolone, između dve strane, između raja i pakla, između stada gde su svi i čistine gde nema nikoga – ustanem iz mrtvih, protegnem udove. Uzmem vazduh i kažem:

– Dosta je bilo. Nije ovo za mene. Odoh. Do viđenja. Dosadilo mi. Vraćam se kući. Vraćam se živima.

Salutiram jarbolu, iz rukava izvučem živog fluorescentnog zeca, okrenem se na petama, odem, ostavim ih, tako, zabezeknute, tamo, daleko, a preblizu, za mene preblizu.

Život je inostranstvo. Umrla sam u Србији. Svi umiru u Србији. Србија je dezinformacija. Svi živimo u inostranstvu. Svi umiremo. Život je umiranje, znali mi to ili ne. Smrt živi u nama kroz naše postojanje, a kada umremo vraćamo se u besmrtnost. U besmrtnosti nema života zato što nema smrti. Može se umreti ili samo jednom ili nikad. I to je sve.

Priđem kabini kamiona, otvorim vrata. Kad si me ugledao, ti se kobajagi prestraviš i na mestu ti, kao, otkaže srce. Zabaciš glavu i isplaziš jezik, ukočiš pogled, kao, umro si naprasno kad si me video, oličenu u telu mrtvaca koji je oživeo i koji vadi iz rukava živog fluorescentnog zeca.

Vozača, međutim, ništa od tih naših trikova nije moglo da iznenadi. Klon je klon.

Moja baka umela je da kaže:

– Grob neće živa.

Pa tako rekoh i ja:

– Grob neće živa.

– Neće – složi se klon.

Pogledamo se.

– Gotovo je – reče klon.

– Gotovo – potvrdim ja.

Uhvatim te za nogavice, povučem te, izbacim te napolje iz kabine, sednem na suvozačevo mesto.

– Imaš tri leša ispred kamiona – saopštim mu. – Jedan drugom do očiju, obmotani su u narandžaste čaršave, mirišu na cimet, oko članaka na nogama vezano im nekakvo kamenje.

Klon izađe, priđe ti dok ležiš na zemlji pored točka, sagne se, poduhvati te pod leđa i butine, podigne te, odnese te pozadi, ubaci te u tovarni rashladni prostor. Pa se vrati po drugog, poduhvati ga, podigne, odnese, ubaci. Pa se vrati po trećeg, poduhvati ga, podigne, odnese, ubaci. Zalupi vratima, zaključa bravu šifrom, uđe nazad u kabinu.

– E, tako – rekoh. – Ajmo.

Vozač okrene ključ, motor kamiona zakašlje, zabrunda, kabina se zatrese.

U mraku sjaji fluorescentni zec.

Pod zemljom sam, pomislih. Krećemo.


ANOMALIJE

U Србији žene ustaju iz mrtvih. U srpskom jeziku nema glagola biti. U Ustavu Србије sve je stalo u tri rečenice. U Србији putevi su na svakih sto kilometara izorani, ali zato posuti mlevenim šećerom. U žitnim poljima Србије, kao i u biračkom telu Србије, nema kukolja. Ima toga još.

Na nebu Србије nijedne zvezde. Na severozapadu Србије vlada večita zima. Na jugoistoku Србије vlada večito leto. Na celokopnoj teritoriji Србије vlada beskrajno ushićenje. Ima toga još.

Iz inata misliti Србију – to je naš prvi zadatak. Iz izloga u izlog uvek ista fotografija u pozlaćenom ramu. Iz nekog razloga, deca Србије odbijaju da se rode. Iz ruke u ruku, iz duše u dušu, iz zenice u zenicu, iz sna u san – Србија, brale. Ima toga još.

Ka srcu vodi samo jedan put. Ka drugim zemljama, ljudima, običajima i predelima – nijedan. Ka moru se ne može. Daleko od mora, tamo je Србија. Ka budućnosti Србије mi gazimo smelo, jer mož’ da bidne, al’ ne mora da znači. Ima toga još.

U Србији samo još časovnici funkcionišu odgovorno, principijelno, nepristrasno, pouzdano, lako i neprimetno. Ali, i oni jedva odolevaju sveprožimajućoj entropiji sistema neprosvećenog voluntarizma. Sistem melje i korodira temeljno kao poplava termita. Samo je pitanje vremena kad će i časovnici pokleknuti. Samo je pitanje vremena kad će i poslednji u svojoj vrsti konačno izneveriti plemeniti princip sopstvenog osporenja, koji im nalaže da neprestano rade i da su tačni. Jer ako ne bi neprestano radili i pouzdano pokazivali tačno vreme, ne bi bili časovnici. I zaista, za satove u Србији može se još uvek proveriti: rade neprestano i tačno. Šta još i ko još u Србији poštuje princip sopstvenog osporenja? Samo je pitanje vremena kad će i srpski časovnici početi tek da oponašaju prave časovnike, ili će jednostavno dići ruke i stati. U nekim kulturama vlada princip oponašanja, a u drugim princip učestvovanja i neposredne delotvornosti. Po tome su satovi u Србији endemska vrsta, kulturna manjina u izumiranju. Treba po hitnom postupku u parlamentu doneti zakon o zaštiti časovnika, jer uskoro će biti prekasno. Dotad, ako ste neutešni i umorni, pogledajte na sat, primaknite uvo mehanizmu i uverićete se da još ima nade, tihe i neprimetne, ali postojane. Preporod počinje satovima,  tom poslednjom pouzdanošću koja nam je preostala. Ima toga još.

Pogledamo u kalendar i vidimo: Nova godina nije kad i Nova godina, Prvi maj nije kad i Prvi maj, Uskrs i Božić nisu kad i Uskrs i Božić, Dan državnosti nije kad i Dan državnosti, Vidovdan nije kad i Vidovdan, rečju: nijedan praznik nama nije praznik. Naš kalendar ne beleži svečanosti, kao da nam zaslužena dostojanstva izmiču. Naš kalendar ne beleži vreme, nego nevreme. Nekad je nesklad trinaest dana, nekad sedam dana, nekad tri, nekad jedan, nekad nekoliko godina, nekad nekoliko vekova, nekad je nesklad večan. Ali to nema veze ni sa julijanskim ni sa gregorijanskim merenjem vremena. Jednostavno pogledamo u te brojke i vidimo: ovo nisu ti dani, ovo nisu praznici.

Noću pada cveće sa bagrema. Noću pada temperatura, kao u pustinji. Noću pada vrednost domaće valute u rekordnim procentima. Noću pada Luda u trans, pred Диктатором, peva mu uspavanku. Noću pada glava NjSP-a, Njegove Svetosti Patrijarha na kolena i moli. Noću pada Србија u dubinu, da blista. Ima toga još.

A samoubistva na mostovima su turistička atrakcija Beograda i drugih gradova na rekama. Država je nedavno ukinula vekovnu dozvolu vaskrsavanja (pojedine žene, doduše, ne poštuju ovakav propis). Država je dozvolila kloniranje i ciljani uzgoj matičnih ćelija, pa je glavni izvozni artikal fluorescentni živi zec, slučajni kolateralni proizvod istraživanja koja izmiču naučnoj kontroli. Диктатор odbacuje moralizatorske kritike i lažnu zabrinutost za ugroženost ljudske vrste, koje s vremena na vreme dopiru iz inostranstva, tvrdnjom da se u Србији ne vrše eksperimenti na ljudima, nego samo na Srbima. Ima toga još.

Umetnost u Србији mora da sakriva svoju nevidljivost i blagorodnost. Od začina pri spremanju hrane koristi se samo mleveni šećer. Sve čaše i tanjiri su od pocinkovanog lima. Porodične porcije mleka u prahu isporučuju se posle ponoći. Potres mozga proslavlja se kao dobitak na lutriji. Tučci i prašnici poljskog cveća pamte Sarajevski atentat.  U Србији vlada hronična nestašica hartije. Ima toga još.

Anomalije Србије žive svoj neupadljivi i smrtonosni život zaštićene kao u rezervatu, bez rizika, bez prirodnih ili ljudskih neprijatelja, skrivene u očiglednom. Skriveni u očiglednom, svakodnevna patnja, nepravičnost, prizemnost, surovost i poniženje istrajavaju i šire se, širom Србије. Šire od toga ne može. Ima toga još.

Skrivena u očiglednom, naša nemoguća veza istrajava, Neznani moj junače, izazovnija i bestidnija iz dana u dan, iz noći u noć, iz prkosa. Živele naše anomalije! Živela Србија!


SKRETANJE

Princip nalaže: ti ćeš da budeš ja, a ja ću da budem ti. Tako i sad – sad si ti mrtav, a ja sam u kabini, pratilac transporta koji je izvršio isporuku i vraća se.

Vozim se s kloniranim Диктатором, mislim na tebe i pokušavam da dosegnem nebo što pre, da te nađem, znam da si u mojoj sobi, u toplom, da je ovo samo ružan san. Kako se nisam toga ranije setila.

San je kao java: misliš nemoguće je, a događa se. Prizori kao žaoke koje me prekrivaju ubodima i zakivaju me duboko u suvozačevo sedište, moćnije su te žaoke od zdravog razuma, ti si u svakoj. Србија je jeziva, pomislim, dobro je što ne postoji. Србија je divna, šteta što ne postoji, uzvratiš mi. Čežnja se pojača, utrostručuje se.

U doslovnom prevodu sa starogrčkog, telepatija i nije ništa drugo do neposredan prenos strasti – ali strasti nema bez misli, naročito bez prikrivenih, zabranjenih misli, znali su to i antički Heleni, znaju to i Srbi. Ali pošto su u totalnoj Србији tajne misli bukvalno opasne po život, većina Srba se veoma trudi da ne misli, ni tajno, ni javno. Što je sigurno, sigurno je. A manjina – na nivou statističke greške – prešla je na telepatiju.

