- Peščanik - https://pescanik.net -

Novo pismo iz Hrvatske

Iz nekog razloga, kako se stvari talože i smiruju u odnosima naše dve države, neke sličnosti počinju da upadaju u oči. Neke ljude to, doduše, nervira – ali je tako. Mora biti da je to od te tranzicije.

Naše dve države se tako sustižu i prestižu na raznim planovima. Mi smo prvi imali aferu „Indeks“, a Hrvati tek sada. Uzgred, 61 lice je krivično prijavljeno, a 27 je u pritvoru; rektorat i Senat Sveučilišta u Zagrebu pregrupisali su se i sada se žestoko brane. Jedan usamljeni glas razuma, iskusni profesor filozofije, rekao je da je problem korupcije na univerzitetu veoma lako rešiv: uvesti, kao nekad, javne usmene ispite. U pravu je. Mi smo, polovinom veselih šezdesetih godina, sedeli i slušali ispite čekajući svoj red; uvek smo pogodili koju će ocenu koleginica ili kolega dobiti. U javnim ispitima podvale i korupcije nema. Akademska javnost ignorisala je pomenutog profesora, a jedan drugi profesor, Ivo Šimonović (iskusni i sposobni diplomata pritom) nazvao je sadašnji sistem studiranja „dopisno-ispitnom školom“ u kojoj je, naravno, sve moguće – pa i ovo.

Na planu organizovanog kriminala opet se sustižemo. Pre nekoliko godina gostovao sam u „Latinici“ na tu temu i rekao da Hrvatska debelo zaostaje za Miloševićevom Srbijom. Onda su se izvesni domoljubi u medijima jako naljutili: kako to Hrvatska može u bilo čemu da zaostaje za Srbijom?! Posle je ispalo da su nas pristigli jako brzo. Hrvatsko se pravosuđe debelo obrukalo aferom „Zločinačka organizacija“ odmah 2000. godine: negativna selekcija u pravosuđu dovela je za tužioce i sudije politički podobne amatere, a u advokate oterala najsposobnije tužioce i sudije. Optuženi su se izvukli i od tada se uzajamno tamane – što ima svojih prednosti, kako je svojevremeno ukazivao Đoka Balašević.

Kao i u Srbiji, hrvatski novokomponovani „bizmismeni“ i ratno-pljačkaško novo plemstvo preneli su u poslove svoje stare običaje i taktike. Konkurencija se suzbija, a tvrdoglavi i nerazumni državni činovnici i novinari razuveravaju bejzbol palicom – za sada… Vlast, naravno, tvrdi da je stanje bezbednosti „uobičajeno“, dok opozicija dosta uverljivo upozorava da ovakvi trendovi vode tamo gde će đavo odneti šalu. Oni iz Brisela su, čini se, nekako više na strani opozicije, pa će Sanaderova vlada morati više da se trudi i da se zameri još nekim domoljubnim uzdanicama. Bliže se, naime, izbori.

Hrvatska politička klasa još nije naučila da se predizborne kampanje ne započinju previše rano. Ovde to traje od proleća i već se oseća izvestan zamor, gubitak zaleta i zadihanost. To što oko pitanja pridruženja Evropskoj uniji postoji skoro sasvim potpun nacionalni konsenzus, donekle olakšava stvar, ali i preti da potroši strpljenje birača. Ako do toga dođe, rezultati bi mogli da budu krajnje zanimljivi, jer je iznervirani glasač manje predvidiv. Stipe Mesić, kome ističe drugi petogodišnji mandat predsednika republike i ne može da se kandiduje opet, zabavlja se kritikujući Sanadera svako malo, što ovome, pak, vidljivo ide na živce. Dosadašnja galerija mogućih predsedničkih kandidata ne ohrabruje: u HDZ šapuće se o Jadranki Kosor, koja se još za Tuđmanovog vakta preterano isticala, a tek sada… SDP se još premišlja, a na ekstremnoj desnici javlja se Miroslav Tuđman (sin), apsolutni autsajder. Mesić je već nabacio Nadana Vidoševića, ličnost nespornu većini, pogotovo u takvoj konkurenciji: Nadan je lep, odmeren, druželjubiv, pazio je da se ne ističe i sve u svemu podnošljiv je – u nedostatku neke jače ličnosti.

Kad smo kod jakih ličnosti: umro je, posle skoro tri godine kome, Vice Vukov. Nastradao je kad je pao niz stepenice hrvatskog Sabora, gde je bio zastupnik, što podstiče na izvesne melanholične misli. Vice Vukov bio je veliki pevač i gospodin od glave do pete, što znam iz ličnog iskustva: mnogo puta sam, kao mlađani asistent režije kod Angela Miladinova i Tonija Martija, radio s njim. Vice Vukov – za razliku od nekih estradnih zvezda – nikada nije pogrešio, čak ni pri snimanju na playback; bio je tačan kao sat, ljubazan i neverovatno učtiv. Za života su ga zloupotrebljavali komunisti i srpski nacionalisti, optužujući ga za hrvatski nacionalizam. Život su mu zagorčali ni krivom ni dužnom, što nije prošlo bez udela zavidljivih kolega sa estrade, bez brige. Onda je došla 1990. i Vice Vukov pridružio se socijaldemokratskoj opciji, a ne HDZ. Tuđman mu je nudio brda i planine, sve, ali čovek nije hteo s njima: ostao je socijaldemokrata, tolerantan i razuman čovek do kraja, kao – uostalom – i Vlado Gotovac, takođe nepravedno optuživan za šovinizam. Ako su ga jedni kinjili za života, drugi su jedva dočekali da umre, pa da ga se dohvate. HDZ, njegovi režimski, ali i mainstream mediji i nacionalistička pseudo-kulturna javnost udarili su u prorađivanje i razvlačenje tužne sudbine Vice Vukova, „žrtve komunista i velikosrba“, koji je stradao, eto, zbog svog velikog hrvatstva. Pošto nisu mogli od njega za života da naprave ustašu, pokušavaju sada – kad čovek ne može da se odbrani.

I na kraju: Zagreb ubrzano menja stil života. Sve je manje dobrih kafana, a sve je više tržnih centara, „malls“ u koje se ide u kupovinu i provod. Lokalni špeceraji (bakalnice) gase se jedan za drugim. Gase se i obične prodavnice: čovek više nema gde da kupi komad kućnog alata ili deo za auto, nego mora da potegne do neke daleke periferije – u veliki tržni centar. Cele ulice u centru grada pune su praznih lokala – ili sumnjivo luksuznih butika.

Čini li vam se to poznatim?

 
Danas, 29.09.2008.

Peščanik.net, 30.09.2008.