- Peščanik - https://pescanik.net -

Obamin izbor

Pol Rajan, Romnijev kandidat za potpredsednika, dugogodišnji je kongresmen iz jednog gradića u Viskonsinu, poznat po radikalnim fiskalnim predlozima za „malu“ državu, iako je prilično konzervativan i po svim ostalim pitanjima. Pre godinu i po dana, „Rajanov budžet“ ga je smestio u središte nacionalne pažnje – uz malu pomoć Obame (o čemu ćemo kasnije) – i napravio od njega heroja desnice. Ovaj budžet predlaže krupne rezove u mnogim federalnim programima i pretvaranje Medikera u vaučerski sistem, koji ne bi držao korak sa inflacijom u zdravstvu: država bi uštedela jer bi stariji ostali bez osiguranja ili bi plaćali više. U poređenju sa mnogim republikanskim predlozima, ovaj je vrlo detaljan, iako aritmetički gledano, izgleda da ne drži vodu.

Rajan je veći deo svog radnog veka proveo u Kongresu; obožavalac je Ajn Rand i vešt govornik koji oduševljava tržišne fundamentaliste i Tea Party tipove, naročito u Vašingtonu i okolini. Dobro izgleda na televiziji, ali drugi kandidati za potpredsednika mogli su da pomognu Romniju sa Latinoamerikancima na nacionalnom nivou, ili sa mnogim neopredeljenim državama na zapadu zemlje. Sada su republikanski kandidati dva bleda, povlašćena, bogata belca. Iznad svega, Rajanovo imenovanje olakšava Obami da predstavi ove izbore ne kao debatu o sadašnjosti (da li vam je danas bolje nego pre četiri godine?) već kao izbor između dve vrste budućnosti.

Većina komentatora se slaže da Romni ne bi izabrao Rajana da je vodio u anketama. Rajan i njegov budžetski plan su razdorni; on predlaže krupne promene (da bogati budu još bogatiji a siromašni još siromašniji), i – za razliku od mlađeg Džordža Buša – i govori da su one velike. Kao što je Nejt Silver primetio, takvom rizičnom imenovanju se ne pristupa da bi se zaštitila izborna prednost već da bi se preusmerila diskusija, da se stvari ustalasaju, uz rizik zgražavanja neopredeljenih glasača, ali uz sigurno podizanje entuzijazma svoje baze. Tako ćete izgledati odvažno u očima ljudi (tj. političkih profesionalaca) koji cene riskantne simbolične gestove, bez obzira na njihovo značenje.

Rajanovo imenovanje potvrđuje da Romnijev tim vodi računa o elitama, i o onima koji pišu za novine u Njujorku i Vašingtonu, i o onima (tu nema preklapanja) koji dovode krupne donatore konzervativnim kandidatima. Možda Rajanov budžet nije baš matematički smislen, ali on uživa reputaciju ozbiljnog mislioca, i čini se da govori ono što misli: Romni sada deluje ozbiljnije – možda i „sasvim ozbiljno“ – kada je reč o ekonomskoj i fiskalnoj politici, i uradio je upravo ono što su uvodničari Wall Street Journala nedeljama zahtevali izričito, a mesecima izokola. Rupert Mardok kaže da je oduševljen.

Romnijev tabor izgleda smatra da obični, ne-elitni birači ne obraćaju mnogo pažnje na konkretne političke predloge. Kada anketari objasne biračima šta se Rajanovim budžetom postiže, služeći se Rajanovom terminologijom, birači su zgroženi. Ali možda birači i ne slušaju te predloge, ili možda ne veruju svojim ušima: ima nekih dokaza da birači misle da su tumačenja Romnijevih predloga kao favorizovanja bogatih previše besmislena da bi bila istinita. Romni će morati da brani Rajanove mere, ili da se od njih neugodno distancira, ali te odbrane, ili pokušaji odbrana, neće imati uticaja ako birači ne znaju ili ih nije briga kakve su te mere (ili ako dovoljan broj demokratskih birača bude odbijen novim zakonima o ličnim ispravama).

Možda je Romni izabrao Rajana zato što misli da mu treba više volontera. Mekejnov izbor Sare Pejlin 2008. bio je komičan i kontraproduktivan na mnogo načina, ali u jednom smislu mu je doneo upravo ono što je tražio. Prethodno prazne stolove i stolice u regionalnim izbornim štabovima odjednom su napunili obožavaoci Sare Pejlin, koji su išli od vrata do vrata i javljali se na telefon. Da li će Rajanovi neskriveni fiskalni stavovi dovesti Tea Party aktiviste u Romnijeve štabove u Las Krusesu ili Dejtonu, kao što je Sara Pejlin privukla konzervativne religiozne birače Mekejnu? Nemojte se u to kladiti. Za razliku od 2008, konzervativci su već motivisani (jer imaju protiv koga da glasaju), a Tea Party tipovi koji su preoteli pažnju medija 2010. nemaju ni približni demografski kapacitet kao američki desničarski evangelisti.

Rajan je najelokventniji, najupečatljiviji kad nastupa kao Jeremija, dok uzbuđeno i iskreno objašnjava kako će američka vlada, i sama Amerika, propasti, kažem vam propasti, ako ne eliminišemo deficit, ako ne izmenimo socijalne programe tako da više ne budu nezasluženi pokloni, i ne uradimo sve što moćemo da zaustavimo potrošnju (bez podizanja poreza). Obavešteniji birači već znaju šta da misle o toj tvrdnji, verovali u nju ili ne; neinformisani birači neće slušati – prosto je previše deprimirajuće – kao što ne slušaju ni upozorenja o klimatskim promenama. Na neki način, Rajan me podseća na onog simpatičnog, tužnog Voltera Mondejla, koji poručuje naciji da moramo da podignemo poreze, a onda ga 1984. Regan pregazi. Mondejl je bio u pravu, a Rajan verovatno greši, ali ton je isti. Uz to, bez pomoći televizije, on zvuči hladno i zlobno. Guverner Nju Džersija, Kris Kristi, proslavio se takvim ponašanjem. To je jedan od razloga zašto Kristi nije potpredsednički kandidat. Ali Rajan jeste.

Niko nije više uradio na promovisanju Rajana od Obame, koji ga je još početkom 2010. istakao kao republikanca čije će ideje ozbiljno uzeti u razmatranje. Ozbiljno razmatranje u praksi je značilo njihovo redovno pobijanje, tačku po tačku. Rajan je bio povređen. Ideje u Rajanovom planu, sa krupnim rezovima i smanjenim socijalnim davanjima, predstavljaju destilovane, eksplicitne artikulacije onoga što republikanci koji bi da udave državu u kadi već dugo traže: Rajan kristalizuje debatu o fiskalnoj politici koju Obama, i mnogi drugi na američkom levom centru (takvom kakav jeste) žele da povedu. Moglo bi se čak reči da je sam Obama izabrao svog protivnika. Ali možda će republikanski stratezi – kojima se Rajan dopada kao novo lice, i neko elokventan koji je navodno i stručan – na to odgovoriti: pazi da ti se želje ne ostvare.

Stephen Burt, LRB blog, 13.08.2012.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 18.08.2012.