Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

Fotografije čitalaca, Predrag Trokicić

U momentu primopredaje vlasti na Markovu trgu u Zagrebu – kada je novi premijer (Tihomir Orešković) staroga premijera (Zorana Milanovića) upitao: „Any advice?“, a ovaj odgovorio: „None whatsoever“ – simbolički je zaokružen hrvatski državotvorni san.

Građanka je bila toliko dirnuta tim svečanim prizorom da su iz nje provalili čisti hrvatski sentimenti: „What the fuck is goin’ on?“

U mislima su joj se, poput animirane epopeje, nizali kadrovi najslavnijih bitaka za narodnu samosvojnost i nacionalni identitet, biblioteke očišćene od „nehrvatske“ literature, do zuba naoružane lektorske divizije, korienski pravopisi, razlikovni rječnici, koncentracioni logori…

Padale su joj onda na pamet i blago modificirane parole uspješnijih nacionalnih pokreta. Na primjer: „Jedan narod – jedna država – jedan prevodilac!“ A stvar je još više emotivno eskalirala kada ju je nazvala dobra prijateljica, umirovljena nastavnica hrvatskoga jezika i književnosti.

„Vidjela si to, darling? Primopredaju hrvatske vlasti na engleskome jeziku?“ cvrkutala je s druge strane telefonske žice.

„Vidjela sam, darling“, rekla je građanka. „Crkla bih da sam propustila nešto tako veličanstveno.“

„Izgleda, darling, da tek sada, kada imaju svoju državu, koju su sanjali od stoljeća sedmog, Hrvati mogu ponosno nestati s historijske scene“, kazala je prijateljica. „Drugim narodima države trebaju da se ukorijene, a našem da se iskorijeni. Kao što reče najbolja hrvatska književnica K.L.: Hrvati će bezglasno iščeznuti, rasplinut će se kao Etruščani među Rimljanima. Ostat će samo nekoliko lijepih vaza i jedan laneni pokrov u muzeju.“

„Nemoj mi reći da ćeš to smatrati štetom?“ upitala je građanka.

„Ni slučajno, darling, nikakva šteta“, rekla je prijateljica, pa su obje prasnule u zdravi domoljubni smijeh.

„Povijest pišu pobjednici“, konstatirala je građanka, „i to na engleskome“.

„Svakako si uočila taj fenomen, darling“, nastavila je prijateljica, „da najljući hrvatski nacionalisti, kada god dođu na vlast, vode zemlju tako da se mirne duše može reći kako je ona pod stranom okupacijom. Tako je, uostalom, bilo i s NDH. Nezavisna država Hrvatska bila je utoliko više ‘nezavisna’ što je prilježnije služila interesima nacističke Njemačke i fašističke Italije. Toliko da je, slaveći svoj suverenitet, Talijanima poklonila Istru, Dalmaciju i otoke, a Nijemcima sve ostalo.“

„Misliš da se današnja Hrvatska u tom smislu oslanja na tradicije NDH?“ zanimalo je građanku.

„Naravno, darling. Ako bolje pogledaš – predsjednica države instalirana je na tu dužnost kao visoka činovnica NATO-pakta, premijer ne umije govoriti hrvatski, prije nego je uopće izložio svoj program Saboru otišao se konzultirati s predstavnicima Svjetske banke i MMF-a, a teritorijalni integritet utvrđen je izgradnjom goleme američke vojne baze u Slunju. Realno gledajući, svejedno je je li na Markovu trgu službeni jezik engleski ili njemački.“

„A istodobno novi ministar kulture, od ukupno šest točaka iz svoga programa, u njih tri inzistira na odlučnoj borbi za ‘nacionalni identitet’“, nadovezala se građanka. „To je taj paradoks hrvatskog nacionalizma – moramo biti što više svoji dok plešemo kako tuđin svira. Ne sumnjam, na primjer, da su ustaše posebno nabrušene na ‘jugokomunizam’ samo zato jer znaju da Hrvatska nikada nije uživala toliko državnog suvereniteta kao u SFRJ. Samostalna država ti tu dođe kao izgovor za suicid.“

