- Peščanik - https://pescanik.net -

Nužni smeštaj

Priroda imitira umetnost. Ono što objavih 21. decembra, Rusija dve nedelje potom već sprovodi u delo, u život.

Evo šta je na srpskohrvatskom jezičkom području, u “Istinomeru“, iz mog grešnog pera objavljeno 21. decembra: “Žerar Depardije uselio se kao lažni azilant u Belgiju: ogorčen zbog poreza koji su levičari u njegovoj zemlji napokon naturili bolesno bogatim pojedincima i kompanijama glumac je prvi solidan majur iza francuske granice kupio i time poručio francuskoj sirotinji da ga ona ič ne zanima; za njegovo državljanstvo, osim Belgije koja ima pravo prečeg darivanja, blagokonkurisale su Rusija i Crna Gora, šta mi čekamo, šta Žerar čeka?! Ne zna da bi ovde dobio specijalnu penziju, ne zna da ovde političari padaju ničice pre svakim ko je bio slavan kad su oni bili zasluženo anonimni, bilo bi dakako bolje da je blagovremeno stekao titulu ‘prijatelj Srbije’, ali mogli bi naši i iz čistog snobizma da mu poklone ako ne Vršački breg ono neko drugo naše vinogorje, jer se umetnik raduje svakom čokotu koji lično oreže”.

Malo vreme zatim postojalo, samoprognaniku Depardijeu Žeraru ruski predsednik dade državljanstvo i pasoš, usvojenik se sa svoje strane jako lepo izrazio o ruskoj demokratiji, ali se tu dakako nije stalo: Novorus je kazao da mu Moskva usled njezine alvatnosti ne odgovara za život, da više on ljubi selo i sa selom tradicionalno skopčanu prirodu, niko se, međutim, od ne znam ti koliko miliona predsednika seoskih mesnih zajednica nije odvažio da tako visokom gostu ponudi izbu i okućnicu (kao mi Handkeu u Kremni), ali se našao gradonačelnik grada Saranska: „Mi smo od Moskve udaljeni petsto kilometara, nismo selo, ali neće vas ovde mučiti ni prestonička vreva ni poreznici, bacite vaše cenjeno oko na stan u bilo kom delu našeg grada – i stan je vaš!“

U Saransku je socijalizam morao biti dovrhunjen, tamo nema nijednog beskućnika i nijednog podstanara, gradilo se mnogo i sevap je stambenoj jedinici koja zvrji prazna ponuditi žitelja… Ali čak i kad ne bi bilo tako, ko bi gradonačelnika popreko pogledao, ako je Depardije otec russkoi demokratii i osoba priblizhennai k imperatoru!

Ne prođe dvoe sutok, čitam da je slavnom glumcu ponuđeno mesto ministra kulture u ruskoj republici Mordoviji, dobro, plemenita ponuda (kako li je tamošnjem ministru kulture koji daje sve od sebe i sad čuje da se njegov portfelj nudi tuđincu koji ne zna reč mordovskog!), Saransk je, vrlo zgodno, baš glavni grad ove frankofonske republike, pa budući ministar neće morati da iz novog stana putuje ne znam koliko daleko do kabineta, drugo, neće niko moći da mu spočitne kako je u vladu ušao radi stana, nego mu je mesto ministra ponuđeno kao personi koja je stambeno prethodno već zbrinuta dobrotom samog gubernatora, pardon gradonačelnika.

Mi i Rusi zbilja smo braća, ono što se kod nas javi kao puka ideja, možda i kao neuspela šala, tamo postaje stvarnost, ono što je kod nas delimična gostoljubivost tamo dobija oznaku all inclusive: mi smo Handkeu dali plac i kuću, ali smo ga prepustili samofinansiranju, piši svoje drame, možeš i pesme, od tantijema plaćaj struju, hranu, odeću, plaćaj ekološku taksu ako voziš preko Mokre gore… Rus pak kad te prihvati, kad ti predsednik da pasoš, prihvaćen si što bi Žika rekao u celini i celosti: imaš stan, imaš posao kakav se samo poželeti može. Zaista, ima li išta lepše nego biti ministar? Ima li osobe koja o tome makar i potajno ne sanjari?!

U ponudi da francuski glumac postane ministar u ruskoj republici ima nečeg veličanstveno dodikovskog: otvarajući skupa sa našim danas već zaboravljenim carom Borisom školu na Palama zvanu „Srbija“ (izgrađenu protivu moje volje i bez moga prethodnog znanja i novcem iz Srbije) kazao je đacima da vredno uče, da je među njima možda budući premijer Republike Srpske!

Peščanik.net, 08.01.2013.

Srodni linkovi:

Le Monde – Novi državljanin Rusije

TAZ – Obeliks u egzilu