Диктатор ima DRTL-a, Državnu radio-televizije i literaturu – mi imamo telepatiju. Диктатор ima lobotomiju i reverzibilnu komu – mi imamo telepatiju. Диктатор ima paranoju i histeriju – mi imamo telepatiju. Диктатор ima javno mnjenje i TSJM, Tajnu službu i javnu miliciju – mi imamo telepatiju. Диктатор ima metro i podzemne kazamate – mi imamo telepatiju. Диктатор ima genetički modifikovanu biosupstancu – mi imamo telepatiju. Диктатор ima nervni gas bezbolnog dejstva u cevima radijatora ugrađenim u sobama i kupatilima pograničnih hotela i konačišta – mi imamo telepatiju. Диктатор ima GPTČ, Glavnu poštu i telekomunikaciono čvorište Србије – mi imamo telepatiju. Диктатор ima šofere, pravnike, higijeničare – mi imamo telepatiju. Диктатор ima OUM, Osobu u milosti, a ima i Ludu – mi imamo telepatiju. Диктатор ima GP, Glavni predajnik – mi imamo telepatiju. Диктатор ima diktat – mi imamo telepatiju. Диктатор ima sebe i Србију – mi imamo sve drugo.

Vozimo se nazad, bez reči, tandrče ova prazna hladnjača do zla boga. Da li ti je hladno tamo pozadi, pomislim. Nije, ne brini, pomisliš. Klon pored mene ne misli ništa.

Kad, u neko doba, naiđosmo na račvanje puta: na desno ide se za Prištinu, a na levo za Kraljevo, pa za Čačak, pa Beograd, kući. Bar je tako pisalo na putokazu, jasno sam videla farovima osvetljenu tablu.

Hej, pomisliš, zar nisi primetila da je vozač skrenuo za Kraljevo?

Rešim da se obratim našem šoferu.

– Zašto si skrenuo za Kraljevo, a ne za Prištinu? Znaš da moraš da me odbaciš do Prištine, tako ti piše u RN-u, Radnom nalogu. Svi vaskrsli mrtvaci moraju da se transportuju u Prištinu. Greška nije dozvoljena. O zecu da i ne govorimo.

Šofer ćuti, kao da me ne čuje.

– Alo, majstore, ej! – kažem glasnije. – Zar nije trebalo na onoj raskrsnici da skrenemo desno?

– Nije – procedi klon.

Toliko. On je profesionalni vozač kamiona-hladnjače, pomislim, valjda zna bolje od mene kojim putevima treba da ide.

Očekivala sam iza svake krivine neku narednu raskrsnicu, koja bi pokazala da smo se ipak približili Prištini. Table su, međutim, jasno pokazivale da se približavamo Raškoj, prvoj većoj palanci na putu za to neplanirano Kraljevo. Šta ćemo tamo, pomislim. Budi mirna, pomisliš, ovaj klon samo postupa tipično srpski: predaja izbežnom – otpor neizbežnom. Neće da učini ono što može, crče da ne učini ono što mora. Pusti bolesnika, pomisliš. Puštam ga, pomislim. Nisi mirna, pomisliš. Mirna sam.


RUSI

Predaja izbežnom – opiranje neizbežnom. Tako ti je to. Tipično je tipično. Klon je klon. Ipak, da proverimo, možda je ipak greška, nikad se ne zna, mož’ da bidne ne mora da znači:

– Slušaj, majstore – počinjem ponovo – idemo li mi za Prištinu ili ne?

– Ja vozim za Kraljevo, a ti ’de ’oćeš – odbrusi mi moj šofer, moj kolega, moj prijatelj i brat Srbin, s kojim smo sarađivali tako lepo celog dana.

– Molim!? – podviknem – Mora da se šališ! Pa znaš da ja živim samo ako u doglednom prolaznom vremenu stignem u Prištinu, tamo je, čoveče, jedini Centar za ireverzibilnu revitalizaciju, a ne u Kraljevu. Odavno je trebalo da smo obavili ovaj posao i mogla sam već biti u toplom, u krevetu. Ej gledaj, evo me, putujem s tobom za to Kraljevo, šta ću ja tamo, jesi li ti normalan, hoćeš da umrem načisto?

– Ništa ja ne znam – raspriča se klon. – Ujutro me čeka nova tura, Kraljevo–Valjevo–Beograd, ne smem prazan da se vraćam, šta ti misliš, ženska glavo, u ova vremena, znaš li ti pošto je gorivo, ako uopšte može da se nabavi, do Prištine odavle ima sedamdes’ kilometara i nazad još sedamdes’ – sto četr’es! – ma nema šanse, ostaću bez dizela, nego ako ’oćeš sa mnom u Kraljevo, može.

Kad je rekao to što je rekao, kao da me je ošamario.

Nasta žešća svađa. Cimanje, a bogami i psovanje, ali u toj svađi izgleda da sam se samo ja svađala, jer, klon se samo branio od mojih nasrtaja, pazeći da ne skrenemo u jarak pored druma. Jedva ga nekako nateram da prikoči i najzad stane, dok se ne razjasnimo.

Kad je ugasio mašinu krenem s još jednim pokušajem razložnog, dobronamernog objašnjavanja:

– Znaš, država za koju radiš, Србија, brale, unajmila te i platila ti za ovaj posao, a ti taj posao još nisi završio.

– Jesam – preseče klon.

– Čekaj malo, dozvoli da ti objasnim, o čoveče, ne mogu da verujem da mi se ovo događa – nastavim sa molećivom tugovankom – Nisi, brate moj, završio posao, plaćen si da voziš gde ti se kaže da voziš, tek kad me ostaviš u Prištini, na kapiji NCZIR-a, Nacionalnog centra za ireverzibilnu revitalizaciju, završio si, a dotad ima da voziš gde ti ja kažem, kao što si ceo dan i radio i nije bilo nikakvih problema, a vidi sad.

Na ovo, on ne reče ništa. Ali baš n.i.š.t.a. Nema. Ishitrenih. Šumova. Tokom. Artikulacije. Ništa.

Bilo je već tu negde oko ponoći, napolju je bilo vrlo hladno i vrlo mračno, na manje od pedeset kilometara odavde vazdušnom linijom, preko Drine, besni rat, haubice, snajperi, klanja, ne zna se ko pije a ko plaća, a ja ovde, u Sandžaku, to jest Rasu, sa šoferom-klonom kome je otkazao osigurač u mozgu, sedim u kabini hladnjače i prepirem se hoćemo li za Kraljevo ili za Prištinu, da li da idem s njim ili da lepo izađem iz vozila i da smo zdravo. Ma nemoj. Vozač ne popušta ni za dlaku:

– Moli se – naredi mi klon. – Moli za milost.

Ma da se nosiš ti malo, pomislim. Ali oćutim, ponižena. Posle tri minuta tišine, kažem:

– Dobro. Molim te.

– Molim te za milost.

– Molim te za milost.

– Ma zezam se – iskezi se klon – nema tu molim te, ne moli te. Ne dolazi u obzir.

Ti si pozadi, u dubokom minusu, spavaš. Umorio si se, dan je bio naporan.

Za nas nema rastanaka. Samo ja mogu da te nađem. Samo ti možeš da me nađeš. Svlačiš me u snu. Sve moje misli i svaki otkucaj mog srca pripadaju Neznanom junaku. Moj Neznani junak si ti.

Uto neko izvana pokuca na prozor. Ruski vojnik. Ne, nego tri ruska vojnika. Samo nam je je još to trebalo: svađam se s ovim idiotom koji hoće da me ostavi usred nedođije, po mrklom mraku i ciči zimi, a sad još i ova trojica tu, kuckaju. Otpale im uši od hladnoće.

Vozač otvara prozor. Tri Rusa uglas, širokim osmesima:

– Здравствујте, друзја. Как дела?

Na njihovim šapkama umesto zvezde petokrake – crni kvadrat na beloj podlozi. Klon i ja razmenimo kratak pogled. Odgovaram, uz nevini izraz lica:

– Dobro veče. Kako ste?

A šta da im kažem? Da smo se gadno zakrvili, da umalo što ovom bolesniku pored mene nisam glavu kloniranu otkinula, o bože, vidi kako nas samo znatiželjno zagledaju… Kad bi hteli, pomišljam, mogli bi da nas uhapse, ili koknu, i nikom ništa, rat je, ovo je RZ bre, Ratna zona, ruska vojska trenutno kontroliše teritoriju JP-a, Južne pruge…

Na to Rusi zapevaju. Mi zapanjeni.

Lepo slažu glasove, ne smeta im što nemaju uši. Pesma je o starom soldatu.

Služi soldat službu ratnu, tešku. Kosa mu je već seda, a još je pet godina ostalo da se oduži Baćuški. Tad mu general-anšer Vrangelj daje отпуск, zbog vernosti i požrtvovanosti tokom punih dvadeset godina. I to je sve, pomisliš. I to je sve.

Slušam i zamišljam kako se vojnik vraća kući, sporo, nogu pred nogu, umornog, izranjavanog tela, tih. I taj povratak traje, mesecima, ali je povratak. Najzad, eno rodne izbe, eno malog dvorišta. Na kapiji ga dočekuje žena, lepa i mlada, kao da je bio odsutan dva dana, a ne dvadeset teških godina.

Nema bora na njenom čelu i obrazima, niti sedih vlasi u devojačkoj kosi. Pogleda vojnik u oči svoju ženu i prozbori jetko:

– Očigledno si ti, ženo, dobro živela, pa nisi nimalo ostarila.

