- Peščanik - https://pescanik.net -

Nova meta

19. septembar 2001.

Razgovor vodile Svetlana Lukić i Svetlana Vuković

Najčešća pretpostavka je da napadi potiču iz regiona Bliskog Istoka i da tragovi vode do Osama Bin Ladenove široko rasprostranjene i razvijene organizacije, čije akcije mogu, ali i ne moraju biti pod njegovom kontrolom. Pretpostavimo da je to tačno. Razumna osoba bi onda pokušala da dokuči Bin Ladenove stavove, kao i osećanja velikog broja njegovih simpatizera širom regiona. O svemu tome imamo jako mnogo informacija. Bin Ladena su tokom godina često intervjuisali pouzdani specijalisti za Bliski Istok, da pomenemo samo najeminentnijeg dopisnika iz regiona, Roberta Fiska (londonski Independent), koji ima višedecenijsko iskustvo na tom terenu.

Milioner iz Saudijske Arabije, Bin Laden, postao je militantni islamski lider tokom rata protiv Rusa u Avganistanu. Bio je jedan od mnogih religioznih fundamentalističkih ekstremista, koje su regrutovale, naoružavale i finansirale CIA i njeni saveznici u pakistanskoj obaveštajnoj službi, sa namerom da nanesu maksimalnu štetu Rusima (odlažući njihovo povlačenje, smatraju mnogi analitičari), pri čemu je skoro nevažno da li je on lično imao direktne kontakte sa CIA-om. Za očekivati je da je CIA davala prednost najfanatičnijim i najsurovijim borcima koje je mogla da mobiliše.

Konačni rezultat bio je “uništenje umerenog i stvaranje fanatičnog režima iz grupa koje su nepromišljeno finansirali Amerikanci” (dopisnik London Times-a, Sajmon Dženkins, takođe specijalista za region). Ovi “Avganistanci”, kako ih zovu (mnogi od njih, poput Bin Ladena, nisu iz Avganistana), izvršavali su terorističke operacije duž granice sa Rusijom sve do konačnog odlaska Rusa. Njihov rat nije bio usmeren protiv Rusije, koju preziru, već protiv ruske okupacije i ruskih zločina nad Muslimanima.

“Avganistanci”, međutim, nisu obustavili svoje aktivnosti. Pridružili su se snagama bosanskih Muslimana tokom ratova na Balkanu; SAD se tome nisu protivile, a tolerisale su i podršku koju su Talibani imali od Irana – iz kompleksnih razloga, kojima se ovde nećemo baviti, osim konstatacije da zabrinutost zbog teške sudbine Bosanaca nije bila među njihovim prioritetima. “Avganistanci” su se takođe borili protiv Rusa u Čečeniji, a vrlo verovatno su bili uključeni i u terorističke napade u Moskvi i drugde na ruskoj teritoriji.

Bin Laden i njegovi “Avganistanci” okrenuli su se protiv SAD 1990.godine, posle osnivanja američkih trajnih baza u Saudijskoj Arabiji. Sa njegove tačke gledišta, bio je to pandan ruskoj okupaciji Avganistana i, naročito, povreda specijalnog statusa Saudijske Arabije kao čuvara najvećih svetinja islamskog sveta.

Bin Laden se ogorčeno suprotstavlja i korumpiranim i represivnim režimima u regionu, koje smatra “neislamskim”. Takav je, po njemu i režim u Saudijskoj Arabiji, najekstremniji islamski fundamentalistički režim na svetu posle talibanskog i bliski saveznik SAD. Bin Laden prezire SAD zbog podrške takvim režimima.

Poput drugih muslimana u regionu, i on je ogorčen dugogodišnjom podrškom SAD izraelskoj brutalnoj vojnoj okupaciji, koja je ušla u 35-u godinu. Bin Laden se protivi diplomatskoj, vojnoj i ekonomskoj podršci Vašingtona ubijanju, svakodnevnim poniženjima Palestinaca, širenju naseobina sa namerom da se okupirane teritorije razbiju na kantone po ugledu na Bantustan, preuzimanju kontrole nad resursima i drugim akcijama koje veći deo sveta, sa izuzetkom SAD, smatra zločinima. Laden se protivi i deceniju dugom američko-britanskom napadu na civilno stanovništvo Iraka, koji je razorio društvo i ubio na stotine hiljada ljudi, dok je u isto vreme ojačao Sadama Huseina, omiljenog prijatelja i saveznika SAD i Britanije u doba svojih najgorih zločina, kao što su oni protiv Kurda. Za razliku od zapadnjaka koji bi da zaborave, ljudi iz regiona dobro pamte ove zločine.

