- Peščanik - https://pescanik.net -

Novi socijalisti

Foto: Predrag Trokicić

Tokom većeg dela američke istorije ideja socijalizma izgledala je kao nedostižan i često nedovoljno definisan san. Sredinom prošlog veka šanse za pobedu socijalizma u Americi su bile tako male da je 1954. najbolja definicija ovog pojma koju su urednici socijalističkog magazina Disent, Irving Hau i Luis Kozer, uspeli da smisle glasila: „Socijalizam je ime naše želje“.

To danas kao da se menja. Socijalističke ideje zadobijaju sve veću javnu podršku. Samoproklamovani socijalisti poput Bernija Sandersa, Aleksandre Okasio-Kortez i Rašide Tlaib, uspeli su da se izbore za svoje mesto u Demokratskoj partiji, koju je politički analitičar Kevin Filips svojevremeno nazvao „drugom najkapitalističkijom partijom“ na svetu. Broj članova Demokratskih socijalista Amerike, najveće socijalističke organizacije u zemlji, ubrzano raste, naročito među mladima.

Kako objasniti ovaj preokret? I na šta mislimo kada 2018. govorimo o socijalizmu?

Jedan deo priče je čista slučajnost. Godine 2016. Sanders je bio ozbiljan kandidat za predsedničku nominaciju. Etiketa „socijaliste“ mu nije štetila već mu je pomogla. Sanders nije bio liberal, progresivac, pa čak ni član Demokratske partije. Bio je neukaljan rečima i metodama uobičajene politike. Ironično, činjenica da je socijalizam tako dugo bio u izgnanstvu zaštitila ga je od toksičnih opštih mesta američke politike.

Drugi deo priče je već manje slučajan. Od 70-ih godina prošlog veka američki liberali su skrenuli udesno po ekonomskim pitanjima. Nekada su zastupali radnike i sindikate, visoke poreze, redistribuciju, regulaciju i javne službe. Danas se dive milijarderima poput Bila Gejtsa i Marka Zakerberga, deregulišu sve što im padne pod ruku, drže se podalje od sindikata (osim u predizbornoj kampanji) i raspravljaju jedino o tome koliko treba smanjiti poreze.

Liberali, naravno, tvrde da koriste pro-tržišne mehanizme poput smanjenja poreza i deregulacije samo u cilju postizanja ujednačenog razvoja, proširivanja zdravstvene zaštite i socijalne pravde – dakle istih ciljeva kojima su oduvek težili. Decenijama su levičarski nastrojeni glasači prihvatali ovaj odgovor, uprkos tome što im se rezultati nisu nimalo sviđali, prosto zato što alternative nije bilo.

Zahvaljujući Sandersu ovi glasači shvataju da ako su tržišna rešenja najbolje što liberali mogu da ponude ljudima suočenim sa stagnirajućim prihodima, sve većim računima i nagomilanim dugovima, onda možda ima smisla dati šansu socijalizmu.

Različiti ljudi podrazumevaju različite stvari pod socijalizmom. Nekima su prva asocijacija Sovjetski Savez i gulazi; drugima skandinavske zemlje i garantovani prihod. Ali nijedno od ova dva nije prava vizija socijalizma. Ono za čime socijalista teži je sloboda.

U kapitalizmu smo primorani da izađemo na tržište kako bismo preživeli. Libertarijanac vidi tržište kao sinonim za slobodu. Ali kada socijalista čuje „tržište“ on pomisli na prestravljenu majku koja se očajnički trudi da ne uvredi službenika osiguravajuće kompanije kako ovaj ne bi odlučio da osiguranje ne pokriva troškove operacije za njeno dete. U kapitalizmu smo primorani da se potčinimo gazdi. U stalnom strahu da mu se ne zamerimo mi mu se dodvoravamo, laskamo mu, flertujemo sa njim – samo da bismo dobili povišicu ili izbegli otkaz.

Socijalistička primedba kapitalizmu ne sastoji se u tome da nas on čini siromašnima, već da nas čini neslobodnima. Ako moje blagostanje zavisi od vašeg hira, ako nas osnovne životne potrebe primoravaju na poslušnost i potčinjavanje, onda ne živimo u slobodi, već u sistemu dominacije. Socijalisti žele da okončaju ovu dominaciju: da ustanove slobodu od moći gazde, od potrebe da se smeškamo zarad bolje prodaje, od obaveze da se prodajemo da bismo preživeli.