Ona mu odgovara, gorko plačući:

– Nisam ja tvoja žena, već kćer tvoja, sirotica. Tvoja žena petu godinu već leži u crnoj  zemlji, tamo pod brezom.

I onda ulazi soldat u izbu, i kćer mu sipa vina i lije se vino iz bokala i kaplju suze…

Više nema šta da se zamišlja, pomišljaš. Nema.

Eto ta me pesma pomera iznutra, svaki put. I ti, Neznani moj, slab si na ovu melodiju, na ovu priču, na ovaj život. Takvim pesmama dajemo se bez imalo uzdržavanja. Sva ljubav tebi, mom Neznanom junaku.

– Au, svaka čast, ganuti smo, kapetane – rekoh. – Možemo li da nastavimo svojim putem? Možno?

Klon za to vreme samo ćuti i gleda pravo preko volana, ne trepće.

– Kolega se umorio, ceo dan vozi, stao u kraj da predahne i da se malo osveži – brbljam ja, a Rusi na to samo:

– Aha. Da, da. Aha.

Ali, još nas ne ostavljaju na miru, da im nije nešto sumnjivo, pomislim, ali nema šta da im bude sumnjivo, je l’ tako?

– А ви, солдати, какие ви? – pitam, tek da nešto kažem, da održim prijateljsku konverzaciju. – Ви бјелие, или красние?

– Ну, как сказат… – otvјešćajut soldati. – Ми, просто, Руские.

– Pa naravno, конечно, ах, дура – lupim se po čelu i razvučem osmeh najširih razmera. – Маладци!

– Хорошо – kaže najzad jedan Rus i već nastavlja na tečnom srpskom. – Samo neka sad kolega za volanom prevede kamion na ovu stranu puta, eno tamo, dvadesetinu metara napred imamo iskrčen parking-prostor, pa tamo odmarajte, ajd’ uzdravlje, doviđenja, dasvidanija.

Čuj, kolega, pomislim, šta to ovaj priča i kako zna srpski? Nije nam ni papire tražio, ništa ne razumem… Vrh prstiju dotiče sjajni obod šapke, tri soldata već su pozdravila  istovremenim odsečnim pokretom i izgubila se u mraku.

– Dasvidanija, tavaršči – brže-bolje uzvraćam. – Laku noć i prijatno.

Tvrdoglavi šofer zatvara prozor, upali, prebacuje kamion na parking, malo napred, pa staje, pogasi svetla, opet ugasi motor.

– Daj da se kô ljudi dogovorimo – čujem opet sebe, naivnu do daske, ali šta ću, moram, ili to ili da se zaista pobijem s ovim, a tek onda smo u problemu.

Klon ne reaguje. Cimnem ga za rukav, on i dalje ne reaguje. Cimnem ga jako, a on će:

– Ko te jebe, siđi ako ti se ne sviđa, imaš voz, autobus, Ruse koji lepo pevaju, sputnjik, samaljot, šta ja znam, baš me briga šta ćeš…

– O, bre, mrcino šoferska, hoćeš li već jednom da voziš gde ti se kaže ili nećeš, jesi li ti normalan! – derem se, nemam kud, odlepila sam načisto.

Šofer se nagne telom napred, obuhvati jednom rukom široki volan, a drugom prebaci jaknu preko glave. Gle! Baš me je iznenadio, priznajem. Ako je ono bio šamar, ovo sad kao da me je polio kofom hladne vode. Pljus! Au, šta bi, gde sam… Ah, da, u kabini kamiona-hladnjače, s vozačem-klonom-Диктатором. Ja mu pričam, a on ništa. Ja lepo – on ništa, ja ružno – on opet ništa, pokrio se jaknom preko glave i niti mrda niti progovara, kao da je mrtav, neverovatno, demonstrira mi tu specijalni oblik pasivnog otpora, Mahatma Gandi li je ili šta, mrzi me, mrzim ga, ne znam šta da radim.

Na ivici sam suza, udaram pesnicama po sicu i po staklu i po njegovim leđima, pa se umorim od svega, zadihana gledam kroz vetrobransko staklo, u mrak, u ništa, zamrem.

Šta sad? Sve stoji tako kako jeste. A jeste, nije da nije. Србија je jeziva, dobro je što ne postoji. Tišina. Šta me je ovo snašlo, mislim, kao da sanjamo, kao na javi, uzvraćaš mi, nemoguće je a događa se, ovo je bezobalno, blesavo, da se naježiš, noćna mora, mislim, ako se uštinem probudiću se, nije, ne brini, pomisliš, samo mirno. Kako mirno, videla bih ja tebe, uštinem se, zaista, priznajem, za butinu, iz očajanja i bezizlaza. Ali, nisam se probudila.

Ovaj do mene i dalje povijen preko volana, prekrivene glave, u reverzibilnoj komi. A moram nekako stići do Prištine, vreme mi ističe.

Rezignirana, tek da nešto uradim, tek da nešto preduzmem, da razbijem kletvu, jadna ja, otvorim vrata i iskočim iz kabine, da udahnem svežeg vazduha, da osmotrim okolinu. Istog časa, ma doslovno u onom trenu kad sam dotakla tlo, vozač se pomalja iz besvesti, baca se ka vratima koja sam otvorila, treskom ih zalupi. Nisam stigla ni da okrenem glavu, a klon je već startovao mašinu, upalio duga svetla. Uz škripu guma nestaje s lica mesta, ma koje da je ovo mesto.

Gledam razrogačenih očiju, ostajem bez teksta, da sam u stripu imala bih prazan oblačić nad glavom, iz tog oblačića svaki čas prolomiće se munja, ali ovo nije ni strip ni neslana šala, ni zabiberena čorba, ne, sama sam, sluđena, smešna sama sebi, negde u mraku, u RZ-u, Ratnoj zoni, tako daleko od kuće, tako blizu smrti. Na zemlji sam, pomislim, ne mogu propasti.

Hodaj, hodaj za mene, pomišljaš. Ne ostavljaj me, uzvraćam ti. Naći ću te, ne mogu da ti odolim, pomišljaš, ne mogu da ti odolim, uzvraćam našu lozinku, utešena.

Ti drhtiš? Drhtim. Ne boj se. Ne bojim se. Nas trojica krećemo. Polazim i ja. Naći ćemo se na starom mestu, na keju, kod dirižabla Jugoslavija. Ne brini. Naći ćemo se.

Nisi nestao iz dometa. Sve moje misli i svaki otkucaj mog srca pripadaju Neznanom junaku. Moj Neznani junak si ti. Hodam za tebe. Usred nedođije. Usred Србије. Usred pustinje.

Vazduh me ubada iglicama inja, žaokama otrova, trnjem drhtavice. U šal sam umotana, ali šal je kratak, izvezla sam u potki samo jednu reč, pogodi koju. Pod nogama je asfalt, pod asfaltom je kaldrma, pod kaldrmom je Србија.


U

U ovo mi veruj. Niko ne zna gde je ona. U Uru? U Hevronu? Iza zida? U dvostrukoj pećini? U pustinji? Je li živa? Je li kamenovana? Je li srećna? U treću subotu je praznik, ako dotad ne dođe, bolje da se ni ne vraća.

U suton Lea se vraća kući, umorna, lepa iako nije lepa, pa Jakov voli Rahelu, njenu sestru, iako Lea rađa a Rahela ne. U struku je tanka, uspravnog držanja, bosa, sporim koracima izdvaja se iz pozadine od mekog obzorja s krvavocrvenim oblacima nad pozlaćenim obrisom dalekih henanskih planina.

U kući nema nikog. Traže je, na sve strane su se rastrčali. Odmah zaspi, nije niti jela, niti pila, niti se oprala. Spava, celim telom, od belog čela do glatkih tabana. Njena usnulost je mirna i nečujna i prazna, kao molitva. U njenoj sobi nema nameštaja, nijednog predmeta, ničega. Lebdi.

U zoru oživi u njoj strašan san, usni da se probudila, u pustinji je, u pola noći-pola jezi. Leden vazduh ubada je iglicama inja, žaokama otrova, trnjem drhtavice. U šal je umotana, ali šal je kratak, izvezla je u potki samo jednu reč, pogodi koju. U pesak zarila stopala, do gležnja, još su topla zrnca ispod površine.

U nebu, u apogeju, slapovi meteora nad Leinom glavom, kao kad ogroman nevidljiv dlan Tvorca pomazi crna mačja leđa. A slepog meseca nigde. A bezbrojne nepomične zvezde imaju oči. U bezbroj očiju uleću meteori, zlatnim rezom, pa zgasnu.

U taj čas jedna od iskri se u vrtoglavom poniranju ne gasi, nego se primiče Lei, sve jače blista. I još jedna. I još jedna. U sunovratu tri zvezde padalice stapaju se u jednu, sve krupniju, sve bližu.

U njenim očima zenice se šire: to mora da je anđeo, sav od zvezdanog praha, sav od neiscrpne svetlosti, sav od večnosti, sav od Boga.

– Dođi – obraća mu se žudno Lea.

U stvari ne, nije to anđeo, već Jakov, muž Lein voljeni. U glasu mu sila i nepokolebljivost, kad kaže:

– Došao sam da se borimo, tako ćeš se ugrejati, tako ćeš zaslužiti život, tako nećeš od studeni, od gladi i žeđi skončati, ovde, usred pustinje, tako ćeš se spasiti.

– Ua! Neću s tobom da se rvem! – odgovara mu Lea kroz paru koja joj izbija iz grla.

– Moraš – izaziva je drsko Jakov – Nemaš kud.

– Neću.

– Hoćeš. Ne puštam te dok mi se ne predaš.

