Na svečanosti povodom dodjele američke Nacionalne književne nagrade (National Book Award), održanoj 19. novembra u New Yorku, moja knjiga The Lazarus Project, koja je bila jedna od pet finalista, nije – na moje opšte zaprepaštenje – odnijela pobjedu. Ali svečanost je bila prigodna – u ogromnom šljaštavom restoranu Cipriani, usred posrnulog Wall Streeta, okupilo se između tisuću i hiljadu gostiju: dame u večernjim haljinama, gospoda u crnim pingvin-odijelima… Ceremonijal majstor, osrednji lokalni glumac Eric Bogosian, pozdravio je prisutne serijom nemuštih šala vezanih za propast finansijskog sistema i činjenicu da se taj izdavačko-književni spektakl održava u prostoru koji je nekad bio banka. Zatim je, uz gromoglasnu podršku, govorio o tome kako ćemo konačno imati predsjednika koji ne samo da čita nego i piše, i ne samo piše nego i prodaje knjige. Time je započelo cjelovečernje obožavanje Obame. Maxine Hong Kingston, dobitnica nagrade za istaknuti doprinos američkoj književnosti, uporedila ga je s mudrim bićima iz havajske mitologije.
Osamdesetšestogodišnji Barney Rosett, Beckettov legendarni izdavač i čovjek koji se borio i izborio za pravo da objavi necenzurisane verzije Lawrenceovog Ljubavnika Lady Chatterley i Millerove Rakove obratnice, slavio je izborno čudo i našeg “dinamičnog vođu”. I skoro svi ostali predsjednici žirija i dobitnici nagrade spomenuli su s ushićenjem novoizabranog predsjednika, dok su prisutni, uključujući i poslugu, predano pljeskali – iako su mi svjetla šljaštala u oči, siguran sam da je i koja suza zaiskrila. Lijen i načelno obeshrabren, nisam pripremio govor koji bih dao da je The Lazarus Project pobijedio, ali sam u magnovenju skontao da ću, ako bude stani-pani, povesti sve prisutne u pjesmu Ej, Obama, mi ti se kunemo, nakon čega bismo razmakli stolove i uhvatili se u američko kolo, da bi se onda zasukali rukavi večernjih haljina i pingvin-odijela i krenulo u udarničku obnovu Wall Streeta.
Vrlo je uzbudljivo i zanimljivo biti svjedokom opštenarodnog zanosa vezanog za Obamu. Svijet, uključujući i djecu, na svakom urbanom ćošku nosi bedževe, majice i kape s Obaminim imenom i simbolima. Na travnjacima još uvijek drežde predizborni panoi koji obznanjuju da je vlasnik travnjaka glasao za pozitivce: Obamu i Bidena. Njihova se historijska pobjeda slavi diljem interneta, a novine mnogobrojnim patriotskim kolekcionarima prodaju izdanje od 5. novembra s trijumfalnim Obamom na naslovnoj strani. I kud god da čovjek krene, s kim god da popriča, na svakom mjestu gdje ima kritična masa, tj. više od nule ljudskih bića, spomen Obaminog imena se pozdravlja spontanim aplauzom i prigoda je za slavljenje američkog duha demokracije, dobrote, nesebičnosti, slobode, miroljubivosti, i svega najljepšeg, najljudskijeg i najmodernijeg. Ponekad moram da provjerim datum i godinu današnjeg dana da bih se uvjerio da ne samo da Bush nije bio predsjednik prije nekih dvadeset i pet godina nego da je on zapravo još uvijek predsjednik.
Obamanija dobiva oblik sistematskog zaborava, kao da je zadnjih osam godina bušizma bila jednonoćna pijanska afera između slobodoljubivog američkog naroda i patriotske ultradesnice. Na tu avanturu punu nasilnih fantazija, kaljavog analnog seksa, povraćanja i ponižavajućih pokajanja, američki narod rado više nikad ne bi ni pomislio niti je ikome ikada spomenuo, naročito ako će se od januara sljedeće godine svakog sunčanog jutra buditi sa zgodnim predsjednikom blagougodnog glasa, kojem neće biti mrsko da nakon nježnog vođenja ljubavi u krevet donese nezaslađenu limunadu.
