- Peščanik - https://pescanik.net -

Novinari, tišina tamo!

Prošle nedelje se na stranicama Politike vodila minipolemika između novinarke ovog lista i Kabineta predsednika Republike. Ova polemika je još jedan „medijski događaj“ u nizu reakcija na posetu albanskog premijera Edija Rame i na njegovu „skandaloznu“ izjavu. Naime, novinarka je pokušala da sazna zbog čega se predsednik Tomislav Nikolić nije susreo sa premijerom Albanije i da li je takav susret uopšte bio planiran, te da li je predsednikovo saopštenje kojim odbija ovakvu vrstu susreta bilo potrebno i kada je nastalo, nakon ili pre „incidenta“. Kao po nekom ustaljenom „naprednom“ pravilu, novinarka nije dobila odgovor, ali je ipak napisala članak u kome je sa sagovornicima analizirala ovu situaciju. Na stranu priroda i kvalitet ovog članka, kao i izbor sagovornika-analitičara – mene zanima nešto drugo: reagovanje Kabineta predsednika nakon objavljivanja ovog novinskog teksta. Ono je dato u vidu saopštenja.

Digresije radi, saopštenja su se, vrlo naprednim, da ne kažem radikalnim metodama gotovo neprimetno vratila u svakodnevni medijsko-politički diskurs, a bila su jedno od glavnih obeležja 90-ih godina, kada su se SPS i JUL svakodnevno obračunavali sa opozicijom i saopštavali građanima propagandno-političke tirade upravo koristeći, između ostalog, i ovaj oblik političke aktivnosti. Danas sve češće slušamo saopštenja iz vladajuće stranke, Kabineta, ministarstava, kojima se munjevito reaguje i na najmanje (kvazi)provokacije.

Saopštenje Da li je umesno pitanje novinara Politike koje smo imali prilike da pročitamo 13. novembra pokazuje mnogo toga: odnos predsednika prema medijima i građanima, nivo (ne)profesionalnosti njegovog Kabineta, diplomatski koncept predsednika, kao i nivo pismenosti i jezičke (ne)kulture njegovog Kabineta, pa i njega samog. Iznad svega, ovaj tekst se uključuje u „slavni“ niz onih postupaka koji predstavljaju otvoreni i nedopustivi pritisak na novinare, a kojih je sve više. Sa druge strane, izostanak reakcije na ovakve napade pokazuje i koliko smo kao javnost navikli na njih. Reakcije su sve ređe, ispadi političara, kada je komunikacija sa novinarima u pitanju, sve češći. U tome svakako, kao i u svemu ostalom, prednjači premijer. On nizom postupaka izgrađuje atmosferu u kojoj je logično i poželjno kritikovati novinare i demonstrirati silu vlasti prema celokupnom novinarskom pozivu.

Nesuvisla sazivanja hitnih nedeljnih konferencija za novinare na kojima niko ništa ne pita i gde ništa nije hitno (i bitno), direktni prenosi sednica Vlade i sve češće direktne konferencije na kojima vladini zvaničnici saopštavaju svoje rezultate, a koje prekidaju TV program i simultano se prenose na nekoliko televizija, otvoreni napad na novinarku Blica, koja je na konferenciji za novinare kritikovana i prozivana imenom i prezimenom zato što je bila kritična prema premijeru i Vladi, prošlonedeljno zlonamerno isticanje udela američkog kapitala u vlasništvu televizije N1 povodom pitanja novinarke sa ove televizije, što neodoljivo podseća na onu SPS-JUL-SRS sintagmu „strani plaćenici“ – samo su neki od premijerovih doprinosa medijskom sumraku koji je zavladao.

Tu su takođe teško dokazivi, ali i pored toga jasni momenti, kao što su tragikomični pokušaji cenzure interneta, obaranje sajta Peščanik, ukidanje Utiska nedelje, pomeranje, skraćenje i praktično gašenje Kažiprsta, nestajanja neistomišljenika iz javne, prvenstveno televizijske, ali sve više i (dnevno)novinske sfere, kontrola informacija koje će dospeti u javnost itd. U „slavni“ niz kome premijer sve češće doprinosi novim biserima, upisuje se i predsednik Republike kako ne bi zaostajao za svojim političkim sinom.