U dvoje su uprte oči sveta. U gnevu Jakov svom snagom nasrne na Leu, udari je kolenom u levi kuk, ona jaukne, on je obema rukama stegne preko vrata i grudi.

– Ne možeš me oboriti – prostenje Lea i stane mu se opirati.

U pustinji Lea se rve s Jakovom, niti on nju može da savlada, niti ona njega. Steže je i gura, u tankom struku je savija. U njemu su trojica, a njoj niko da pomogne.

– U četiri oka da mi priznaš – nagovara je.

Lea mu ne odgovara, svu je snagu uprla da mu se odupre.

– Ko je jači – pita Jakov – ti ili ja?

Lea ćuti.

– Ko je bolji – pita opet Jakov – ti ili ja?

Lea jednako ćuti.

– Ko je bliži Bogu Avramovom, Jedinom – pita Leu treći put Jakov, zadihan, dok se rvu – ti ili ja?

U magnovenju, Lea se otrgne i ovako odgovori:

– To je svejedno.

I čim tako reče probudi se, u podne drugog dana.

U pustinji Jakov osta sam, pa metne kamen pod glavu, da se odmori i da misli, o svemu. U Izrailju svi znaju gde je i šta će biti s njim. Je l’ išta naučio? Pitaj Boga.

U probuđenosti Lea je mirna i nečujna i puna, kao ispunjena molitva. Niko ne zna šta ona zna. Stoji obema nogama na zemlji, bosih stopala, glatkih i toplih, u težištu. Nije se digla iz postelje, u njenoj sobi nema nameštaja, ali, evo, ustala je, stoji, hoda, izlazi. Ne moraju više da je traže. Hvala bogu, tu je.

U kuku ju je jako bolelo kad se digla, baš u onom kuku koji joj je Jakov povredio dok su se rvali. U hodu je hramala čitavog dana i još dvadeset narednih dana, sve do praznika.

U ovo mi veruj. U pameti čuvaj tajnu. Ne reci nikome. U treću subotu se opet vidimo. U Prestonici. U Hramu.


TRANS

Hodam za tebe. U hodu hramljem, u kuku me jako boli. Trebalo mi je više od pola sata, peške po ledenom asfaltu, da stignem do autobuske stanice Raška.

Red vožnje je neumoljiv: prvi autobus za Prištinu polazi sutra ujutro u deset. Sve linije drži jedna firma: Raškatrans. Tačno tako, pomislim, ovo nije ništa drugo nego trans, teški trans usred mrkle raško-sandžačke noći.

Iznad puta prolazi pruga. Ko zna, možda stvarno naiđe neki voz, samo kako da to saznam?

Skriven iza stuba, očajnik na visećem železničkom mostu, s one strane ograde, u ovo gluvo doba. Čeka. Reka je od čelika, most je od stakla, šine su od grafitne moždine HB olovke. Ne vidim ga. Vidiš ga.

Stoji tu već satima, vreo u glavi i smrznut u udovima, čeličan, staklen, nacrtan u nekoliko poteza. Nedovršen crtež.

Nema vozova. Baš nijedan nije naišao. Zašto toliko kasne? Zašto nema vozova? Nema lokomotive, nema putnika, nema tereta, nema prodornog piska u noći. Ovo nije po voznom redu. Ovo je željezo. Ovo nije železnica.

Nigde žive duše, samo noćni čuvar u trošnom drvenom kiosku, lupam, probudim ga. Pitam ima li noćas bar neki voz, makar i vojni, ruski.

– Ma kakav, more, voz – trlja se čovek po čelu i bradi – ovom našom prugom zadnji voz prošao je još pre tri meseca. Pa zar ne znate – pita me – da ni letos vozovi nisu išli redovno, a kamo li sad.

– Pa šta da radim, kako ću, moram da…

– Jok, more – prekida me čiča – Nema vozova, gore negde u brdu od mraza popucale šine, a nema ko da to opravi, na proleće će, bože zdravlja, ako preživimo ovu zimu, nego idi ti u hotel, to jest motel, tu, preko puta benzinske pumpe, pet minuta odavde, samo pravo niz put.

U motel. Znam ja vrlo dobro te motele blizu granice u Србији, ali ideja nije bila zlonamerna. Da prespavam, pomišljam, viša sila je viša sila, pa ujutro da vidimo kako ćemo dalje. Pozdravim se sa čičom iz kioska i odem do tog motela, Obilić se zove, i to odnedavno, dok mu je nekad ime bilo Sve ili ništa, a još pre toga Bratstvo i jedinstvo. Promene paradigmi, šta ćeš. Ipak, jedno uvek ostaje neizlečivo isto: kakvo god dali ime, ono je obavezno novo, promenjeno, savremeno, suludo, do sledeće istorijske faze, do sledećeg rata.

Mala zgrada, dva sprata, s kafanom u prizemlju, odakle trešti svirka, etno-turbo-sega-mega-ultra-maksi-ekstra-gistro… Ulećem u zid buke, udarac je silovit, ne odustajem, grabim prema recepciji.

Hoće li onih četrdeset rubalja koje još imam u džepu biti dovoljno za jedno spavanje sa doručkom, vremena su takva da je svaka cena normalna cena, što ne znači da za pet minuta za neku drugu mušteriju neće biti još normalnija.

– Pošto jednokrevetna?! – vičem.

– Š’a? Glasnije! – odgovara mi brkati recepcioner.

– Soba!! – viknem još jače. – Kol’ko košta soba?!

– Aaaa… – doprlo je do njega i sad mi pokazuje svih deset prstiju, raširenih, s  nezaobilaznim dužim noktom na najmanjem, pa još jednom isti gest, kao da hoće da odgurne vazduh ispred sebe. Je l’ to on misli dvadeset?

– Dvadeset rubalja? – pitam ga, za svaki slučaj, da ne bude posle nesporazuma. On klimne glavom.

– Dobro, dajte mi jednokrevetnu sa doručkom! – dovikujem se preko recepcije.

– Molim?

– Sobu, dajte mi jednu sobu!!

– Nema.

– Molim!?

Nisam ga dobro čula, pomišljam, jer kao da mi kaže da nema sobu za mene.

– Nemamo slobodnih kapaciteta!!! – razdere se recepcioner.

– Šta!? Kako je to moguće!?

Motel na pustom drumu, negde bogu iza nogu, leđa i brade, usred pustinje, usred RZ-a, Ratne zone, gde su su se svi razbežali još davnih dana, a ovaj će meni da nemaju praznih soba.

– Ni praznih soba ni praznog kreveta, nema majke mi – kune se recepcioner – sve je popunjeno.

– Ma daj, platiću duplo, naći će se nešto pomoćno, u nekom ćošku – molim ga.

– Ne vredi, seko, nema pa nema.

Kad mi je objasnio zašto je motel sasvim popunjen, uhvatim se za glavu.

– Zakletva, sestro, danas je u našoj kasarni bila zakletva za regrute, za ove žutokljunce, kukala im majka, i Obilić je, eto, pun roditelja i rodbine, došli ljudi iz svih krajeva Србије. Eno ih u restoranu, vesele se.

– E, pa stvarno…

– Izdali smo i pomoćne ležajeve, neki spavaju i po hodnicima…

Tako dakle. Slavna srpska vojska, SSV, za sve je kriva SSV, naravno, pa neće valjda Rusi tu sami da ginu za nas.

– Mogu li da telefoniram?

– Možeš da zoveš samo u lokalu – kaže mi recepcioner.

– Međugradske linije su u prekidu od jutros, a i kad nisu bile u prekidu, dobija se Beograd kol’ko i sedmica na lotu.

Prepoznao je odakle sam, pomišljam.

– Ali meni treba veza do Prištine, a ne do Beograda – kažem – To je tu, samo sedamdeset kilometara.

– Što si ti neki čudan čovek – čitam sa brkinih usana – Evo ti probaj, ali svanuće, a ti ćeš još okretati.

Ne trudim se više da pratim šta mi govori, okrećem se i izlazim iz motela.

Pređem deset koraka, pa stanem. Kuk boli pa boli. Pogledam levo i desno, nigde nikoga. Pogledam dole, imam šta da vidim: uz ivicu asfalta rodile ove sezone ruske uši, u mraku liče na vrganje. Dignem glavu. Nebo je daleko i neizainteresovano, lepo i bistro, beskrajni plavi krug, bez ijedne zvezde. Potražim Mesec, eno, pluta lenjo na samoj ivici horizonta. Jedan pogled je dovoljan da se pretvorim u mesečarku, krećem prema treperavom poludisku.

Hodam za tebe. Hramljem. Ne žurim. Bol u kuku je oštar i nepopustljiv, dobro je što ne postoji. Postalo je zabavno, osećam kako nema ništa prirodnije nego ići lagano, peške, putem prema Prištini, usred ledene noći, jednom ću valjda stići. Bezbrižna sam, osećam se čilo, unapred se radujem prilici – kad-tad – u kojoj ću prijateljima prepričavati šta mi se sve ove noći događalo.

Tiho zapevam našu omiljenu:

ni no-ćas ni-su sja-leee

zve-zdi-ce na ne-bu

ne-kog nije bi-looo

u ma-le-nom se-lu

no-ćas-je-pa-da-lo

cve-će sa ba-gremaaa

sve-je-tako-tuuu-žno

jer, nekoga ne-ma

Glas mi spontano mutira u dečji. Koga to nema?

