- Peščanik - https://pescanik.net -

Normalizatori

Foto: Predrag Trokicić

Kada se govori o režimskoj propagandi, govori se pre svega o nacionalnoj televiziji koja uživo prenosi fiktivne državne udare na nelegitimno izabranog predsednika i tabloidima koji nas svakodnevno zastrašuju početkom novog rata ili označavaju opozicione lidere i nezavisne novinare kao izdajnike, plaćenike, ubice i lopove. Međutim, jednako značajan, ako ne i značajniji deo režimske propagande, sastoji se u znatno suptilnijem i perfidnijem delovanju medija, ličnosti i organizacija koje nas, upravo suprotno od tabloidnih bukača, uveravaju da je sve u najboljem redu, da je stanje redovno i da živimo u jednoj sasvim običnoj i dosadnoj zemlji.

Da bi obavljali svoju fukciju kako valja, normalizatori se ne smeju videti kao pristrasni, niti kao prorežimski. Po pravilu, oni se mogu videti kako na režimskim tako i nezavisnim medijima, sva su im vrata otvorena i svuda su rado viđeni gosti. Ovu privilegiju zaslužuju pre svega stilom koji se prepoznaje kao odmeren, nespristrasan i objektivan, što u prevodu znači da uvek nepogrešivo drži ekvidistancu između istine i režimske propagande.

Bez normalizatora, režimska propaganda bi bila nemoćna, prosto zato što je isuviše providna (ili kako bi premijerka rekla: transparentna). Zato je uloga normalizatora u funkcionisanju režimskog propagandnog aprata od ključne važnosti. Normalizatori su oni koji raspojasane i sulude režimske laži pretvaraju u stav dostojan poštovanja i razložne rasprave, i održavaju iluziju da još uvek živimo u nečemu nalik na funkcionalnu višepartijsku demokratiju.

Kako radi normalizacija, može se dobro uočiti na primeru nedavno održanih lokalnih izbora u opštini Lučani. Prve slike i snimci iz Lučana, oni koji su se pojavili na društvenim mrežama već u veče izbora, prikazuju državu u kojoj slobodni i fer izbori više ne postoje. Umesto toga, imamo nasilje režimskih bandi i parapolicija, nemoć i instrumentalizaciju organa reda, te hapšenje i zastrašivanje opozicionih aktivista. Suočena sa ovim slikama, gledateljka može pomisliti samo jedno – Srbija više nije demokratija, već u potpunosti uzurpirana i kriminalizovana država. Režimski političari i analitičari će naravno tvrditi da se to što je gledateljka videla svojim očima uopšte nije ni desilo ili da se desilo upravo suprotno (da su opozicioni aktivisti maltretirali sirote ljude u crnim džipovima bez tablica), ali to će ubediti samo najneinformisanije i najzadrtije sledbenike režima, ostali građani će ipak pre poverovati onome što su sami čuli i videli.

Tada na scenu stupaju normalizatori. Za razliku od režimskih propagandista, oni neće reći da se nije desilo ono što su svi videli da jeste. Možda će čak biti i kritični prema režimu i uputiti mu poneki prekor. Međutim, ono što bi trebalo da bude skandal i poziv na uzbunu, oni će brižljivim izborom reči vratiti u okvire „normalne“ demokratske realnosti.

Normalizacijski diskurs zasniva se na eufemizmima. U njemu, činjenica da vladajuća stranka u pojedinim opštinama pobeđuje sa osamdeset posto glasova nije dokaz da slobodni izbori više ne postoje, već predstavlja „problem za demokratiju“ i pokazatelj da je ova stranka „ubedljivo dominantna na političkom tržištu“. Umesto o gangsterskom zastrašivanju birača i opozicije, normalizacijski diskurs će govoriti o „zloupotrebi resursa“, „tenzijama“ i „nedostatku dijaloga“ između vlasti i opozicije, a put iz krize videće u „uspostavljanju konstruktivnog dijaloga“ između sukobljenih strana, one koja bije i one koja je bijena. Nakon toga, normalizacijski diskurs će preći na hladnokrvnu analizu izbornih rezultata i projekcija – ko šta nudi, kakvi su programi različitih stranaka i koalicija, kakvi su im izgledi na narednim izborima. Za opoziciju će primetiti da je nekonsolidovana, da nema jasan program i da se uglavnom zadržava na kritici režima (što nikako nije dobro), a za vlast – da je izuzetno dobro organizovana i da ništa ne prepušta slučaju. Možda se pomenu i rezultati neke ankete, po kojoj (a brojke, znamo, ne mogu da lažu) popularnost vladajuće stranke raste, dok se svi ostali vrte oko cenzusa.

Ništa od svega ovoga nije strogo gledano netačno. Instrumentalizacija policije u stranačke svrhe jeste „zloupotreba državnih resursa“. Vladajuća stranka jeste „dominantna na političkom tržištu“ (onako kako je u vesternima banda koja krade tuđu stoku, spaljuje tuđa imanja i ograđuje pašnjake, „dominantna na stočnom tržištu“). Naravno, da nema nikakvog dijaloga, a još manje „konstruktivne komunikacije“ između vlasti i opozicije. I naravno da će u stanju u kojem se nalazimo, u kojem je partija na vlasti uzurpirala medije i državne aparate, ankete pokazivati njeno ubedljivo vođstvo. Međutim, lažna je cela konstrukcija izgrađena od ovih brižljivo biranih eufemizama, jer se zasniva na temeljnoj laži da je Srbija još uvek demokratija, da u njoj postoji nekakvo „političko tržište“, da su rezultati odraz volje građana ili izbora između različitih programskih ponuda.

Ovu laž je, međutim, mnogo lakše „prodati“, nego laž koja tvrdi da se nije desilo ono što smo svi svojim očima videli da se desilo. Dobro, možda se i desilo, kaže normalizacijski diskurs, ali to nije ništa strašno. Savršeno slobodni izbori ionako ne postoje, a u Srbiji svakako nikada nisu postojali. Incidenata je možda bilo, ali takve stvari se dešavaju. Nije lepo što nema dijaloga između opozicije i vlasti, ali tu je krivica obostrana (poneki normalizator će ovde svakako dodati i duboku misao o tome kako je Srbija „previše polarizovano društvo“). Spavaj mirno, gledateljko, sve je u najboljem redu, a ako ponešto baš i nije, onda je to i za očekivati u jednoj „mladoj demokratiji“ kao što je ova naša. Političari su ostrašćeni, ali to i nije neka novost. Svima im nedostaje pristojnost i spremnost na dijalog, ali tu se ne može puno promeniti. U svakom slučaju, stvari su kao što su oduvek i bile, a po svemu sudeći (videti rezultate najnovije ankete), takve će i ostati.

Normalizatori ne moraju biti svesni da su deo režimskog propagandnog aparata. Dovoljno je da su zarobljeni u jednom jeziku iz prošlih vremena, onom iz tranzicijskih priručnika i NVO brošura, koji suočen sa novim razvojem događaja naprosto nije u stanju da konceptualizuje ono što mu je pred očima drugačije nego što je to oduvek činio – kao prolaznu smetnju, ostatak prošlosti, malu prepreku na putu neizbežne demokratizacije, nedostatak dijaloga, nerazvijenu političku kulturu. Normalizatori ne vide da su ove fraze postale bolno neprikladne da opišu stanje u kojem se nalazimo, da već sama njihova upotreba vodi u neistinu. Oni takođe ne vide ni ono što je režimu savršeno jasno – u uzurpiranoj državi, normalizacija je kolaboracija.

Peščanik.net, 21.12.2018.