Prije četiri godine, portugalski nobelovac José Saramago objavio je roman Ensaio sobre a Lucidez. Naslov romana mogao bi se prevesti kao Ogled o lucidnosti. Naslov jasno sugerira kako je riječ o svojevrsnom nastavku možda i najpoznatijeg Saramagovog romana, onog pod naslovom Ogled o sljepilu. Kako je, međutim, Ogled o sljepilu u prevodu na engleski pretvoren u Blindness (a takav je naslov i ovogodišnje ekranizacije ovog romana, filma koji je prije pola godine otvorio festival u Cannesu), tako je iOgled o lucidnosti pretvoren u Seeing. Ovaj roman, koliko znam, još uvijek nije preveden na neki od južnoslavenskih jezika.
Roman počinje u izborno jutro na jednom glasačkom mjestu u glavnom gradu neimenovane zemlje. Članovi biračkog odbora i predstavnici političkih partija okupljaju se uoči otvaranja glasačkog mjesta. Pada jaka kiša. Grozno vrijeme za izbore je fraza kojom se roman otvara, a koju izgovara predsjednik biračkog odbora. I makar se u prvim jutarnjim satima čini da će odziv na izbore biti porazno loš, nakon što se nebo razvedri, nastupit će prava invazija građana na birališta. Nezapamćen broj građana odlučio je glasati i isprva svi političari na sav glas hvale demokratsku zrelost svojih sugrađana. Zadovoljstvo je, međutim, bilo kratkog vijeka. Ispostavlja se, naime, da je više od sedamdeset posto glasačkih listića – prazno! Nije, dakle, riječ o apstinenciji, ne radi se o dva-tri posto nevažećih listića, tri četvrtine građana u glasačke je kutije ubacilo prazne listiće. Političari su se uspaničili, odlučili su građane pozvati na svojevrstan “popravni ispit” u vidu novih izbora, mediji su pozivali građane da izvrše “građansku dužnost” i glasaju. Odziv je ponovo bio ogroman, ali je sada više od osamdeset posto birača u glasačke kutije ubacilo prazne listiće.
Neću ovdje dalje prepričavati roman, samo ću kazati da je vlast itekako shvatila poruku. Ako, međutim, situaciju iz glavnog grada neimenovane zemlje iz Saramagove mašte prebacimo u glavni grad Bosne i Hercegovine, vidjet ćemo kako se građani mjesecima trude vlastima poslati poruku, a da ih vlast ne čuje. Problem je, rekli bi teoretičari, u komunikacijskom kanalu. Komunikacijski kanal trebali bi biti izbori, a na izbore, kako smo po ko zna koji put vidjeli, ne izlazi ni pola građana. U uličnim medijskim anketama razlog za apstinenciju najčešće se izražava identičnom formulacijom: svi su oni isti. Taj dojam ne mora biti ni pogrešan. Prije koju godinu, odgovarajući na novinarsko pitanje kako mu izgleda politička situacija na Balkanu, slovenski je sociolog Rastko Močnik kazao: “Depresivno, jer stagnira, pogotovo Bosna. To je kao neka zamrznuta situacija, zablokirana unutar sebe. Oni se još bave entitetima i razgraničenjima na prostoru koji je ipak minoran sa stajališta svjetskih integracija. Isto vrijedi i za Srbiju. Oni se spore oko nekih sasvim političkih pseudopitanja dok stanovništvo živi na nivou devedesetih. Čovjek bi najradije rekao da treba skinuti sve igrače s pozornice i početi iznova. Ukratko, unutrašnja racionalnost političkih sukoba u tim zemljama ne može se artikulirati na istinskim pitanjima sadašnjeg trenutka. To je kao da se nas dvoje svađamo oko toga tko će dobiti ovu kutiju cigareta dok kuća gori.”
Nije teško složiti se s Močnikovom ocjenom da bi najbolje bilo “skinuti sve igrače s pozornice i početi iznova”. Takvo što, međutim, nije izvedivo. Ipak, to ne znači da je sve zaludno i da je apstinencija rješenje. Apstinencija je izraz puke apatije, letargije, pasivnosti, beznađa; junaci Saramagovog romana pokazuju, naprotiv, da se nemogućnosti izbora treba suprotstaviti aktivno. “Dekadencija nekog društva počinje onda kad se čovjek pitaŠto će se desiti? umjesto Što mogu učiniti?” – zapisao je Denis de Rougemont. Kad je riječ o mijenjanju vlasti,činjenje se svodi na prakticiranje vlastitog biračkog prava, aktivnog i/ili pasivnog, tj. treba birati i/ili biti biran. Vlast se ne mijenja demonstracijama, protestima, sastavljanjem i potpisivanjem peticija, objavljivanjem saopćenja, crtanjem karikatura, lamentiranjem kako ima puno nepismenih, četvrtpismenih i polupismenih, rutinskim verbalnim rafalima protiv “nacionalista”, bloganjem i forumanjem, kafanskim svakidašnjim jadikovkama, ćaskanjem u taksiju kad vozač i putnik političarima naizmjence psuju mater; vlast se, gle čuda, mijenja na izborima. I nije to ni tako loše: lakše je, kraće i jednostavnije. Prošeta se do glasačkog mjesta, eventualno malo pričeka u redu, lična karta se preda službenom licu koje na spisku nađe ime i prezime pa provjeri poklapa li se JMBG, onda se dobije listić, ode u kabinu, u kabini je olovka kojom se na listiću na jedno od predviđenih mjesta ispiše “X”, a listić se na kraju lijepo ubaci u kutiju. I gotova priča, da baš ne kažem – i mirna Bosna.
U skladu s onom starom bosanskom frazom – Što jednostavno kad može komplikovano? – kod nas je, međutim, kod dobrog broja ljudi postalo pomodno ne izlaziti na izbore. Oni elokventniji među njima kazat će za sebe da su apolitični, makar često vole nadodati da su svjetonazorom ljevičari. Kategorije ljevice i desnice u suvremenom svijetu jesu prilično izgubile smisao, no kod nas se još uvijek vrijedi prisjetiti upozorenja Matthieua Galeya da osobe koje se predstavljaju kao apolitične de facto rade u korist desnice.
Lozinka “svi su oni isti” ne treba biti izgovor za najbanalniju moguću lijenost. Ako svi jesu isti, preostaje obrađivanje vlastitog vrta, ali bez političkog gunđanja. Preostaje i mogućnost aktivnog suprotstavljanja nemogućnosti izbora. Saramagova fikcija samo je jedna ilustracija takve mogućnosti.
BH Dani, 10.10.2008.
Peščanik.net, 13.10.2008.