Obama je u Amerikancima ponukao ono najbolje, kao što je idiot probudio ono najgore. Od toga da je prvi Afroamerikanac u Bijeloj kući, do toga da je nesumnjivo izrazito inteligentan i načitan, od toga da je svjetski čovjek sposoban da izrazi i pomiri komplikovane ideje do toga da je prvorazredan državnik, Obama je projekcija vođe – prije nego što je uopšte postao predsjednik – o kojem većina Amerikanaca fantazira, pri čemu je ta fantazija definisana kao suprotnost epohalnoj gluposti i okrutnosti Bushovog režima. Obama je, čini se, u opštenarodnom zanosu, vođa kojeg Amerika zaslužuje, pri čemu se zaboravlja da je Bush također bio vožd kojeg je Amerika – u svom vulgarnom patriotizmu poslije 11. septembra, u svojoj osvetoljubivoj groznici, usko vezanoj za san o globalnoj dominaciji, u svojoj slijepoj pohlepi koja je uzrok trenutnog finansijskog odrona – svesrdno zasluživala.
Nešto se svakako naučilo u ovih zlih osam godina, ako ni zbog čega drugog a ono zato što je nemoguće ponoviti bušizoidnu seriju katastrofalnih odluka, umobolnih grešaka i samovoljnih postupaka. Zabrinjavajuća je, međutim, sklonost mnogih Amerikanaca da obožavaju i prate vođu, budući da je sama ideja vođe suprotna ideji demokracije. Zapravo, Bushova filozofija vladavine direktno je proizlazila iz ideje suverenog izvršioca, neprikosnovenog vođe koji ima neupitni mandat da zemlju vodi u zacrtanom i nepoznatom pravcu. Ta filozofija je u korijenu ignorisanja Ustava, Kongresa i donesenih zakona, iz nje su proistekli i invazija na Irak i Guantánamo i Abu Ghraib i otmice i mučenje osumnjičenih za terorizam i nekontrolisano prisluškivanje. Obama bi, kao predsjednik, morao likvidirati sve pseudozakonske operacije koje su Bushu dodijelile praktično neograničena ovlaštenja, morao bi odustati od sistema u kojem su predsjedničke odluke neprikosnovene, morao bi obnoviti zapuštene mehanizme demokracije i Kongresu i drugima vratiti dio zatečenog vođstva. To će biti teško ako ga (Demokratska) partija i narod gledaju kao mitsko biće, u kontekstu u kojem ga mnogi vide kao spasioca. Povrh toga, Obama će morati donijeti političke, kompromisne odluke: kabinet mu se već puni veteranima Clintonove administracije, ekipa mu je puna partijskih aparatčika, već se naziru uobičajeni ustupci glomaznim kapitalističkim institucijama i pojedinim lobijima – neće dugo trebati da se kroz fasadu mitološkog vođe i spasioca pomoli banalni reljef pragmatičnog, slatkorječivog političara.
Slijede, drugim riječima, mnogobrojna razočarenja, tim prije što će Obama 20. januara 2009. naslijediti impresivnu kolekciju opasnih izazova: Irak, Afganistan, opšti finansijski slom, globalno zagrijavanje, neznane buduće katastrofe i neizbježno opadanje američke moći i prestiža. U svemu tome, bespogovorno obožavanje neće nimalo pomoći niti njemu niti nama, koji god da smo. Ono što Obami treba da bi iščupao Ameriku iz septičke jame bušizma i njegovih posljedica nije obožavanje, nego korektivni kvaliteti demokracije, ne treba mu narod koji će ga slijepo pratiti, nego građani koji će se s njim suočiti i, ako treba, suprotstaviti.
BH Dani, 28.11.2008.
Peščanik.net, 02.12.2008.