Ovaj setni starogradski standard najlepše peva dečji hor Kolibri. Slušaoce uvek gane dirljiv spoj razoružavajuće melodije, kristalno zvonkih glasova, te neporecive i neprebolne smrti o kojoj je u stihovima reč. Samo ti znaš, Neznani, da deca, u stvari, pevaju o sebi, o devojčicama i dečacima kojih više nema u Србији, jer se plaše da dođu na svet ovde, među nas, pod nebo bez zvezda.

sklo-plje-nim-o-kni-maaa

je-dan prozor gle-da

sve-je-tako-tuuu-žno

Jer, nekoga ne-ma

Hodam za tebe i pevam tiho i boli me u kuku, ali živa sam i dobro mi je i nemoguće je i Србија je divna, šteta što ne postoji.

Obuze me neka nestvarna mešavina beznađa i euforije, izgubljenosti i samopouzdanja, trans. Monopol na svaki saobraćaj u ovom kraju – preduzeće Raškatrans. Trans, kao gorivo koje me pokreće da klizim, na nevidljivim bešumnim rolšuama, ili preciznije sličugama, s obzirom na spoljnu temperaturu, po ovom asfaltu, izgubljenu, pod hladnokrvnim ispošćenim nebom Србије, opčinjenu usamljenim polumesecom i tim svemogućim odsustvom bilo čega bliskog i prepoznatljivog, bilo kakvog živog bića, bilo kakvog smisla, bilo kakvog ishoda.


PRASIĆI

Možda ćeš nekog ustopirati, sine ti kroz glavu, možda ću nekog ustopirati, pomislim, iako sam primetila da ovuda kola prođu svake prestupne godine, ma ne, svake prestupne prestupne godine.

Ide žena praznim putem, nosi tuđe ime i prezime.

Stopiram. Palac je stalno u vazduhu. Hodam za tebe, ivicom asfalta. Zimsko je doba, uši otpadaju od hladnoće. Zaobilazim smrznute lokve olovnog blata i brazde uzoranog asfalta na svakih pola kilometra. Na leđima kožne šoferske jakne napisano je tvoje ime i prezime, kao na sportskom dresu, samo što nema broja.

Kako se zove ova žena, još devojka? To mora da se pročita. Ko hoće da pročita, mora da zna posebnu podvarijantu redukovane ćirilice.

To sam ja.

Jedan automobil ipak naiđe. Čak i stane. A kad reče da ide samo tu do Pazara, umesto da se razočaram bi mi nekako milo, znači da se trans nastavlja nesmanjenim pogonom na sva četiri točka.

Bilo je negde oko dva iza ponoći kad se u daljini pojavi grudva svetlosti. Protrljam oči: da, liči, šta bi drugo bilo, nekakvo svetlosno zagađenje, kao da nekoliko snažnih reflektora obasjava put, kilometar, kilometar i po ispred mene.

Noge same ubrzaju korak, čim sam to primetila bilo mi je smešno, ali nisam se trudila da ih obuzdam, samo mi je bilo zanimljivo da naučim kako i noge mogu da imaju autonomnu volju. Pa ni meni, da sam noga, ili povređeni kuk, ne bi bilo svejedno, pomislih, znajući da me čeka sedamdeset kilometara pešačenja.

Kad sam se malo primakla, izgledalo mi je da se radi o nekakvom saobraćajnom udesu, jer nazire se grupa vozila, tri-četiri džipa ili kamioneta, ili neki prevrnuti šleper s  upaljenim farovima, tako nešto. Možda ima povređenih, pomislim, mrtvih ne daj bože, pomisliš, noćas me ništa ne bi iznenadilo. Da, uzvraćam, hajde da osmotrimo izbliza.

Na svu sreću, nije saobraćajna nesreća. To su dva vozila parkirana uz put, jedan autobus, muzejski primerak autentičnog dizajna s kraja šezdesetih godina prošlog veka, prilično izraubovan, naravno, prazan, nigde putnika. I tik uz taj starinski autobus – beli mercedes, takođe antikvarni, širok kao lađa, iz devedesetih, rekla bih. Oba vozila  priljubljena, s farovima uperenim jedno u drugo, pa prizor zrači sablasno.

Mercedes je kraljevačke registracije, otvorenog gepeka, a na prednjoj haubi mu nedostaje onaj karakteristični mir-simbol, otkinuli ga valjda mangupi, tako mi kasnije kaže vlasnik, Žika se zove, odmah mi se predstavio, jedan kao popajeva Oliva vižljast Era, koji spretno izvlači prasiće iz svog luksuznog automobila, nosi ih u naručju kao usnulu decu i trpa ih u one autobuske bunkere za prtljag.

Nagradno pitanje, u mislima: znaš li koliko prasića, živih i zdravih, rumenih i beslovesnih, može da stane u rustični mercedes? Ne znaš? Mnogo, bar duplo više od najvećeg broja koji ti pada na pamet. Nijedan broj ti ne pada na pamet? Nema veze.

Žika otvara vrata svog auta, vešto hvata prase za zadnje noge, ono za divno čudo uopšte ne skiči, Žikino lice je svetački blaženo. I tako, jedno po jedno, jedno po jedno, jedno po jedno, nosi, ugura u spremište autobusa, pazi da oni što su već unutra ne istrče napolje, zatvara poklopac.

Ova operacija istovara i utovara ponavlja se kao melodija na oštećenoj bakelitnoj  ploči. Stojim sa strane i posmatram i nimalo mi nije dosadno.

Tek unutra prasići bi se opravdano uplašili mraka i svoje svinjske sudbine, pa bi iz sveg glasa počeli da skiče. Histerija ih obuzima, počinju da piške i kake, što se može primetiti jer kroz zatvorena vrata prtljažnika curi, curi i cedi se, kao iz neke smrdljive prese, vrela mokraća se puši na hladnoći.

Nešto vam ne dihtuje najbolje ovaj prtljažnik, htedoh da ukažem šoferu autobusa, ali se uzdržah od zajedljivih komentara jer, ipak, ovi tipovi ovde su tvoja poslednja šansa noćas, pomišljaš, uzdržaću se, pomišljam, ovi tipovi ovde su moja poslednja šansa.

Autobus je stara TAM-kanta – Tvornica Automobila Maribor, jaka firma, šteta što ne postoji već trideset godinica – ali evo je, ipak na točkovima, gura, ide, nosi, sve što treba…

Autobus beše ot Makedonija, narod i zemlja koju volim ja:

kad-si-sam ta-ram-dam

kad-je-sve ta-ram-dam tužno-ti-se-seti njeeee,

ta-da-dam, Ma-ke-dooonija-ti pružaaaaa

lju-bav-i-sneeeee, o je-jeeee…

Vokalno instrumentalni sastav Tajm, Dado Topić pevaše, mnogo dobra stara stvar, nema šta… Ritam je zarazan: jen-dva jen-dva jen-dva-tri, jen-dva jen-dva jen-dva-tri… Upravo tako pulsira noć, neparno, dušu dalo da se otkačiš i lagano improvizuješ na zadatu temu, možda baš na onu „Od Vardara pa do Triglava…“

– Alo, bratko – krenem ja u solažu, obratim se jednom od dvojice momčeta-makedončeta, onome što liči na Jasera Arafata – Mogu li sa vama do Prištine, do ujutro nema nikakvog prevoza, a već sam odavno morala biti tamo, moram da stignem na sahranu, budi čovek, razumi…

Ma ko da pričam probušenom slovenačkom točku, a ne čoveku. Kao da su Makedonci dobili zasebnu državu, jezik, naciju, crkvu i sve drugo po redu, samo zato što jedini na svetu nemaju uši.

– Sahrana je u pitanju – improvizujem ja, šta ću, nemam šta da izgubim – Odnelo mi najbližu drugaricu, pravu lepoticu, da si je samo video…

Ma ni da me pogleda, za njega sam vazduh, interesuje ga samo ono gorivo koje istače iz rezervoara Tamčeta.

Trgovina je, dakle, na obostrano zadovoljstvo: Žika njima prasiće, oni Žiki dizel. Koliko je meso deficitarno i skupo vo Skopje, toliko je gorivo deficitarno i skupo u Србији. Čist račun, duga ljubav, a porez na promet niko neće plaćati, ni tamo ni ovamo, kao ni porez na dobit, a dobit je na obe strane oho-hooo, mogu misliti koliko će Žika da zaradi na ovolikom dizelu, pomišljaš. A i ubiće gadni miris svinjca u enterijeru svoje limuzine, uzvraćam, niko ga više neće pitati: je li bre Žiko, a što ti se ovol’ki luksuzni antikvarni mercedes oseća na gorivo, takva opaska u ova vremena dođe mu kao kompliment.

– Mogu da vam pomognem ako treba, samo me, molim vas, povezite – pokušavam drugačijom taktikom – Ionako vam je usput, kroz Prištinu morate da prođete ako se vraćate u Makedoniju – kažem onom drugom, još nižem, dok je prolazio pored mene vukući pune kanistere.

– Begaj, more! – dobaci mi i prođe.

Ipak, ostajem tu, ne ide mi se dalje, ko zna, možda će me na kraju ipak primiti, ajde da ih pustim da na miru završe s ovim unosnim spoljnotrgovinskim biznisom.


IGRA

A vas trojica, tamo pozadi, tamo daleko, sve dalje – kako ste? Mora da vam je hladno oko srca, u toj hladnjači koja odmiče ka Kraljevu. Nije, ne brini, snašli smo se, čak se i zabavljamo, ulogolovali smo se telepatski na interaktivnu internet-igricu. Može da igra samo jedan, a mogu i trojica. Zahtevna je ta igra, opasna je, ali dobro će nas zagrejati, a vreme u njoj brže prolazi.

Startuješ igru.

