- Peščanik - https://pescanik.net -

Ni otac ni majka

Foto: Predrag Trokicić

„Država nikome nije ni otac ni majka. Odrasli ljudi imaju odgovornost da brinu o sebi i bližnjima. To što možda radi kafić ne znači da svi treba da idemo u kafić. To je zaista individualna odgovornost“. Ovako Ana Brnabić pravda nesposobnost vlade da sačuva javno zdravlje.

Koliko je samo pitanja nakon ovih ponižavajućih reči. Gde su nam autonomija i odgovornost bili pre izbora? Kako državi roditeljski instinkt nikako da nestane po pitanju izbora direktora škola? Čime se pravda bilo koja mera ograničenja ukoliko je sve „zaista individualna odgovornost“ autonomnih pojedinaca? Zna li uopšte premijerka da se o odgovornosti ne može govoriti bez autonomije? Da li su i radnici prisiljeni da rade u nebezbednim uslovima odgovorni u slučaju zaraze? Ili je možda odgovoran neko drugi? Nije li nam, na kraju, bolje da ukinemo državu i smanjimo sopstvene izdatke ako ista ta država ne želi ništa da učini?

Ova pitanja nisu međusobno nepovezana i odgovori na njih ne bi trebalo da nas iznenade. Ne postoji nikakva tenzija između autoritarne države i neoliberalne ideologije koja sve svaljuje na lična pleća pojedinca. U temelju oba koncepta leži razgradnja društva.

Kada je u pitanju odluka o trošenja javnog novca, o obrazovnim, zdravstvenim i stambenim politikama, o sadržaju Zakona o radu, država se autoritarno javlja i u dilu sa moćnim privatnim akterima donosi odluke koje najviše idu na štetu najslabijih. Pored toga, država hapsi i preti novinarima, prisluškuje opozicione lidere i svom silinom se obrušava na demonstrante. Sa druge strane, ista ta država ne želi ili ne uspeva da svojim građanima obezbedi adekvatno stanovanje i zdravstvenu zaštitu, dostojanstvene radne uslove i socijalnu sigurnost. Građani su isključeni iz odlučivanja, a istovremeno se sva odgovornost svaljuje na njih.

Ali na stranu sad što razumemo iz koje pozicije nastupa Brnabić kada izgovara navedene reči i što se to uklapa u teorijske obrasce ponašanja. Pokušajmo da stvari pojednostavimo do banalnosti i dopustimo da iz nas pokulja bes. Pogledajmo na jednom primeru da li zaista sva odgovornost leži na pojedincu.

Logika koju sledi Brnabić je sledeća. Stanovnici Srbije su obavešteni o opasnosti virusa i načinima njegove transmisije. Obavešteni su i o merama predostrožnosti koje nas efikasno mogu štititi od zaraze. U tom slučaju pojedinac, kao autonomna i obaveštena osoba, snosi svu odgovornost ako oboli. Država tu ne bi trebalo da se meša i uvodi dodatne mere.

Zanemarimo što ova priča sadrži gomilu laži i nedoslednosti. Zamislimo za trenutak da je sve baš ovako kako smo naveli. Prisetimo se sada zvanične statistike o broju umrlih. U prethodnoj godini od kovida je umrlo blizu 4 hiljade ljudi. Ukupan broj umrlih u 2020. veći je od petogodišnjeg proseka za oko 13 hiljada. To verovatno znači da je oko 9 hiljada ljudi umrlo od drugih bolesti, jer u bolnicama nije bilo dovoljno mesta za lečenje. Sve i da su podaci netačni, a očigledno je da jesu, i dalje možemo reći da je značajan broj ljudi izgubio život, jer u Srbiji nije bilo adekvatnih medicinskih uslova.

Jedan deo preminulih sigurno se najstrože pridržavao svih predloženih mera i istovremeno odvajao deo zarađenog novca za državu, računajući da će mu ona obezbediti uslove neophodne za pristojan život. Da li su ovi ljudi odgovorni za gubitak svojih života? Odgovor je očigledan. Da li je neko drugi odgovoran za njihovu smrt? Jeste. Odgovorna je država. Odgovornost seže daleko unazad do prvog kresanja budžetskih sredstava koji se izdvajaju za zdravstvo, a završava se odbijanjem trenutne vlasti da bilo šta preduzme. Da bismo od države napravili prijatelja, moramo prvo zbaciti one koju su je pretvorili u poslovičnu maćehu.

Autor je istraživač na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju i student doktorskih studija na Fakultetu političkih nauka u Beogradu.

Peščanik.net, 11.03.2021.

KORONA