- Peščanik - https://pescanik.net -

Novine otporne na vlastitu propast

Prije nekoliko dana Knjiški moljac, najvredniji književni bloger u Hrvata, upozorio je na zanim­ljiv medijski fenomen: naslovnu stranicu Vjesnikova internet-izdanja u prvih je jedanaest dana veljače čak deset puta ukrasila velika fotografija nasmiješene hrvatske premijerke, uz odgovarajući Kosor-dvije-točke naslov. “Kosor: borba protiv korupcije mora biti nesmiljena”. Ili, “Kosor: Vlada nije jamčila za dug Podravke dionicama Ine”. I tako deset puta u jedanaest dana. Mjesec dana ranije, recimo, u siječnju, Jadranka Kosor zauzela je naslovnicu čak 24 (slovima: dvadeset i četiri) puta.

U međuvremenu se predao ubojica Ive Pukanića, Hrvatska je igrala finale europskog rukometnog prvenstva, izabran je novi hrvatski predsjednik, Brad Pitt se pomirio s Jennifer Aniston, ali uredništvu Vjesnika svijet je ravna ploča, zove se Markov trg i ima jednog stanovnika. Dok su iz Haitija stizale vijesti o jednoj od najgorih prirodnih katastrofa u cjelokupnoj povijesti ljudskog roda, na naslovnici Vjesnika hrvatska je premijerka govorila o blagoslovu Bećarskog križa u Vukovaru!

Zaintrigirala me cijela stvar, pa sam kao pasionirani novinski moljac krenuo dalje, i pregledao sve brojeve unazad do 2. srpnja 2009., kad se Jadranka Kosor tamo ukazala prvi put, dan nakon što je Vjesnikovu naslovnu stranicu zauvijek napustio Ivo Sanader: od sljedećih 229 naslovnica nova je premijerka zauzela nevjerojatnih 201!

Prošla je za to vrijeme cijela predizborna kampanja i dva kruga predsjedničkih izbora, ali čak i na dan kad je Hrvatska nakon deset godina dobila novog predsjednika, s naslovnice Vjesnika sveudilj se smiješila predsjednica Vlade, sama na svojoj ravnoj ploči: “Kosor: uskoro zakon o financiranju stranaka”. Ivo Josipović se na naslovnoj stranici Vjesnika do dana današnjeg pojavio samo jedan put, i to – jasna stvar – na zajedničkoj fotografiji sa srdačno nasmijanom Jadrankom Kosor.

Odista me fascinirala ta čudesna i do savršenstva dovedena vještina Vjesnikovih urednika. Listao sam Vjesnikov www-arhiv i gledao u naslovnice kao u čarobne ruke švicarskih urara: hrvatske premijerke tamo nema samo kad se u naslovu spominje krizni porez – tada naslovnicu krasi fotografija ministra financija – a ako se i dogodi da je na naslovnici netko izvan Kosoričinog kabineta, onda će u masnom podnaslovu Mesić izjaviti kako će “novi predsjednik u premijerki Kosor imati sugovornika zainteresiranog za borbu protiv korupcije”.

Vjesnik, ukratko, funkcionira otprilike kao premijerkin privatni Twitter, Buzz, ili Facebook profil s bogatom foto-galerijom i redovnim up-to-date statusom. Dok ostali Hrvati svakog dana u Facebookov formular upisuju “Idem po malu u vrtić”, ili “Mrzim ponedjeljak!”, Jadrankin se privatni Facebook prodaje na trafikama i dijeli po javnim ustanovama. Rubrika “Share what you’re thinking”, u koju mušice iz socijalnih mreža bilježe dnevničke postove za svoje friends i followers, kod predsjednice Vlade nalazi se u vrhu Vjesnikove naslovnice – “Kosor: državni proračun je uravnotežen”, “Kosor: odlučno protiv korupcije”, “Kosor: biti u NATO-u znači vratiti se kući”. I tako dvjesto puta u dvjesto trideset dana.

Nije me, međutim, fascinirala samo vještina kojom moderatori Jadrankina Vjesbooka vrijedno svakog jutra upisuju “what’s on her mind”: mene je iznenadila već i činjenica da Vjesnik uopće postoji. Bio sam uvjeren da je ta opskurna državna tiskovina već odavno prestala izlaziti, da je nestala onako kako već tiho i neprimjetno iz naših života nestaju nekada obične i svakodnevne stvari, poput razglednica, videokaseta, mlinaca za kavu ili telefonskih govornica.

Sutradan sam prevrnuo trafiku i zaista, u plastu svakorazne štampe, otkrio Vjesnik – “Kosor: uskoro nove mjere gospodarske politike” – pa se na vlastito čuđenje našao nekako nejasno raznježen, kao da sam ugledao Cak ili Džuboks: postoje dakle još uvijek prave pravcate, davno zaboravljene starinske državne novine, sa strogim uredničkim protokolom koji ne može omesti ni dvjesto tisuća mrtvih na Haitiju.

