Makar predizborna kampanja zvanično još nije počela, apsolutno sve što se u posljednje vrijeme dešava na političko-medijskoj sceni spada pod predizbornu kampanju. U to se ubrajaju i sve češće izjave i intervjui Valentina Inzka čija se (pred)izborna poruka građanima Bosne i Hercegovine svodi na dvije sugestije: 1) treba ostvariti što veću izlaznost tj. što veći broj građana treba izići na izbore i tako iskoristiti svoje tobožnje „bonske ovlasti“ i 2) treba birati „nova lica“.
Zvaničnici međunarodne zajednice još od 1996. godine i prvih postdejtonskih izbora apeluju na građane BiH da na izbore iziđu u što većem broju, a kako vrijeme prolazi ljudima je sve manje do izlaska na izbore. Neko bi rekao da su ljudi razočarani dosadašnjim ishodima izbora i da je sve veća apstinencija posljedica tog razočarenja, no možda se radi o nečem drugom. Možda je osnovna ideja pogrešna i možda bi do veće izlaznosti došlo kad bi iz međunarodne zajednice obeshrabrivali potencijalne birače govoreći da od izlaska na biračka mjesta ne treba previše očekivati i da neće biti prevelika šteta ako ostanu kod kuće.
Nije to samo stvar obrnute psihologije. Postoje brojne anegdote o marketingu neprilagođenom određenom mentalitetu i kulturi. U svojoj knjizi „Homo postcommunisticus“ Mikloš Biro efektno sažima jednu od njih.
Naime, humanitarni aktivisti koji su došli u Palestinu da ponude medicinsku pomoć suočili su se sa situacijom da im se skoro niko ne obraća za pomoć te su odlučili napraviti stripovanu reklamnu tablu. Na prvoj slici na tabli vidi se ranjenik tužnog lica, na drugoj taj isti ranjenik kako prima pomoć i na trećoj kako sretan izlazi iz bolničkog šatora. Tabla je, međutim, učinila da im se za pomoć više ne obrati apsolutno niko. Upitali su jednog Palestinca u čemu je stvar, a ovaj im je lakonski objasnio da Arapi čitaju – zdesna nalijevo! Ne treba, naravno, nasilno natezati analogiju, ali ima u bosanskohercegovačkom mentalitetu sumnjičavosti prema preagresivnoj reklami te možda i pretjerano insistiranje da se izlazak na izbore predstavi kao „građanska dužnost“ i skoro pa obaveza ispada kontraproduktivno. Usput, zanimljivo bi bilo podrobnije analizirati tezu prema kojoj bi veća izlaznost na izborima pogodovala „progresivnim“ snagama (šta god to u današnjem bosanskohercegovačkom društvu moglo značiti). Nikad, koliko znam, nije napravljeno ozbiljno istraživanje o populaciji izbornih apstinenata, pa nije jasno ni otkud općeraširen dojam o njima kao kosmopolitskoj studentariji i mladim urbanim profesionalcima razočaranim u korumpirane i birokratizovane političke strukture.
Poziv na glasanje za „nova lica“, poziv kakav možemo čuti od Inzka i drugih predstavnika međunarodne zajednice, ali i od duhovnih vođa poput reisa Cerića, mnogo je manje benigan od poziva na veću izlaznost. Makar na prvi pogled ne izgledao kao agitacija za bilo koju konkretnu političku partiju, on u podtekstu dezavuira ne samo stranke na vlasti nego i najznačajnije opozicione partije. Najprije, zbog velikog broja nivoa vlasti, sve imalo veće i poznatije stranke su (po)negdje na vlasti ili su u skorije vrijeme bile. Činjenica je također da je među izbornim kandidatima za ključne funkcije malo stvarnih „novih lica“. Kad je o medijima riječ, indikativno je da priču o potrebi glasanja za „nova lica“ najagresivnije i najradikalnije propagira Dnevni avaz. Jasno je, dakle, da se ona pokušava iskoristiti kao vjetar u leđa Savezu za bolju budućnost i da Inzko (svjesno ili nesvjesno) dopušta da na taj način bude (zlo)upotrijebljen. Riječ je, međutim, o najobičnijoj dimnoj zavjesi. Jer makar SBB jest nova politička partija, „novih lica“ na njenim čelnim pozicijama – nema. Tu je nekoliko manje ili više poznatih likova sa manjim ili većim rezultatima na javnoj sceni (zdravstvo, estrada, sport) i tu je nekoliko renegata iz drugih stranaka sa Adnanom Terzićem i tucetom bivših esbihovaca na čelu.
Bilo bi interesantno usporediti pisanje Avaza o rezultatima dosadašnje vlasti sa napisima u srbijanskim promiloševićevskim medijima poput Večernjih novosti s kraja osamdesetih godina prošlog vijeka, odnosno u doba tzv. antibirokratske revolucije. Prokazivanje ondašnjih vojvođanskih čelnika, recimo, kao „birokrata“ i „foteljaša“ iznimno je slično recentnim napadima Avazovih izdanja na faktički sve bh. političare. Nemoguće je reći da je aktualna vlast dobra i nemoguće je braniti njene rezultate. To, međutim, ne znači da je izlaz u priči o „novim licima“ i u desničarskim etnonacionalnimpokretima.
U zrelim demokratskim društvima, izborno klatno se redovno njiše između starih, tradicionalnih partija nominalno lijevih i nominalno desnih. Nezadovoljstvo trenutnom vlašću vodi ka glasanju za poznatu opoziciju, ne ka kupovanju „mačka u vreći“. Tako to biva u većini zemalja i tako bi trebalo biti i u Bosni i Hercegovini. Od „birokrata“ i „foteljaša“ gori su samo samozvani harizmatici i spasioci.
Oslobođenje, 24.08.2010.
Peščanik.net, 24.08.2010.