Wall Street Journal (14.09.01) je objavio istraživanje javnog mnjenja, obavljeno među bogatim i privilegovanim muslimanima u regionu Zaliva (bankarima, profesionalcima, biznismenima blisko povezanima sa SAD). I oni su izrazili slične stavove: otpor prema američkoj politici podrške izraelskim zločinima i dugogodišnje blokade međunarodnog konsenzusa o diplomatskom rešenju; odgovornost SAD za razaranje iračkog društva i blokadu ekonomskog razvoja čitavog regiona “podržavanjem represivnih režima”. Ogromna većina ljudi iz ovog dela sveta, koji žive u dubokom siromaštvu i pod represijom, deli ove stavove, ali uz veću dozu ogorčenosti, gneva i očajanja, koji su i doveli do samoubilačkih bombaških napada. To je objašnjenje koje se nameće svakome ko se suočava sa činjenicama. SAD i veći deo Zapada radije se teše pričama. Citiram analizu iz uvodnika New York Times-a (16.09.01.): počinioci su delovali iz “mržnje prema zapadnim vrednostima kao što su sloboda, tolerancija, prosperitet, verski pluralizam i opšte pravo glasa”; akcije SAD su irelevantne, i zato ih ne treba ni pominjati (Serge Schmemann). Ovaj prigodni i uvežbani stav postaje norma. U potpunom raskoraku sa činjenicama, on je u službi samopovlađivanja i nekritičke podrške moći.

Takođe je opšte prihvaćeno da se Bin Laden i slični njemu mole za “veliki napad na muslimanske države”, koji bi motivisao “fanatike da se pridruže njegovoj stvari” (Dženkins i mnogi drugi). I ovo zvuči poznato. Eskalacija nasilja odgovara najbrutalnijim učesnicima sa obe strane, što pokazuje i nedavna istorija Balkana.

Kakve bi mogle da budu posledice ovog napada na unutrašnju politiku SAD i autorecepciju Amerikanaca?

Američka politika je već zvanično objavljena. Svetu je ponuđen “jasan izbor”: pridružite nam se ili se “suočite sa sigurnim ishodom razaranja i smrti”. Kongres je odobrio upotrebu sile protiv bilo kog pojedinca ili zemlje za koje predsednik utvrdi da su umešane u napade, što je doktrina koju, inače, svaki kongresmen smatra ultra-kriminalnom. To je lako pokazati. Pitajte iste te ljude kako bi reagovali da je Nikaragva usvojila tu doktrinu, kada je Amerika odbila da se povinuje naređenju Svetskog suda da prekine sa “nezakonitom upotrebom sile” protiv Nikaragve i stavila veto na rezoluciju Saveta bezbednosti, kojom se sve zemlje obavezuju na poštovanje međunarodnog prava. A teroristički napad o kome je reč, bio je daleko ozbiljniji i destruktivniji čak i od ovog zverstva koje se desilo prošle nedelje.

Što se tiče toga kako su stvari ovde shvaćene, odgovor je mnogo složeniji. Treba imati na umu da mediji i intelektualne elite u principu posluju odvojeno jedni od drugih. U stvari, odgovor na ovo pitanje u velikoj meri je stvar odluke: svi znamo da, uz dovoljno posvećenosti i uložene energije, stimulisanje fanatizma, slepe mržnje i potčinjenosti autoritetima može biti preokrenuto u svoju suprotnost.

Da li očekujete da SAD suštinski promene svoju politiku prema ostatku sveta?

Prva reakcija bilo je intenziviranje one politike koja je i dovela do otpora i gneva, iz kojih je potekla podrška terorističkim napadima, kao i jačanje elemenata vladavine čvrste ruke: pojačana militarizacija, disciplinovanje podanika, udari na socijalne programe. Sve to se dalo očekivati. Eskalacija nasilja povećava uticaj najsurovijih i najrepresivnijih delova društva. Ali potčinjavanje ovakvom toku događaja nije neizbežno.

Posle prvog šoka javio se strah od toga kakav će biti američki odgovor. Da li ga se i Vi bojite?

