- Peščanik - https://pescanik.net -

O Lepom Borisu i drugim demonima

Postoji nešto politički perverzno svaki put kad Aleksandar Vučić, ministar za hapšenja u aktuelnoj vladi, izađe i najavi kako će uskoro sve da kaže, kako sledi obračun sa krupnim ribama, kako se nikoga ne boji, kako ga ništa neće zaustaviti i tome slično. Još je perverznije što dobar broj onih koji su bili pred Saveznom skupštinom tog famoznog 5. oktobra (između ostalih i zbog Vučića, a prevashodno zbog raznih Dačića) na ove najave nepoverljivo odmahuje glavom s ubeđenjem kako će i ovaj put biti ono poznato: pojeo vučić magarca. Još perverznije je što, hteli mi da priznamo ili ne, antikorupcijska priča koju je Vučić pokrenuo uživa simpatije većine građana Srbije. A svakako je najperverznije to što bez izgradnje institucija, uz nju slobodno može već u ovoj fazi da se doda pridev prazna, jer se izgradnjom institucija ovde niko ne bavi.

Dakle: kako nam se ponovo dogodio Vučić? Ko je za to odgovoran, zaslužan ili kriv (zavisno od percepcije, naravno)? Gostujući na HTV-u u emisiji Nedjeljom u dva doskorašnji predsednik Srbije, u narodu poznatiji kao My name is Boris, među epohalne domete svoje vladavine naveo je upravo to što je uspeo da reformiše, evropeizira i ulepša čak i Nikolića i Vučića (o Dačiću da i ne govorimo). Dakle, zaslužan je Lepi Boris! Da li to onda znači da je Lepi Boris istovremeno i odgovoran, odnosno kriv ukoliko ima onih kojima ovo događanje Vučića eventualno nije po volji? Malo morgen! My name is Boris je samo zaslužan, a krivci su uvek na drugoj strani. Dakle, kakvu nam je (a bogami i Nikoliću, Dačiću i Vučiću) državu ostavio Lepi Boris? Da li će, parafraziram po sećanju legendarnu parabolu Vuka Istine Draškovića, onaj ko priziva aktuelni trojac pod evropsko-demokratski barjak na kraju ostati i bez ruke i bez barjaka? Nije li se upravo to dogodilo Lepom Borisu? Hoće li, naposletku, My name is Boris ostati upamćen kao: a) Boris diktator, b) Boris reformator (i restaurator), c) Boris nejaki ili d) Boris konfuzni? Da li se Vučićeva antikorupcionaška ruka dovoljno osnažila za barjak koji mu je bez borbe prepušten?

 
Društvo bez alternative = društvo bez perspektive

Prethodne nedelje davali smo sto dana aktuelnoj vladi. Na velika vrata, aktuelni trojac (uz nezaobilaznog Dinkića u preambuli) vratio je u politički život Aleksandra Vulina, Radeta Bulatovića i Vladimira Božovića. Prethodno, My name is Boris na scenu je vratio Dušana (Jedan je već platio) Bajatovića i Legendarnog Bakija. Opet, Lepi Boris i njegov kohabitant Košutinica dr Vojislav pre toga vratili su (nikad ni odlazećeg) Aleksandra (Kurčevitog) Tijanića. I tako u nedogled… U senci ovakvih partijskih kadrovanja ovde odrastaju generacije bez perspektive. Verbalno i fizičko nasilje endemska su pojava koja više nije vest čak ni u tabloidima. Moderan svet, njegovi problemi ali i ideje za nas su jednostavno postali nečitljivi. I dok mnogi misleći građani, uz podrazumevajući osećaj mučnine i svesti kako se ovde ništa neće promeniti, ponovo traže načine da odu, oni koji ostaju očajnički traže načine da se odupru besmislu koji nadire bukvalno odasvud. Oni koji nisu pobegli u alkohol skrasili su se na društvenim mrežama. Takođe, među popularnija utočišta ubrajaju se i ćutanje (je zlato), autocenzura i strah (statistički podaci govore da na svetu ne postoji zemlja u kojoj je strah od gubitka posla izraženiji i prisutniji no što je to ovde slučaj). Otuda se i na manjinu koja još nije sasvim zaćutala gleda kao na čudo veće čak i od onog Feliksa Baumgartnera.

