- Peščanik - https://pescanik.net -

Ništa nas ne smije iznenaditi

Postoji jedna mantra koja se iz godine u godine, obično u novembru, pojavljuje u sarajevskim medijima. Nakon što padne prvi ozbiljniji snijeg pa se grad u manjoj ili većoj mjeri parališe, u novinama gotovo neizostavno osvane naslov: Snijeg iznenadio komunalce. Fraza se već godinama (možda i decenijama) ponavlja bez ikakve ironije. Kao da je riječ o Floridi, ili u najmanju ruku kakvom dalmatinskom otoku?! Čuj, snijeg iznenadio u gradu koji je prije opsade najpoznatiji bio po zimskoj olimpijadi, u gradu koji je – kažu – među svim evropskim glavnim gradovima na najvećoj nadmorskoj visini, u glavnom gradu zemlje čije su oštre zime poslovične skoro kao ruske? Nije, dakako, riječ o iznenađenju; radi se o još jednoj manifestaciji sindroma koji je Teofil Pančić definisao kao sindrom “urbanih bušmana”. Usprkos činjenica da građani Sarajeva žive u naseobini koja izvana veoma podsjeća na grad, stanovnici toga grada prepušteni su ćudima prirode ne manje od bušmana.

Ako se bolje razmisli, bušmani su možda i u boljoj situaciji. Naučili su uzdati se – kako se to kaže – u se i u svoje kljuse. U Sarajevu, međutim, političari građanima drže praktični kurs iz teorije haosa. Najnoviji primjer tiče se drastičnih poskupljenja svih osnovnih životnih namirnica: brašno, mlijeko, šećer i ulje ekstremno su poskupili u samo mjesec-dva. Građani su pohrlili u tržne centre u namjeri da stvore kakve-takve zalihe zbog straha od još većih poskupljenja, a tamo bi ih nerijetko dočekao prizor poznat iz osamdesetih godina prošlog stoljeća: prazne police. Mediji su reaktuelizirali skoro zaboravljenu riječ: nestašice. Vlast se vadi na globalne probleme tipa sušne godine i sve svaljuje na pohlepu trgovaca, kao da njezina zadaća nije upravo kakvo-takvo neutraliziranje posljedica prirodnih nepogoda i kriminalne gramzivosti trgovaca koje je bolje i tačnije zvati švercerima.

Još jedna globalna (ili globalistička?) vadiona tiče se skorašnjeg poskupljenja taksi usluga i gradskog prevoza. Za sve je, vele, krivo poskupljenje nafte na svjetskom tržištu. Last time I checked, tramvaji nisu išli na benzin, ali ko zna šta se u međuvremenu promijenilo. Šalu na stranu, i prije posljednjeg poskupljenja gradski prevoz u Sarajevu bio je najskuplji u regiji. Sarajevski gradski prevoz duplo je skuplji nego u Beogradu ili Zagrebu. A stvar je problematična iz najmanje dva razloga. U Sarajevu se živi lošije (čitaj – plate su manje, a nezaposlenost veća) nego u Beogradu i Zagrebu – to je prva stvar. Druga cijelu situaciju čini još apsurdnijom: Sarajevo je i po broju stanovnika i po površini višestruko manje. Najduža moguća vožnja sarajevskim gradskim prevozom (od Ilidže do Baščaršije) doima se kraćom – ilustracije radi – od beogradskog “kruga dvojke“.

Taksi je posebna priča: skuplji od beogradskog (naravno!), no još uvijek jeftiniji od zagrebačkog (što i nije neko čudo, tamo je taksi među najskupljima u Evropi; u Zagrebu se kao vic prepričava da ljudi tamo zovu taksi jedino ako im se žena porađa). Ako proširimo komparaciju: prijatelj iz Amerike kaže mi da su najnovije cijene taksija u Sarajevu otprilike u rangu sa onim vašingtonskim. Kvalitet automobila je, istini za volju, nešto lošiji u Sarajevu, dodao je pomalo cinično.

Osim “iznenadnog snijega“, novembar je u Bosni karakterističan i po prazničkim svađama. Četiri dana uoči “saveznog“ Dana Republike, Bosna je još za vrijeme SFRJ slavila svoj Dan državnosti – godišnjicu održavanja prvog zasjedanja ZAVNOBiH-a. Ima, međutim, već desetak godina da iz Republike Srpske insistentno ponavljaju kako su protiv svečanog obilježavanja ovog praznika u Sarajevu, a ove je godine iz Banja Luke čak poručeno da se ovaj praznik zapravo slavi isključivo “u inat Srbima“. Umjesto godišnjice ZAVNOBiH-a, Vlada Republike Srpske predlaže da se kao državni praznik slavi godišnjica potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Razlozi su jasni: 25. novembar i ZAVNOBiH simboliziraju državnopravni kontinuitet Bosne i Hercegovine, 21. novembar i Dejtonski sporazum – međunarodno legitimiziranje Republike Srpske.

Bez namjera izjednačavanja onih koji optiraju za ovaj ili onaj praznik, valja primijetiti da im je ipak barem jedna stvar zajednička. Mogli bismo je nazvati “loženje na državu“. Riječ je o poremećaju kojeg karakterizira doživljavanje države ne kao servisa građana, već kao vrhunaravne vrijednosti an sich (što bi rekli njemački filozofi). Država nije nešto što život čini lakšim i uređenijim, nego idol i kumir. Kao kod svakog idolopoklonstva, osnovni je kriterij veličina idola.

Još otprije rata, sjećam se vjerovatno najtužnije navijačke pjesme koju sam ikada čuo. Travnički je Borac onomad igrao u republičkoj ligi, a na stadionu Pirota se negdje sredinom 1991. godine moglo čuti ovakvo pjevanje:

Kiša pada, kiša pada – Srbija propada!
Snijeg se bijeli, snijeg se bijeli – Hrvatska se dijeli!
Vjetrić piri, vjetrić piri – a Bosna se širi !

Bio je to, naravno, pokušaj odgovora na nacionalističke parole sa velikih stadiona u Beogradu, Zagrebu, Novom Sadu i Splitu, no iz današnje perspektive jako tužno djeluje to obrnuto – kako se na engleskom jeziku lijepo kaže – self-fulfilling prophecy. Bosna je, naime, i propala i podijelila se, a nije se, naravno, proširila, barem ne u onom smislu koji su navijači imali na umu. Proširio se jest “bosanski sindrom“ predominacije etničkog. Na tu je opasnost, još za vrijeme opsade Sarajeva, upozoravao Czeslaw Milosz, no niko ga nije slušao. To “uskrsnuće (etničkih) idola“ iznenađuje izgleda svijet, na isti način na koji snijeg iz godine u godine iznenađuje sarajevske komunalce.

Sarajevski nokturno

Peščanik.net, 01.12.2007.

SARAJEVO