- Peščanik - https://pescanik.net -

„Nova država“ Viktora Orbana

Warhol-like paintings of leader Orban

Ostrogon – koji se nalazi na Dunavu, na mađarskoj granici sa Slovačkom, i koji je nekad bio mađarska prestonica a još uvek je sedište katoličkog primasa – pusto je mesto. Svi javni sadržaji bez izuzetka su zapušteni. Bilo da se radi o uličnom osvetljenju ili bolnicama, školama ili železnici – sve je u manje-više žalosnom stanju. A subotnja pijaca liči na sve ostale pijace odavde do juga Bugarske: kao da je trenutni sadržaj novčanika kupaca urezan u samim njihovim licima, u držanju, u hodu.

Sve ovo zahteva objašnjenje zašto – ovih nemilosrdnih 20 godina stagnacije, ova večita borba za sve, nemogućnost čoveka da slobodno diše. I činjenica da je svaki kratki predah legitiman samo zato što ionako nema ničeg pametnijeg da se radi. I kao sastavni deo stagnacije, činjenica da čak ni pitanje „zašto“ više nikoga ne zanima.

Ali mađarski premijer Viktor Orban pronašao je odgovore na ova pitanja. On razume male ljude i brine o njihovim problemima. Posebno jer su posledice finansijske krize 2008. od mnogih pripadnika mađarske srednje klase ponovo napravile male ljude.

Banja Tušnad/Tusnádfürdő najmanje je naselje sa statusom grada u Rumuniji. Pretežno je naseljeno Sekeljima, koji govore mađarski. Na rumunskom se banja kaže băile.Pomalo podseća na izraz „bail out“, poznat od krize 2008. Na neki način je „bail out“ uvek poslednji odgovor na pitanje ko će platiti ceh.

Možda je zato Viktor Orban iskoristio svoj nastup pred8.000 studenata u ovom transilvanijskom banjskom gradu da prenese svoju buduću viziju za Mađarsku – to jest, „za mađarsku zajednicu“.1 Tokom govora, međutim, pokazalo se da se ova vizija više oslanja na njegovo tumačenje prošlosti. Vizija ove budućnosti ostaje zagonetno skrivena iza neobjašnjenog izraza „društvo zasnovano na radu“.

Osam hiljada studenata 2014. godine – bez izuzetka, niko iz ove grupe nije proživeo „promenu režima“ 1990. kao politički svesna osoba. Govorniku to pruža zgodnu priliku da događaj koji je za njegovu publiku odavno postao istorijski sada objasni u istorijskom okviru. To će događaju oduzeti ključnu funkciju referentne tačke u političkom diskursu – u sećanju treba da dobije mesto iskustva, ali ne više iskustva koje treba uvek imati u vidu („referentna tačka u našim raspravama o razumevanju budućnosti i određivanju našeg puta ka budućnosti“).

U oštrim i međunarodnim raspravama oko novog mađarskog ustava koji je 2011. uveo Viktor Orban, premijer je izneo argument da je „promena režima“ 1990. ostala nepotpuna jer nije usvojen nikakav suštinski nov ustav. On je ispravljanje ovog nedostatka smatrao svojim prvim i najozbiljnijim zadatkom, pošto su mu sudbina, birači i državni zakonodavci (to jest novi izborni zakon) pomogli da dostigne dvotrećinsku većinu u parlamentu („Hvala svima koji su zaslužni: proviđenju, biračima, mađarskim zakonodavcima…“). Zakonodavac (tj. Viktor Orban) dao je pravo glasa građanima okolnih zemalja mađarske nacionalnosti, koji su ga iskoristili kao „tako plemenito sredstvo osvete“ protiv onih koji su 2004. odbili da priznaju Mađare izvan matice.

Sada, uz pomoć novog patriotskog ustava i sa publikom od 8.000 rumunskih Mađara, koji svi imaju tu privilegiju da su rođeni prekasno za 1990, objavljuje se kraj „promene režima“ i postkomunističkog perioda. Ali kakav je to stvarno bio period? I nije li to pitanje koje moramo da rešimo kako bismo dali konačni odgovor na pitanje iz Ostragona – pitanje otkud ova stagnacija.

