- Peščanik - https://pescanik.net -

O nečemu čega nije bilo

 
Naša zemlja se cele prošle nedelje opraštala od Borisa Abramoviča Berezovskog, čoveka koji je bio (i ostao) glavni simbol „zlih 90-ih“ i dežurni krivac za sve što je danas loše u državnom sistemu. Kolege su strasno raspravljale o tome da li je ovaj čuveni oligarh koji je već ranih 2000-ih pao u nemilost cara, pisao pismo pokajanja Putinu ili ne, da li je svoj život završio samoubistvom ili mu je neko ipak pomogao da sebi stavi omču oko vrata, da li ga je skolala duboka depresija ili je, naprotiv, bio pun životne snage. I kako to često biva, ispada da je pokojnik imao ogroman broj drugova i prijatelja kojima je on, upravo nekoliko minuta pre svoje smrti, nesebično otkrio svoju dušu. Meni je najzanimljivije bilo to što je smrt Berezovskog izazvala dve senzacionalne nepotvrđene vesti.

Prva govori o tome da je jedan naš drugi oligarh, Roman Abramovič, prispeo u Njujork i da je nakon kratkog zadovoljstva u posmatranju iskrene zabezeknutosti domorodaca izazvane dimenzijama njegove jahte, bio ljubazno zamoljen da zajedno sa agentima FBI prošeta do njihovog obližnjeg ofisa i tamo odgovori na nekoliko pitanja. Jesu li to bila pitanja povodom iznenadne smrti njegovog bivšeg patrona ili povodom korupcionog elementa u uspešnom osvajanju prava Rusije na organizaciju svetskog šampionata u fudbalu 2018, ne znamo i sumnjam da ćemo ikada saznati.

Druga vest glasi da je švedski parlament primio dva kilograma tešku pošiljku svojeručnih zapisa Berezovskog. U tim spisima su navodno detaljno izloženi svi važniji politički događaji koji su potresali Rusiju na granici između dva veka, s posebnim osvrtom na ulogu našeg sadašnjeg predsednika u njima.

Ponavljam: nijedna od ove dve vesti nije potvrđena. Međutim, koliko god da su ove vesti same po sebi iznenađujuće, mnogo je bitnije to da su one logična i neverovatno precizna verbalizacija osnovnih strahova današnje putinske elite. Pre svega, to je strah od prošlosti. Ako zapisi Berezovskog stvarno postoje, oni bi mogli da nam osvetle mnoge tamne uglove naše nedavne istorije. Među njima su miniranje stambenih zgrada u Moskvi i Volgodonsku, zagonetni manevri u Rjazanju, a takođe i okolnosti pod kojima je izvršen ratni pohod čečenskih borbenih jedinica na Dagestan, što je izazvalo Drugi čečenski rat, kao i imenovanje Putina za predsednika vlade i naslednika Jeljcina. Ovi bi zapisi takođe mogli da pokažu naličje svih, mnogo milijardi vrednih imetaka stečenih otimanjem državne svojine početkom 90-ih. Oni bi mogli da bace više svetla na mnogobrojne tajne založnih licitacija i na ostalih stotinu drugih načina kojima je tada razvlačena i preotimana pokretna i nepokretna državna imovina.

To jest, ovi bi spisi svojom ogoljenom oštrinom, a u jeku danas aktuelne (kao) borbe sa (kao) korupcijom, doveli u pitanje legitimnost vlasti i prava na posedovanje tada stečene imovine. Pri očiglednoj razočaranosti u sistem i rastućem nastojanju javnosti da razotkrije sitne i podle tajne onih koji vladaju (falsifikovani doktorati, dvojna državljanstva, računi i imovina u inostranstvu), takva otkrića bi ozbiljno učvrstila uverenost građana Rusije da državom upravljaju lupeži.

A glasine o privođenju Abramoviča predstavljaju verbalizaciju jednog drugog straha, možda čak i ozbiljnijeg u odnosu na prethodni. To je strah da se sve što je zarađeno dugogodišnjom rasprodajom svega što Otadžbina čuva u svojim „trezorima“, a potom srećno izneto van granica zemlje, više ne nalazi na sigurnom mestu. Gospodin Abramovič je već dugi niz godina pozicioniran, i to ne od strane bilo koga već od samog Vladimira Putina, kao nadzornik sveruske razbojničke „kase uzajamne pomoći“ (setimo se iznenađujuće izjave bivšeg rukovodioca Centralne banke da je iznošenje svih tih milijardi dolara iz Rusije delo jedne organizovane grupe). Koliko puta smo slušali čak i našeg glavnog kako se na ovu temu šali. „Roman Arkadijevič ima mnogo para, pa neka odreši kesu“, šeretski se sprdao. I sad zamislite da prokleti Ameri svo to bogatstvo odjednom zaplene. Kiparski događaji prilično jasno ilustruju to da zapad, u uslovima zaoštrene krize, uopšte nema nameru da u svoje spasilačke računice ubraja i interese Rusije.

U razgovorima na temu međunarodnih odnosa, Putinov omiljen stav je da se u svojim međusobnim odnosima savremene države rukovode isključivo koristoljubljem. E pa eto vam sad – poručila mu je Evropska unija. Polazeći sa pozicija sopstvene koristi, mi ćemo novcem koji su vaši činovnici i oligarsi drpili iz Rusije, sada začepiti crne rupe u našoj ekonomiji. A ako zatreba, ponovićemo to još koji put. Postalo je jasno do koje mere je ruska ekonomija (i sistem vlasti takođe) zavisna od postupaka glavnih igrača u svetskoj ekonomskoj areni. I nikakvo šepurenje i prazne priče o tome kako se odnosi između Rusije i zapada grade na osnovu odnosa snaga u nuklearnom naoružanju tu više ne pomažu. Dovoljno je samo zamrznuti „kasu uzajamne pomoći“, pa se i bez nuklearnog udara lako mogu naneti takozvani „neprihvatljivi gubici“. Očigledno je da je to odmazda za naše potpuno odsustvo volje za dogovoranjem o problemu Irana, i Sirije, i protivraketne odbrane i sistema PRO.

Kremlj sada preti da će okrenuti leđa zapadu i preorijentisati se na Kinu, što je trebalo da se demonstrira pompeznom posetom novog lidera KNR Moskvi. Nažalost, pokazalo se da će i Peking, u slučaju potrebe, bez trunke griže savesti staviti šapu na rusku aktivu. I reklo bi se, rešenje problema se samo po sebi nameće: draga braćo i seste, držite svoje pare kod kuće – u Rusiji. S druge strane, to je najgore i najneprihvatljivije rešenje. Svi mi vrlo dobro znamo da je na svetu jedno od najnepouzdanijih mesta za čuvanje novca baš Rusija, zemlja kojom oni rukovode.

 
Ежедневный Журнал, 29.03.2013.

Prevod s ruskog Haim Moreno

Peščanik.net, 31.03.2013.