- Peščanik - https://pescanik.net -

O jednoj Koraksovoj karikaturi

Na Koraksovoj karikaturi, objavljenoj u „Danasu“ od 8. jula, vidimo samog Koraksa kako, sedeći za svojim radnim stolom, u kantu za smeće upravo odlaže svog malog Koštunicu, dok iz kante već viri njegov, Koraksov, mali Milošević.

Zašto je ova karikatura genijalna?

Na ravni poruke stvar je potpuno prozirna: Koštuničina era je upravo okončana i Koraks baca u smeće svoj glavni lik iz te ere. Neće mu (nada se Koraks, a i mi s njim) taj lik više biti potreban. I mali je Milošević, onaj koji viri iz kante, takođe veoma dugo bio glavni Koraksov lik, već neko vreme je u kanti, ali se, tu i tamo, ume ponovo ukazati u njegovim karikaturama (pre svega kao zloduh).

Na ravni tumačenja može se primetiti da biti Koraksov glavni lik nipošto nije čast koju bi poželeo bilo ko ko drži do sebe (videti, na istu temu, odličnu nuspojavu Teofila Pančića u „Vremenu“ od 10. jula).

Na ravni recepcije Koraksovih karikatura, pa i ove o kojoj je reč, verovatno ne bi bilo teško pokazati da one ne samo da nisu smešne, već su i potpuno nerazumljive respektibilnom delu srpske populacije, pri čemu razumljivost i neuočavanje komičnog elementa nisu stvar naprosto odsustva smisla za humor, ili pripadnosti određenoj, manje obrazovanoj socijalnoj grupaciji, već pre svega pripadnosti određenom političkom pogledu na svet. Teško da su slobisti (sa izuzetkom Milana Milutinovića, po sopstvenom priznanju) uživali u Koraksovim karikaturama, a sme se tvrditi, čini se bez velike bojazni od greške, da oni, naprosto, karikature nisu razumeli ni na ravni poruke.

Utoliko će, izvesno je, genijalnost rečene Koraksove karikature sa odlaganjem likova u kantu za smeće, ostati skrivena i za Koštiničine fanove (onih 8, 9 odsto glasačkog tela, to jest). I njima će, naravno, biti jasno šta je Koraks rekao, ali šta s tim, kog đavola? Koštunica više nije vlasti, Koraks ga više neće zajebavati, njegov mu lik više nije potreban, on ga – čudna mi čuda – baca u kantu za smeće, to je korakovski neukusno (poredi li on to Koštunicu s Miloševićem?), uopšte nije smešno (glupo je) i šta dalje? Reći da je ta karikatura genijalna, osim što je bedasto, izraz je potpune političke ostrašćenosti, neobjektivnosti i odsustva dobrog ukusa.

Tako slobisti i nacionalno svesna (ne)inteligencija.

Na Koraksovim se karikaturama, međutim, može doktorirati (filozofija, sociologija, psihologija, političke nauke, teorija umetnosti… recimo), pa bi utoliko bilo isuviše na ovom se mestu upuštati, recimo, u analizu najvažnijeg njihovog elementa, naime Koraksovog (ponoviću tu reč, samo da bih nervirao: genijalnog) crteža. No, na dotičnoj karikaturi dominantni element nije crtež (premda je, razume se, nužan i dovoljan uslov uspelosti izraza), nisu to ni likovi, čak ne ni kompozicija, već je to sam Koraks, odnosno Koraks kao Koraksov lik, Koraks kao samoreflektovana ideja. Koraks u crtež uvodi Koraksa. Umetnik u igru uvodi sebe samog, a ta vrsta intervencije, kada subjekt, dakle, samoga sebe uzima za sopstveni objekt (samorefleksija), uvek znači da umetnik, subjekt, samoga sebe dovodi u pitanje, čak i kada je reč o sasvim benignoj igri. Uvesti sebe kao sopstveni predmet obrade izraz je ili pukog i uglavnom nepodnošljivog egoizma, ili vrhunskog umetničkog gesta. Razume se da se u izvesnom broju slučajeva ove dve ravni vrlo dobro slažu i nadopunjuju – setimo se samo Dalija, ili Muzila – ali u nepreglednom broju slučajeva egoizam ostaje samo egoizam, dakle poremećaj samoopažanja, dok je samorefleksija u umetnosti, ipak, redak dar. (U drugoj knjizi Servantesovog Don Kihotea postoji ono čuveno mesto kada vitez tužna lika i Sančo, u jednoj krčmi, u crtežima na zidu prepoznaju sebe kao junake onoga o čemu Servantes piše. Mikelanđelo će za sebe pronaći mesto na krovu Sikstinske kapele. U Velaskezovim Pratiljama slikar će, u igri odraza, da se poigra i sopstvenim likom. Prust će, u Potrazi, nekih 3000 stranica skromno da posveti sebi, ali da li bi se iko usudio da taj tekst nazove delom egoiste?)

