- Peščanik - https://pescanik.net -

Njujork u osam slika

 
„Naučite berberski zanat i zaradite“, pisalo je na tabli. Budući da sam bez naočara kao slep, berberski šegrt mi je odsekao pola kose ostavljajući samo jedan čuperak napred pre nego što sam shvatio šta mi se dešava na glavi. Možda je on bio modni vizionar decenijama ispred svog vremena, ali ja sam se potpuno uspaničio. Čim sam platio tih 35 centi, pojurio sam preko puta u Klajnovu robnu kuću i kupio beretku, koju sam naredna dva meseca nosio navučenu preko ušiju. Bilo je vruće i sparno leto, kao i obično u Njujorku, ali nisam imao izbora. Nosio sam i tamne naočare da izgledam kao frajer, osim što su džezeri koje sam imitirao izlazili na ulicu tek kad padne mrak, dok sam ja morao da odlazim na posao svakog jutra u magacin jedne izdavačke kuće, gde bi narednih dana svako ko bi me ugledao prasnuo u smeh.

Starac u baru mi je rekao: „Svake noći sam večerao u El Moroku i Stork klubu u društvu neke filmske zvezde, dok mi je cigaru pripaljivao šef sale, a ceo restoran me zavidno gledao. Jednom sam se okupao sapunom koji je pre mene koristila Ava Gardner.“

„Ne znam da li shvataš šta ti govorim, dečko“, nastavio je ljutito. „Nekad sam posedovao čitave solitere i imao svoje trkačke konje.“

Na uglu Pete avenije i 13. ulice, nadomak stana gde sam živeo 60-ih, nalazio se bioskop koji je prikazivao strane filmove. Imao sam običaj da legnem, da se prevrćem po krevetu i da ne mogu da zaspim, pa da shvatim da ipak mogu da stignem na poslednju projekciju. Skočio bih iz kreveta, na brzinu nešto navukao i istrčao napolje. U jednom trenutku ležim pod ćebetom zabrinut kako ću da platim kiriju za naredni mesec, a nekoliko minuta kasnije gledam neki francuski, japanski ili indijski film. Radnim danima bioskop je bio skoro prazan, a pošto sam obično bio malo pospan, film koji sam gledao izgledao mi je kao san. Čim bi se film završio, svi su žurno izlazili napolje. Pamtim kako izlazim na ulicu iz praznog bioskopa u jedan noću, u pidžami ispod kaputa i vidim da je u međuvremenu napadalo nekoliko santimetara snega.

Jednog dana mi je palo na pamet da treba da pročitam ceo Oksfordski rečnik latinskog koji je prethodni stanar ostavio u mom stanu. Rečnik je bio debeo skoro pola metra i mora da je imao bar 7 kila. Tokom nekoliko meseci sam svakog dana pokušavao da ga pomalo čitam. Jednog subotnjeg jutra seo sam za sto, neobrijan i mamuran, i upravo sam hteo da otvorim knjigu kad mi je sinula sjajna ideja. A zašto ga ne bih prodao? Bio sam bez prebijene pare i računao sam da rečnik sigurno vredi bar petnaest dolara, što je u to vreme bilo dosta para. I ranije sam prodavao knjige antikvarnici Strand, ali nikad toliko vredne kao što je ovaj rečnik, pa sam se na brzinu obukao i izašao napolje, vukući tu knjižurinu i zastajkujući da predahnem svakih nekoliko kvartova. U knjižari nije bilo mušterija. Položio sam ogromni rečnik na pult i sačekao da radnik pozove onog starca iz zadnjeg dela koji je ocenjivao i kupovao knjige. Prepoznao me je i kratko klimnuo glavom, otvorio rečnik, na brzinu ga prelistao i rekao: „Tri dolara!“ Bio sam zaprepašćen. Promrmljao sam nešto o tome kako vredi mnogo više. „To je najviše što mogu da dam“, odgovorio je odsečno. Bio sam besan, naravno, ali je pomisao da treba da ga vučem do kuće bila deprimirajuća, tako da sam uzeo novac, izašao napolje i pojeo dobar doručak, pun griže savesti.