Međutim, saopštenje objavljeno u Politici upitno je na nekoliko nivoa, ne samo kao deo pritiska i, najblaže rečeno, nekorektnog odnosa prema novinarima. Ono je problematično od jezičko-pravopisnog, preko logičkog i političkog, pa sve do etičkog aspekta, te se ne postavlja pitanje da li je umesno pitanje novinara, već da li je umesno saopštenje predsednika Republike.

Pre nego što pređem na analizu nekoliko mesta iz ovog teksta potrebno je naglasiti da je, prema rečima novinarke Politike, saopštenje objavljeno bez ikakvih skraćenja redakcije, dakle u izvornom obliku, onako kako je poslato iz Kabineta. Takođe, saopštenje potpisuje Služba za saradnju sa medijima predsednika Republike. Kako bi ovo telo trebalo da saopštava zvanični stav predsednika Republike, a kako se predsednik od saopštenja nije ogradio, smatram da su iskazani stavovi stavovi predsednika.

Ukoliko je predsednik Republike ili njegov Kabinet odlučio javno da se obrati novinarima, on ne piše privatno pismo, već se obraća građanima Srbije. Zbog toga tekst koji nam predsednik obznanjuje treba da bude napisan na vrhunskom nivou, mora biti savršeno pravopisno i gramatički ispravan, maksimalno odmeren i izbalansiranih stavova, gde se i uvređenost, ukoliko je ima, saopštava sa dignitetom i dostojanstvom koje ova funkcija podrazumeva. Predsednik takođe mora da poštuje pisane i nepisane uzuse demokratskog društva, kakvo formalno jesmo. On sam je izabran na demokratskim izborima i mora znati da komunikacija sa novinarima, zbog osetljivosti ideje slobodnog i nezavisnog novinarstva, zahteva dodatnu delikatnost.

Prema Ustavu, Predsednik „predstavlja Republiku Srbiju u zemlji i inostranstvu“. Zbog ove simboličke znakovitosti i značaja koji ima, kao i zbog snage koju crpi iz neposrednih izbora kojima dolazi na vlast, njegovi javni nastupi bi trebalo da budu visoko profesionalni, odmereni, promišljeni i precizni, pa tako i njegova saopštenja. Tekst kojim se obratio novinarki Politike, a time i svim građanima Srbije, kao i većina saopštenja koja dolaze iz njegovog Kabineta, jesu sve samo ne to.

***

U saopštenju se kaže da nije jasna svrha novinarskog teksta kojim se preispituje odluka predsednika Republike, jer je iz obrazloženja u prethodnom saopštenju (sic!) očigledan razlog zbog koga predsednik nije želeo da primi premijera Albanije. Dakle, predsednik Tomislav Nikolić smatra da ukoliko bilo koji predstavnik vlasti izda saopštenje povodom neke od svojih odluka, tu se na svaku dalju raspravu stavlja tačka: javnost nema pravo da se pita, da sumnja ili da na bilo koji način procenjuje ono što joj se saopštava.

Prema predsedniku i njegovom Kabinetu ovaj kanal komunikacije je jednosmeran, poput srednjevekovnih proglasa: dobošar izađe na trg, vikne „čujte i počujte“, saopšti zvaničnu informaciju okupljenoj svetini, svetina sasluša i raziđe se, povinujući se odluci vladara. Predsednik i njegov Kabinet zaboravljaju da smo ipak daleko odmakli (ne zahvaljujući njegovom političkom delovanju) od srednjeg veka, te da je u savremenim demokratskim društvima svaka, pa i najtemeljnije i najuverljivije obrazložena izjava, podložna komentarisanju, preispitivanju, sumnji i neverici. Na onome ko saopštava ostaje da smisli dobru argumentaciju i da suvereno brani sopstvene stavove, ukoliko smatra da ih je potrebno braniti, a ne da dovodi u pitanje svrhu preispitivanja.

