O sendviču

Polemički raspištoljeni dvojac iz magazina Vreme – glavni urednik Dragoljub Žarković i glavni potrčko Muharem Bazdulj – upregnuo je svoje intelektualne kapacitete i dobacio se dotle da me nazove budalom, odnosno „ćoravom budalom“. Točnije, budalom me okrstio Žarković, dok se Bazdulj požalio kako ja kroz svoje tekstove „vrijeđam“ i „pljujem“, a njemu, eto, „nije do takmičenja u pljuvanju bilo s kim, pa ni s Ivančićem“.

Priznajem da sam dirnut takvom sinkronizacijom. Koliko ja budalasto mogu zaključiti, redakcijska podjela posla takva je da Žarković buči i urliče, a Bazdulj kmeči i nariče, što u konačnici – kada se nađeš prignječen u sendviču – rezultira time da te rečeni dvojac kočijaški ispsuje zbog toga jer mu nije do psovanja, to jest da te proglasi budalom zato jer se ne želi spuštati na razinu tvojih „uvreda“.

Meni je, doduše, potpuno svejedno kojim će me kvalifikacijama složna braća okititi – osim što sam pomalo zatečen tolikim odsustvom duha i talenta – no moram primijetiti kako je u dlaku ista metodologija korištena i kod serijskih analiza lika i djela Srđe Popovića, osnivača lista u kojem Žarković i Bazdulj pišu, s tom razlikom što je ovaj mrtav i ne može im odgovoriti.

Najprije je, podsjetimo, glavni potrčko Popovića metodično cipelario povodom godišnjice njegove smrti, a kada sam se ja usudio primijetiti kako Popovića na stranicama Vremena cipelare, glavni je urednik skočio na stražnje ekstremitete, zasukao nogavice i Popovića iscipelario nešto žešće od potrčka, nudeći to kao kontraargument budali koja se drznula optužiti Vreme da cipelari Popovića. Silno je zabavno što je tome mentalnom sunovratu Žarković ostao vjeran i u svojem zadnjem polemičkom reagiranju.

Pokušajmo, koliko god to bilo izlišno, još jednom proniknuti u ovo nesvakidašnje rasulo logike i smisla.

Je li, dakle, Dragoljub Žarković u svome predzadnjem članku Srđu Popovića denuncirao kao bešćutnika, profitera i lopova?

Sasvim sigurno jest, jer je pisao da je on „redakciju ostavio na vetrometini“ i „izlagao je rizicima“, da je traženjem vojne intervencije u Bosni novinare lista svjesno doveo u opasnost, da je slao revizore u firmu (pogotovo kada bi načuo za kakvu donaciju) i da je na tome „završavala njegova briga o prosperitetu redakcije“, a naposljetku i da se prevarom domogao većinskoga vlasništva nad Vremenom, tako što je prisvojio – tj. pokrao – uloge nekih dioničara kojima Žarković ne zna broja.

Možemo li taj nježni postupak podvesti pod cipelarenje?

Sasvim sigurno možemo, jer kako drugačije nazvati svečani čin u kojem urednik lista izlijeva kiblu toplih invektiva na glavu pokojnoga osnivača, pa ga još mrtvoga posipa katranom i perjem, pa ga proglašava lopužom i prevarantom, i to u momentu kada ovaj ne može odgovoriti na optužbe, a svih prethodnih godina, dok je osnivač bio živ, urednik je uredno držao jezik za zubima.

A kada sam ja istinoljubivog i pravdoljubivog urednika priupitao zbog čega je čekao tolike godine da amoralnog profitera i kriminalca javno prokaže, ako je stvar već bila takve prirode da ga je zbog pljačke trebao prijaviti policiji, te ga cipelari tek sada, posthumno, što je Žarković na to odgovorio?

Žarković je odgovorio sljedeće: „Odgovor je i ćoravom Ivančiću mogao upasti u oko i vrlo je prost: zato što se do pre neki tjedan nije našlo budale koja bi tvrdila da ‘Vreme’ ‘cipelari’ Srđu Popovića i da ne bi postojalo ovih 25 godina da nije bilo njega.“

Što time Žarković zapravo kaže?

Žarković zapravo kaže sljedeće: Cipelario sam Srđu Popovića – to je valjda jasno svakoj ćoravoj budali – zato što Ivančić kaže da sam ga cipelario.

Može li se ponuditi gluplje objašnjenje?

Možda i može, ali ga ja ne uspijevam zamisliti, bit će zato jer sam budala.

Može li se izvesti efektniji autorski suicid?

Možda i može, ali ja ga ne uspijevam izmaštati, bit će zato jer sam budala.

