Ima već valjda i desetak godina otkad, makar i površno, poznajem albanskog pisca Fatosa Lubonju. Susrećemo se obično na književnim konferencijama i festivalima. U nekim zemljama (naprimjer, Poljskoj) imamo i zajedničkog izdavača, tako da vjerovatno i nije čudno da nas put nerijetko dovede u ista mjesta.
Zarad ponešto tipičnog balkanskog nepoznavanja vlastitih susjeda, Lubonja je na cijelom slavenskom jugu manje poznat negoli, recimo, u Njemačkoj ili Poljskoj. Ipak, ovih dana njegovo ime pojavilo se u brojnim medijima u BiH, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji.
Citirajmo najprije dijelove teksta Besera Likmete, novinara iz Tirane, o “aferi Lubonja”, čije su parafraze frekventno varirane u ovdašnjim novinama te na internetskim portalima: “U članku objavljenom u majskom izdanju časopisa Südosteuropa, Lubonja se fokusirao na reakcije albanskih političkih krugova u vezi sa oslobađajućom presudom Haškog tribunala izrečenom bivšem komandantu OVK-a i kosovskom premijeru Ramushu Haradinaju. Lubonja je napisao da su Haradinaja, nakon njegovog puštanja na slobodu, elite u Prištini i Tirani slavile kao heroja, iako su imale dovoljno informacija da su optužbe koje je iznijelo Haško tužilaštvo tačne. Prema Javnom servisu Kosova (RTK), Haradinaj je Lubonjin komentar nazvao klevetničkim te je dao naslutiti da bi mogao albanskog pisca tužiti za klevetu. (…) Prema Lubonji, reakcija na Haradinajevu oslobađajuću presudu u Albaniji i na Kosovu sažima sve licemjerstvo njihovih političkih i kulturnih elita koje koriste nacionalističku ideologiju kako bi ljudima isprale mozak. ‘Kao u vremenu komunizma, Albanci su hranjeni idejom da su oni kao pojedinci ništa pred interesom naroda, i da trebaju žrtvovati sve za domovinu i zatvoriti oči na svaki zločin počinjen u njihovo ime’, napisao je Lubonja. Po Lubonji, to ispiranje mozga stvara oblik šizofrenije, jer Albanci slave heroje koji se žrtvuju za narod, dok sažalijevaju lopove koji ih kradu, pa čak i ubijaju – svejedno. Piščeve tvrdnje su razljutile članove Haradinajeve stranke, Alijanse za budućnost Kosova (AAK). Glasnogovornik stranke Ernest Luma napao je Lubonju na društvenim mrežama, nazivajući ga kurvinim sinom. Prezime Lubonja zvuči kao srpsko ime, napisao je Luma, nazivajući pisca Srbinom koji govori albanski. Kosovska ministrica za integracije Vlora Citaku rekla je da je šokirana i bez riječi što se tiče onoga što je Lubonja napisao. Memli Krasniqi, ministar kulture Kosova, optužio ga je za sramotne i bolesne komentare o oslobodiocima Kosova.”
Cijeli je ovaj slučaj višestruko zanimljiv. Najprije, indikativan je širi kontekst, da ne kažem geopolitički. Prije nekoliko dana, recimo, Süddeutsche Zeitung prenosi vijest o tome da Albanci pokreću “masovnu peticiju” za zajedničku državu. Na pres-konferenciji održanoj u Münchenu devetnaestog jula, voditelj projekta “Prirodna Albanija”, filozof Koco Denaj, pojasnio je da se u tu svrhu namjerava do novembra ove godine prikupiti milion potpisa kod albanske dijaspore, odnosno Albanaca koji žive u drugim zemljama diljem Europe. List prenosi da time Albanci žele vršiti pritisak na međunarodnu zajednicu, jer Albanci, koji žive u balkanskim državama, sanjaju o jednoj zajedničkoj državi. Liste s potpisima se zatim planiraju predati vladama Njemačke, Velike Britanije i Austrije.
Ideja je, dakle, ne samo da se ujedine Albanija i Kosovo nego da se takozvanoj “Prirodnoj Albaniji” pridruže i zapadna Makedonija, dijelovi Crne Gore, a možda čak i dijelovi Grčke te Preševo i Bujanovac. Albanski nacionalizam je očito u ekspanziji, a makar se Evropska unija, pa i cjelokupna tzv. međunarodna zajednica, ovoj ideji protivi, to njene zagovornike ne sprečava da na njenoj realizaciji usrdno rade. Jedna od ključnih karakteristika dubinske rasprostranjenosti nacionalizma jest nedostatak disonantnih tonova u javnosti. Ništa o nekoj sredini ne šalje tako mračnu poruku kao opštenarodno jednoumlje o bilo kojoj temi da je riječ. U krajnjoj liniji, kraj osamdesetih i devedesete godine prošlog vijeka u nekim su krajevima (prvo tadašnje, a poslije nekadašnje) SFRJ bile baš takvo vrijeme. Takođe, tužno je da je u današnjem Sarajevu, recimo, o mnogim stvarima mnogo manje disonantnih tonova nego ih je bilo neposredno nakon rata i opsade grada. Ipak, od svih ex-yu prostora, kad je riječ o “festivalu monodrame”, Kosovo je ipak neprevaziđeno. Upravo je zbog toga tekst Fatosa Lubonje posebno dragocjen. Reakcije na njega skoro su nadrealne; djeluju zapravo izmišljeno upravo zbog svoje pretjerane afektiranosti, počev od forme (pljuvanje na društvenim mrežama, poput subinteligentnih tinejdžera) pa sve do korištenja imenice Srbin kao uvredljive same po sebi (a sve od portparola vladajuće stranke na “multietničkom Kosovu”!).
Paradoks kojeg dobro pozicionirani napadači na Lubonju očito nisu svjesni jest upravo to da su tekstovi poput njegovog u izvjesnom dubljem smislu zapravo mnogo “patriotskiji” od njihovog djelovanja. Otvaranje dotad zatvorenih očiju, kad je riječ o zločinima počinjenim u vlastito ime, postepeno vodi i do otvaranja očiju i suočavanja s pljačkom, recimo, počinjenom navodno “u narodnom interesu” (a narod živi gore nego ikad). Zrela i stabilna društva prave se samo sa otvorenim očima.
Oslobođenje, 23.07.2013.
Peščanik.net, 24.07.2013.