- Peščanik - https://pescanik.net -

Nova cenzura

Govore: Snježana Milivojević i Miroslava Milenović.

Svetlana Lukić: Ne može se ovih dana proći Beogradom od raznih međunarodnih kontrolora. Misija Međunarodnog monetarnog fonda danima saslušava guvernerku i ministre. Komesar za proširenje Evropske unije Han došao je da proveri dokle smo stigli u čuvenim reformama. Ne govori kada će biti otvorena prva poglavlja i zbog čega se to još nije desilo. Aleksandar Vučić viče da ne da Albancima Gazivode po cenu života. Tako je, umesto Kosova, Gazivode su postale najskuplja srpska reč. Guglovala sam te Gazivode. To veštačko jezero služi za navodnjavanje kosovske doline. Naglasak je na „kosovske”. Ima neku malu hidrocentralu i uglavnom je pogodno za pecanje.

Kako god bilo, ne znamo još ništa ni o rezultatima posete MMF-a, a ni evropskog komesara, jer tek, ne možemo se pouzdati u ono što nam svojim rečima, slobodnim stilom, prepričavaju Vučić i Nikolić. U međuvremenu, nasilje raste. Neko je ozbiljno pretukao zamenika ministra obrazovanja. Neko je napao ministra kulture i informisanja. Ministar vojske je Zaštitniku građana napravio sačekušu u Bezbednosno informativnoj agenciji i izbacio ga iz kancelarije. Naslovne strane i ozbiljnih novina sve više liče na crnu hroniku. Zbog toga jako onespokojava pomisao da prateći medije, koji su pod stalnom pretnjom vatre predsednika vlade i njegovih obožavalaca, uskoro neće moći sa sigurnošću da se kaže ni koji je dan, ni koja je godina, ni u kojoj zemlji živimo, i da li će u toj zemlji nasilje uskoro početi da se valja ulicama.

U današnjoj emisiji slušate razgovor sa Mirosalvom Milenović iz Saveta za borbu protiv korupcije, i Snježanom Milivojević, profesorkom sa Fakulteta političkih nauka. Povod za ovaj razgovor su očajne ocene raznih međunarodnih institucija o stanju u srpskim medijima, i najnoviji izveštaj o medijima Saveta za borbu protiv korupcije, koji liči na krimi priču, iz koje se može zaključiti da je za smrt skoro svih nezavisnih medija odgovorno toliko mnogo ljudi iz političkog i privrednog života, da se može reći da su praktično svi koji imaju direktne ili indirektne veze sa statusom medija učestvovali u tom ubistvu. To je nešto kao ubistvo u Orijent ekspresu. Slušate najpre Snježanu Milivojević, koja je prvi izveštaj Saveta za borbu protiv korupcije o medijima, iz 2011. godine, nazvala krimi pričom.

Snježana Milivojević: Ja sam rekla 2011. da je to krimi priča u srcu vlasti. Nije to obična krimi priča, nego ona čiji tragovi, zaplet, vode do ključnih institucija, ključnih ličnosti vlasti. Činjenica da iste ili slične tragove i isti obrazac vidimo i u ovom izveštaju iz 2015. govori o tome da je reč o sistemskoj odlici ovdašnjih veza između medija, tajkuna i političke elite. U tom smislu ima dosta sličnosti između ova dva izveštaja – sad govorim samo o izveštaju Saveta, ne o ovim drugima koji nas gledaju spolja. Ovaj domaći tekst krije jedan mali paradoks – govori o tome da se stvari ne menjaju. Mi smo danas vodili razgovor o tome u Beogradu u Medija centru, i opšti je utisak da se stvari ne menjaju, da je to već viđeno, da su svi obrasci već poznati. Ja mislim da to nije baš potpuno tačan utisak; stvari su mnogo gore.

Mislim da su stvari neuporedivo gore, jer su procesi metastazirali. Sad smo u fazi u kojoj je to mnogo dramatičnije. Glavni razlog zašto su stvari gore je to naše stajanje u mestu. Činjenica da mi stojimo u mestu od 2011. godine u ovoj oblasti, s malim razlikama, u stvari govori o dramatičnom nazadovanju. Jer svet ne stoji u mestu, ništa nije na istom mestu, planeta više nije tamo gde je bila 2011. Stvari su se u medijima jako promenile u svetu, i za nas je to veliki problem. Dakle, mi i danas konstatujemo iste probleme koje smo već evidentirali 2011. U međuvremenu ništa nismo uradili da se oni makar pomere, a ne reše. Mi stvarno nazadujemo.

U međuvremenu je izašao izveštaj Evropske komisije, to je jedna politička ocean; pa se oglasio i Amnesty International, ali početkom godine je objavljen izveštaj Reportera bez granica. Tamo je registrovano nazadovanje za 13 mesta. Sada je Srbija među 3-4 zemlje koje su najviše nazadovale u poslednje tri godine. Od 2010-2014. mi smo u grupi zemalja koje su najviše nazadovale. To je solidan i stabilan nazadak i nije eksces iz ove godine. Ono što je posebno uznemiravajuće je da je taj dramatični nazadak registrovan u godini u kojoj se naša vlast hvali da je donela najbolje i nove medijske zakone. Dakle, ona stalno istura medijske zakone i kaže da je to veliki iskorak, i baš u toj godini nazadovanje je veliko. Sva upozorenja koja postoje, od međunarodnih političkih organizacija, od profesionalnih udruženja, od organizacija koje se bave slobodom izražavanja, da ne pominjem sukob sa Dunjom Mijatović, OEBS reprezentativkom za medije, ukazuju na to da je ovde nazadovanje očigledno.