Saopštenje kojim predsednikov Kabinet polemiše sa novinarkom bazirajući svoju argumentaciji na tvrdnji da novinar nema pravo da pita i samostalno zaključuje, pokazuje zabrinjavajuće nerazumevanje medija, novinarskog posla, uzusa demokratskog društva, a uz to je i ozbiljan pritisak na slobodno novinarstvo, posebno u atmosferi u kojoj je već postalo uobičajeno da političari preslišavaju novinare, a ne obrnuto. Uz to, reč je o Politici, novinama koje su svakoj vlasti „odgovarale“, uz koje se stavlja atribut „državotvorna“. Ukoliko sadašnja vlast ima problem sa Politikom i njenom urednicom Ljiljanom Smajlović, onda smo stvarno nisko pali.

Takođe, autor/ka ovog saopštenja obračunavajući se sa novinarkom Politike, ne propušta priliku da kaže šta Kabinet i predsednik misle o premijeru susedne države sa kojom imamo više nego problematične diplomatske i svake druge odnose. Podsećajući javnost o kakvom „bezočnom“ političaru se radi, saopštenje dodatno raspiruje negativni medijski odnos prema ovoj poseti, i svemu što je za nju vezano. Tako su se u tekstu koji polemiše sa novinarkom Politike našli i trgovina organima i loš položaj srpske nacionalne manjine u Albaniji (koje su se tek sada setili) i incidentna priroda albanskog premijera, kao i napadi na Srbe na Kosovu. I sve to možda ne bi bio problem da se autor/ka sve vreme ne poziva na misiju izgradnje mira u regionu i dobrosusedske odnose, kao i na dobrodošlicu koju je Edi Rama dobio u Srbiji. Takođe se ističe pomalo nejasna prvobitna odluka predsednika da ne saopštava da se neće susresti sa premijerom Albanije – da ne bi „prikupljao političke poene“.

Ukoliko predsednik želi da komunikaciju i diplomatske odnose podigne na viši nivo, onda ne bi smeo da podgreva albansko-srpsko neprijateljstvo, podrazumevajući da nesusretanje sa albanskim premijerom donosi političke poene. Predsednik bi trebalo da radi na stvaranju takvog društva u kome će upravo susret sa albanskim premijerom da donosi, a ne da odnosi političke poene. Ali ovo samo govori o tome u kojoj meri napredna vlast razmišlja dominantno o političkim poenima, rejtinzima i u kojoj meri ne može da se odmakne od populističkog i demagoškog diskursa.

Predsednik nije sprečavao, kako se kaže u saopštenju, da se Edi Rama dočeka „kako dolikuje, jer nije to jedini premijer zemlje koja se ogrešila o Srbiju, a Srbija ga dočekala domaćinski“. Šta nam se ovde saopštava? Mnogo je onih koji su se o nedužnu Srbiju ogrešili (čitaj: mnogo je naših zapadnih neprijatelja), pa su u Srbiji domaćinski dočekani. Predsednik bi trebalo da zna da međunarodni diplomatski odnosi ne počivaju na kategorijama grešnosti ili nevinosti. Takođe, trebalo bi da se podseti da su srpske vlade imale toliko političko-diplomatskih, blago rečeno, gafova u svojoj skorijoj istoriji, kojima je i sam radikalno doprinosio, te da je Srbija toliko zavisna (ekonomski pre svega) od drugih, da je krajnje neumesno postavljati pitanje grešnosti inostranih gostiju koji nam dolaze i spremnosti Srbije da ih primi. U tom smislu Srbija nema puno izbora, jer da ima, do posete albanskog premijera verovatno ne bi ni došlo.

