- Peščanik - https://pescanik.net -

Nikolaidis kao “treći čovek”

Treći čovek, Kerol Rid, 1949.

Kad zlikovac Heri Lajm u ser Kerol Ridovom Trećem čoveku objašnjava – u znamenitoj sceni na točku u Prateru – kako su umetnost, nauka i ostala dostignuća evropske Renesanse zasnovana na zločinima Bordžija, Medičija, Viskontija i drugih tadašnjih vlastodržaca, ovo kvaziobjašnjenje ima sasvim jasan cilj da pred prijateljem opravda Lajmovu kriminalnu praksu. Kad Andrej Nikolaidis u već zloglasnom – iz sasvim pogrešnih razloga – tekstu čini to isto sa modernom Zapadnom civilizacijom, njegovi motivi nisu baš sasvim jasni, ali je u pitanju podjednako loše kvaziobjašnjenje, i nije samo njegovo, ali je nažalost tema potpuno skrajnuta skandaloznim reakcijama na sasvim drugi deo njegovog teksta.

Da se odmah razumemo: zlikovačka hajka srpskih nacionalista i njihovih satelita na Nikolaidisa je samo odraz moralne apsolutne nule na kojoj se nalaze ovdašnje društvo i mediji. O Dačiću i ostalima potpisnik ovog teksta sasvim sigurno misli daleko gore od Nikolaidisa ili od uglednih članova Foruma pisaca. Međutim, u halabuci oko potpuno bezumne optužbe za terorizam, potpuno je zaboravljeno nešto sasvim drugo: oni koji dižu najveću buku na crnogorskog pisca zbog jednog paragrafa, koji se na forestgampovski način povezuje sa terorizmom, sa drugim delovima Nikolaidisovog teksta bi se potpuno složili. To su oni delovi u kojima se na paušalan način, tako karakterističan za salonske levičare, ali bez biranja reči, osporava Zapadna civilizacija, pa čak i delovima kvazimarksističke “žvake” o klasnom sukobu kao “temeljnom antagonizmu svakog društva”. Ti isti delovi su još od “događanja naroda”, osme sednice i drugih nacional-socijalističkih kretanja krajem 80-ih, ugrađeni u samo jezgro srpskog i derivativnih nacionalizama. Stoga je jedna od temeljnih ironija sadašnje situacije da linč Nikolaidisa organizuju ljudi koji su dobrim – i važnijim – delom njegovi istomišljenici.

Kad dve, tobože najžešće sukobljene, strane A i B postižu konsenzus – prećutan ili eksplicitan – da nešto treće, nazovimo ga C, ne valja, onda je to razumnom čoveku gotovo uvek znak da C mora biti nešto dobro. Tako i ovde, Nikolaidis, koji je i ranije imao antizapadne ispade i napade socijalne demagogije na kojima bi mu pozavideo i Emir Nemanja Kusturica, demonstrira da mora biti da je ta zapadna, a naročito američka civilizacija veličanstvena, kad je u prvih pet rečenica teksta on uspeo da sakupi na gomilu praktično sve floskule, fraze, simbole i budalaštine kojima se od doba “Odjeka i reagovanja”, a naročito od “nepravednih-i-ničim-izazvanih-sankcija” do danas ispira mozak konzumentima srpskog nacionalizma: Hirošima, genocid nad Indijancima, varvarstvo, “nadrkani skyscraperi” u Njujorku (štogod to značilo), konkvistadori, itd. Nedostaje citat Noama Čomskog da začini stvar (tu Nikolaidis citirajući Benjamina pokazuje da je nadmašio Žiku Minovića); mogao bi da posluži i Teodor Kazinski, Srbima manje poznat, ali svakako dosledniji autor. Potonji je bar čuvao svoj moralni lik od pošasti civilizacije živeći – za razliku od Dačića i Nikolaidisa – u šumskoj kolibi, bez struje, vode, fejsbuka i medija. U repertoar sličnosti sa dominantnim vrednostima srpskog nacionalizma kod Nikolaidisa svakako spada i pozitivan odnos prema dnu naučnofantastičnog filma kakav je Starship Troopers – ta vrsta etosa ne može, a da nije bliska pravoslavnim, plemenitim, militantnim, kod žena uspešnim srpskim alfa-mužjacima koji uvek (kao i pisac fašističkog predloška, Robert Hajnlajn) “rado idu u vojnike”.

Isto kao što su onomad, kad je ne sasvim uračunljiva DSS-ministarka prosvete Ljilja Čolić u školi ukidala Darvina i teoriju evolucije, mnogi protiv toga bili iz pogrešnih razloga (recimo zbog toga što su nasedali na kreacionistički kvaziargument “pa evolucija je samo teorija”), tako i sad neki koji se sa Nikolaidisom slažu – dakle, ne oni koji ga brane, to je drugačija kategorija – to čine iz pogrešnih razloga. Nikolaidisa treba braniti zbog načina na koji je medijski linč protiv njega organizovan. Takođe i zbog njegovog odnosa prema srpskom nacionalizmu i nepriznavanju crnogorske suverenosti od strane beogradskih elita. Ali se ne treba slagati sa njim, posebno ne uopšteno, zbog njegovih stavova koji su često neozbiljni u svom dogmatizmu, kao kad nam superiorno “оbjašnjava” kako je “temeljni antagonizam svakog društva, onaj klasni”. Što je, naravno, u nauci sasvim neutemeljena marksistička parola; i to ne čak nekog sofisticiranog neomarksizma, već onog originalnog, koji je svoj pun izraz našao u staljinističkoj praksi. Koja je takođe srpskim nacionalistima jako bliska. I jako je glupa.

Isto se odnosi na njegove faktički netačne tvrdnje o genocidu nad američkim Indijancima, kao i na njegovo sveznanje da je baš “svaki toranj Pariza podignut na kostima francuskih vojnika”. Pripisivati komunističkom projektu neku veličinu, kako to čini Nikolaidis, a ne osvrnuti se na stotinu miliona njegovih nedužnih žrtava – e to je više izraz “cinizma impresivnih razmjera”, da upotrebim Nikolaidisovu floskulu, nego bilo kakve objektivne ocene. Ali je nešto čemu partija Ivice Dačića konzistentno aplaudira i u šta (danas možda skrivenije, ali ne manje fanatično) veruje.

Da li je civilizacija zasnovana na varvarstvu, ozbiljno je pitanje i ne može se razrešiti parolaškim uradcima. Činiti drugačije nije samo anti-intelektualno i nepošteno ponašanje u javnoj sferi, već je i dolivanje ulja na vatru nepismenosti i neozbiljnosti na ovim prostorima. Dogmatski tvrditi ovo ili ono, propraćeno primerima poznatim i “masama bliskim” je užasno raspirivanje i inače tragičnog antizapadnog mišljenja polupismenih, četvrtpismenih i nepismenih. Kritikovati Zapadnu civilizaciju sa njene daleke periferije – ako i to – nije samo odraz standardnog samoljublja endemskog na ovim prostorima (“nisam pročitao, ali imam mišljenje“), već poprima, sa stanovišta vrednosti kojima makar verbalno težimo, i crte neizbrisivog licemerja. Jasno je da su Nikolaidisu bliži Starship Troopers nego Treći čovek, ali to je valjda zbog toga što se iz šinjela Herija Lajma teže izlazi nego iz mobilnog egzoskeleta Džonija Rika i kompanije.

Peščanik.net, 23.01.2012.

SLUČAJ SRETEN UGRIČIĆ