To je zbog, kaže Viktor Orban, propasti zapadnog liberalizma. Njegov kolaps u krizi 2008, tvrdi Orban, sada mora da postane nova referentna tačka umesto događaja iz 1990. („Mesto toga, za svoju polaznu tačku trebalo bi da uzmemo veliku preraspodelu globalne finansijske, ekonomske, političke i vojne moći koja je postala očigledna 2008.“) Kolaps liberalizma u krizi označava kraj dugog perioda njegovog propadanja. Postkomunističke zemlje, kaže Orban, zaslepljeno su uskočile u ovaj propadajući zapadnjački voz, mirno gledajući kako se njihovi građani eksploatišu i postaju najnovije žrtve ove „velike preraspodele“.

Dakle, skoro 25 godina nakon propasti komunizma, današnje stanje u mađarskoj (srpskoj, bugarskoj, bosanskoj, makedonskoj…) državi više se ne može objasniti dugoročnim posledicama višedecenijske diktature koja je prethodila 1990. Umesto toga, ove zemlje je posle 1990. u vrtlog povukao cinični kapitalizam pod legitimacijskom ideologijom liberalizma.

Po ovom stanovištu, ne samo da je liberalizam sebe definitivno diskreditovao, već se i prethodna diktatura implicitno oslobađa svake krivice za sadašnje stanje. A sa njom i svi ostali oblici neliberalne državnosti koje svet trenutno nudi (Putinove model, kineski model, turski i singapurski modeli…) takođe uživaju potpuno novi legitimitet. U svakom slučaju, budućnost Mađarske (bolje rečeno,„budućnost mađarske zajednice“) može se ostvariti samo u postliberalnoj, neliberalnoj državi („dok odvajajući se od dogmi i ideologija prihvaćenih na zapadu čuvamo našu nezavisnost od njih, pokušavamo da pronađemo oblik organizovanja zajednice, nove mađarske države, koji može učiniti našu zajednicu konkurentnom u velikoj globalnoj trci koja nas čeka u narednim decenijama.“)

Pošto smo već stigli, takoreći, do tih „poslednjih pitanja“: šta je to svet? Da li je to kavez „zajednica“, zarobljenih u „velikoj globalnoj trci“ u kojoj je „konkurentnost“ jedini arbitar uspeha ili propasti. Ovo zvuči kao rečenica koju bi iskoristili Angela Merkel ili Volfgang Šojble zahtevajući strukturne reforme u Grčkoj ili Italiji radi povećanja konkurentnosti.

Ili: šta je to država? Da li je to oblik „organizovanja zajednice“? I u kakvom se obliku „zajednica“ organizuje, ili zašto se organizuje tako a ne nekako drugačije – to su pitanja za koja Viktor Orban tvrdi da su presudna. Velika pitanja, nego šta! Da li je onda konsultovao Niklasa Lumana? Kao što se i njegov kolega iz Srbije, Aleksandar Vučić, već neko vreme inspiriše Maksom Veberom? Da li je to zaista spojivo sa Merkelovom ili Šojblom kao što se čini? Bilo bi katastrofalno ako je ovo preovlađujuće mišljenje u udruženju „Evropskih narodnih partija“ – a izgleda da tamo mnogi u to veruju! Jer bi to jednostavno značilo da treba da prestanemo da slušamo kad Orban otvoreno govori kako želi „… da izgradi novu državu na neliberalnim i nacionalnim temeljima unutar Evropske unije. Ja mislim da je to moguće.“

Ovu nespojivost ističe i činjenica da se izraz „društvo“ ne pojavljuje u Orbanovom konceptu nove države – očigledno pobijajući svaku sumnju oko upućenosti u Lumanove ideje. Izraz „društvo“ pojavljuje se u njegovom govoru samo u kontekstu nedostatka: tokom godina posle 1990, Mađarska je bila „društvo“. Zapadne liberalne države su „društva“. Baš kao što izraz „zajednica“ ukazuje na nedostatak državnosti – jer je mađarska „zajednica“ daleko šira od zbira građana koji čine Republiku Mađarsku – tako izraz društvo služi i za opisivanje jednog nedostatka: nedostatka narodnog kolektiva koji još uvek nije pronašao odgovarajuću državnu formu („organizaciju zajednice“). Orban upotrebljava malu transilvanijsku banju usred Rumunije da najavi ovaj cilj već za naredni zakonodavni period.

