- Peščanik - https://pescanik.net -

Nooskop i neimari budućnosti

Staljinova rodna kuća, Gori, Gruzija, foto: Konstantin Novaković

Nedavni talas kadrovskih promena u ruskoj vlasti ovih dana je okončan sa dva imenovanja: na mesto rukovodioca Administracije predsednika Ruske Federacije postavljen je Anton Vajno, a za novu ministarku obrazovanja i nauke imenovana je Olga Vasiljeva. Budući da šef predsedničke administracije po obimu realnih punomoćja i svom uticaju može (ako mu se to prohte) postati drugi čovek u državi, kao i to da od ministarstva obrazovanja i nauke zavisi sudbina miliona mladih i manje mladih Rusa, oba imenovanja su po svom značaju u samom vrhu državne hijerarhije.

Sva prethodna imenovanja su vršena po logici „umeo si da čuvaš telo gospodara – postaraj se da sačuvaš i državu“. U poslednje vreme su na gubernatorska i sva ostala važna mesta na lestvici vlasti uglavnom postavljani bivši Putinovi telohranitelji. S veoma velikom sigurnošću se može tvrditi da ova kadrovska rešenja neće dati nikakav novi smisao ruskoj unutrašnjoj politici, niti će njihov sadržaj doneti bilo kakvo osveženje. Već svojim prvim javnim nastupima novopečeni gubernatori su sa uspehom dokazali da u njihovim glavama i nema nikakvog sadržaja.

Međutim, sa imenovanjima Antona Vajna i Olge Vasiljeve stvari stoje sasvim drugačije. Od njih se mogu očekivati i sasvim novi i te kako značajni, čak alarmantni sadržaji. Za razliku od Putinovih novokomponovanih gubernatora-telohranitelja, Vajno i Vasiljeva su i pre svojih imenovanja bili društveno aktivni. I baš to, to jest sam smisao i sadržaj onoga što su ovo dvoje ranije pisali ili govorili, u značajnom delu naše javnosti je izazvalo veliko čuđenje, a kod nekih bogami i tihi užas.

Što se Olge Vasiljevne tiče, sve je prilično jasno. Ona je tipičan primerak pravoslavne staljinistkinje, hibrid odgojen u eksperimentalnim centrima Komunističke partije Ruske Federacije, kao i u odgajalištima Izborskog i Zinovljevskog kluba. To je sorta koju su Zjuganov i Prohanov još 90-ih godina prošlog veka s uspehom selekcionisali i koja se 2000-ih pokazala kao veoma otporna na sve argumente zasnovane na logici i zdravom razumu. Ona i danas odlično uspeva u svim krajevima naše domovine, bez obzira na poznate surove društvene uslove i razne političke nedaće koji u njoj od pamtiveka vladaju.

Svoje velike simpatije prema „brkatom dželatu“ i mračnjaštvu njegove epohe, naša nova ministarka obrazovanja i nauke je u svojim tekstovima i na javnim nastupima uvek veoma dosledno potvrđivala. Evo, recimo, jednog kratkog citata iz njenog izlaganja na nedavno održanom omladinskom forumu zvanom „Teritorija smisla na Kljazmi“. Ona je okupljenim studentima i srednjoškolcima rekla sledeće: „Podsetiću vas na 1934. godinu kada je Staljin na jednoj konferenciji govorio o tome da mi imamo svoju otadžbinu i svoju istoriju. Ovaj veličanstveni događaj je te iste godine iznedrio odluku o ustanovljavanju istorijsko-kulturnog standarda koji i danas važi, tog istorijski harmoničnog sklada kojem ste vi danas svedoci“. Kraj citata.

Teško je reći na koji je to Staljinov nastup „istoričarka“ Vasiljeva mislila. Po svoj prilici nije reč ni o kakvoj konferenciji već se zapravo radi o 17. zasedanju VKP(b) (ВКП(б)Всесоюзная коммунистическая партия (большевиков)) na kojem je i zvanično bilo potvrđeno da je „generalna linija partije pobedila“, zahvaljući čemu je ovaj forum kasnije dobio trijumfalni naziv „kongres pobednika“. Istina, velika većina „pobednika“ je nakon nekog vremena streljana, te zato ova bodra izjava Vasiljeve o događaju koji je „u skladnoj istorijskoj harmoniji s današnjicom“, zvuči pomalo zloslutno i zastrašujuće. A još ako budemo sledili i onaj čuveni Staljinov „istorijsko-kulturni standard“ kojim se on godinama rukovodio, bojim se da se to mnogima neće dopasti, posebno onima u srednjim i višim ešalonima vlasti.