Miroslava Milenović: Ja sam današnje izlaganje počela retrospektivom nekih novinskih članaka i krenula sam od 6. oktobra 2011. godine kada je pokojna Verica Barać dala intervju. I ona je tada rekla da postoji saglasnost da se podaci iz izveštaja Saveta uopšte ne komentarišu. I danas postoji identična saglasnost: izveštaj se jednostavno ignoriše. Ona je tada navela da su se predstavnici vlasti potpuno obezedili od bilo kakve kontrole, i rekla je da su predstavnici vlasti toliko sigurni da su uspostavili kontrolu u medijima da veruju da nikakav izveštaj to ne može da ugrozi. To je aktuelno i danas.

Ali ono što je vrlo čudno, od te 2011. kada je izašao izveštaj, pa evo do 2015, ipak smo imali smenu vlasti. Nova vlast je došla na krilima predizbornih obećanja – jedna od stvari je bilo i dovođenje do kraja istrage o 24 predmeta Saveta za borbu protiv korupcije, od kojih je jedan bio i izveštaj o medijima. Mi smo sada u maju 2015. godine. Ne samo da po tom izveštaju nije postupljeno, nego ni o mnogim drugim slučajevima jednostavno nema ničega.

Svetlana Lukić: Prva pomisao dok se čita i vaš prvi i ovaj drugi izveštaj je da se tu radi o velikoj pljački . Ako na to oni nemaju šta da kažu…

Miroslava Milenović: Pa ne znam šta bi mogli da kažu. Očigledno da jedino što bi imali da kažu, to je ‘odakle vam ti podaci’. Jer ovaj izveštaj je rađen samo i isključivo od podataka koji su dobijeni od državnih organa. Sada smo bili malo pametniji pa smo znali na koji način da tražimo podatke i da iskoristimo poverenika za informacije, gospodina Šabića, u momentima kada nisu želeli da nam daju podatke. Pa evo, i danas na konferenciji je rekao da je paradoksalno da Savet za borbu protiv korupcije, koji je vladino savetodavno telo, mora da se obraća povereniku da dobije određene informacije. Znači, mi nemamo nijedan drugi mehanizam. I on je pomenuo da mu se samo ove godine, za ova 4 meseca, Savet obraćao preko 25 puta i tražio da deluje. To je frapantan podatak. Znači, sve što piše u ovom izveštaju je na bazi dokumentacije koja je skupljena od državnih organa.

Mi smo pratili tokove novca. Novac ostavlja trag. Ovo su tragovi tokova novca i tragovi vlasništva koje određena politička i ekonomska elita ima u medijima. I sad se tu otvaraju razna druga pitanja, a to je zbog čega je nekome stalo da bude vlasnik medija, zbog čega imamo osobe xy koje figurišu kao vlasnici medija, a da zapravo svi znamo da to nisu. I onda imate paradoksalne situacije da vam na primer regulatorna agencija kaže ‘da, ali mi ne možemo ništa da uradimo ako se Pera i Žika na nekoj jahti dogovore da razmene vlasništvo’, a mi u izveštaju kažemo da svi znamo da su Pera i Žika razmenili vlasništvo, svi zaposleni to znaju, a regulatorna agencija je slepa jer joj fali neki zarez ili član zakona.

E, mi u ovom izveštaju pišemo o tome. Pišemo i koji političari imaju koje medije i, da se razumemo, ne pišemo samo o predstavnicima vladajuće stranke, pišemo o svima. Ono što posmatramo od 2011. do kraja 2014. je trošenje budžetskog novca, zapravo manipulacija sa trošenjem budžetskog novca, dodeljivanje sredstava istomišljenicima ili miljenicima. Ta manipulacija nije proizvod ove vlasti, ali ova vlast ju je zagrlila sa velikim uživanjem.

Svetlana Lukić: Ono što je novo u odnosu na ranije godine – što je konstatovala i Evropska komisija – to je ta reč koja kao bauk kruži Srbijom – samocenzura. Ti si Snježana upotrebila sintagmu ‘nova cenzura’. Šta pod tim podrazumevaš?

Snježana Milivojević: Nova vremena, novi mediji, nova cenzura. Ja stvarno mislim da Srbija pokazuje mnoge, u sistemskom smislu, odlike toga što se danas teorijski naziva „novi autoritarizam”. Reč je o poretcima u kojima se nosioci vlasti predstavljaju kao demokrate, sve čine da izgrade demokratski imidž, a istovremeno sve čine da satru, unište i onemoguće svaku kritiku. Dakle, gde god se danas okrenemo po Srbiji, to možemo da vidimo, od napada na zaštitnika građana, desetkovanja ljudi po medijima, ućutkivanja, utišavanja intelektualne kritike i tako dalje.

