Odlukom da se na skupu ne govori, onaj dio kulturne zajednice koji je na njemu sudjelovao, pokazao je da, osim pukog pojavljivanja na ulici, nema zapravo ništa drugo za reći. Jer ovaj oblik političkog (dez)organiziranja počiva isključivo na kvantiteti njegovih sudionika i nespremnosti za ulaženje u polje realnog političkog rizika. Zahtjevi koje je organizacijski odbor Protesta za kulturu uputio sa konferencije za štampu kojom je protest najavljen, bili su dovoljno apstraktni da mobiliziraju značajan broj sudionika koji se nadaju da će javnim i masovnim pokazivanjem svoje šutnje, ipak se izboriti za poneki privatni interes. Jer javna šutnja onih kojima je u javnosti njihove profesije upisana i moralna obligacija javnog kritičkog djelovanja u konkretnom društveno-političkom prostoru, uvijek je bila kurentna roba. Većina kulturnih radnika u Srbiji stavila ju je ponovno na tezgu kad je aktualni ministar kulture Bratislav Petković promovirao koncept patriotske kulture. Tada se nikakavo masovno protesno okupljanje nije dogodilo. Nije se dogodilo ni kada je rečeni ministar imenovan na sadašnju funkciju. Činjenica da je Bratislav Petković, čovjek koji je promovirao knjigu ratnog zločinca Milana Lučića, osuđenog “na doživotnu robiju zbog odgovornosti za dve “žive lomače” u Pionirskoj ulici i naselju Bikavac, gde je spaljeno oko 140 žena, dece i staraca, za streljanja Bošnjaka na obali Drine i u fabrici “Varda”, kao i za ubistvo Hajre Korić” – na što je (ne)zainteresiranu kulturnu i inu javnost prije skoro godinu dana podsjetio Saša Ilić – postao njihov resorni ministar, kulturnim radnicima nije bilo dovoljan razlog da izađu na ulicu. To su unisono odšutjeli.
Borka Pavićević je povodom ovog protesta iznijela tezu da Srbija trpi posljedice modela u kojem se kultura nije miješala u interpretaciju zločina i postavila vrlo konkretno pitanja: “Ko je za 20 godina došao ovde da stane sa Ženama u crnom?” Ovo pitanje, u konkretnom imenovanju političke odgovornosti koja je izostala, predstavlja direktnu antitezu algebri Protesta za kulturu koja računa da će zbrajanjem pojedinačnih neprincipijelnosti dobiti odgovoran kolektiv. U nedavnom je intervjuu Tomislav Marković ukazao na tu istu neprincipijelnost rekavši: “Ne možete postati principijelni tek kad ne dobijete novac od ministarstva kome ste dali legitimitet učešćem na konkursu. Ne može novac da bude povod za razgovor o kulturnim vrednostima. Da su komisije drugačije rasporedile sredstva, protesta ne bi ni bilo, kao što ga nije bilo ni svih prethodnih godina, a razloga za pobunu je bilo i onda i sad. Ako ste pristali da vam ministar kulture bude promoter koljačke literature, onda ste pristali i na sve posledice njegovog pseudo-patriotskog ministrovanja.” Da šutnja ostaje princip neprincipijelne koalicije s novim ministrom, kulturni radnici su glasno ponovili svojim šutljivim protestom. Ministar je, sa svoje strane, još ranije potvrdio da, kao i prije, suštinskog razmimoilaženja nema: “U suštini sam saglasan sa zahtevima kulturnih radnika koji protestuju”, ipak dodajući da smatra “da su ti zahtevi u ovom trenutku, kada se država nalazi u ozbiljnoj krizi, nerealni.”
A jedan od ipak realnih zatjeva koji su kulturni radnici iznijeli, prije nego što su ga u okviru Protesta za kulturu odšutjeli, bio je i depolitizacija kulture. Njime su pokazali neviđenu hrabrost da traži i ono što već imaju. Zar protest u kojem se ne protestuje nije najzorniji primjer depolitizirane kulture? Zašto kulturni radnici traže ono što već imaju? Zato jer njihova postojeća poslušnost pred političkim nomenklaturama treba i službenu ovjeru. Kultura postaje doista depolitizirana tek onog trenutka kad za to dobije političku potvrdu.
Uz nepostojanje suštinskog neslaganja na relaciji ministar kulture – kulturni radnici, uz čekanje političkog dekreta kojim će se odobriti postojeća depolitizaranost kulture, protest koji se održao 22. juna 2013. izgleda nekako suvišan. Točnije, umjesto da bude politički korektiv kad demokratski mehanizmi ne funkcioiraju, on postaje dekoracija koju si demokracija po potrebi stavlja na grudi. Vjerujem da nakon promatranja te dekoracije, čija primarna zadaća ostaje proizvodnja neobaveznog i neobavezujućeg estetskog užitka (jer kulturni radnici rade i kad protestiraju), politička oligarhija u Srbiji može otići mirno na spavanje. Toga se ne trebamo bojati.
I na kraju, zašto uopće pišem o ovom protestu? Zato što vjerujem da će odgovori na njega biti puno manje šutljivi i vođeni pravedničkim bijesom nijekanja vlastite neprincipijelnosti. Zato što vjerujem da će se postaviti pitanje otkud mi uopće pravo da o tome pišem. Zato što za razliku od svojih šutljivih kolega želim govoriti glasno koliko mogu, naročito u javnom prostoru. Zato što mislim da je depolitizacija kulture floskula kojom se maskira vlastiti kukavičluk. Zato što mi je stalo do toga da Srbija ima kvalitetnu kulturu.
Tačno.net, 23.06.2013.
Peščanik.net, 23.06.2013.