Biraš protivnika. Biraš insignije i uniformu. Biraš okruženje: grad pod opsadom. Biraš opremu i oružje: mitraljez, bombe, bazuka, nišani za noć i maglu, titanijumski pancir, ABH zaštita, protiv Atomsko-biološko-hemijskih napada, busola, laserski mač, ašov, ogledalce, igla i konac. Biraš opciju: sam protiv svih. Biraš trajanje: neograničeno.

Repetiraš. Akcija te u trenu usisava.

Osmatraš iz polurazrušenog podruma. Odmah pucaju na tebe, s leva. Prilaziš drugom otvoru i bacaš bombu. Čim eksplodira istrčavaš na brisan prostor. Oko tebe prašte kuršumi. Jedan pogodak odbija se o tvoj oklop, rikošet preusmerava tane u nebo, ono ga upija bez traga.

U trku ispaljuješ dug rafal i ubijaš dvojicu. Bacaš se iza zida. Moraš odmah odavde, ubijanje je ovog puta striktno samoodbrana, najnužniji potezi za uspešno izvlačenje iz prve borbene zone.

Tik iznad glave proleće ti helikopter i zaprašuje te nervnim bojnim otrovom. Uvežbanim pokretom navukao si gas-masku. Leđima uza zid, kao kraba, povlačiš se ka suprotnom kraju koji skreće ka crkvi. Cela je, nekim čudom. Krljušt na ribi, crepovi na krovu. Skidaš jednog snajperistu sa zvonika i drugog u prozoru na trećem spratu zgrade prekoputa.

Neko se bešumno prebacuje preko zida i napada bajonetom. Refleksno izbegneš zamah, otrgneš se, otimaš mu bajonet, rvete se, u padu na tlo zarivaš mu oštricu u grudi. Zdereš mu masku s lica i kacigu. Žena duge crvenkaste kose u loknama. Ne poznaješ je. Skidaš svoju masku. Obrišeš rukavom znoj s lica i krv s maske.

Tajac. Gledaš je mrtvu. Hoće li vaskrsnuti? Gotovo je. Ovo je poslednja osoba koju si ubio. Sklapaš joj veđe. Udaljavaš se.

Pred tobom je prazan put. Potrčiš. Bežiš. Crvena uzbuna prati te u stopu. Trčiš brže, zaobilaziš i preskačeš prepreke, leševe, požare, viruse, rovove.

Na periferiji si. Izbegavaš svaki kontakt. Kriješ se u ruševinama, u đubretu, u kanalizaciji. Kopaš kanal, puziš, presecaš bodljikavu žicu. Nema predaha. Pada noć bez zvezda, da te štiti, da te ne da.

Tvoj jedini preostali cilj je da u ovome više ne učestvuješ. Iskradaš se pod okriljem totalne tame. Iskrao si se iz grada pod opsadom. Puziš preko nepregledne smaragdne čistine. Ide ti lako, kliziš potrbuške po mokroj travi. Dospevaš na ivicu šume. Šta je tamo? Uspravljaš se. Zakoračiš. Nešto nevidljivo te zaustavlja, ne dozvoljava ti da dovršiš taj korak. Nema bola, nema otpora, nema prostora. Ruka utone u ništa i vrati se prazna.

Pokušavaš i na drugim mestima duž oboda šume. Ali, ivica šume je i ivica igre. Pred provalijom si. Ne možeš propasti. Sviće.

Opet zaležeš u travu. Zariven. Kopaš. Tunel te vodi kroz podzemne horizonte, kroz rudnike dijamanta, kroz reke ponornice, kroz pećine obložene ljudskom kožom, kroz tišinu. Ni kroz zemlju ne možeš da pređeš granicu, ne možeš da izađeš odavde. Gubiš dah, grabiš izranavljenim noktima, izbijaš na površinu da ne bi oslepeo. Ležiš u travi. Obrve i kosa puni grudvica humusa. Vlati ti miluju izgrebani obraz, potpuno su iste kao pre.

Uspravljaš se, koračaš ivicom kojoj nema ni početka ni kraja. Tragaš za procepom, razgrćeš slojeve zaveza od lišća. Rafalima iz očaja komadaš krošnje. Dižeš u vazduh stabla pred sobom, za sobom.

Drveta se automatski reintegrišu u punoj veličini, boji, obličju, još lepša, življa, starija, šumnija, razgranatija i stamenija nego pre.

Tvoj jedini preostali cilj je da u ovome više ne učestvuješ. Nešto nevidljivo te zaustavlja, ne dozvoljava ti da izađeš. Nema bola, nema otpora, nema prostora. Ruka utone u ništa i vrati se prazna. Ivica šume je i ivica igre. Vreme je beskrajna provalija.

Trajanje: neograničeno. Iz grada u daljini dopire potmula tutnjava i smrdljiva prašina bitaka, bola, smrti. Dani se smenjuju. Noći su bez zvezda. Zamišljaš ih. Pamtiš raspored konstelacija. Pamtiš raspored lišća iza kojeg nema ničega. Sve pamtiš. Sedneš u  hladovinu krošnje da se odmoriš, da razmisliš, da proveriš jesam li u dometu, da mi kažeš da ne možeš da mi odoliš.

To drveće je na sve četiri strane sveta i potpuno je identično. Znaš da je nemoguće, ali događa se, ali ti to ne prihvataš. Trajanje: neograničeno. Opcija: sam protiv svih. Opcija na ultimativnom nivou: nikad nećeš odustati. Izlaza nema.

Ti si dezerter. Ti si neustrašiv. Ti si greška u algoritmu.

Ništa ti ne mogu. Tako je lako voleti te i živeti večno.

Ti si Neznani junak.


PARTIZANI

Trange-frange trejd potraja čitav sat, za koje vreme sam bar tri puta pokušala da izmolim okretne Makedonce da me povezu, jer je bilo očigledno da će krenuti kući čim se pozdrave sa Žikom. Što južnije to tužnije, ali ne i za njih, oni zadovoljno trljaju ruke pošto su utovarili i poslednje prasence, samo ne dole u boksove za prtljag, jer više nije bilo mesta, nego gore, u kabinu, kod zadnjih sedišta.

Rukovaše se sa Žikom, on baci kratak tužan pogled prema meni, slegne ramenima, okrene se i sedne u svog merdžu i ode. Kao da ga nikad nije bilo, pomisliš. On mi je bio druga prilika da noćas dospem do Kraljeva, pomišljam, ali ni tu se nisam dala, e nećeš ga majci, neće mene videti to Kraljevo, pa i da je Carevo. Moja volja da se po svaku cenu dočepam Prištine i NCZIR-a, Nacionalnog centra za ireverzibilnu reanimaciju, nepresušna je.

Sad ili nikad, pomisliš, sad ili nikad, pomislim, videvši da jedan od Makedonaca već sedi za volanom, a onaj drugi samo što nije ušao.

– Slušaj, platiću vam – priđem mu, smrznutog nosa i prstiju na nogama, bez ušiju, bez zvezda na nebu – Evo, imam četrdeset rubalja, povezite me, nisam neka fufa, ili bitanga ili tako nešto, radim u gimnaziji, predajem srpski jezik i književnost, a moram kako znam da stignem u Prištinu, ako me vi ne povezete nema mi spasa.

Zvučalo je patetično, kao da je pitanje života i smrti – što i jeste – valjda je zato ipak upalilo. Ona dvojica se značajno pogledaše i to je bilo dovoljno da mi ovaj drugi pri ulasku u autobus dovikne:

– Ajde upadaj.

Za trenutak zastanem, ne mogu da verujem – šta?!, zar i meni da se osmehne sreća ove ledene bez-zvezdane noći.

– ’Oćeš il’ nećeš? – pozove još jednom Makedonac, rođak pravoslavni, a ja uletim kroz vrata koja se već zatvaraju, sva sreća kilavo i cvileći. I tako mi krenemo. K.r.e.n.e.m.o. Ka. Radostima. Ekstatičnim. Nove. Epohe. Mističnih. Otkrića. Krenemo.

Stojim u onom prolazu između sedišta i pet minuta im zahvaljujem, pare nudim, objašnjavam koliko mi je, kao, važno da stignem do Prištine, navodeći sve razloge sem pravog. Nisu me mnogo slušali, samo mi onaj što vozi reče da sednem i da ne brinem.

– Dobro – rekoh – Neću da brinem. Pa šta nam bog da.

Sela sam u treći red, s desna, ni blizu ni daleko, ipak znatno bliže njima nego onom usranom prasetu što su ga uglavili između zadnjeg i predzadnjeg reda. Unutra nije mnogo toplije nego napolju. Dole u utrobi četrdeset živih tela, svinjskih, poslaganih unakrst, usoljenih morskom vodom, posutih ledenom prašinom.

Nešto su se dogovarali, povremeno pogledavajući ka meni, ali čini mi se da su ipak više razmenjivali procene koliko će da zarade prodajom prasića u Skoplju, onaj što nije vozio imao je u rukama džepni kalkulator i stalno je tipkao po njemu, zbrajao i množio, brisao pa opet računao. Vozač je više gledao šta mu kolega radi i o čemu mu priča, nego što je pazio na put ispred nas, ali s obzirom da je vozio vrlo sporo, nisam se previše brinula.

Sedim i ne brinem, baš kao što mi je bilo rečeno, zadovoljna što ipak neću morati da pešačim sedamdeset kilometara. Onda onaj drugi ustane, recimo da je taj bio kondukter, vrati kalkulator u unutrašnji džep svoje jarkocrvene skijaške jakne i dođe do mene. Jeste, bila je to boja makedonske zastave, sa sve onim Suncem Aleksandra Velikog izvezenim na leđima, zbog kojeg im Grci ne praštaju.

Obratio mi se na savršenom srpskom:

 – Vidi, oj devojče, da ti nešto objasnim.