Olga Vasiljevna je na institutu za kulturu stekla i muzičko obrazovanje. Diplomirala je na odseku za horsko dirigovanje što je činjenica koja dodatno treba da nas zabrine.

Uzgred, budući da na mestu ministra kulture danas službuje i Vladimir Medinski, čovek koji nam je nedavno iz malog prsta isisao do danas nepoznatu herojsku priču o Staljinu koji je tokom Velikog otadžbinskog rata često izlazio na prvu liniju fronta, njih dvoje bi mogli da formiraju jedinstveni ofanzivni front staljinizma i mračnjaštva, front koji će saglasno njihovim resorima biti direktno uperen protiv nauke, kulture i obrazovanja.

Ali vratimo se horskom pevanju. Danas se u vlasti Rusije sakupio prilično veliki pevački zbor, toliko veliki da bi poimenično nabrajanje njegovog sastava ovde zauzelo isuviše mnogo mesta. Zato ću osim novopečenog ministra Vajna, iz ovog pevačkog društva izdvojiti još i Putinovog ekonomskog savetnika Sergeja Glazeva. Mada ovog „ekonomistu“ već dosta dugo znamo, tek nedavno smo saznali do koje mere su mizerne razmere njegovog intelekta. Reč je naravno o nedavno obnarodovanim snimcima njegovih telefonskih razgovora sa Konstantinom Zatulinom i još par ukrajinskih „kolega“ iz Harkova, Odese i Zaporožja, koji su se zapravo svodili na planiranje državnog udara u Ukrajini. Ja ne bih da govorim o pravnom i moralnom aspektu ovog čina. Jer tamo gde se Glazev i Zatulin umešaju, malo mesta ostaje za moral i pravo. Ja bih o strugotini koju ova dvojica umesto mozga imaju u svojim glavama. Ti ljudi su ozbiljno planirali da sruše drugu po veličini evropsku zemlju, državu koja s Rusijom ima zajedničku granicu dugu 2.295 kilometara. „Glupaci“ (мудаки) – kratko i jezgrovito je u jednoj sličnoj prilici svoje partijske jednomišljenike, članove Državnog komiteta za vanredne situacije i vinovnike Avgustovskog puča 1991, okarakterisao Mihail Sergejevič Gorbačov. Mislim da ova kratka definicija najtačnije odražava mentalne karakteristike Glazeva i Zatulina.

I na kraju, reč dve o Antonu Vajno, potencijalnom solisti ovoga hora. Čini mi se da je on ipak najteži slučaj. Iz par publikacija za koje se sa stoprocentnom uverenošću može ustanoviti i koautorstvo novog rukovodioca Putinove administracije, sledi da je on, Anton Vajno, izumeo uređaj pomoću kojeg je moguće upravljati budućnošću planete. Očigledno ne samo naše, ali se ovaj inventivni pronalazač za sada ograničio samo na planetu Zemlju. Naziv ovog uređaja je nooskop, a njegova primena omogućava sinhronizovano „skeniranje biosfere i noosfere“, postupak kojim se otvaraju široke mogućnosti za izučavanje kolektivne svesti čovečanstva. „Nooskop je uređaj kojim se detektuje kod materijalizacije, trenutak kada život napušta prostor i prelazi u vreme“ – kraj citata. Kraće rečeno, ljudi koji su smislili nooskop mogu da kreiraju vreme. To su dizajneri vremena – neimari budućnosti – koji orijentišući se pomoću rezultata merenja nooskopa i dosledne primene takozvanih „protokola“, mogu uticati na stvaranje novog, drugačije uređenog sveta, koji će biti protivteža vladajućem Haosu.