Ta nova vrsta autoritarizma se razvija u uslovima koje neki nazivaju ne-liberalna demokratija, dakle, koja ima odlike demokratskog poretka, ali ništa od liberalnog sadržaja, i u kojoj postoje slobodni izbori, čak se grade institucije, koje se onda na razne načine onemogućavaju da rade. Ali taj autoritarizam, za razliku od starog, ili klasičnih diktatura – neki ga zovu demokratura – razvija se u svetu koji ima otvorene granice, slobodno se razmenjuju ideje, funkcionišu globalni mediji i ta na znanju zasnovana ekonomija povećava značaj informacija. Ta vrsta novog okruženja donosi i novu cenzuru, vrlo kreativne i inovativne načine kontrole i sprečavanja razmene ideja i informacija.

U tom smislu, cenzuru i autocenzuru vidim kao deo istog tog novog paketa. Mislim da je to ovde jedna sitna, lokalna sofisterija, da istražujemo da li je bolji termin cenzura ili autocenzura. Stvarno mislim da je autocenzura u stvari najbolji pokazatelj cenzure. Ne postoje okolnosti u kojima bi novinari i mediji bili servilni ili se plašili vlasti, a praktikovali svoju bahatost na nemoćnima, izvlačili dosijee poželjnim političkim protivnicima vlasti i zatirali svaku mogućnost javnog govora, sem ukoliko im to nije u interesu. Utoliko je reč o novoj cenzuri u kojoj se mediji ne zabranjuju, tekstovi ne cenzurišu, u kojoj se ljudi ne onemogućavaju direktno, nego u kojoj radi čitav sistem podmićivanja medija, dakle uključivanja medija u krug institucija koje imaju relativno lak pristup raznim društvenim resursima, od doktorskih diploma do pristupa fondovima, gledanja kroz prste u poreskim olakšicama, dobijanja subvencija, pravljenja poželjnih ugovora – dakle, svi oni načini koje smo identifikovali na relaciji vlast-mediji; tu spadaju i neki moćni vlasnici.

Svetlana Lukić: Miroslava, koje ste sve mehanizmi registrovali pomoću kojih država, u raznim svojim oblicima, pokazuje sklonost da određene medije finansira, a druge guši.

Miroslava Milenović: Na primer, u ovom izveštaju smo se bavili pitanjem poreskog duga. Jednostavno, nemate isti aršin prema svim poreskim obveznicima, a to znači da će neki poreski dužnik biti blokiran za neki jako mali iznos, a da će se nekom drugom poreskom dužniku tolerisati veliki dug; on će biti milionski poreski dužnik. Navedimo one Kikindske novine koje su pod blokadom zbog nekog malog poreskog duga…

Snježana Milivojević: I to neopravdano…

Svetlana Lukić: ”Geškom” su im akontaciju poreza na dobit obračunali 150 puta većom nego što je realna. A onda su im rekli ‘ ne možemo sad ništa, računajte da će vam to biti akontacija za ubuduće’. U ovom izveštaju navodite da po podacima Poreske uprave Pink televizija duguje neke silne milione, a da je po vašoj računici ta cifra i mnogo veća.

Miroslava Milenović: Da, znate kako: mi smo se puno puta dopisivali sa Poreskom upravom, tražili smo preseke dugovanja i onda smo krenuli u dopisivanje sa njima. I onda smo primetili, iz meseca u mesec, potpunu nekonzistentnost. Primetili smo u slučaju Pinka da reprogram koji je potpisan, a potpisao ga je bivši ministar finansija Krstić – da Pink ne poštuje taj reprogram, a prema zakonu, onog momenta kada ne platite ratu, vama dospeva ceo iznos. I onda kad smo sabirali jedno s drugim, nešto tu nije bilo u redu, 1 i 1 nisu bili 2, sve do momenta dok nismo bili obavešteni da je Pink dobio još jedan reprogram, koji je potpisao aktuelni ministar finansija. Ovako da kažemo: Pink je već nagrađen time što je dobio reprogram, a to ne može svaki medij, pa onda, iako ga nije plaćao, dobio je mogućnost novog reprograma.

I kada smo počeli da postavljamo nova pitanja, ‘pa koliko poreskih obveznika je tako nešto dobilo, po kojim kriterijumima i kako?’, oni su se pozvali na član zakona koji daje diskreciono pravo ministru finansija. To je potpuno koruptivni zakon. Da ne pričam o grejs periodu, da ne pričam o smešnim kamatama – znači, to je podsticaj koji je direktno otišao jednoj privatnoj televizijskoj kući. Tu dolazimo do novog velikog problema. Stalno govorimo o tome da država treba da izađe iz medija, da je najvažnija privatizacija medija, da država ni slučajno više ne treba da bude vlasnik. A u ovom konkretnom slučaju podsticaj je išao direktno privatnom vlasniku. Kada to uporedimo sa sekundama koje vladajuća stranka ima na toj televiziji…

Snježana Milivojević: Sa satima, sa satima…

Miroslava Milenović: … mi vidimo da u fokusu ove vlasti nije toliko javni servis koliko određene privatne televizijske kuće i privatni štampani i radio mediji. Pisali smo i o štampariji Borba, koja je ogroman poreski dužnik. Naveli smo pismo direktora koji obaveštava direktora Poreske uprave i kaže ‘u pravu ste, mi toliko dugujemo, ne plaćamo po reprogramu… i još jednom vam napominjemo da nismo plaćali po preporuci predsednika vlade’. To je za mene strašno.