Ajde, prosvetli me, pomislih.

– Šta si videla, nisi videla, je l’ tako, tako je. He-he. Tako li je?

Ja ćutim i gledam ga netremice. Klimnem glavom.

– Tako je. Veri gud.

Pazi, još je i poliglota.

– Veri gud indid – potvrdim ja.

– Druga stvar – nastavi kondukter, pa napravi značajnu pauzu.

– Vidi – reče potom. – Što se tiče karte, mi smo kao što znaš, međunarodna linija.

Aaaa, zato on, kao, na engleskom sa mnom.

– I nemamo pravo da naplaćujemo karte u lokalu na teritoriji druge države, razbiraš?

Razumela sam, ali ono za međunarodnu liniju baš mi se dopalo, teralo me na smeh, ali sam se nekako uzdržala.

– Nema problema – rekoh. – Uzmi ti pare, meni ne treba karta, samo vi mene odbacite do Prištine.

– Čekaj, polako – na to će kondukter, a uzima novčanicu od dvadeset rubalja, i vraća mi onu drugu, kao kusur valjda – nisi me dobro razumela.

Kako sad nisam, a ovamo mi uzeo pare, i to na moje prijatno iznenađenje samo polovinu od onoga što sam ponudila, iako je tih dvadeset rubalja u Србији – a i u Makedoniji – nečija polugodišnja plata.

– Vidi – objasni mi kondukter – Sad iz Sandžaka prelazimo na Kosovo, a ti znaš da je tu, kako da kažem, ovaj, paaa, drugi režim saobraćaja, kontrole na putu i tako to.

– Znam.

– E vidiš, moraćeš sama vašoj miliciji da objasniš zašto se voziš bez karte, razbiraš?

– Aha, to. Ma ništa se ti ne sekiraj, ispričaću im ja kako ste me povezli za džabe, na moju molbu i insistiranje, jer moram ujutro da stignem na tu sahranu u Prištinu i kako sam vam vrlo zahvalna, preuzimam odgovornost, biće sve u redu, videćeš.

– Tako, tako – potvrdi kondukter, potapše me po ramenu i vrati se napred, do kolege koji je sve vreme pažljivo slušao našu konverzaciju.

Tek tada primećujem da autobus bukvalno mili, kao da ide po sijalicama, ugašenim naravno. Kretali smo se prosečnom sporošću od desetak kilometara na sat, verovatno i manje. Onaj drugi, što liči na pukovnika Moamera el Gadafija, sitni šofer koji je rukama jedva mogao da obuhvati široki volan, koristio je i najmanju nizbrdicu da izbaci iz brzine i vozi na leru. Pa da! – sine mi, štedi gorivo, jer je sve prodao Žiki, ko zna da li ćemo uopšte imati dovoljno do Prištine… Valjda hoćete, tešiš me, ipak oni idu još šezdeset kilomera dalje, do makedonske granice, nisu valjda toliko pohlepni da zaborave koliko im goriva treba do tamo. O čoveče, ovaj sandžak-trans pretvoriće se zakonito, već osećam to, u makedonija-trans. Ako ikad stignem do Prištine, pri ovoj brzini za to će nam biti potrebno ne dva nego bar šest-sedam sati, ako je sad oko tri, uz malo sreće do devet sam tamo, taman na vreme, NCZIR otvara kapiju tačno u devet.

Mislim da su me ipak primili u autobus, prvo, zato što su bili vrlo zadovoljni obavljenom trgovinom, a drugo, zato što su mislili da im ja, kao, domaća, srpkinja, sestra eks-jugoslovenka pride, mogu pomoći kod tih nezgodnih milicijskih kontrola kojih ima mali milion dok ne izađeš s Kosova. Bojali su se da im zbog šverca ne oduzmu dragoceni tovar. Mnogo im je bilo stalo do tih prasića, nema šta. Ma baš te briga, pomisliš, važno je da si u autobusu i da se kako tako primičeš toj Prištini. Da, pomislih, baš me briga, evo me, najzad, sasvim izgledno, nadomak neopozivom vaskrsnuću.

Onda se prenerazim, jer evo bratja Makedoncite spontano menjaju mesta, bez  zaustavljanja, kao da je to najnormalnija stvar na svetu, preskačući jedan preko drugog, upletenih ruku i nogu kao majmuni, dok volan nesigurno balansira, a autobus glumi pijanog skijaša u veleslalomu. I to je, ’ajde-de, nekako prošlo bez težih posledica, kad onaj što je sada od šofera postao kondukter uze da pretura po njihovim torbama i izvuče iz nekih dugih gaća video-kasetu.

– Bingo! – uzvikne i pokaže mi vrteći je radosno u ruci, pa reče:

– Opusti se i uživaj, seko, sega će gledame partizanskiot film, pam-pam-pam!

Sega ima da se zabavime. Sega-mega-drajv, eto šta me je snašlo. Koji su ovo frikovi, još mi je samo falio Valter brani Sarajevo.

Interesantna stvar, ovaj je autobus bio kanta, ali je zato sistem za emulaciju zvuka i slike bio prvoklasan, glanc-novi japanac, neo-retro, šta god da staviš u njega – od ploče na 78 obrtaja do hologramske vrpce – taj automatski konvertuje informaciju s nosača i-i-i-svira!

Kad je pustio kasetu zbuni me to što je ono upozorenje o nelegalnom umnožavanju, distribuciji i prikazivanju bilo na engleskom. Koji bi strani distributer otkupio domaći ratni film? Rešenje zagonetke usledilo je odmah, već sa pojavom špice, takođe na engleskom, jer naslov filma, u slobodnom prevodu, glasio je: Invazija pohotnih Marsovki. Ništa od partizana. Tema je, zaključim, univerzalna, ali gluma će se pokazati više nego očajnom, tri noseće ženske role više će iskazivati svoju privrženost poetici Living-teatra nego sistemu Stanislavskog.

– Što zboruvaš, a, moćne li su? – upita me naš novi kondukter. – Pam-pam-pam!, kakva artiljerija, još malo pa će je isprska po one tri marsovske siske.

– Ma gle kako gu se tresu, lele! – dobacivao je šofer, stalno zabacujući glavu unazad, sve mrdajući onaj volan levo-desno, kao da stvarno gleda kuda vozi. – Pojačaj, more, pojačaj ton – zabacujući glavu unazad kao tetreb, preklinjao je kolegu koji nije mogao da odvoji pogled od ekrana.

Šta ću ako krenu da me siluju, pomislim. Zvaću tebe u pomoć, Neznani junače. Uvek možeš da se napraviš mrtva, pomisliš.

Ostavili su me na miru, nisu me silovali. Trebala sam im, za lakši prolaz na srpskim i ruskim čeking-pointima. Za društvo, da ne budu sami u mraku. Ni za šta. Za uzvrat.

Od nas troje u Tamčetu samo ja sam gledala napred, na put, samo ja sam molila Boga za što manje krivina. Uto ono prase otpozadi zarokće.

Kompletan haos, pornići i prasići, gole Marsovke sa trostrukim sisama, na štiklama od dvadeset centimetara, i Makedonski šverceri na ničijoj zemlji – ma dobitna trans-kombinacija! Ko to tamo peva prema ovome jeKocka kocka kockica.

Kondukteru je teško palo što je morao da ode pozadi i proveri šta se događa s prasetom. Nije znao šta će s njim, pa ga je na kraju ugurao među one uske stepenice na zadnjim vratima i privezao ga svojim kaišem. Baš kad je završio s tim i pošao ovamo napred, pridržavajući pantalone da mu ne spadnu, kolega šofer prikoči doviknuvši:

– Gasi video! Zaustavi autobus!

– Šta je sad?!

– Kontrola.

– Uf. More…

Leptir-vrata kilavo se otvaraju, kao da se dvoume, uz zvuk sličan pari koju ispušta lokomotiva pri polasku, i u naše veselo vozilo stupa milicioner, pa za njim još jedan.

– Dobro veče dobri ljudi.

– Dobro veče – uzvratim im srdačno, u ime svih nas, koliko nas ima, što u kabini, što u prtljagu.

– U kom pravcu? – pita drugi milicioner šofera.

– Priština-granica-Skopje – odgovara ovaj – Pa kući na spavanje.

– Da, da… – mrmlja sebi u bradu milicioner. – A ova, koja vam je ta?

– usledi neizbežno pitanje, i svi istovremeno pogledaše ka meni.

Izvela sam svoj deo predstave sasvim dobro, pokazala im LK, Ličnu kartu, s beogradskom adresom naravno, što je imalo blagotvorni uticaj, ne znam sasvim tačno zašto, pa još kad sam ispričala da radim u PŽG-u, Prištinskoj ženskoj gimnaziji, nije bilo više nikakvih dilema. Počeli su da mi se obraćaju sa „Profesorko“, izjavili mi saučešće povodom smrti rođake, to jest najbolje drugarice, na čiju, kao, sahranu, moram da stignem, zbog čega sam zahvalna ovim prijateljima Makedoncima koji su bili tako dobri da me povezu.

– Nego nešto da vas priupitam, profesorko – obrati mi se milicajac kad samo već pomislili da će da se pozdravi i da izađe iz autobusa – Odavno me je dete pitalo, a ja nisam bio siguran, učili ih u školi, ma nekako mi zvučalo neverovatno, al’ ko zna, mož’ i da bidne, pa možda ćeš ti znati da mi kažeš, ovaj, pa to, brate, je l’ tačno da u srpskom jeziku nema glagola biti?

– Jeste, tačno je. Gramatika tako tvrdi. A zašto i kako, niko ne zna.

– Aha. E, pa dobro onda. Ajd’, uzdravlje.

