Upotreba droga sve više raste. Štete su zastrašujuće, premda se neposredno ne vide. Čini se da naše društvo prožima nihilistička naslada, prije svega među mladima, a na volju nema primjerene, prije svega ne djelotvorne pomoći. Jer sam uvjeren da sada već toliko raširena uporaba droga nije zavisna toliko od egzistencijalne, koliko više od kulturne nelagode, bit će dobro ako se pitanja droga poduhvatimo sredstvima što ih naše društvo, premda danas izgleda beskrvno, očito još može ponuditi.
Najprije kažimo da je ne samo kod droga, nego i općenito, ugoda negativna, a želja nezasitna. Taj obrazac, što ga poznaje svaki narkoman, sažima upravo ono što je zapadnjačka filozofija od Platona nadalje mislila o ugodi i želji; želi li dakle filozofija prihvatiti izazov, može ponuditi svoje analitičko bogatstvo za proučavanje neugodnog i sve češćeg fenomena, upotrebe i zloupotrebe droge.
Nitko, naime, nikada nije istražio prirodu želje kao Platon, dokučivši njezinu suštinu u nezasitnosti, jer je želja pomanjkanje, praznina, moramo je smatrati ne trajnim stanjem, koje je suprotstavljeno punoći, nego nezasitnim stanjem koje se prazni dok ga nastojimo napuniti, kao ”probušena posuda”, držimo li se Platonovih slika iz Gorgije, ili kao ”nekakva patka koja dok jede istodobno izbacuje izmet”.
Ubrizgavati sebi heroin talijanski se kaže bucarsi (probušiti se). Tijelo postaje ambis, prema etimologiji dakle nešto što je ”bez dna”. Slično se na francuskom kaže da alkoholičari ”piju kao rupa” (boire comme un trou). Narkomani i alkoholičari govore starogrčki: svoju nemogućnost ”suzdržavanja” opisuju platonskim slikama.
Čini se naime da toksikomanija doslovno utjelovljuje platonsku teoriju o želji, koja iz pomanjkanja ne čini motor traženja sreće, nego tiransku i neukrotivu zvijer – oslonimo li se na još jednu Platonovu sliku – koja nagoni na čvrsto držanje za nju, bez mogućnosti stremljenja još za nečim drugim. U tom obliku želja nam zadaje nesnosnu, premda neodoljivu bol, a ugoda koja slijedi kraj je te muke, anestezija, negativna ugoda, kao nakon prve doze, kada ona sljedeća ne donosi nasladu, nego nam pomaže ne zapasti u patnju.
Ovdje se prisjećamo hegelijanske dijalektike gospodara i sluge, ali i Heideggerove metafore obronka ili nizbrdice, njemački Hang, od koje dolazi hängen, biti okačen, i anhängen, ovisiti. Podsjetimo se Lacanovog pojma manque, pomanjkanja kao opruge želje, i Freudove teorije o narkotičnoj ugodi, koja je fascinantna ugoda, jer je dvostruko negativna: doseže da fizička bol prestane i djeluje kao sedativ za svjetsku bol, o kojoj više ne brinemo.
”Briga” se njemački kaže Sorge. Nakon što je duže vremena uzimao kokain, Freud je tu drogu nazvao Sorgenbrecher, nešto što nam može razbiti brigu, odnosno zbog čega nam ne treba brinuti. Zapisao je da je kokain ”najstariji lijek protiv civilizacijske nelagode”. Freud je veoma rado čitao Goethea i razmišljao o Faustu, drami želje koja završava sarkastičnim trijumfom personificirane Brige, Sorge, neotuđive gošće svakog ljudskog događaja. Time je Freud, nakon što je precizno ukazao na bolest imenovanu ”čovjek”, uključio upotrebu droga u egzistencijalnu perspektivu i u tom smislu zapisao:
”Pojedinci, pa i narodi, toliko cijene usluge opojnih sredstava u borbi za sreću i odstranjivanje bijede da su im kao dobročinitelju dali stalno mjesto u svojoj libidinalnoj ekonomiji. Zahvaljujući njima, ne postiže se samo neposredna ugoda već, u izvjesnom stupnju, i žarko željena nezavisnost od vanjskog svijeta. Zna se da se uz pomoć ”razbijača briga” (Sorgenbrecher) u svako doba može izbjeći pritisak realnosti i naći utočište u nekom vlastitom svijetu, gdje su uvjeti osjećanja (Empfindungsbedingungen) povoljniji. Znano je da baš ta svojstva čine opojna sredstva opasnim i štetnim. Ona su krivci što se u stanovitim okolnostima beskorisno gube velike količine energije, koje bi se mogle upotrijebiti za olakšanje ljudske sudbine”.
