U knjizi “Udio Đavla” Denisa de Rougemonta koju je sa francuskog kongenijalno preveo Frano Cetinić na jednom se mjestu posve ozbiljno predlaže uvođenje Ministarstva značenja riječi, i to sa diskrecijskim ovlastima, kao nužnog za demokratiju jer je ona, veli De Rougemont, režim potpuno utemeljen na riječima. Ova ideja se iznosi nakon jednog od najljepših i najtačnijih poglavlja u knjizi, poglavlja u kojem piše da se “međusobno ubijamo i tučemo zbog riječi, s utoliko više strasti ukoliko manje znamo njihovo značenje”. De Rougemont doslovce kaže: “Riječi mogu biti učinkovite jedino ako imaju određeno značenje. A ono što određuje značenje neke riječi jest njena neprijeporna sukladnost s određenim stvarima, sa stanovitim čuvstvima, činjenica da ona nužno obavezuje na djelovanje. Ova pak sukladnost prestaje biti proizvoljnom tek na temelju jednoglasna sporazuma. (…) Avaj! – što samo napravili od riječi. U pojedinim ustima više ne može ni lagati, pala je niže od laži, hoću reći u beznačajnost.”
Po De Rougemontu, kreiranje zbrke u jeziku je đavolja rabota koja uništava ljudsku zajednicu. Zbrka u jeziku u bosanskohercegovačkoj javnosti nije posljedica stanja u društvu, nego je ta zbrka zapravo jedan od glavnih uzroka zašto smo zapravo tu gdje smo. Jedna od najfrekventnijih riječi u našem javnom prostoru u posljednje vrijeme jest riječ fašizam, no ta riječ kod nas očito nema jasno određeno značenje, koristi se posve proizvoljno te zato i izostaje “nužna obaveza djelovanja”. Ako prihvatimo De Rougemontovu dijagnozu kao ispravnu premisu, odnosno ako je tačno da proizvoljnost u tom smislu može prestati “tek na temelju jednoglasna sporazuma”, onda je zaključak jasan: kreiranje zbrke u jeziku, zamagljivanje značenja riječi, u ovom konkretnom slučaju ide u prilog samo fašistima, samo onima čije su teorija i praksa “neprijeporno sukladni” sa tačno određenim značenjem pojma fašizam. Verbalna inflacija ovog pojma za njih je dar s neba. Jedino ako su svi fašisti, niko nije fašista.
Zbrka u bosanskohercegovačkom javnom jeziku, kreira se sa cijelog mnoštva adresa, no dvije vrijedi posebno potencirati. S jedne strane postoje profesionalni relativizatori, verbalno manje ili više vješti sofisti koji konkretne izjave koje nesumnjivo tuknu na fašizam pokušavaju proglasiti legitimnim političkim istupima. Međutim, ako političar izjavi da musliman nije podoban da bude sudija, odnosno da nemusliman ne može biti urednik na javnom servisu, takvo što itekako korespondira sa fašističkom teorijom i praksom. Sofizam tu može donekle i na neko vrijeme zamagliti stvari, ali se stvarno stanje naposljetku pokaže. U ovom kontekstu su ipak interesantniji drugi tvorci zbrke u jeziku, oni koji se navedenim sofistima na prvi pogled najoštrije suprotstavljaju. Riječ je o onima koji su često najglasniji u verbalnoj osudi fašizma, no koji fašizam prepoznaju i gdje ga ima i gdje ga nema. U analogiji sa poznatom narodnom pričom o čobančetu koji je vikalo “vuk!” kad vuka nije bilo i nekoliko puta prevarilo ostale pastire, pa kad se kurjak zaista pojavio niko mu nije vjerovao, tako i ovi estradni i profesionalni antifašisti kliču “fašizam!” kad god im se nešto ne dopada, a onda kad se pojave pravi primjeri fašističkih izjava i javnost, kao pastiri iz pučke priče, ne reaguje, oni su prvi u osudi javnosti.
Ispada, dakle, da makar transparentno-ideološki ove dvije struje bile naizgled jedna s drugom u sukobu, one jedna drugoj zapravo trebaju. Stvarajući zbrku u jeziku one simbiotički pomažu jedna drugu. I mada stvar iz dnevnopolitičke perspektive zvuči prilično utopijski, Bosni i Hercegovini zbilja treba deružmonovsko Ministarstvo značenja riječi, sa diskrecijskim ovlastima. Uostalom, u pravim evropskim demokratijama postoje regulatori koji u javnom prostoru djelomično pokrivaju resor kojim bi se trebalo baviti ovo utopijsko ministarstvo. Regulatorna agencija za komunikacije i Vijeće za štampu trebali bi se time baviti u Bosni i Hercegovini, a prva navedena institucija u tom je mnogo efikasnija, upravo zbog većih ovlasti. Nered je u bh. elektronskim medijima manji od nereda u štampanim, upravo zahvaljujući sankcijama i upozorenjima RAK-a. U tom smislu je značajno i indikativno saopćenje RAK-a od 12. februara ove godine, a povodom videoklipa “Vidimo se u Bileći” emitovanog u emisiji “60 minuta”. Upravo činjenica da je ovo saopštenje napadnuto s dvije strane, s jedne kao nedovoljno odlučno i osuđujuće, a s druge kao pretjerano, potvrđuje ga zapravo kao potrebno i odmjereno. Ima onaj čuveni Krležin citat često preštampavan, recimo na koricama Čengićeve knjige “S Krležom iz dana u dan”, gdje pisac navodi kako su ga napadali i lijevi i desni, i komunisti i ustaše, i Srbi i Hrvati. Podtekst je jasan; Krleža upravo to doživljava kao dokaz da je bio u pravu i na pravoj strani. Njegov putokaz itekako važi i u današnjoj bosanskohercegovačkoj jezičkoj i medijskoj zbrci.
Oslobođenje, 16.02.2010.
Peščanik.net, 16.02.2010.