Prase se nije oglašavalo, tako da je kontrola TSJM-a prošla bez problema, kao i sve sledeće, a do Prištine ih je bilo još tri, plus jedna ruska, rutinska, samo uz abledovanje.

– U Србији, braća Rusi i braća milicajci dođu ti nešto kao reklame kojima je prošaran film – komentariše šofer.

Uspela sam, u kraćim intervalima, čak i da zadremam. Trans je prelazio u fazu smirivanja. Goriva je ipak ostalo dovoljno, u štedljivoj vožnji ovi Makedoncite su svetski prvaci. U Prištinu smo stigli oko sedam, što je neočekivano dobar rezultat s obzirom na brzinu kojom smo se kretali, kao i na česte kontrole na putu. Nije bilo problema, častili su braća Makedonci milicionere nekom sićom i konzervama koka-kole:

– Кока-колче е тоа!

– Olvejz! Živeli! – uzvikuju uzvratno milicioneri.

Pred zoru, mimoišli smo monumentalni granitni VM 1389, Vidovdanski mauzolej  junacima iz hiljadu trista osamdeset devete. Na spomeniku, remek-delu PDS-a, Prvog državnog skulptora Meštrovića, uklesana je kletva: Ko je Srbin i srpskoga roda, a ne došô na boj na Kosovo, ne imao od srca poroda, ni muškoga ni devojačkoga, od ruke mu ništa ne rodilo, rujno vino ni pšenica bela, rđom kapô dok mu je kolena.

Od leta hiljadu devetsto osamdeset devete, evo ima tome već dvadeset pet godina, s ove strane spomenika naspram puta ispisan je crni grafit, koji može da se spere, ali čim ga obrišu uvek se ponovo pojavljuje, čim ga uklone vaskrsava: OVO NIJE KOSOVO. Tako piše na spomeniku.

Ko to skrnavi spomenik na Gazimestanu? Ti, Neznani junače. Poslušao si knežev nalog i došao si, tu si, živiš na Kosovu, gde bi drugo nego tu. Ali nijednog više Srbina nema s  tobom. Bili su tu svi, četiri miliona duša, ali samo jedan dan, bili i otišli. Pa i ti da odeš, ne možeš. Šta mi preostaje, misliš, nego da na spomeniku crnim sprejem ispisujem: OVO NIJE KOSOVO.

Na onom poslednjem punktu pred samom Prištinom, bilo je malo zatezanja, pa je prasence iz kabine moralo još jednom da promeni vlasnika. Uzeše ga i rekoše:

– Ajde sad, srećan put. Laku noć. Dobro jutro. Kako ’oćeš. U svakom slučaju zdravo!

Fluorescentnog zeca su mi ostavili u naručju.

U devet sam bila pred kapijom NCZIR-a, Nacionalnog centra za ireverzibilnu reanimaciju. Pred kapijom večnosti. Tačno na vreme.

 

UNAZAD

 
Ti ovo ne čitaš. Ovo nije napisano. Dozvola za povlačenje knjige Neznanom junaku iz javnosti Србије i iz opticaja u našem govornom podneblju, izdata je odmah po objavljivanju. Dozvola je zasnovana na Ustavu Србије i potkrepljena je ekspertskom analizom iskusnih stručnjaka DCS-a, Državne cenzorske službe, i Odelenja za praćenje i obaveštavanje DRTL-a, Državne radio-televizije i literature.

Tekstualnom analizom i kontrasno-palimpsestnim skeniranjem neopozivo je utvrđeno „da je skoro četvrtina (24,81%) sadržaja inkriminisanog dela krivotvoreno i semantički kontaminirano, a da je ostatak (75,19%) u potpunosti izmišljen“. Izmišljeni deo „opasan je po opšte dobro i uznemirujući, pošto je dezinformacija“.

Krivotvoreni i kontaminirani sadržaj pak „opasan je jer predstavlja očigledan pokušaj tendencioznog iskrivljavanja svima dostupnih i do sad nespornih dokumenata različitog porekla, sa ciljem uticaja na zatečeno stanje svesti“. A država nije ništa drugo do stanje svesti. Prema tome, nalaže se zaplena ukupnog tiraža koji „ima se dostaviti NB-u, Narodnoj biblioteci Србије na trajno čuvanje i suspenziju“, kao i „uvođenje autora inkriminisanog dela u SLPTP, Spisak lica pod trajnom prismotrom“.

Na reversu Dozvole navodi se nepotpuna opšta klasifikacija porekla krivotvorenih dokumenata, kao i inkriminisanih postupaka postprodukcije korišćenih radi semantičke kontaminacije i zavaranja tragova, koordinata i referenci.

Među vrstama dokumentacije Dozvola prepoznaje i izdvaja: Bibliju (Stari, Novi i Treći Zavet), usmeno predanje, novinske članke (vesti, reportaže, intervjui), istoriografska svedočanstva, pozitivnu legislativu, filozofske traktate i dijaloge, alegorije, bajke, TV reklame, hologramske vizije, šlagere, laboratorijske i mentalne eksperimente, strip, pisma, razglednice, telegrame, privatne dnevničke beleške, službenu građu: statističke izveštaje, protokole, zapisnike, formulare, akcione planove, putne naloge, zdravstvene kartone i sl. (nepotrebno sve nabrajati – nepotrebno precrtati).

Prema Dozvoli, autor krivotvori čak i sopstvene ranije objavljene tekstove, kao i već višestruko krivotvorene tekstove drugih autora. Cenzuri je poznato da ne odlučuju značenje i poreklo, nego upotreba. Dozvola rezolutno razrešava dilemu da li se iza imena autora (Sreten Ugričić) krije kolektivno telo, te nalaže „obavezno utvrditi identitet druge dvojice“.

Među inkriminisanim postupcima postprodukcije Dozvola prepoznaje i izdvaja: redimejd, medirejd, aproprijacije, IDP (izmene-dopune-prerade), obrade, transfiguracije, denacionalizaciju, deklinaciju, destabilizaciju, dedukciju, oneobičavanja, metempsihozu, reprogramiranje, semplovanje, reinvestiranje, dematerijalizacije, izneveravanja, ubrzavanja-usporavanja, oskrnavljenja, provokacije, varijacije, stilizacije, mistifikacije, aberacije i sl. (nepotrebno sve nabrajati – nepotrebno precrtati).

Dozvola katalogizuje tekst kao roman o vaskrsavanju, čije „glave su povezane telepatski, što je već samo po sebi protivustavno“. Dozvola naglašava da se književnost služi nedozvoljenim sredstvima, ali priznaje „neočekivanu funkcionalnost i ubojitost celine“. I baš zbog toga opredeljuje inkriminisano delo kao „vratoloman i višestruko štetan kolaž odabranih i novih izvora koji su smišljeni, stvoreni ili neovlašteno i sa predumišljajem preuzeti i APDZ, Anti-patriotski-državno zadojeni, pritom, nažalost, nepopravljivo“.

U zaključku se ukazuje da autor (autori) polazi od tri pretpostavke: 1 da se način predstavljanja, način razumevanja i način ustrojstva delimično preklapaju; 2 da uspostavljena značenja jesu uspostavljeni odnosi moći; i 3 da su reči uverenja. Umišljaj inkriminisanog dela sastojao bi se u nameri da se ogoli i preinači zadati način predstavljanja – koji omogućava i koji jeste ustrojstvo jedne prividne izvesnosti i prividne večnosti (Србије) i jeste zadati poredak za koji su građani voljni da plaćaju najskupljom valutom, najdragocenijim što imaju: vlastitim životom i vlastitom slobodom.

Dozvola u zaključku dalje odlučno osporava utisak koji inkriminisano delo ostvaruje „da je klopka privida zasnovana na gromoglasnom obećanju poistovećenosti onoga što ljudi žele, onoga što im je potrebno i onoga što zaslužuju.“ Inkriminisano delo bi dodatno da sugeriše – „i to na zastrašujuće otvoren način“ – da nametnuto i neupitno trojedinstvo 1, 2 i 3 mora biti neopozivo razdvojeno, „a radi se o tome da to slobodno odabrano i ispovedano jedinstvo mora biti neopozivo sačuvano iz najzvišenijih razloga“.

Dozvola upozorava na klevetnički smisao i drsku poruku inkriminisanog dela, prema kome „osvešćivanje i raščlanjivanje privida trojne tautologičnosti kao opake lakomislenosti, kao i obelodanjivanje skrivenih ambivalencija ovog lažnog obećanja, jesu uslov ponovo zadobijene slobode i reanimacije savesti“. Po tom neskriveno prevratničkom pozivu, inkriminisano delo je bez presedana.

Dozvola na kraju podseća nadležne da književnost – skrivena u očiglednom – to može, jer književnost raslojava, dijalogizuje i problematizuje u jednom iskazu ono što se misli, ono što se kaže i ono što je rečeno. A to znači da važeća značenja ne važe, a preko njih važeći odnosi moći, a preko njih važeća Србија. Zato je književnost kakvu oličava inkriminisano delo opasna po poredak i građane.

Na margini Dozvole gluvonemi cenzor mastilom dopisuje: „појединим књигама, женама и небеским телима не сме се дозволити васкрсавање!“ Na dnu su potpis (nečitko), pečat, datum, mesto.

Dozvola za povlačenje iz javnosti i iz opticaja stupa na snagu danom donošenja. Dozvola u zaglavlju nosi jednostavan amblem s motivom prekrštenog pera i poznatim sloganom cenzorske struke: KNJIŽEVNOST JE DEZINFORMACIJA. 

 
Odlomci iz knjige Sretena Ugričića Neznanom junaku, Laguna, 2010.

Peščanik.net, 25.09.2010.