Imamo na primer privatizaciju Politike, gde ni dan danas ne znamo ko je vlasnik i ja moram da kažem da mi, sa dokumentacijom koju smo prikupili, nismo našli potvrdu da je gospodim Bogićević vlasnik Politike. Putevi vode u Rusiju, putevi vode na čudnu adresu, putevi vode na poštansko sanduče, putevi vode na nikoga. Kad putevi vode na nikoga, to se zove fantom-firma. Tu se sad postavlja sledeće pitanje: kako je moguće da premijer izjavi da njega više ne interesuje ko je vlasnik? Ako mi do 1. jula treba da privatizujemo sve medije, koja je šansa da dobijete novog kredibilnog vlasnika 50% koji će da sedi sa nekim za koga ne znamo ko je. To je gotovo neverovatno. Neverovatno je utoliko pre što je bilo određenih plaćanja. Novac ostavlja tragove. Nemoguće je da ne znamo ko je platio, za koga je platio, u čije je ime platio. Pa to je meni, kao forenzičnom računovođi, smešno.

Svetlana Lukić: Do početka jula bi trebalo da se privatizuje nekoliko desetina medija, njih 80, I to ne malih medija, nego Politika, Tanjug, Večernje Novosti, Dnevnik, mnogo lokalnih…

Snježana Milivojević: Vlast se hvali da će taj posao, koji godinama nije bio urađen, oni uraditi, evo, za preostala dva meseca. Prodaće, čak i po cenu da ne znaju šta prodaju. Ako je to takva rešenost, ja ne sumnjam da će to biti i obavljeno. Šta će biti posledice te rešenosti, o tome ćemo mi tek da razgovaramo. Mogli bismo da počnemo već sada, i trebalo je da počnemo mnogo ranije. Zaista mislim da je jedini cilj te privatizacijeda se ugase mediji, izuzev ovih velikih, Politika, Dnevnik, Novosti – tu verovatno, bez obzira na nepoznatog vlasnika, titulara mislim…

Miroslava Milenović: Nama nepoznatog vlasnika…

Snježana Milivojević: Nama, da; vlasništvo postoji. Potpuno je takođe neverovatno da se neke od tih medijskih kuća, koje se predstavljaju kao boraci za transparentnost, nikad ne okrenu i ne kažu ‘za koga mi to pišemo? Ko su naši vlasnici? Zašto je to vlasništvo važno, i zašto se Savet i svi angažuju oko toga, ako mi kao mediji za to nismo zainteresovani?’ Dakle ti veliki će, pretpostavljam, preživeti, ne znam kakve će aranžmane napraviti. Podsetiću vas da je Politika i u prvoj privatizaciji bila prodata kao aranžman VAC-u, pa je VAC došao, pa otišao, pa su to sve neke strateške igre koje nemaju neposredne veze sa medijima.

Ministarstvo i vlada su sada potpuno rešeni da se to obavi i oni će to desetkovati, ništa neće preživeti sem nekoliko velikih medija. I mislim da ta, iako se to zove vlasnička transformacija, nema nikakav transformativni efekat, nego je njen jedini efekat gašenje. Ja pretpostavljam da bi ministarstvo koje je zainteresovano za očuvanje te medijske supstance, do sada pokazalo neko interesovanje za taj proces – dakle, kako će ići proces privatizacije; servisiralo bi i pomoglo tim medijima da uđu u privatizaciju.

Država, inače, u medijima ima mnogo uloga. Ja mislim da ovaj izveštaj, i njegova velika vrednost je u tome što pokazuje da se država već evakuiše iz vlasništva. Država je pametnija od nas, ona se već povlači iz vlasništva, njoj je to kabasto i skupo, znate, tu će biti puno radnika za otpuštanje, biće mnogo problema sa tim medijima. Zašto bi ona više uopšte te odnose zadržavala, kad vlasnici mogu da joj postanu lojalni prijatelji i prijateljice? A sa druge strane, sa relativno malo novca koji će biti deljen projektno, ili kroz sisteme sufinansiranja, će svi ti novoprivatizovani i stari komercijalni mediji moći da se kontrolišu.

Dakle, ovaj izveštaj kaže: medijsko vlasništvo nije ključna stvar kroz koju se obavlja kontrola. To što će država prestati da bude vlasnik nas neće ostaviti sa boljim, kvalitetnijim i slobodnijim medijima. Država ima nebrojeno mnogo instrumenata da kroz sistem finansiranja koji je netransparentan, razvijen da promoviše koruptivne veze sa medijima, i vrlo dobro uigran, sutra i dalje kontroliše čitavu medijsku scenu, što će reći da ovaj izveštaj nama kaže da velika podrška Evropske unije, užasan napor koji je ovde uložen da se donesu zakoni po medijskim standardima, koji će proterati državu iz vlasništva, u stvari neće imati za efekat kvalitetniju i bolju medijsku scenu.

