- Peščanik - https://pescanik.net -

Očigledno rešenje

Trenutno u američkoj politici postoji jedna dihotomija. Berza raste iz dana u dan, ali je nezaposlenost dostigla uznemirujućih 10%. Obami u Norveškoj dodeljuju Nobelovu nagradu, dok ga u Americi desničarski mediji optužuju da je komunista koji ne zaslužuje nagradu – a u Berlinu razjareni Amerikanci protestuju noseći njegove slike sa hitlerovskim brkovima!

Većina ekonomskih predviđanja deluje zabrinjavajuće: očekuje se da će nezaposlenost rasti barem u naredne dve godine, i kako osiguranje za nezaposlene bude isticalo, slike redova za hleb iz doba Velike ekonomske krize još uvek su moguće. „Ne ide nam od ruke otvaranje novih radnih mesta“, rekao je nedavno konzervativni kolumnista Dejvid Bruks. Bio je to eufemizam nedelje.

I svi, uključujući i predsednika, čekaju da vide šta će se dogoditi.

U intervjuu koji je dao New York Timesu (“Volcker Fails to Sell a Bank Strategy”, 21/10/09) Pol Volker, kontroverzni osamdesetogodišnji bivši direktor Federalnih rezervi, tvrdi da je jedino rešenje za izlazak iz finansijske krize ono najočiglednije: usitniti velike banke.

Volker je nezgodan, zadrt čovek. Lutao je između univerziteta, službe u vladi i privatnog bankarstva, stvarajući neprijatelje (i nevoljne pristalice) na levici i na desnici. Krajem sedamdesetih, kao šef moćnih Federalnih rezervi, uspeo je da drastično smanji inflaciju povećavši kamatne stope. Međutim, 1987. Regan ga je skinuo s položaja jer je smatrao da Volker predstavlja prepreku za „slobodno preduzetništvo“.

Šta tačno Volker podrazumeva pod ustinjavanjem banaka? Moramo se vratiti u prošlost: 1933. u prvom talasu Velike ekonomske krize, Kongres je usvojio zakon Glass-Steagall kojim je bankama zabranjeno da trguju akcijama i obveznicama. Kako je Volker rekao „Tajmsu“, „banke su tu da služe građanima i na to bi trebalo da se usredsrede. Ove druge aktivnosti stvaraju sukob interesa i rizik.“

Međutim, od osamdesetih, banke su vršile pritisak na Kongres da im dozvoli da špekulišu sa novcem svojih klijenata – i 1999. izborile su se za ukidanje najvažnijih odredbi tog zakona. Milijarde dolara slile su se na već pregrejanu berzu; bilo je to kao ubrizgavanje ogromne doze amfetamina. Ne bismo mnogo pogrešili ako kažemo da je sadašnja svetska finansijska kriza pokrenuta kada su ostale banke u svetu videle koliko američke banke zarađuju i odlučile da im se priključe.

Pošto se nalazi na čelu nevladinog stručnog ekonomskog tela koji savetuje predsednika, Volker ima pristup Obami. Ali, njegov direktan nastup obespokojava administraciju: „Vodili smo opsežne razgovore o ovim problemima sa Polom Volkerom“, diplomatski odgovara jedan portparol administracije.

Volker smatra da banke moraju ponovo postati tihe, dosadne i stabilne institucije kakve su bile krajem tridesetih i tokom četrdesetih: da se bave običnim stvarima kao što je davanje kredita uz razumnu kamatu, pružanje pomoći novim malim preduzećima i nagrađivanjem ljudi koji štede. Špekulacije treba ostaviti investicionim firmama koje mogu da rizikuju sopstveni novac i novac svojih kijenata koji vole rizik.

Kako kaže Volker: „Optužuju me da sam staromodan i da se banke više ne mogu razdvajati od nebankarskih delatnosti. Ali ta tvrdnja nas je i dovela tu gde jesmo.“

Da li će ova administracija ići toliko daleko koliko bi Volker voleo? Verovatnoća nije velika. Morala bi da preokrene trend koji je vladao poslednjih četrdeset godina, kada je finansijskim institucijama dozvoljeno da prerastu u konglomerate sa velikom centralizovanom vlašću i otporom prema bilo kakvoj kontroli. Ogromne banke poput Goldman Sachs ili JPMorgan/Chase, koje su još pohlepnije od onih s kraja devetnaestog veka, morale bi da se rasformiraju, a država bi morala da preuzme investiranje u preduzeća koja zapošljavaju ljude.

U ovo sebično vreme, to bi moglo – pogrešno – da se protumači kao uvođenje komunizma, ili bar komunalizma, jer bi finansijski sektor morao da vodi računa i o nečemu drugom, a ne samo o strategiji za brzo bogaćenje.

Nedavno je administracija odlučila da ograniči ogromne bonuse za menadžere banaka koje primaju pomoć države. Bio je to dobar potez, ali radilo se više o marketingu nego o stvarnoj zabrani, jer su propisi prepuni rupa kroz koje bi mogao da prođe kamion. Svakog vikenda administracija šalje ponekog činovnika da gostuje na televiziji, gde se žali na neetičko ponašanje banaka.

Iako Obama zvecka oružjem, ne čini to dovoljno glasno.

Za to vreme, privreda se i dalje račva: berza raste, ljudi ostaju bez posla, a svi i dalje nešto čekaju.

 
Džordž Bličer, Eurozine, 05.10.2009.

Original in English
© George Blecher
© Eurozine

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 08.12.2009.