Iako u Njujorku živi i radi nekoliko miliona ljudi pa su šanse za tako nešto jako male, ponekad na ulici naletite na nekog koga poznajete. Na primer, jednom sam tri dana zaredom susretao čoveka koga sam površno poznavao, u tri različita naselja na Menhetnu. Prvi put smo se samo kratko pozdravili. Sledeći put smo zastali da popričamo i prokomentarisali kako je čudno što smo se opet sreli tako brzo, a nismo se videli tolike godine. Treći put smo se obojica nelagodno nasmejali, pitali jedan drugog ko ovde koga prati i jedva dočekali da se rastanemo.

Raditi u kancelariji velikog preduzeća na centralnom Menhetnu nije bilo teško ako ste bili jedan od nekoliko stotina običnih službenika. Posao za taj dan je uvek mogao da se obavi za nekoliko sati, pa se ostatak vremena provodio u razgovoru sa kolegama, uglavnom ženama srednjih godina. Radeći godinama u istoj kancelariji, svi su znali životnu priču i trenutnu situaciju onih za susednim stolovima. „Kako je Fred?“, pitao bi neko svoju susetku. Svi su znali da je Fred verenik Marte, koja ga maltretira. „Ej, nećeš verovati!“, odgovarala bi susetka, a onda smo svi prekidali to što radimo da čujemo šta ima da kaže. Ili ako niko nije govorio, neko bi rekao „Znate ko se sinoć drznuo da mi pozvoni na vrata?“ Momci, neverni muževi, nemoguće majke, pijani očevi, problematična deca, bučni rođaci – slušali smo sve o njima, u nekoj vrsti simultanih španskih serija. Naravno, ponekad bi se nešto dobro završilo, ali obično bi na kraju priče svi odmahivali glavom u neverici. „Zamisli?“, govorili bi. Moram da priznam da sam se zbog ovih priča ujutru radovao odlasku na posao, i mora da je tako bilo i sa mojim kolegama. Nikad se nismo viđali van posla, ali kad bismo posedali za svoje stolove bili smo drugari. Naravno, bio sam bedno plaćen, ali zabava je bila vrhunska. Mnogo sam voleo te žene. Bile su ujedno i visprene i naivne u odnosu prema svetu, a kao ljudi bolje od mnogih.

Objavljivanje antologije Pola Kerola Mladi američki pesnici 1968. predstavljalo je važan događaj za mene i druge pesnike uvrštene u ovu zbirku. Organizovano je pet književnih večeri u salonima i stanovima poznatih njujorških umetnika i pisaca, da bi knjiga dobila najveći mogući publicitet. Na primer, Mark Strand i ja smo čitali svoje pesme u studiju Frenka Stele, a uvodničar je bio Džejms Rajt, koji je nahvalio naše radove ali nam je, ispostaviće se, pomešao imena. Ako ljudi iz publike to nisu odmah ukapirali – a zašto bi, kad smo bili potpuno nepoznati? – uskoro su shvatili, kad sam ja počeo da govorim pesme koje je Rajt hvalio kao Strandove, a Strand one navodno moje. Naravno, pošto je Rajt bio stariji, vrlo uvaženi pesnik i pritom neko koga smo cenili, nismo se usudili da ga ispravimo ni tada ni kasnije.

„Prvo pismo koje sam napisao u životu bilo je adresirano na Boga“, kazao mi je starac na klupi u parku Vašington skver. Zalepio je na njega marku sa likom generala Vašingtona. Da li je ta marka bila prevelike ili premale vrednosti, pitao se on. Čuo je da u Bruklinu postoji neko skladište sa milionima džakova neisporučenih pisama koja se čuvaju već sto godina. Rekao je „Mogli bismo noćas da odemo tamo sa baterijskom lampom i potražimo moje pismo“. Pitao me je šta mislim o tome. Rekao sam mu da mi se sviđa ta ideja, ali da sam mrtav umoran i da moram da spavam, iako mi je sada, posle svih ovih godina, žao što nisam ostao duže s njim na toj klupi, jer bio je dobra duša i izgledalo je kao da nema nikog svog na svetu.

 
NYRBlog, 08.10.2014.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 11.10.2014.