Poslušajte današnje socijaliste i čućete da oni ne govore toliko o siromaštvu koliko o moći. Sanders govori o jednom procentu najbogatijih. Okasio-Kortez govori o „radničkoj klasi“ – ne o uobičajenim utešnim frazama poput „radnog naroda“ ili „radničkih porodica“. Jedan procenat i radnička klasa nisu termini koji služe ekonomskoj deskripciji. To su političke optužbe. Oni dele društvo na dva dela, proglašavajući jednu stranu nelegitimnim vladarom one druge, otimačem tuđe slobode, moći i budućnosti.

Prošetajte ulicama Bušvika sa ljudima koji rade terensku kampanju za Džuliju Salazar, socijalističku kandidatkinju za senat države Njujork. Čućete da za raziku od njenih protivnika Salazar ne uzima priloge od građevinskih preduzimača. Stvar nije samo u tome da se pokaže njena nezavisnost od bogatih donatora, već i u tome da se u njenom okrugu, punom siromašnih ljudi koji jedva plaćaju kiriju, rentijeri vide kao neprijatelji.

Uporedite ovaj stav sa stavom Šomika Dute koji je bio zadužen za prikupljanje sredstava za Obaminu kampanju 2008: „Hilari Kinton će zahvaljujući svojim vezama pridobiti sve velike donatore“. Po njegovom mišljenju, rešenje ovog problema sastojalo se u tome da se Obamina kampanja okrene „manjim donatorima, ljudima poput građevinskih preduzimača“. Ako je to bilo pravo značenje slogana „Mi to možemo!“, socijalistički odgovor bi glasio – „Ne, mi nećemo“.

Jedan od razloga zašto kandidati poput Aleksandrije Okasio-Kortez i Džulije Salazar tako dobro vladaju jezikom klasnog sukoba je u tome što je ovaj jezik suštinski povezan sa njhovim identitetima. Al Gor, Džon Keri i Hilari Klinton su se trudili da skrpe uverljivo sopstvo od mnoštva identiteta koje su tokom godina predstavljali javnosti, pokušavajući da pronađu ličnu priču koja bi odgovarala datom političkom trenutku. Današnje mlade kandidatkinje sa levice pričaju priču o sopstvenim nedaćama koja se bez muke uklapa u političku viziju koju zastupaju. Sličnu stvar je radio i Obama – samo što je njegova priča osnaživala mit o nacionalnom identitetu i uključivanju, dok je priča mladih socijalistkinja priča o kapitalizmu i isključenosti: o tome kako su milenijalci, suočenim sa niskim prihodima, visokim kirijama i rastućim dugom generacija kojoj je uskraćeno obećanje slobode.

Postoji još nešto što lične priče ovih kandidatkinja čini socijalističkima: one su ne uklapaju u priču o nacionalnoj državi. Geografske reference Aleksandrije Okasio-Kortez i Rašide Tlaib pre su lokalne nego nacionalne i prizivaju sećanja na američki i evropski kolonijalizam pre nego na obećanje američkog sna.

Tlaib govori o svom palestinskom nasleđu povezajući ga sa iskustvom afroameričke borbe za građanska prava u Detoritu, dok Okasio-Kortez povezuje ekonomski dug Portorika gde je rođena njena majka, i Bronksa gde trenutno živi. Obamina priča je takođe imala svoja havajska (kao i indonežanska i kenijska) poglavlja. Ali dok se njegova priča završavala uključivanjem – kosmopolitski nomad se konačno vraća kući u Ameriku, Tlaib i Okasio-Kortez nisu zainteresovane za takvo razrešenje. Ovo odbijanje je takođe deo socijalističkog nasleđa.

Dvopartijski sistem je verovatno najznačajnija granica koju su današnji socijalisti spremni da pređu. Poruka njihovih kampanja je jasna: nije dovoljno kritikovati Donalda Trampa i republikance – i demokrati snose odgovornost za propadanje u kojem živimo. Upravo tu se sadašnji trenutak susreće sa najdubljim strujama američke prošlosti.

Poput predsednika iz prošlosti, zaslužnih za velike političke preobražaje, današnji socijalisti idu s onu stranu partijske politike kako bi ukazali na zloćudne društvene forme koje prevazilaze partijske podele: za Linkolna to je bilo robovlasništvo; za Frenklina Ruzvelta ekonomski rojalisti. Ovi veliki preobrazitelji razumeli su da za društvenu transformaciju nije dovoljno samo suočavanje sa opozicijom, već i sa političkom ekonomijom koja stoji u osnovi obe partije. Zato preobrazitelji tako često posežu za jezikom koji ne koristi nijedna od dve vodeće partije. Za Linkolna, koji se 1850-ih suočavao sa vigovcima i demokratima to je bio jezik slobodnog radništva. Za levicu koja se danas suočava sa republikancima i demokratima ovaj jezik je socijalizam.