Nije naime tamo, u redakciji Vjesnika, još započelo treće tisućljeće, ekstemporalna je to kapsula izvan jurisdikcije moderne fizike, baš poput memljivih podruma Srpske akademije nauka i umetnosti, gdje i danas akademski kaluđeri rade na Rečniku srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika, započetom davne 1893. godine, došavši do sedamnaestog toma i slova “O”, kao da se ništa izvan zgrade SANU u proteklih stotinu i sedamnaest godina nije dogodilo, kao da jezik čiji rječnik tako predano izrađuju još uopće postoji, i kao da se Jugoslavija u međuvremenu nije dva puta raspala.

Slično u prašnjavoj Vjesnikovoj redakciji novinski monasi i dalje guščjim perima krasopisom ispisuju naslov “Kosor: prvi rezultati gospodarskih mjera do kraja veljače”, kao da se s druge strane prljavih stakala na neboderu u Slavonskoj aveniji baš ništa ne događa, kao da je još uvijek predsjednik Izvršnog vijeća Vladimir Bakarić, pa ni svi potresi u Haitiju i ratovi u Jugoslaviji ne mogu biti važniji od susreta druga Bakarića s radnim ljudima i građanima Velike Gorice.

Nema objašnjenja te posve jedinstvene pojave, osim da u Vjesniku rade oni hladnokrvni grenadiri pod šubarama što stražare pred Buckinghamskom palačom u Londonu postojano kao klisurine, granitnom strpljivošću odolijevajući turistima što ih pokušavaju isprovocirati puhanjem i kreveljenjem.

Cijela jedna pukovnija Jadrankine Kraljevske garde drži, eto, stražu u redakciji Vjesnika, i sve da Barack Obama prekine program CNN-a i objavi svijetu kako će sutra u tri ujutro u Zemlju udariti asteroid promjera dvjesto kilometara, i da je ovo službeni kraj čovječanstva – “budite uz svoje bližnje i molite se!” – svejedno bi stari ikonopisci Vjesnikova deska slagali naslovnicu s nasmiješenom premijerkom i naslovom “Kosor: čelna mjesta u javnim poduzećima ne pripadaju strankama”.

Danas, međutim, takav bolno uzaludni Vjesnik ne izaziva prezirni podsmijeh, već više nostalgični smiješak, sličan onom kad gledamo spotove iz strašnih osamdesetih, sa čudovišnim fudbalerkama i trajnim frizurama, sakoima širokih ramena, haljinama na volane i jezivim galimatijasom sintetičkih zvukova i boja, od kojih i danas iz ušiju i očiju niz obraze poteku tanki mlazovi krvi.

Dok ostale novine, eto, drže korak s vremenom, pa na svoje naslovnice s aferama i skandalima lijepe reklamne parfeme, kemijske olovke, kupone, bombone, prezervative, uloške, auto-karte i ostalu kiosk-bižuteriju, dok odgovaraju tako izazovima novog doba potpuno predani značaju svoje uloge public relationsa krupnog kapitala, drhteći od šefa marketinga kao nekad od šefa ideološke komisije Gradskog komiteta, dok njihove internetske sajtove pune imbecilni filmići i anonimni komentatori koji se ispod vijesti s Haitija obračunavaju s onima koji mrze sve na H – negdje u zabitnom kutku pulta na trafici još uvijek postoje klasične Vladine sive, dosadne dotirane novine koje nitko živ nikada nije čitao, novine bez seksa i nagradnih igara, bez kupona i bonova, bez prezervativa i uložaka, bez zapravo ičega osim Jadranke Kosor i njenih visokih gostiju, kamena temeljaca, radnih ručkova i svečanih smotri, novine toliko duboko besmislene da je u vrijeme diktature ekonomskog smisla to upravo subverzivan koncept.

Jednog dana, znam to, otići ću do trafike, i kao svakog jutra vratiti se kući s naramkom darova koje čitatelji dobivaju uz svoje omiljene novine, natovaren poput korporacijskog Djeda Mraza teglit ću vreće reklamnih kataloga, sponzoriranih priloga, brošura, letaka, kupona i bonova, poklon pakete sponzorskih majica, tableta za perilice, žvakaćih guma, čokoladica, sokova, testera, naljepnica, podmetača za čaše, navijačkih kapa, knjiga recepata i besplatnih testova za trudnoću, bacit ću onda sve na stol, zavaliti se u naslonjač, srknuti kavu, povući dim i zapiljiti se u točku na stoliću ispred sebe. Upalit će mi se tada iznad glave mala žaruljica i vratit ću se do trafike.

– A novine?!? – pitat ću prodavačicu.

– Gospodine dragi, novine vam ne izlaze već dobre četiri godine – sažaljivo će mi iznutra odgovoriti gospođa. – Imamo samo Vjesnik.

 
Globus, 23.02.2010.

Peščanik.net, 23.02.2010.