Žarkovićev odgovor u tom smislu nije „vrlo prost“, nego je vrlo prostački – budući da vrijeđa elementarnu inteligenciju – a sva je prilika da urednik tu sposobnost prenosi na kalfe, pa istim umnim mrakovima, slijedeći blebetanje nadređenog, baulja i Muharem Bazdulj. On, na primjer, veli kako „Ivančić želi da publika zaboravi da Žarkovićevog teksta ne bi ni bilo da ga sam Ivančić nije isprovocirao insinuacijama o ‘cipelarenju Srđe Popovića’“. Vodonoša, drugim riječima, također drži kako Žarković cipelari pokojnoga advokata, ali da to čini samo zato što sam ga ja potakao svojim „insinuacijama“ o cipelarenju Popovića u tjedniku Vreme.

Dobro, vratimo se na početak: nije li Bazdulj, prije nego sam ja išta napisao, Srđu Popovića na stranicama Vremena junački cipelario?

Sasvim sigurno jest, jer je – ne računajući prosudbe o Popoviću kao ideološkom manipulatoru koji je svojim „sljedbenicima“ telefonom diktirao stavove, ili o njegovu posmrtnom podupiranju režima Aleksandra Vučića – napisao i to kako se on volio okruživati „korisnim idiotima“ što su za njega „obavljali poslove kojim nije htio da prlja ruke“.

Zašto onda piše da ja „insinuiram“ kada to nazivam cipelarenjem?

Zato jer Bazdulj svoju konstataciju da je Popović vodio prljave poslove (o kojima će kasnije referirati Žarković) ne smatra cipelarenjem, a k tome ni među „korisne idiote“ ne ubraja novinare i urednike Vremena. Potrčko očito vjeruje kako je njegov sud o nositelju prljavih poslova „objektivna analiza“, možda čak i pohvala, jer će takvim pristupom, uostalom, osigurati poneki glas podrške Vučićevoj vladi, obilazeći groblje.

Otkud tome Bazdulju takav nakaradni kriterij?

Otud što Bazduljeve pisanije i nisu ništa drugo nego zbir manipulacija dvostrukim mjerilima. Zato njegova komemorativna plahta vrvi „korisnim idiotima“, „mediokritetima“, „jalovim“ političkim štetočinama, „pogubljenim“ klimoglavcima, a poslije autor kenjka da ga se „vrijeđa“ i „pljuje“, što je razina na koju se on ne može spustiti. Zato će on ustvrditi kako „Ivančić (…) više ne može ni da zamisli (budala – op.) da neko izvan interesnih zajednica autonomno misli i samostalno donosi zaključke o političkim procesima“, a ova je rasprava i započeta nakon što je Bazdulj kompletnu „Drugu Srbiju“ – ma što to bilo – smjestio pod strogi intelektualni nadzor patrijarha Popovića, proglasio je „orkestrom bez dirigenta“, skupinom jedinki do te mjere lišenih osobnog integriteta da im je „guru“ telefonom dojavljivao što da misle. Zato će on kriknuti u obranu svojeg prava da „autonomno misli“, i to „izvan interesnih zajednica“, a u istome se tekstu zgroziti što ja sebi uzimam „luksuz“ da pišem o Vremenu u „listu namijenjenom pripadnicima srpske manjine u Hrvatskoj“, umjesto da se „bavi(m) temama zbog kojih taj list i postoji“.

Budući da je, analizirajući moju malignu pojavu, identični argument ovih dana izložio Ivan Aralica, najagilniji hrvatski lovac na jugo-komunističke nemani, slutim da bi me Bazdulj najradije pospremio u geto, zatočio u nekakav duhovni logor s pripadajućim brojem na podlaktici i na taj način obuzdao moj javni angažman. No ta sektaška vizura sa zanimljivim etničkim primislima – po kojoj jednake tematske slobode ne mogu konzumirati glasilo srpske manjine u Hrvatskoj i glasilo srpske većine u Srbiji (poput Politike Ljiljane Smajlović, primjerice, gdje Muharem Bazdulj uživa status rentabilnog intelektualca) – naposljetku je eskalirala do zdravome razumu nedokučive tvrdnje kako je – pozor! – zasluga Ive Sanadera za postojanje Novosti veća od zasluge Srđe Popovića za pokretanje Vremena.

Zaista?! Treba li to razumjeti kao novu rundu adoriranja „hrvatskoga Vučića“ ili kao novu turu cipelarenja Popovića? Novosti su, kao što zna svaka ćorava budala, postojale prije nego je Sanader dospio na vlast, dok Vreme – s koliko se god histerije Žarković i Bazdulj upinjali dokazati drugačije – bez Srđe Popovića 1990. ne bi bilo pokrenuto. Da je pri sebi, Žarković bi dokučio kako ta „vrlo prosta“ činjenica uopće ne umanjuje značaj novinara u konstituiranju lista. Međutim, lakoća s kojom su glavni urednik i glavni potrčko danas spremni kontaminirati javni prostor obmanama i difamacijama, i to takvima da ih mogu usvojiti jedino debili, svjedoči o profesionalnoj evoluciji od koje pristojan čovjek zanijemi. Pa je to na Vreme učinio i utemeljitelj tjednika.

Novosti, 21.12.2014.

Peščanik.net, 21.12.2014.