Miroslava Milenović: Privatizacija medija ništa neće biti drugačija od privatizacije celokupne privrede u Srbiji. Ona je bila duboko pljačkaška, uopšte nije išla na to da obezbedi nova radna mesta ili nastavak proizvodnje. Sve je to bila jagma za poslovnim prostorom, jagma za zemljištem, jagma da se nešto sruši i da se dignu neki stanovi. U ovom izveštaju mi pišemo o tome da se prvo plašimo da je privatizacija krajnje minorna priča i da time što će država da izađe iz vlasništva, da se ništa epohalno neće desiti, ali i skrećemo pažnju da imovina nije popisana, da se ne zna njena vrednost, da tamo gde postoji negativni kapital – a to znači da je pojeden, dugovi su mnogo veći – da zapravo nema pravog pristupa šta će se dešavati sa tim medijima.

Ta privatizacija će biti identična kao i sve one koje su do sada bile, a to znači: mogući raskidi ugovora, moguće predistražne i istražne radnje, mogući novi izveštaji – opet put bez kraja. Postoje ozbiljne indicije na lokalnom nivou da će to u stvari biti samo prepuštanje lokalnih medija strinama, tetkama i članovima familije. Znate, vi u ovom momentu ako znate da ste miljenik i da ste se dogovorili da ćete imati obezbeđeno finansiranje na lokalnom nivou, za vas stvarno ne predstavlja ništa da kod prijateljske banke dignete kredit kojim ćete kupiti tu medijsku kuću.

Svetlana Lukić: Palma iz Jagodine ima televiziju, ministar Gašić ima televiziju, pa njegova gospođa ima televiziju, njegov sin je vlasnik televizije. Dušan Bajatović ima TV Most, odnosno, mama i tata su zvanični vlasnici. Na koji način vlasnici privatnih medija mogu da izvlače novac iz budžeta?

Miroslava Milenović: Jedan primer su sredstva koja se dobijaju iz budžeta, kako na republičkom, pokrajinskom, tako i na lokalnom nivou, za finansiranje najrazličitijih programskih dešavanja. Ali tu najčešće imate situaciju da taj program i lepo zvuči, lepo je obrazložen, ali onda vidite da utrošak sredstava koji je pravdan, da je pravdan kroz toalet papir, troškove mobilnog telefona, ručkove, večere i tako dalje, i da nema veze nikakve sa onim prvim, inicijalnim dobijanjem sredstava. Tu imamo i deo opraštanja određenih stvari, pre svega od regulatora koji naplaćuju neku naknadu.

Svetlana Lukić: RRA i RATEL?

Miroslava Milenović: RRA i RATEL, da. I tu je sada situacija da niko nikome ništa nije oprostio, svi su oni utuženi, svi su pokriveni menicama. Znate, kada ste vi u blokadi, menica vam znači – ništa. Mi smo se ovde bavili kolika je šansa da se ta sredstva naplate i da uđu u budžet. Pokazali smo na primeru televizije Avala da nisu plaćali naknadu za RRA, i da je RRA upotrebila tu menicu i blokirala televiziju Avala. Pričamo o iznosu od 133 miliona dinara, u to vreme to je nekih 1,2-1,3 miliona evra. U tom momentu – tu pričamo o vlasništvu koje je povezano sa Željkom Mitrovićem i sa Dankom Đunićem – postoje određeni politički pritisci, ta menica se povlači, u istom tom momentu banke blokiraju televiziju Avala, RRA takođe blokira i budžet Republike Srbije ostaje uskraćen za 1,2 miliona evra. Da menica nije povučena, taj iznos bi bio naplaćen. I sad imate paradoks da se ti vlasnici ugašene televizije skijaju, imaju jahte, sve je apsolutno pod kontrolom, a da je sa druge strane budžet Republike Srbije u minusu za 133 miliona dinara, a niko od RRA ne odgovara zbog čega je povukao menicu, i od koga je dobio nalog da je povuče.

Snježana Milivojević: Ovaj izveštaj Saveta je jedna knjiga neodgovornosti. To je jedna knjiga u kojoj vi vidite nekoliko ključnih državnih institucija koje su na razne načine zadužene za ovu oblast, koje kažu da ne znaju šta se u njoj dešava, da nemaju načina da to znaju, a da ne znaju ni ko zna. Govorili smo o sistemu, ali svi kao građanke i građani vidimo to urušavanje u sadržajima medija – kod svih nas to izaziva osećanje ogorčenosti, a ljudi koji su zaduženi za tu oblast uporno tvrde da nemaju nijedan način, pa makar da se oglase, da izađu javno i da kažu ‘ja, kao osoba koja radi u regulatornom telu ili u ministarstvu, smatram da je ovo stvarno strašno. Nemam instrumente, prestaću da se bavim time zato što ne mogu da utičem na to da se kvalitet podigne’. Dakle, te cinične tvrdnje da oni nemaju instrumente, načine i mogućnosti da regulišu medije koji se urušavaju svima pred očima, za koje sve međunarodne institucije to kažu, za koje građanke i građani kažu, za koje ljudi iz medija, profesionalna udruženja, evo, Savet za borbu protiv korupcije to kaže – a mi ne možemo da nađemo načina da institucije koje imaju to u svom mandatu utiču da se to stanje promeni.