Kao i za Aristotela, tako je i za Freuda ugoda počelo psihičkog života i najmoćniji povod za ljudska djela, no obojica, Aristotel i Freud, razlikuju neposrednu, bezbrižnu, neprenosivu dječju ugodu, i ugodu odraslih; ta nastaje odlaganjem uživanja i premještena je na predmete koji su spojivi sa svijetom, s drugim ljudima, ponajprije pak sa samoočuvanjem.
Ovdje nastupa razlika koju uvodi Freud, razlika između principa ugode (dječjeg) i principa realnosti (odraslog), koje nije negacija ugode, nego njezino odlaganje, budući da ne zanemaruje brigu za ljude i stvari, nego traži ugodu kroz tu brigu, bitni činilac svih ljudskih zgoda i nezgoda.
Freud po tragovima Aristotelove etike pretpostavlja da je naš mozak napravljen za uživanje u besposlici i bezbrižnosti, i ako ga podupiremo, brinemo samo za objekt koji nas, prema našem mišljenju, razrješuje svake brige. Takav je narkomanski objekt, neurotičan, sličan snu, u njegovoj prisutnosti nagon je ustrajan, nemilosrdan i prisilan, i u njemu je želja – kako hoće nihilizam što ga razotkrivaju Platon i Aristotel – svagda živa, budući da nije zasićena, a zasićena nije jer je ugoda što ju traži negativna, izlazak iz muke nezasitnosti želje.
Želimo li prekinuti začarani krug, treba, kako kod Platona tako i kod Aristotela i Freuda, proći kroz realnost koja nas obavezuje da se oprostimo od bezbrižnosti i naviknemo se na to da brinemo za svoju ugodu, ne u an-estetskom obliku neposrednog zadovoljstva, kako to rade djeca, nego u estetici u grčkom značenju riječi aisthesis, odnosno u osjećanju koje seže od ”osjetljivog” do ”lijepog”.
No ”anestezijska” crta nije karakteristična samo za droge, nego i za lijekove, koji zbog svoje anestezirajuće i dakle nihilističke vrijednosti imaju toliki uspjeh da im moderni tržišni sistem može zavidjeti, budući da se niti jedno potrošačko dobro ne može nositi s njima u pogledu zadovoljenja i ugode. Znaju dočarati snove na način koji niti jednom prodavaču još nije uspio. Razlika između droga i lijekova se gubi, jer nas neurofarmakologija poziva na misao da postoji kvalitativna homogenost između kemijskih jedinjenja koja uzimamo i onih koji fiziološki djeluju na moždane stanice i reguliraju naša veselja i bolove.
Na taj način neurofarmakologija racionalizira narkomansko ponašanje i sama mu, ne znajući, oduzima težinu, budući da priznaje racionalnu namjeru medicinske ili samoterapeutske pomoći, koja je u praćenju tjelesne osjetljivosti. Psihijatar Edward Khantzian piše: „Narkoman se ne čini više nezreo čovjek koji nazaduje i iracionalno se ponaša, nego se pokazuje kao odrastao čovjek, koji zbog nelagode uzima određen lijek, liječi se i tako ljekara preduhitri proizvodom čija je jedina slabost da nije primjeren, budući da je loše odmjeren”.
Jednakog je mišljenja i psihijatar Peter Kramer: ”Anhedonistički pacijent (tako nazvan zbog svoje nemogućnosti uživanja), koji uzima Prozac, i kokainoman, koji se drogira, nastoje kompenzirati pomanjkanje hedonističkih mogućnosti. Cilj je njihovog čina isti”.
