U predvečerje petog februara (bilo je pet do sedam) u punom su tramvaju trojica nasilnih tinejdžera napali šesnaestogodišnjeg Denisa Mrnjavca, učenika sarajevskog Katoličkog školskog centra. Tukli su ga bokserima, a najmlađi među njima, Denisov vršnjak, na kraju ga je ubo nožem u stomak. Nekoliko sati kasnije nesretni je dječak umro od posljedica ranjavanja.
Nije ovo prvi slučaj brutalne maloljetničke delinkvencije u Sarajevu u posljednjih nekoliko mjeseci, no nijedan raniji nije izazvao toliku pažnju javnosti. I u novinama i na televizijama maloljetnička je delinkvencija već danima glavna tema. Jedva nekoliko sedmica prije ovog ubistva, trojica maloljetnika su u jednom haustoru polili benzinom staricu Ljubicu Spasojević-Đokić i živu je zapalili. Sa opekotinama opasnim po život žena se patila nekoliko dana prije nego je podlegla.
U oba ova slučaja, kao i u nekoliko sličnih, policija je vrlo brzo uhapsila počinitelje. Građani se, međutim, zbog toga ne osjećaju sigurnije. Vila gradi, vila razgrađuje, rekla bi narodna pjesma, a u parafrazi bismo mogli kazati: što policija gradi, pravosuđe razgrađuje. Zbog nepostojanja adekvatne ustanove za zatvaranje maloljetnika te zbog vrlo blage kaznene politike, ovakvi se zločinci vrlo brzo ponovo nađu na slobodi.
Protest zbog općeg osjećanja nesigurnosti građani Sarajeva pokušali su artikulirati demonstracijama. Na demonstracijama se tražila ostavka gradonačelnice i drugih gradskih čelnika. Čelnici, međutim, odbijaju odgovornost, a pojedini su demonstranti, na drugim po redu demonstracijama, zgradu gradske skupštine gađali kamenjem i jajima. U javnosti su zatim počele polemike tipa – ima li smisla nasilnim demonstracijama odgovarati na nasilje, počinje li revolucija, da li su ovakvi protesti početak prave demokratije.
Neki analitičari i novinari uzbudili su se skoro pubertetski pred prizorom par hiljada ljudi na ulici i počeli prizivati novu šezdesetosmu. Teško je razumjeti takvu naivnost. U regionalnom kontekstu, proglašenje nezavisnosti Kosova demonstriralo je zapravo da ništa hic et nunc nije jeftinije od demonstracija, sve sa jajima i kamenicama.
Zanimljiviji su ustvari neki drugi aspekti javne reakcije na eskalaciju maloljetničke delinkvencije. Već dan-dva nakon ubistva u tramvaju, jedna je sarajevska televizija organizirala anketu na temu “Treba li policiji vratiti pendrek?“. U ovom kontekstu vrijedi napomenuti da je i policija u Bosni i Hercegovini pod strogom paskom međunarodne zajednice i da je – valjda i zarad toga – “upotreba pendreka“ u odnosu na predratno vrijeme mnogo manje frekventna. Građani su, međutim, ogromnom većinom podržali ideju “vraćanja pendreka“ policiji. Istoj televiziji, međutim, ovakva anketa nije bila dovoljna. Sedam dana kasnije uputili su reportersku ekipu u Livno, gradić blizu bosansko-hrvatske granice, u kojem je maloljetnicima zakonski zabranjeno biti na ulici poslije jedanaest noću izuzev ako se nalaze u pratnji roditelja i u kojem se svi ugostiteljski objekti zatvaraju također u 23:00 i gdje policija, tvrde reporteri, vrlo revnosno kontrolišu krši li neka kafana zabranu. Sa ove televizije upućen je apel sarajevskim vlastima da postupe na isti način. Neke nevladine organizacije također su od vlasti zatražili da – kako je to već postalo uobičajeno kazati – “sklone djecu sa ulice“, i to zabranom kretanja maloljetnicima nakon 23:00.
Eh, to ti je ta nostalgija za policijskim satom, pomislio sam kad sam prvi put čuo za ovakve ideje. Mi, djeca odrasla u ratu, koje je policija hapsila na ulici kad smo vraćali s rođendana, a zbog kršenja policijskog sata; mi, djeca odrasla u ratu, koji pamtimo da je “školjka“ jaja 1993. koštala stotinjak njemačkih maraka, ovdje se moramo postaviti gombrovičevski – kažem prijatelju – moramo se ograditi i od ovih koji bi ponovo uvodili policijski sat, pa makar i na mala vrata, i od ovih koji, kao, protestuju (i) zbog socijalne nesigurnosti, koji se gotovo sladostrasno naslađuju kad optužuju vlast “zbog penzionera koji kopaju po kontejnerima“, a koji rutinski, u pola sata, razbiju onoliko jaja koliko bi narodnoj kuhinji bilo dovoljno za sedam dana rada.
Način na koji se sarajevska vlast pokušava boriti protiv maloljetničke delinkvencije frapantno podsjeća na strategiju kojom su neki hrvatski uglednici željeli smanjiti broj poginulih u saobraćajnim nesrećama. Jedna je ondašnja ministrica onomad izjavila da bi “trebalo razmotriti i radno vrijeme kafića, disko klubova i drugih mjesta gdje se mladi okupljaju“. Komentarišući ovu izjavu u Feral Tribuneu, Karmen Lončarek, liječnica iz Rijeke, rekla je između ostalog i nešto što ovdje (mutatis mutandis) vrijedi citirati: “Posao visokog činovnika u državnoj upravi nije da mladim ljudima ograniči slobodu i zabavu (…) Uostalom, kad bi mladi ljudi imali dovoljno novca i pristupačnih načina kvalitetne razonode, sigurno ne bi sjedili u kafićima, već bi radije jedrili i igrali polo.“
A kad smo kod Hrvatske i grada Rijeke, vrijedi se prisjetiti i legendarne izjave Katice Ivanišević, tamošnje čelnice HDZ-a, date nakon što je njena stranka izgubila lokalne izbore. Gospođa je, naime, na novinarsko pitanje Zašto je zakazao HDZ? odgovorila rečenicom: Nije zakazao HDZ, već birači! Rečenica je zapravo alanfordovska, i to u istom ključu kao i ona koje se u septembru prošle godine na promociji Peščanika u JDP-u prisjetila Dubravka Stojanović (Bolje biti pametan, lep i bogat, nego glup, ružan i siromašan.). I iz Ivaniševićkine rečenice izbija, naime, ono što Dubravka Stojanović zove “zdravom i banalnom logikom“. Koja stranka dobiva, a koja gubi – to zavisi od birača. Prijatelj s kojim sam razgovarao o nostalgiji za policijskim satom komentirao je priču o demonstracijama možda mrvicu seksistički, no ne i netačno. Oni koji danas gradsku skupštinu gađaju jajima želeći tako promijeniti vlast na izborima prije godinu i po nisu imali jaja!
Sarajevski nokturno
Peščanik.net, 24.02.2008.