Sustižem nadomak „Malog Kalenića“ majku i kćer, potonja ima dve, najviše dve i po godine, u ruci joj plastična čaša sa vodom, veća od dva deci, pretpostavljam da je devojčica ožednela i da je majka u pekari zamolila za čašu vode, uglavnom, ako je i otpila nešto iz providne velike čaše, više ne može, i pita majku: „Mogu da zalijem drvo?“ – „Možeš.“ Mati zastaje (i ja), devojčica odlazi do ogromnog mislim platana (mea culpa što ovo ne znam), oko stabla je krug, oivičen ukopanim ciglama; devojčica oprezno prelazi preko tog prstena, vodeći računa da ništa ne prospe, po mokroj zemlji dolazi do stabla, i onda: čašu podiže do visine svog lica, priljubljuje je uspravnu uz koru drveta, i počinje polako da sipa vodu, kao da su tu drvetova usta, daje stablu da pije; strpljivo je naginjala čašu dok drvo nije sve popilo.
Zašto ovo pišem? Pa zato što je ovo od javnog interesa: zar nam nije svima potrebno nešto lepo?
&
A sada, hajmo opet na liubimogo kon’ka: iznervirao sam mnogog bogomoljca mojom sad već starom naučn. tezom da je religija hobi; u njihovoj ih pobožnosti ne bih nikada ometao, kao što se i kupam podalje od pecaroša, ali ne pristajem da mi svoju veru u boga i u crkvu naturaju kao nešto uzvišeno, što iziskuje i moje strahopoštovanje: svrstavanjem vere uz kolekcionarstvo, navijaštvo, ručni rad, planinarenje, jedrenje, golubarstvo etc. želim reći da Crkvi – ustavom, ah, odvojenoj od države – ne bi potonja nikad smela da da nijedan jedini dinar. Verovanje u boga i štovanje Sl. matere stvar je dobrovoljna i mora biti prepuštena samofinansiranju: dobrovoljni prilozi, milodari, donacije, parohijal, izlaganje Časn. pojasa, naplaćivanje svih pojedinačnih usluga poput svećenja vodice, opela, krštenja, venčanja, i – stroga štednja, odricanje od raskoši i rasipništva.
&
Prijatno je ponekad zabrazditi, a sebi to prikazati kao doslednost, religija je hobi, ali idem sada korak dalje (da me omrzne još više ljudi, jer nacionalista, gle, ima još više nego pravoslavaca): i nacija je hobi. Da. Konstrukt koji su mnogi prigrlili, jedni kao rodno mesto, drugi kao majčinsko okrilje, ili kao bedem pred naletom drugih, varvarskih nacija, ali ako religiju vidim kao hobi, i za omađijanost nacijom koristiću reč ’hobi’, nacija je verina mlađa sestra, i šta bih v takom sluchae mogao reći o nacionalnoj penziji?
Da je jedan od neprihvatljivih patenata kolektivnog uma; to nije nužno um našeg umnogome upropašćenog kolektiva, zamysel, pre će biti, potiče iz Sovjetskog Saveza; reč je dakako o dogmi, o kategoričkom boljševičkom imperativu: svi koji su prvu zemlju socijalizma zadužili nekim sportskim ili umetničkim podvigom, biće izuzeti iz opšte oskudice i neizvesnosti; kod nas se ta proizvoljnost – proistekla iz slaboumne ideje da se država može reklamirati pomoću rekordera – primila preko svake mere, u umovima mojih savremenika trajnija je od svake tetovaže: „Pa taj i taj je za Srbiju učinio više nego svi radnici, seljaci i poštena inteligencija od 29. novembra 1943. do danas. Najmanje što možemo je da olimpijskom šampionu damo stan i nacionalnu penziju“, to je nešto oko čega se Srbadija nikad ne deli, ispada da sam ja jedina pukotina, neustanovljena i nevidljiva, u tom romantičarskom, zajapurenom monolitu, iza kojeg smatram da stoji san o natčoveku. Da. Izuzimanje zaslužnih i njihovo odlučivanje (odvajanje) od ordinarnog penzionerstva protivno je Ustavu, koji propisuje i jamči ravnopravnost, i smešne su stoga pravedničke rasprave je li naci-penziju trebalo da dobije ovaj ili onaj. Ni ovaj, ni onaj. Niko. Za rekord si dobio medalju, za bestseler si dobio novac, i vsjo – Šta? Nije ispalo bestseler? Tvoj peh. Život je ulančavanje pehova, kao što je roman ulančavanje novela, nisi li i ti prodavao tu dosetku? Dakle, kao što je po kafanama, u mom omilj. veku, bilo uramljeno „Čast svakome – veresije nikome“, tako su nam sad potrebni bilbordi „Čast svakome – spec. penzije nikome“.
&
Nacionalna penzija je relikt bajki, gde mladić spase carevnu iz zmajevog neurednog gnezda, i Car mu za taj podvig da i ćerkinu ruku, i da mu na upravljanje oblast veću od Srbije, da mu deset hiljada slugu, pet hiljada kamila, milion i dvesta hiljada ovaca, sto tovara zlata žeženoga i sl. Samo što je ono učinjeno bilo za Cara, a ovo su zaslužnici učinili za prezahvalnu naciju. Ali šta je nacija, da bi se u njeno ime, a iz džepa svih građana – od kojih mnogi i nisu pripadnici nacije, kao što na primer ja nisam – finansirala jedna rđava navika? Nacionalna penzija izuzima od zakona i stavlja iznad ostalih štićenika PIO fonda grupu nadljudi koje odabira državina komisija, i sama sastavljena od parazita.
Daj, Živkove, poštedi nas toga, ti bi prvi radosno prihvatio i počast i novac, mislim da ne bih, a ako bih i prihvatio, moja tvrdnja bi i dalje bila na snazi: država ne sme da me dovede u to iskušenje. Ne sme nikoga. Ali neke dovede. I niko ne odbije. Neki nemaju sreće, pa obese nos, a sve to samo zato što se, kud god pogledam, ne poima jednostavna istina: nacija je hobi. Izuzetne zasluge za hobi, za uspon i samopoštovanje hobija, hobijevo – besmislica su.
Da li će studenti ispraviti barem neke iz mnoštva nepravdi prema ostarelim zaslužnicima? – pitaju se novinari, sirotani kojima nacija neće nikad ništa dugovati. Nadam se da neće ništa poželeti da ispravljaju, nadam se, naprotiv, da će studenti ovo pročitati (rekao bih da dosad nisu dolazili u kontakt sa mojim tvorchestvom) i da će nedostojnu naviku države napokon izručiti sumnji.
Voleo bih da u svakom budućem svom tekstu imam i nešto lepo, kao što beše prvi pasus danas, ali ne mogu to da obećam.
Peščanik.net, 21.11.2026.
Muzički blog Ljubomira Živkova