Ako je naime istina da od prozaca ne možemo postati ovisni kao od kokaina i da prozac ne izaziva nadražaj u istoj mjeri kao i kokain i ne tješi kao heroin, onda taj lijek, kao i ove dvije droge, kompenzira nemogućnost sreće, i to ne kroz uključivanje u ovaj svijet, nego kroz sve veće potrošačko uživanje života što ga Platon smješta u ”miješana i nečista iskustva”, za koja je karakteristična nezasitnost želje i negativnost užitka.
O ovome se filozofija i psihoanaliza slažu: kada naslada smjera anesteziji – a sve droge, čak i one koje izazivaju euforiju i koje naši mladi uzimaju svaku subotu navečer u diskotekama, proturječno su anestetične, jer anesteziraju, omamljuju pred ”zabrinutošću” u odnosu na svijet – apetit je sve veći, no proizvod kojim ga nastojimo zadovoljiti svaki se put pokazuje sve manje zadovoljiv.
Stroj ništavila koji pokreće taj začarani krug stvara opsadno stanje traženja proizvoda pomoću kojeg bismo se trebali otresti svih ”briga”; tako se izaziva mehaničko ponavljanje što ga Freud naziva ”prisila ponavljanja”, gdje se nezasitnost nagona sudara s neprimjerenošću objekta i dakle nemogućnošću uživanja.
Tada želja, koja se – kako nas Platon podsjeća – sastoji od ”pomanjkanja” i ”ništavila” zahtijeva višu dozu, zato da bi mogla u određenom smislu ovisnost od droga biti jedinstveni primjer kako odlično djeluje želja koja ne traži ugodu u svijetu, nego brzo i neposredno gašenje ”pomanjkanja” koje je njegova konstitutivna struktura. Nitko naime ne želi ono što ima, nego ono što nema. Ništavilo je duša želje koja u svojoj anestezijskoj varijanti čini apetit prekomjernim, a užitak nezasitnim.
Što se tiče nezasitnosti želje, narkomani se slažu. Poznaju je i ako nisu čitali Platona. To ih je naučila droga. I na svoj su način naučili da se drogiramo kako bismo se naviknuli, kako kaže William Burroughs, i da je drogiranje full time job, ”posao s punim radnim vremenom”, odnosno rad koji zahtijeva cijelog čovjeka, kako kaže Mark Renton u Trainspotting. Jer je vrijeme naš život, a naš život smo mi, toksikomanija kao lijek protiv boli zaziva neki drugi lijek.
Protiv nezasitnosti želje Platon je savjetovao mišljenje, a Freud pozivao na popuštanje principu realnosti, u smislu da se za uživanje treba potruditi. Protiv naslade ”razbijača brige” (a to su droge i lijekovi), za kojima naš mozak tako silno žudi, da bi svom snagom nastojao očuvati kroničnu želju i ujedno apstinenciju, antropologinja Giulia Sissa savjetuje: ”Počnimo zavoditi muškarce, osvajati žene, zarađivati novac, pisati knjigu… Prođimo kroz ljude i stvari…Poslije svega – a bitno je upravo to ‘poslije’ – više se uživa”.
To je jedan od načina da možemo reći: ”Svoje se želje ne odričemo”. Spriječimo da bi iz ambisa negativnosti, od koje je želja načinjena, ta želja postala nezasitna i u drogama ili lijekovima tražila negativni užitak, da bi punila ”rupičastu posudu”. To možemo načiniti tako da želju pustimo da prođe kroz ljude i kroz stvari. Ugodi naime treba pomoći, ne treba se nje odricati. Nije riječ samo o tome da joj pokažemo put, kao Platonov kočijaš, koji pokazuje put neukroćenom konju.
I to treba savjetovati prije svega reklamnim kompanijama, koje svojim prijetnjama i tautološkim preporukama tipa just say no (samo reci ne) nisu dovoljno djelotvorne, jer zanemaruju prirodu želje i kvalitetu ugode i zato govore ono što posve zanemaruje čaroliju života. A svi znamo da bez čarolije život više nema volju za životom.
S italijanskog preveo Mario Kopić
Umberto Galimberti, L’ospite inquietante. Il nichilismo e i giovani, Milano 2007.
Peščanik.net, 07.11.2009.