Ali tamo gde nema društva više nema ni razlike između društva i države. U novoj državi Viktora Orbana, liberalni princip da je individualna sloboda ograničena samo ometanjem slobode drugih više se neće primenjivati. Poput svih političkih pokreta sa verskim dodacima, Orbanov koncept zahteva i moral zasnovan na pozitivno postavljenim normama i makar mali šerijat sa spiskom zabrana i kazni. Ovo lažno, liberalno pravilo primenjivalo se u Mađarskoj od 1990, prema takvoj argumentaciji, i niko nije obavezujuće definisao gde sloboda drugih tačno počinje. Rezultat je bilo stanje stvari gde jaki definišu ovu liniju kako im odgovara, a slabi postaju žrtve eksploatacije.

To zvuči lepo i solidarno i zabrinuto za opštu dobrobit, koja se brani od onih koji su postali divlji i cinični. Ali nije li upravo ovo bestidno divljaštvo prisvajanja, kroz koje su tajkuni u postkomunističkim društvima stekli svoje milijarde, nasleđe prethodnih decenija komunizma? Starih struktura koje su to dozvolile, starih stavova i ponašanja koji su odjednom oslobođeni? Zar nisu oni shvatili bukvalno tržišnu ekonomiju propagiranu pod komunizmom i zapravo sproveli ono što su mislili da su o njoj naučili?

Kategorički imperativ u Orbanovoj novoj državi treba da bude „da niko ne čini drugima ono što ne želi da drugi učine njemu“. Ali ko će ovde obavezujuće definisati šta je to što ne želimo da nam se čini. To će uraditi država jer, na kraju krajeva, više neće biti društva da o tome raspravlja. A kako je vlast u državi konstituisana („vladajuće civilne, hrišćanske i nacionalne vlasti u Mađarskoj“) tako će donositi i odluke: na hrišćanski i nacionalni način!

Govor Viktora Orbana u Banji Tušnad namerno se prećutkuje u nemačkim medijima (koliko autor može da proceni). To je skandal u klasičnom smislu reči, uvreda za svakog demokratu. Govornik je toga svestan i, naravno, predviđa da će liberalni svet osuditi ovaj govor kao „svetogrđe“. Međutim, „samo zato što neka država nije liberalna, ona ipak može biti demokratija [sic].“ Ali ovde to više nije demokratija debate, nego demokratija plebiscita i aklamacije; reč je o narodnom konsenzusu unutar „zajednice“. Radi se o uvođenju moralnog kodeksa koji se hrani ozlojeđenošću.

Zvanični engleski tekst govora sadrži samo jednu slovnu grešku, ali ona je zaista frojdovske prirode. Govornik pred svojom publikom izlaže čitav scenario heteronomije koji dolazi iz Brisela, nepoštovanje mađarskog državnog suvereniteta pod plaštom takozvanih „supervizora“, i drskost po kojoj trećina ukupnih evropskih fondova dodeljenih Mađarskoj odlazi na plate „stranih stručnjaka“ umesto ugroženim mađarskim građanima. Iz toga premijer izvlači zahtev da se inspektori poslati iz Brisela plaćaju u skladu sa platama državnih službenika u zemlji domaćinu. Ovde u tekstu stoji „oni koji su zaduženi za distribuciju evropskog otkrivanja (finding) . Naravno, misli na finansiranje (funding).

Ali Viktor Orban želi da pod svoju kontrolu stavi nešto više od novčanih tokova iz Brisela; idealno, voleo bi da kontroliše i šta mi ostali u Evropi možemo da otkrijemo o njegovoj novoj „državi zasnovanoj na radu“. To mu ne sme uspeti!

Avgust 2014.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 27.08.2014.

VIKTOR ORBAN

________________

  1. U daljem teksu, govorimo isključivo o zvaničnoj engleskoj verziji govora dostupnoj na premijerovom sajtu http://www.kormany.hu/en/the-prime-minister/the-prime-minister-s-speeches/prime-minister-viktor-orban-s-speech-at-the-25th-balvanyos-summer-free-university-and-student-camp.