- Peščanik - https://pescanik.net -

O Proglasu 200 istaknutih ličnosti

Pre nekoliko dana grupa od 200 istaknutih ličnosti potpisala je Proglas u kome se poziva na raspisivanje referenduma o učlanjenju Srbije u NATO. Ova inicijativa je izazvala različita reagovanja u javnosti. Ponovo je otvorena javna rasprava o tome da li Srbija treba da uđe u NATO kao i o tome da li i kada o tome treba održati referendum. Deo interesovanja javnosti usmerio se i na političke motive ove inicijative. Međutim, sâm tekst Proglasa do sada nije bio predmet posebne pažnje. Šta u njemu zapravo piše?

Prvo, u uvodnom delu Proglasa ističe se da su građani jedini pozvani da odlučuju o svojoj budućnosti i zahteva blagovremeno raspisivanje referenduma o članstvu Srbije u NATO. Time će se onemogućiti da “nepozvani i neovlašćeni” uvedu Srbiju u NATO. Ovde je nejasno na koga se u Proglasu tačno misli. Ukoliko je reč o Vladi, potrebno je njegove autore podsetiti na Ustav Srbije prema kome Vlada Republike Srbije “utvrđuje i vodi politiku”(čl. 123). Osim toga, i u Zakonu o spoljnim poslovima jasno piše da Vlada “utvrđuje spoljnu politiku koju sprovodi Ministarstvo kao i drugi organi državne uprave u okviru utvrđenog delokruga”(čl.2).

Drugo, Proglas se poziva na rečenicu koja se često pripisuje Svetom Savi da je “Srbija istok zapadu i zapad istoku” kojom je, kako se kaže, “određen njen put i njen identitet i njen položaj među narodima”. Sveti Sava je ovu misao, navodno, izneo u jednom pismu 1221. godine koje se uglavnom smatra apokrifnim. Kako god bilo, tvrditi da su put, identitet i položaj jedne države među narodima određeni pre 789 godina i na takvom uverenju zasnivati spoljnu politiku je svetosavski fundamentalizam kome nije mesto u politici. Kako bi svoju tezu o suštastvu srpskog trans-kontekstualnog identiteta iznad istoka i zapada učinili ubedljivijom potpisnici Proglasa tvrde da “Srbija nikad nije bila član ni jednog bilo istočnog bilo zapadnog vojnog saveza. A kad nije do sad, bilo bi nerazumno i pogubno da to učini baš sad ulaskom u jedini još preostali vojni savez”.

Nažalost, obe tvrdnje su netačne. Najpre, socijalistička Jugoslavija je 1953. godine sklopila Balkanski pakt sa Turskom, Grčkom i Rumunijom. Kraljevina Jugoslavija je takođe bila članica Male antante sa Čehoslovačkom i Rumunijom od 1920. do 1938. godine. Tvrdnja nije tačna ni ako se Jugoslavija ne računa. Kraljevina Srbija je takođe ušla u Balkanski savez sa Bugarskom, Crnom Gorom i Grčkom 1912. godine, a ni srednjevekovna Srbija se nije ustručavala od sklapanja vojnih saveza sa Svetim rimskim carstvom, Ugarskom, Venecijom i drugim silama u želji da se odupre Vizantiji. Zatim, NATO možda jeste najmoćniji ali svakako nije jedini preostali vojni savez kao što piše u Proglasu. U svetu postoji trenutno veliki broj vojnih saveza od onih veoma starih poput englesko-portugalskog, koji je ujedno i najstariji aktuelni vojni savez sklopljen davne 1373. godine, onih koji datiraju iz perioda Hladnog rata kao što je Zapadnoevropska unija (WEU) iz 1948. godine pa sve do vojnih saveza sklopljenih nakon Hladnog rata poput Organizacije ugovora o kolektivnoj bezbednosti iz 2002. godine.

Treće, u proglasu piše da “i niz evropskih država, članica EU, nisu članice NATO iz svojih principijelnih, istorijskih, političkih, ekonomskih, ideoloških, moralnih razloga” ali da za takav status Srbija ima i jedan razlog više. To je bombardovanje Srbije “uz gaženje svih osveštanih normi međunarodnog prava”. Takođe, dodaje se da bi ulaskom u NATO Srbija “jednovremeno priznala nezavisnost Kosova”.

Možda nije toliko važno, ali osveštava se badnjak, brojanica, hram ili ikona ali ne i norma međunarodnog prava. Ono što je važnije jeste da ne postoji razlog zašto bi Srbija ulaskom u NATO “jednovremeno priznala nezavisnost Kosova”. Ukoliko u NATO savezu mogu da budu Španija, Grčka, Slovačka i Rumunija koje nisu priznale Kosovo, zbog čega se to, barem hipotetički, ne bi odnosilo i na Srbiju? Istini za volju, pošto se za prijem novih država zahteva pristanak svih članica, moglo bi se očekivati da neke države pokušaju da uslove Srbiju da direktno ili indirektno prizna Kosovo pre nego što je “puste” unutra. Međutim, podjednako je verovatno očekivati da te iste države isto pokušaju i u procesu integracije u EU u kojoj je takođe potreban konsenzus za prijem novih članica. Uprkos tome, potpisnici Proglasa se (neki za sada, a neki ne više) ne protive članstvu Srbije u EU.

Sve u svemu, sudeći na osnovu teksta Proglasa neko bi mogao da pomisli da iza njega stoje traljavi propagandisti, a ne 200 uglednih intelektualaca, akademika i profesora. Ako je danas oko 50% građana Srbije protiv učlanjenja u NATO koliko bi ih tek bilo kada bi ova grupa patriotskih preduzetnika ozbiljnije shvatila svoj posao?

 
Peščanik.net, 16.01.2010.