Svako razuman treba da se uplaši reakcije koja je već objavljena i koja će verovatno uslišiti Bin Ladenove molitve. Vrlo je moguće da ćemo prisustvovati eskalaciji nasilja na već viđen način, ali ovoga puta na daleko široj skali.

SAD su Pakistanu već uputile zahtev da obustavi pomoć u hrani i ostale isporuke, kojima se bar jedan broj izgladnelih i napaćenih ljudi u Avganistanu održava u životu. Ukoliko tom zahtevu bude udovoljeno, umreće nepoznati broj ljudi, koji nemaju nikakve veze sa terorizmom, verovatno milioni. Da ponovim: SAD od Pakistana zahtevaju da praktično ubije milione ljudi, koji su i sami žrtve Talibana. To nije osveta. To je na nižem moralnom nivou i od osvete. Zahtev SAD je pomenut usput i prošao je skoro bez ikakvog komentara. Stepen reakcije na ovaj zahtev odslikava moralno stanje intelektualne kulture Zapada. Verujem da bi američki građani, kada bi imali predstavu o tome šta se čini u njihovo ime, bili krajnje zgađeni. Bilo bi poučno potražiti istorijske presedane.

Ukoliko Pakistan ne udovolji ovom i drugim američkim zahtevima, mogao bi i sam da postane meta direktnih napada sa nepoznatim posledicama. Ukoliko se Pakistan pokori američkim zahtevima, može se dogoditi da tamošnju vladu zbace snage veoma slične Talibanima. Oni bi, u tom slučaju, imali nuklearno oružje. To bi uticalo na čitav region, uključujući i zemlje proizvođače nafte. U tom trenutku razmatramo mogućnosti rata koji bi mogao da uništi većinu ljudskog roda.

Čak i da se izbegne ta mogućnost, dovoljno je da napad na Avganistance ima efekat kakav analitičari očekuju: da navede veliki broj drugih muslimana da podrže Bin Ladena, čemu se on i nada. Čak i ako pogine, njegov glas biće slušan sa kaseta distribuiranih širom islamskog sveta, a on će biti poštovan kao mučenik koji inspiriše druge. Možda se ovde treba setiti kako je jedan samoubilački bombaški napad, kamion koji se zaleteo u američku vojnu bazu, proterao najveću svetsku vojnu silu iz Libana pre 20 godina. Postoji bezbroj prilika za ovakve napade, a kada su samoubilački, teško ih je sprečiti.

“Svet nikada neće biti isti posle 11.09.01”. Da li se slažete sa ovom često ponavljanom rečenicom?

Jezivi teroristički napadi od utorka prošle nedelje nešto su potpuno novo u svetskim odnosima, ne zbog svog opsega ili karaktera, već zbog mete. Ovo je prvi put posle rata 1812. da je teritorija SAD napadnuta, da je čak pod pretnjom. Napadane su njene kolonije, ali nikada sama nacionalna teritorija. Tokom dvesta godina SAD su bukvalno istrebile domorodačku populaciju, osvojile pola Meksika, Havaje i Filipine (ubijajući na stotine hiljada Filipinaca) i, naročito u poslednjih 50 godina, proširile primenu sile na veliki deo sveta. Broj žrtava je kolosalan. Prvi put cevi pušaka okrenute su u suprotnom pravcu. Isto važi i za Evropu, čak i dramatičnije. Evropa je pretrpela krvožedna razaranja, ali u unutrašnjim ratovima, dok je u isto vreme sa ekstremnom brutalnošću osvajala svet. Njene žrtve je nisu napadale spolja, osim retkih izuzetaka (IRA u Engleskoj, na primer). Zbog toga je prirodno što NATO pruža podrsku SAD; stotine godina imperijalnog nasilja ostavile su traga na intelektualnu i moralnu kulturu Zapada. Tačno je da je ovo novi događaj u svetskoj istoriji, ne zbog stepena počinjenog zločina, nažalost, već zbog mete.

Kako će Zapad odlučiti da reaguje, pitanje je od najvećeg značaja. Ukoliko se bogati i moćni priklone svojoj nekoliko stotina godina dugoj tradiciji i pribegnu ekstremnom nasilju, doprineće njegovoj eskalaciji, sa poznatom dinamikom i dugoročnim posledicama, koje bi mogle da budu stravične.

Naravno, to nikako nije neizbežno. Probuđena javnost slobodnijih i demokratskijih društava može da usmeri politiku ka humanijem i časnijem cilju.

Peščanik.net, 19.09.2001.

NAŠ TERORIZAM