Miroslava Milenović: To je stvarno paradoks, kao i ova priča o vlasničkoj strukturi. Mi tu vlasničku strukturu delimo na transparentnu, kvazitransparentnu i netransparentnu. Ta kvazitransparentna je meni najintersantnija, zato što se stalno pitam da li mi živimo u nekoj drugoj zemlji, na nekoj drugoj planeti, u nekom drugom vremenu, pa mi nešto znamo i čujemo, a da ograni izvršne vlasti i regulatorna tela, odnosno ljudi zaposleni u tim institucijama, to ne čuju. U ovom izveštaju mi se bavimo televizijskom stanicom u kojoj je za vreme emitovanja emisije Ćirilica novinar rekao – bio je intervju sa Šešeljem – ‘jao, nemojte molim vas sada o aktuelnim političarima’, i ‘pa moj gazda Peconi vas je pustio je da gostujete’ i tako dalje. Kad pogledate Agenciju za privredne registre, Peconi nije vlasnik te televizijske stanice, već neko drugo fizičko lice.

I sad imamo polemiku, kao: pa to nije krivično delo. Pa znate, život ne počinje i ne završava se sa krivičnim delom. Pitanje morala, pitanje časti – to više nije bitna tema, kao što je i nama zamereno od strane nadležnog ministra da smo se bavili temama koje izlaze iz sfere onoga čime bi Savet za borbu protiv korupcije trebalo da se bavi. Pitanje tabloidizacije, cenzure i autocenzure, to nisu pitanja za Savet za borbu protiv korupcije. Mi to smatramo duboko ciničnim stavom. Danas je izrečeno u Medija centru, i ja se duboko slažem, da je autocenzura poslednji stadijum cenzure. Pričati o tome da li postoji cenzura, i onda tu cenzuru shvatati kao neku sobu u kojoj sede dvojica i zabranjuju određene tekstove – ja smatram isto tako malicioznim. Nije cenzura da li neko brani ili ne brani tekst, cenzura je kada vi ne možete da objavite informacije koje su od važnosti za normalan život ljudi, kada nema debate, kada nema razgovora, kada nema sučeljavanja mišljenja. To je cenzura.

Snježana Milivojević: Pokušavamo da kažemo da problemi sa vlasništvom predstavljaju samo jedan set problema. Ali ono u čemu je izveštaj posebno važan jeste to da ukazuje na repertoar mera kroz koje država, tamo gde nije vlasnik – dakle, ne u javnim televizijama – i tamo gde postoji dugo privatno vlasništvo, može da kroz instrumente finansiranja utiče na uređivačku politiku, a to će u budućnosti biti mnogo važnije. Dakle, tih mehanizama ima nekoliko. Jedan je to direktno dobijanje novca iz budžeta, što je bilo moguće do sada; to će se promeniti, ali tu su drastični primeri oni sa medijima na Kosovu. Drugi mehanizam je čitav set poreskih olakšica ili nejednakog poreskog tretmana. Treći mehanizam je finansiranje medija kao način plaćanja za razne usluge koje javna preduzeća ili državni organi, institucije koriste. To se takođe radi vrlo diskreciono, dakle država može da bira kome će da plati za neku marketinšku uslugu, za neku PR uslugu.

Dakle, sve ovo što je država imala kao obavezu prema medijima nad kojima je imala vlasništvo će prestati da postoji kada ona ne bude vlasnica, a ona će u budućnosti praviti konkurse za finansiranje sadržaja od javnog interesa. Država će odrešiti kesu i sa ta dva miliona će finansirati sadržaje od javnog interesa svih ovih medija koji će se privatizovati. Znači, čitav taj sistem, od direktnog finansiranja iz budžeta, oglašavanja države u raznim medijima, kroz posredovanje ili agencije za oglašavanje koje su bliske sa državom, do kupovine medijskih usluga i sistema sufinansiranja medija, odnosno sadržaja od javnog interesa – to je jedna velika lepeza kroz koju će, bez postojanja jasnih instrumenata, država i ubuduće moći da kontroliše medije.

Miroslava Milenović: Mi smo skrenuli pažnju na nekoliko fenomena. Jedan od fenomena je odakle idu pare za medije. Znači, da li idu sa budžetskog dela ministarstva za informisanje, ili idu sa raznih drugih računa i pokazali smo na primeru medija na Kosovu i Metohiji da je tu stvar potpuno alarmantna; da su za 4 godine, u periodu od 2010-2014, samo dva pravna lica, mreža Most i javno preduzeće Panorama, dobili 6 miliona evra sa razdela kancelarije za Kosovo i Metohiju, a da su u istom tom periodu, 30 puta manje dobili svi ostali mediji na KiM – negde oko 200 hiljada evra.