Koraks, dakle, sebi pronalazi određeno mesto u zbivanjima koja su obeležili, pre svega, Milošević i Koštunica. Jedan se umetnik usuđuje da sebi prida značaj u igri koju su vodile moćne figure poput Miloševića i Koštunice, a da, istovremeno, taj umetnik ne poseduje specifičnu težinu dvorskih slikara poput Mikelanđela ili Velaskeza, na primer, niti je žrtva režima poput nekih drugih majstora, Brodskog, recimo, ili Pekića. Ne znači li to da Koraks, precenjujući sebe, ipak ne uspeva da suspregne sopstveni ego? Jeste ih on, Miloševića i Koštunicu, neštedimice krpio i dok su bili na vrhuncu moći – naročito tada – ali čemu sad ovo „iživljavanje“ nad palim figurama?

No, upravo ovom karikaturom Koraks pokazuje da savršeno razume mesto koje, kao komentator, zauzima u odnosima moći. On, naime, ne pretenduje na mesto nekakve mitske objektivne pozicije, on ni ne pokušava da prikrije svoje političke simpatije i ne pada mu na pamet da slobodu sopstvene perspektive trampi za nekakav oprost, bilo od koga. Koraks, dakle, sebe razume kao svedoka jedne epohe, koji, za razliku od najveće većine svedoka, svoja svedočanstva ume da zapiše, zapisuje ih gotovo svakodnevno (ne mrzi ga) i, s vremena na vreme, u pitanje dovodi i sopstvenu poziciju. Reflektujuči sopstvenu poziciju, pak, Koraks, naprosto, vidi da njegovo delo živi životom nezavisnim – iako, razume se, na drugi način duboko povezanim – od likova od kojih, kao karikaturista, crpe inspiraciju. I tu je kvaka. Koraks je analitičar nekakve stvarnost, ali njegovo delo koje o toj stvarnosti svedoči, zahvaljujući snazi umetničkog izraza, živi i nezavisno od te stvarnosti. Koraksovo delo transcendira stvarnost koju zahvata jer ono, to delo, počiva na imanentnoj logici, a ne na logici stvarnosti iz koje crpe inspiraciju. Kao i svako bitno umetničko delo, Koraksove karikature prate logiku sopstvenog izraza, one izumevaju sopstveni svet, iako mu kostur obezbeđuje ona „stvarna stvarnost“. Sve ovo su, doduše, opšta mesta teorije umetnosti, mada su, istovremeno, i pretpostavka za razumevanje Koraksovih kariaktura, no u rečenom crtežu ima još nečeg.

Koraks pokazuje da i te kako zna da nije puki posmatrač, odnosno da je, kao posmatrač, on i učesnik. I ovo je opšte mesto filozofije igre, ali koliko god bilo opšte ono u Koraksovom crtežu zadobija sav svoj smisao. Komentarišući događaje Koraks ih, u istom gestu, i stvara. Njegov komentar konstituiše stvarnost koja mu, na određeni način, prethodi. Perspektiva koju Koraks nudi uliva se u stvarnost koja se upravo odigrala i menja je, prilagođava njegovom pogledu. Zato i mi s Koraksom vidimo drugačije, vidimo oštrije, vidimo bolje. I zato ova samorefleksivna Koraksova karikatura tako precizno da se preciznije ne može, čitav kontekst podređuje jednoj, Koraksovoj perspektivi, vraćajući nas na problem svedočanstva i objektivnosti zapisa o jednoj epohi. Naime, ako neko, nekada, u nekoj budućnosti do koje mi sadašnji i ovdašnji teško možemo da dobacimo, među dokumentima o miloševićevskoj i postmiloševićevskoj Srbiji bude naišao i na Koraksove crteže, i ako pokaže dovoljno istoričarskog njuha, a naročito duha, shvatiće da se našao pred upravo neprocenjivim svedočanstvom jednoga doba, pred podrobnim zapisom o jednoj decenijama dugoj vivisekciji, pred časom anatomije u kojem je ulog duh epohe, ali i duh samoga anatoma, Koraksa. I upravo će mu, tom istraživaču srpskog postkomunizma, ova karikatura pokazati s čim se suočio, ona će mu, jasnije od bilo kakvog podatka sa strane, reći ko je bio taj uporni, duhoviti hroničar dubokog poniranja u ništavilo, hroničar koji se nije libio da i sebe samog, u svojoj umetnosti, dovede u pitanje.

 
Peščanik.net, 21.07.2008.