Druga stvar, predsednik zaboravlja da je on predsednik i da je Srbija republika, te da nema mesta nikakvom „domaćinskom“ dočeku, kao da je u pitanju privatna poseta. Taj familijarno-slavsko-domaćinski maskulini mit o dobrim srpskim domaćinima koji će svakog gosta dobro da ugoste, nahrane i napoje, krajnje je neumesno pominjati u zvaničnom saopštenju predsednika Republike. Srbija nije predsednikovo privatno imanje i on i ostali državnici ne treba domaćinski da dočekuju inostrane goste, već državnički i profesionalno.

Koliko na logičkom nivou delovi teksta ne stoje, pokazuju sledeće dve rečenice, gde se u prvoj kaže da građani treba da budu obavešteni o stavovima predsednika, a već naredna glasi: „Predsednik nema nikakvu obavezu da se o tome pravda novinaru Politike, ili bilo kom subjektivnom pojedinicu“. Na stranu što je nepravilno reći: pravdati se o tome, na stranu kolokvijalni govor u zvaničnom saopštenju, na stranu što nije jasno šta je to subjektivni pojedinac i kakav bi to bio objektivni pojedinac (verovatno glasač SNS-a). Dakle, na stranu što je rečenica jezički krajnje problematična i što bi bila išarana crvenim da je u pitanju đački pismeni zadatak – njena poruka je više nego indikativna za celokupni javni govor (ne samo predsednika). Iz nje vidimo da se novinari ne smatraju građanima Srbije, jer je u prethodnoj rečenici kazano da građani treba da budu obavešteni o predsednikovim stavovima, ali ne i novinari.

Predsednik ovde izgovara populističku naprednjačku mantru: građani znaju, narodu ćemo reći otvoreno (ali nećemo odgovarati na novinarska pitanja jer oni pitaju i ono što mi ne želimo da kažemo). Predsednik zaboravlja da su novinari ti kojima je posao da pitaju u ime građana, te da je postavljanje pitanja njihov posao i da upravo u interesu javnosti, a ne iz ličnih pobuda, oni pitaju, istražuju, pišu. Ukoliko građani treba da budu obavešteni i ukoliko se od njih ništa ne krije, onda se na novinarska pitanja odgovara.

Ali u tome i jeste glavna stvar. Nikada nismo imali više saopštenja, konferencija, gostovanja predstavnika vlasti u emisijama, prenosa sednica vlade, a nikada manje nismo znali šta se zaista dešava: koliko se zadužujemo, zašto dinar slabi i zašto Narodna banka pravi gubitke, kakve ugovore potpisujemo, šta prodajemo, kolika je isplativost projekata u koje ulažemo.

I na kraju: čak i kada bismo sve prethodno navedeno prenebregli, saopštenje je loše i na nivou elementarne pismenosti. Prisustvo kolokvijalnog i neprimerenog govora poput komentara na situaciju sa dronom i zastavom: „Šta ste očekivali? Da skoči na nju i spase situaciju?“ zaista zvuče neumesno. Pravopisne greške kao što je izostanak upitnika na kraju upitne rečenice i to u samom naslovu teksta, kao i upotreba tri tačke na kraju rečenice umesto tačke, ogoljuju sav amaterizam predsednika i njegovog Kabineta.

Jezička rodna neosetljivost teksta u kome se novinarka Politike uporno naziva novinarom pokazuje tipičan maskulinizam javnog govora u Srbiji. Logička nekonzistentnost teksta, kao i nedovoljna jasnost pojedinih delova dodatno upućuju na neukost. Kada svemu ovome dodamo i duboko problematičnu neetičnost teksta, ostaje poražavajući utisak, jer saopštenje dolazi sa samog vrha države, njime se država praktično obratila svojim građanima.

Obraćajući se na ovaj način, predsednik svih građana vređa građane, a predsednikovo saopštenje, za razliku od novinarskog pitanja, krajnje je neumesno. Umesto što autor/ka teksta novinarki Politike savetuje da se naoruža „profesionalnom etikom, oprezom i mudrošću“, bilo bi bolje da sam/a postupi po ovom savetu, te da posavetuje i predsednika, a da novinare pusti da rade svoj posao.

Peščanik.net, 21.11.2014.

SLOBODA MEDIJA