Kritičarima iz mejnstrima i sa radikalnije levice ovaj jezik može izgledati previše neodređeno. Kada govore o univerzalnoj zdravstvenoj zaštiti ili podizanju minimalne nadnice, ovi socijalistički kandidati zvuče kao liberali iz doba Nju dila i „velikog društva“. Još uvek se ne raspravlja o klasičnim socijalističkim načelima poput radničkog upravljanja ili kolektivnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju.

I zaista, između liberala i socijalista ima puno preklapanja. Ali čak i ako liberali budu podržali univerzalnu zdravstvenu zaštitu, besplatan koledž, osnaživanje sindikata i povećanje nadnica podela će i dalje postojati. Za liberale, ovo su mere ublažavanja ekonomske bede. Za socijaliste, to su mere emancipacije koje oslobađaju muškarce i žene od tiranije tržišta i autokratije na radnom mestu. Tridesetih godina prošlog veka govorilo se da je liberalizam=sloboda+hrana. Socijalista, nasuprot tome, smatra da besplatne stvari oslobađaju ljude.

Ne treba zaboraviti ni da je oduvek postojala plodna razmena ideja između socijalizma i liberalizma. Među 10 programskih tačaka koje Marks i Engels navode u „Komunističkom manifestu“, nalaze se i stvari koje danas smatramo uobičajenim: univerzalno državno obrazovanje, ukidanje dečijeg rada i progresivno oporezivanje. Ponekad je potrebno puno socijalista da bi se ostvarila neka skromna pobeda liberalizma: u Evropi su se upravo socijalisti izborili za univerzalno pravo glasa, slobodu govora i parlamentarnu demokratiju. Imajući u vidu koliko je mlak postao američki liberalizam – kada je poslednji put neki američki predsednik sebe nazvao liberalom? – ne iznenađuje to što je za pokretanje rasprave bio potreban jedan radikalniji pojam poput socijalizma. Ponekad je neophodno pogurati stvari.

Ipak, današnji socijalizam je tek na početku. Linkolnu je bila potrebna decenija – kao i građanski rat i odluka crnih robova da se suprotstave svojim gospodarima i pridruže se armiji Unije – da dođe u poziciju u kojoj je slobodno radništvo podrazmevalo trenutno oslobađanje robova.

U časopisima i na portalima, u čitalačkim klubovima i stranačkim odborima socijalisti raspravljaju o svojim narednim koracima: državnom vlasništvu nad nekim granama privrede, radničkim savetima i ekonomskim zadrugama, javnim investicionim fondovima. Nekada su ovakvi razgovori bili predmet akademske satire ili naučne fantastike. Danas oni mobilišu glasače i podstiču kampanje. Prerano je reći da li će se oni preliti u kongres, ali ne bi bilo prvi put da razgovori iz kafana prerastu u zakonodavnu debatu.

Ono šta presudno oblikuje socijalističku želju nisu toliko ideje u glavama političara koliko muškarci i žene spremni da učestvuju na protestima. Zato su dve najznačajnije izjave današnjih socijalista zahtev Džulije Salazar da Njujork ukine zakon kojim se zabranjuju štrajkovi i poziv Aleksandrije Okasio-Kortez da „okupiramo sve“. Ove izjave otkrivaju ono što su socijalisti oduvek razumeli. Ono što će odrediti konačan oblik socijalizma je masovna akcija – ponekad i nezakonita, a uvek konfrontativna.

Socijalizam nisu novinari, intelektualci ili političari naoružani programima i javnim politikama. Ono što su Marks i Engels razumeli i što ih je izdvajalo od drugih socijalističkih mislilaca koji su uvek bili isuviše spremni da ponude sopstvene nacrte i planove – jeste da su radnici oni koji će nas dovesti do socijalizma i koji će odlučivati o tome šta je tačno socijalizam..

To je takođe jedan oblik slobode. Socijalistička sloboda.

Autor je profesor političkih nauka na Bruklinskom koledžu i Njujorškom gradskom univerzitetu (CUNY).

Corey Robin, The New York Times, 24.08.2018.

Preveo Rastislav Dinić

Peščanik.net, 04.09.2018.