I sad vi, kad imate cifru od 6 miliona evra za dva medija na Kosovu i Metohiji, koji imaju zanemarljiv broj zaposlenih i kad vidite šta oni uopšte rade, vi onda vidite da odliv novca ide po političkoj liniji i da ne postoji kontrola potrošenog novca. Još je alarmantnije što nadležno ministarstvo uopšte nema podatke da su ta sredstva uopšte otišla u pravcu navedenih preduzeća.

Ono što posebno golica maštu ljudi su mediji u vlasništvu političara. Komentar ministra odbrane na stavove koji su izneti u ovome izveštaju je bio da on ima televiziju više od 20 godina – to je čak rekao i premijer, da ga je tako upoznao – a da je u politiku ušao 2008. godine. Mi nismo uopšte nismo polemisali o tome, nismo otkrili toplu vodu da on u Kruševcu ima televiziju. Mi smo pokazali koliko dobro ide toj televiziji i mi smo ukazali na to da otkada je SNS na vlasti u Kruševcu i u republici, da ministar više nema jednu nego tri televizije. Zatim smo pokazali da je ta televizija u blokadi 2,8 miliona dinara, da je preduzeće koje je osnivač televizije u blokadu 41 milion dinara, da blokada traje više od hiljadu dana – pričamo o tri godine, ne o dva dana – a da sve super funkcioniše, a to znači da postoji program, da je sve potpuno u redu.

Mi smo pratili tokove novca i ustanovili smo da se računi izmiruju preko preduzeća gde je osnivač supruga ministra odbrane. Kako smo došli do toga? Tako što smo pratili kako se plaćaju naknade RRA i tako smo došli do firme supruge ministra odbrane, i kada smo postavili pitanje regulatornoj agenciji ‘pa kako za nekog emitera A plaća neko preduzeće?’, dobili smo obaveštenje da oni imaju mišljenje nekih konsultanata, revizora i tako dalje, da je to u redu, što je frapantno i neverovatno, jer svi znamo: kada je firma u blokadi, kompenzacije su strogo zakonski definisane, zna se šta može a šta ne može. Ovom prilikom se direktno oštećuju poverioci firmi koje su u blokadi.

Kada pričamo o RTS-u, mi smo krenuli od jednog velikog otpisa, od 20 miliona evra, koji je učinjen RTS-u od strane ETV-a. Sa tim otpisom je pitanje ko je šta dobio i ko je šta izgubio. A kao proizvod tog potpunog besmisla je da vi ne znate ni koliko košta ta sekunda na tom javnom servisu, da ne znate ni koliko je tržište RTS-a, a da ne pričamo o tržištu cele Srbije. Mi smo, snimajući koliki je godišnji prihod RTS-a od marketinga došli do frapantnog podatka da se on kreće od 10-15 miliona evra. Znate kolika je to razlika, ni manje ni više nego 5 miliona evra. Bilo nam je prosto nezamislivo da to tako napišemo, ali to jeste tako.

Znači, između 10 i 15 miliona evra; to je jedna velika zlatna koka svih vlada do sada. I nije tajna da to ide kroz marketinške agencije, ali šta je tajna? Tajna je da ide samo kroz nekoliko marketinških agencija. I vi sada imate, na primer, vrlo moćnu marketinšku agenciju Gorana Veselinovića – u toj marketinškoj agenciji je i sam premijer bio zaposlen – kojoj jako dobro ide, ali on može da kaže da nema potpisan ugovor za vreme vlasti SNS-a sa RTS-om. I tačno je da nema. Mi smo pronašli da on radi preko firme Srđana Šapera. Tako da vi, u stvari, imate situaciju da nekoliko marketinških agencija radi sa RTS-om, a on u stvari radi za pul nekih drugih marketinških agencija, a onda svaka ta ima neki drugi pulić, pa još jedan pulić, pa još jedan pulić – i vi u stvari ne znate koliko koja sekunda tu košta.

Snježana Milivojević: Činjenica je da bi se nad ovakvim izveštajem svaka država potresla, naročito ozbiljna država. Dakle, ovo je skup užasno uznemirujućih podataka o tome da smo mi kao javnost ostali bez važne institucije, ili ostajemo bez važne institucije. To nam nije prvi put, mi imamo te ožiljke iz devedesetih, ali mi se čini da u poslednje vreme, a naročito povodom te kvazidebate i tog užasnog javnog linča koji je vođen protiv Saše Jankovića – da ta debela kora kojom mi se čini da je prošle godine javnost bila prekrivena i zatrpana, pomalo počinje da puca, i ja osećam neke znake aktivizma.

Dakle, prvo mi je žao što je ovaj izveštaj ponovo ignorisan, ali imam utisak da se stvari malo menjaju, da se iz te apatije javnost malo konsoliduje i budi. Kako će to izgledati bez medija – ne znam. Dakle, činjenica je da se ovo ignoriše i da su mediji pod strašnom kontrolom. Ta represija jeste selektivna, ali je kontrola opšta, jer ti izabrani primeri nad kojima se vrši represija imaju snagu primera koji onda definiše ćutanje kao standard. Nema prostora za javnu debatu, nema dobijenih medijskih bitaka.