Oni koji reše da se upoznaju sa „delima“ novog rukovodioca Putinove administracije i odluče da ipak pročitaju „Ikonu pobede“, „Kapitalizaciju budućnosti“ i „Kod tržišta“, iznenada će se naći u čudesnom svetu ovog uvaženog autora, u kojem „elita“ (to jest „superкласс“), stvorena uz pomoć „farna“ (emanacija sunca ili božjeg plamena) i primenjujući gore pomenute „protokole“, stiče moć da upravlja svetom. A ti „protokoli“ se sačinjavaju pomoću podataka o stanju u noosferi, informacija koje se mogu dobiti zahvaljujući tom čarobnom uređaju koji se zove nooskop. Tamo se još mnogo toga može pročitati, ali mislim da je ovih par redova čitaocima bilo sasvim dovoljno da shvate o čemu se zapravo radi.

Ali u svemu tome se krije i jedan veliki problem. Nekada davno, kada su se svi ti profesori preobraženski i doktori bormentali dobro upoznali sa svim tim švonderima i šarikovima koji su ih tada okruživali, smirivalo ih je uverenje da to horsko pevanje ne može dugo trajati.1 Tri ili četiri meseca – u vrh glave pola godine. A kada u celoj Rusiji procure svi kotlovi i od mraza popucaju sve zaleđene cevi, sva ta plesan koja se tako brzo nahvatala moraće isto tako brzo i da nestane. Tako su mislili i čekali decenijama. Vlast švondera i šarikova trajala je pune 74 godine.

A trajala je zato jer su sovjetske fabrike gradili uglavnom specijalisti pozvani iz Amerike, a ne šarikovi i švonderi. Ekonomijom se upravljalo ne samo primenom dogmatskih normi religioznog marksizma, već i primenom principa tada aktuelne svetske ekonomske nauke koja je „na mala vrata“ uvođena u sovjetski privredni sistem. Da, to se krilo, zbog toga su s vremena na vreme i streljali, ali je blagodareći baš tim „buržujskim stručnjacima“, „buržujskim ekonomistima“ i raznoraznim „vajsmanistima, mendelistima i morganistima“ u tadašnjoj nauci, ekonomiji, industriji i agronomiji, sovjetska vlast tako dugo opstala. Kada se u vlasti nataložila kritična masa švondera i šarika (vidi članove Avgustovskog puča 1991), režim je prosto pao.

Putinov režim traje već 17 godina. On tako dugo opstaje ne samo zahvaljujući naftnom plenu, već i blagodareći podeli pevačkih deonica u horu podrške režimu. To mešovito pevačko društvo, sastavljeno od raznih glazevih, medinskih, nikonovih i ostalih naizgled besmisleno netalentovanih „veseljaka“, u svojim redovima ima i onih koji svojim znanjem i umećem realno održavaju režim u životu. Njih obično nazivaju pogrdnim imenom „sistemski liberali“, mada oni nemaju ama baš nikakve veze s liberalizmom. Oni, za razliku od „veseljaka“, znaju tablicu množenja.

Danas se koncentracija „veseljaka“ u ruskoj vlasti približila kritičnoj tačci. Osim toga, oni su u državnoj hijerajhiji počeli da zauzimaju ona važna mesta gde veseljačke metode upravljanja objektivno mogu dovesti do katastrofe, do pada režima. A ako imamo u vidu i tužnu realnost da je današnja ekonomija Putinove Rusije tako postavljena da primena tablice množenja za rezultat obično daje nulu, a često čak i negativnu veličinu, neizbežno će se nametnuti sablažnjivo iskušenje da se odbace svi standardi ekonomije i upravljanja, svi zakoni matematike i fizike i da se uz pomoć nooskopa, s nadom u sveti „protokol“ najzad stvori i taj davno željeni putinski „superкласс“. Krajnje je vreme da osetimo neku vajdu od ovog našeg „farna“, „emanacije sunca i plamena božjeg“ kojem se evo već punih 17 godina molimo.

Kasparov.ru, 27.08.2016.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 21.09.2016.


________________

  1. Profesor Filip Filipovič Preobraženski, doktor Ivan Arnoldovič Bormental, Poligraf Poligrafovič Šarikov, Švonder (predsednik kućnog saveta) – likovi iz satiričnog romana Mihaila Bulgakova „Pseće srce“.