Srbija je postala društvo u kojem više ne postoji osećaj pozitivnog pripadništva. A u zajednici u kojoj ljudi umesto da se osećaju korisnima bivaju preplašeni ili depresivni unapred je osujećen svaki razvoj. Ekonomski ruinirano, nagriženo korupcijom, s razorenim institucijama i bez kredibilne javnosti ― srpsko društvo najstatičnije je društvo Evrope. Kakvu-takvu socijalnu dinamiku daju još jedino (1) ekonomske migracije mladih koji u potrazi za normalnim životom odlaze glavom bez obzira, (2) tzv. lažni azilanti (uglavom ljudi sa društvene margine) koji budući bez realne životne perspektive iznalaze načine da unovče vlastitu bedu, (3) LGBT aktivisti svojim promovisanjem univerzalnih vrednosti ljudskih prava i (4) Vesna Pešić svojom urođenom sklonošću da otvara diskusije i insistira na društvenom dijalogu.

 
Divlje društvo ili: šta je zaista skrivila Vesna Pešić

U čemu se, dakle, sastoji famozna istorijska krivica Vesne Pešić? Kako to da je Lepi Boris upravo nju označio kao glavnog krivca za svoj izborni poraz a ne, recimo, Mirka Cvetkovića, Olivera Dulića, Wolfa Jeremića ili Jelenu Trivan? Da li je njena krivica u nemirenju s jednačinom po kojoj diktatura u stranci može da dovede do demokratije u državi? Ili možda u tome što nastojeći da dokuči kako smo stigli dovde (videti: Vesna Pešić, Divlje društvo, Peščanik, 2012), tvrdi da su društvena (politička) dinamika i demokratski dijalog preduslovi svakog pretpostavljenog razvoja? Ili možda u zalaganju za demokratski princip po kojem su izbori sredstvo kojim društvo treba da kazni svaku lošu vlast? I otkud to da Lepom Borisu niko ne osporava pravo da reformiše, demokratizuje, evropeizira i menja Tomislava Nikolića a da se, istovremeno, Vesni Pešić osporava građansko pravo da za istog tog Nikolića glasa (“Ako bi izgubili izbore oni koji su sada na vlasti, mogla bi da se pokrene nova dinamika i da se dogode nova okupljanja. Možda ne umemo da se organizujemo protiv Demokratske stranke, ali bismo sigurno umeli protiv SNS.” V. Pešić, Divlje društvo, str.355)?

Vladavinu Lepog Borisa Vesna Pešić prepoznala je kao period tokom kojeg je u političkom životu Srbije suspendovana unutarstranačka demokratija, devastirane institucije, ućutkani mediji. Po njoj, upravo Lepi Boris i njegova vladavina simbol su političke konfuzije iz koje srpsko društvo još uvek ne nalazi izlaz. Ukoliko je politika Titove Jugoslavije bila politika sedenja na ogradi ― Borisova (sa očitom ambicijom da joj sliči) bi se mogla nazvati politikom sedenja na maslačku. 