Vi simbole slobodne debate devedesetih urušavate i pervertirate; jedan Studio B koji je bio perjanica i borac za medijsku nezavisnost, prva nezavisna televizija, danas postaje sramno huškačko glasilo, ne možete to da gledate ako ste iole pristojni; pored onoga što imamo kao ožiljak sa RTS-om, jednom urušenom i osramoćenom javnom televizijom iz devedesetih, danas nam Pink postaje privatni javni servis vladajuće elite. Dakle, nema kraja poniženjima ovdašnje javnosti. Mislim da je jedna od društvenih lekcija i pouka to da se osvojeni prostori slobode u stvari vrlo lako mogu urušiti. Selidba na društvene mreže ili na nove medije, taj aktivizam nekih sajtova, nekih ljudi koji se organizuju možda stvara osnovu za malo drugačiji razgovor. Ja bih volela, stvarno, da mislim da će ova javnost da nađe način da osvoji te prostore, ili da se vrati u prostore iz kojih je ova vlast uporno proteruje.

Ne volim da govorim baš o oštroj konfrontaciji vlasti i javnosti, ali ova nova cenzura koju sam malopre pominjala, je nova i po tome što ona više nema za cilj da fabrikuje ili preparira javno mnjenje u skadu sa nekim željenim, konvencionalnim ideološkim očekivanjima, nego je njena glavna funkcija da glorifikuje vođu, i da omogući da taj demokrator što duže ostane na vlasti. Ja stvarno mislim da će u borbi protiv toga ovdašnja javnost naći druge načine. Očigledno je da su konvencionalni mediji u velikoj krizi, da su pod užasnom kontrolom i da je jedina šansa za javnost da ona pomogne da se ta kriza prebrodi tako što će iz nekih drugih oblasti, ili manje kontrolisanih zona, da to podrži. To očigledno oseća i vlast i zbog toga takav napad na zaštitnika građana, na sve nezavisne institucije.

Sve su to krhotine, ili zametci demokratske javnosti. One zajedno sa medijima u stvari čine tu zonu slobodne javnosti i kritike. Nije čudno što je glavna optužba na adresu Saše Jankovića formulisana kao pretnja njegovim političkim angažmanom, jer je vlasti očigledno jasno da je politička opozicija u velikoj paralizi i da su jedini stub organizovanog kritičkog mišljenja tih nekoliko institucija, i eventualno slobodni mediji. Dakle, mi stvarno živimo u uslovima u kojima se otimaju institucije i otimaju osvojene slobode, i menja im se sadržaj. Iako je ovde puno ljudi izgubilo demokratsku kondiciju da uporno i ponovo otvara iste bitke, za tu vrstu borbe, mediji su prvi saveznik. Svaka vlast sa autokratskim, represivnim kapacitetom vrlo dobro to oseti. Dakle, to je prvi prostor koji treba eliminisati.

I ova serija napada na novinare – mi smo danas govorili o sistemu, o urušavanju medijskih sloboda i degradiranju medijskog sistema – ali ono što se vidi u medijskom sadržaju, u načinu rada medija, i ono što se vidi u promeni identiteta nekih ključnih medija – vi danas ne možete da pomenete B92, potpuno nam je obrisano to kratko demokratsko sećanje i mogućnost da se pozovemo na te uvežbane forme kritičkog oglašavanja. Od te serije ataka na medije u poslednjih godinu dana ni solidna medijska sredina se ne bi oporavila. Kad bismo nabrojali koliko puta su oboreni sajtovi koji su važni, koliko je novinara, i novinarki pre svega, ostalo bez posla u poslednjih godinu dana, a bavili su se na kvalitetan način svojim poslom, koliko je emisija i prostora za javni govor obrisano; direktno, javno, vređanje, ućutkivanje i ponižavanje novinara na konferencijama za štampu, u javnim obraćanjima, u atmosferi u kojoj su i druge institucije ugrožene, stvarno je težak udarac za jednu inače izmrcvarenu zajednicu.

Naše institucije postaju beskrajno zatvorene. U parlamentu je opoziciji onemogućeno da na bilo koji način, sem protestno, artikuliše to što ima da kaže. To će se uskoro preneti, ili se već i prenosi na ulice. Bez obzira na fabrikovanu ili stvarnu javnu podršku. Verovatno ta vlast uživa veliku podršku, ali u trenutku kad uživa veliku podršku mora da se seti toga zašto je kritika važna, zašto svi mi drugi u društvu, koji nismo podržavaoci, obavljamo takođe važne javne poslove.

Svetlana Lukić: Bio je ovo još jedan Peščanik. Slušali ste Miroslavu Milenović iz Saveta za borbu protiv korupcije i Snježanu Milivojević sa Fakulteta političkih nauka. Pozdravljaju vas Svetlana Vuković i Svetlana Lukić.

Peščanik.net, 14.05.2015.