„Jeste, darling“, složila se prijateljica. „I pritom se taj isti ministar kulture, Zlatko Hasanbegović, zalaže i za formalno izjednačavanje aktualne Hrvatske s nekadašnjom Endehazijom. Vidjela si tu impresivnu biografiju: bio je pripadnik Hrvatskog oslobodilačkog pokreta kojeg je u Argentini osnovao Ante Pavelić, pa onda član Hrvatske čiste stranke prava koja otvoreno veliča ustaštvo, pa onda član Počasnog bleiburškog voda, smatra da ‘antifašizam nije temelj hrvatske države’, već obična floskula…“

„Mrkli proustaški mrak“, potvrdila je građanka. „Uopće nije čudo što se oko njegova imenovanja u Saboru nadigla onolika graja. No vidiš, darling, mene u toj hrvatskoj priči najviše zanima kako će se razvijati spoj neoliberalnih i neoustaških afiniteta. Jer očito je da se stremi izgradnji neke nove društvene paradigme, nečemu što bi sličilo korporativnom nacizmu. Sjećaš se kako je premijer Orešković lakim potezom otpisao tu saborsku raspravu o ministru Hasanbegoviću? Da se u mojoj kompaniji, rekao je, toliko vremena trošilo na rasprave o ustašama i partizanima, ta bi kompanija propala.“

„Dobro, kod mamlaza koji ulaze u politiku kao agenti krupnog kapitala, usporedba država s kompanijama nije ništa novo“, napomenula je prijateljica, „to je takoreći svjetski trend“.

„Uopće nemam to na umu“, rekla je građanka. „Kvaka je u nečemu drugom.“

„U čemu drugom?“

„Vidiš, darling, sjedište farmaceutske korporacije u kojoj je današnji hrvatski premijer obnašao istaknutu menadžersku dužnost nalazi se u Izraelu. Ona je, da to kažem nešto ležernije, u židovskome vlasništvu. Što misliš, darling, kako bi se u toj kompaniji proveo netko tko na značajnoj funkciji, recimo u odjelu marketinga, na sav glas negira holokaust, veliča NDH i Treći Reich, tvrdi kako su koncentracioni logori izmišljotina, antifašizam naziva floskulom, a na reveru drži značku s likom poglavnika Pavelića?“

„Shvaćam, darling“, kazala je prijateljica. „Poslali bi ga u pičku materinu, i to bez zaslužene otpremnine.“

„Rasprave dakle doista ne bi bilo, i kompanija, logično, ne bi propala.“

„Tja, ti Židovi…“

„No Hrvatska je nešto posve drugo“, cerila se građanka u slušalicu, „a i ‘pičku materinu’ nije lako prevesti na službeni engleski.“

„I što bi ti onda rekla, darling“, upitala ju je prijateljica, „da ti se kojim slučajem, glede prijepora oko ministra Hasanbegovića, premijer Orešković obrati pitanjem: Any advice?“

„None whatsoever!“ rekla je građanka. „Neću se valjda u novoj NDH povinovati logici židovskoga kapitala.“

Peščanik.net, 25.01.2016.

Srodni linkovi:

Viktor Ivančić – Smrt ministra kulture

Viktor Ivančić – Evolucija nade

Marinko Čulić – Bauk komunizma

Žarko Puhovski – Bespuća intelektualne desnice

Viktor Ivančić – Zimske džume

Heni Erceg – Zemlja nelagode

Viktor Ivančić – Fetva s Pantovčaka

Viktor Ivančić – Ološ na vlasti

Viktor Ivančić – Kinder ustaše

Heni Erceg: Hrvatska – put u tamu

Viktor Ivančić – Bilježnica Robija K.: Ustaška mladež

Viktor Ivančić – Tim Tom Club

Boris Dežulović – Upoznajte novu hrvatsku vladu

Sonja Krivokapić: Kratak prilog raspravi – ustašizacija Hrvatske

Heni Erceg – Transformator

Viktor Ivančić – Ranoholizam

Heni Erceg – U Kanadi je spas

Viktor Ivančić – Hračak u vreći

Marinko Čulić – Guglovanje premijera

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić (Svi tekstovi)