Kojim god putem da krene nova vlast ― sve je već viđeno kod Lepog Borisa: malo Kosovo, malo Evropa (uz sve moguće kombinacije: hoćeš da priznaš, hoćeš da deliš, hoćeš da ne daš). Hoćeš da glumiš rešavanje problema, a da pri tome budeš popularan? Hoćeš da ideš u Srebrenicu da se klanjaš nevinim žrtvama, a da istovremeno odbijaš da način na koji su te žrtve ubijene nazoveš jedinim mogućim imenom? Na kraju, nije li se upravo My name is Boris mnogo pre Dačića rukovao čak i sa Tačijem? Dakle, svuda je Lepi Boris bio ali nigde nije stigao, a zajedno sa njim tumarala je i čitava zemlja baš kao što danas, zarobljena rešavanjem Borisove sudbine, taj put nastavlja i njegova stranka. Vesnine dijagnoze potvrđuje i najnovija Borisova odluka da ipak neće kaki, to jest da će, iako nas je mesecima ubeđivao kako nikada, nikako i nipošto neće, Demokratsku stranku na kraju ipak prepustiti Đilasu i tajkunima (videti: “Mišković preko Đilasa pokušava da preuzme DS” by Boris). Kako drugačije nego političkom konfuzijom nazvati najnovije promovisanje politike buvljaka, odnosno principa direktne pogodbe kao sredstva unutarstranačke demokratije kojim su Tadić i Đilas razvejali poslednje nade čak i onih najnaivnijih u toda DS možda može da se reformiše i počne da deluje kao ozbiljna opoziciona stranka?

 
Srbija bez opozicije

Da li iz demokratskog vakuuma u kome se nalazimo izlaz uopšte postoji? Da li taj izlaz može da pronađe nova vlast? Uprkos nesumnjivom talentu za političku destrukciju svega postojećeg, teško da možemo reći da je za stanje u kome smo odgovoran isključivo aktuelni premijer. Nije li to isti onaj premijer sa kojim su do juče u DS (i LDP) pravili istorijske dogovore o međusobnim pomirenjima, koalicijama i ostalim kohabitacijama? Uostalom, ne vodi li današnju Srbiju isti onaj Dačić koji je, koliko juče, proglašavan za njenog Najevropljanina? Ima li ičeg logičnijeg i prirodnijeg od toga da jednu zemlju, koja makar deklarativno stremi ka EU integracijama, na tom putu predvodi njen Najevropljanin?!

I dok je aktuelna vlast kako-tako skrpila prvih sto dana, za opoziciju tako nešto  ne može da se kaže, a bez ozbiljne, organizovane i respekta vredne opozicije tumaranje poznato kao My name is Boris svakako će se nastaviti. Da li tu opoziciju danas može da predstavlja hibernirana Demokratska stranka? Može li to LDP, dok zarobljen svojim narcisoidnim liderom sasvim izvesno trči svoj počasni, ravnogorski krug? Ili LSV koja ne uspeva da ustane iz nokdauna izazvanog kafanskom tučom vlastitog, jednako narcisoidnog lidera?

Postojeće stranke svojim ustrojstvom i kapacitetima jednostavno više nisu sposobne da odgovore na nagomilane zahteve društva; otuda i apatija u koju su zapale na posredan način predstavlja priznanje da Srbija današnjice jeste upravo onakva kakvom su je one napravile. U takvoj situaciji aktuelni predsednik Srbije ima mogućnost da PR magu iz Demokratske stranke, koji je osmislio tezu da će porazom My name is Borisa Balkanom zavladati ratovi, beda, inflacija i ostali cunamiji, na kraju svog mandata zahvali i kaže: Eto, nije se dogodilo! Nasuprot konfuznoj vlasti u Srbiji danas jednostavno više ne postoji politički organizovana građanska opozicija, niti sa aktuelnim političkim kalkulantima ona uopšte može biti moguća. Ova činjenica definitivna je i nepromenjiva, i tu više ne pomažu ni sramotna pozivanja na Zorana Đinđića koja ovoj neiskrenoj političkoj nekrofiliji samo dodaju neophodni začin bljutavosti za kraj.

Izlaz, naravno, uvek postoji, a to što ga u ovom trenutku možda još uvek jasno ne vidimo samo znači da nam se on sve vreme nalazi pred očima.

 
Peščanik.net, 11.11.2012.