Radikalni francuski filozof Bernard-Henri Levy, roden 1948. godine u mjestu Beni Saf, u tadašnjem “francuskom Alžiru”, autor cudesne studije od 688 strana o Jean Paulu Sartreu (originalni naslov: “Le Siecle de Sartre”, Paris, 2000., na njemackom objavljena kod “Hansera” dvije godine potom pod naslovom “Sartre. Filozof 20. stoljeca”) tvrdi da se uloga velikih, kvalitetnih novina promijenila. One su, tvrdi Levy, od kronicara postale akteri povijesti. Pominjanje Sartrea ovdje nije slucajno, Levy se i u ovom eseju srecom obilato inspirirao Sartreovim poimanjem i politike i povijesti.
Novinarstvo je postalo “važno mjesto mišljenja”
Po Levyju, tradicionalna uloga novina bila je opisivanje povijesti, komentiranje minulih dogadaja, cekanje da se “peripetije ohlade” kako bi se isporucila tocna slika i pravi okviri za odredene dogadaje, no novine nisu više “Minervina sova”, niti je “jutarnje citanje novina jedna vrsta realisticnog jutarnjeg blagoslova”, kako je mislio, primjerice, Georg Friedrich Wilhelm Hegel.
Promjenjena uloga “velikih novina”, tvrdi Levy u svezi je s “krajem ideologije” i “krajem politike”, odnosno novom ulogom novinskog pisanja, koje je, pak, po Sartreu, apsolutna paradigma “izvršenja filozofije”, jer je “novinarstvo postalo važno mjesto mišljenja”. U jednu rijec, novinarstvo i nije ništa drugo do “konstrukcija i razlikovanje onoga šta se broji, a šta se manje broji…”.
Politika je u prošlosti bila “duša Evrope”, obrazlaže Levy, posebice u Francuskoj “u njenim najboljim danima”. Njemacka je imala filozofiju, Engleska Adama Smitha i ekonomiju, a Francuska politiku, koja je od “francuske revolucije konstitutivna za njen identitet, ali i za njenu sudbinu”. No, danas “nije došlo samo do kraja ideologije, nego i politike kao takve”. Po njemu, živimo u svijetu u kojem države samo još ad hoc reagiraju na “frivolna i emocionalna javna mnijenja”, tj. u svijetu u kojem su štampa/tisak, mediji uopce, preuzeli “baklju” koju je ispustila ideologija.
Ilustracije za ovu tvrdnju Levy je pronašao u “pritajenom genocidu” u Ruandi i u BiH, gdje su države bile prisiljene da tek pod uticajem “medijskih slika”, tj. posredovanog “etnickog cišcenja” i “povratka koncentracionih logora na evropsko tlo” konacno donesu odluke koje su bile slom svega onoga što se do tada podrazumjevalo pod politikom, pocev od skupljanja humanitarne pomoci do slanja plavih šljemova.
Komu zahvaljujemo na tomu, pita se Levy u eseju “Žurnalizam je filozofija”, tko je pokušavao u ta vremena “ne iz uvjerenja, nego iz osjecaja odgovornosti”, da nešto ucini, kada je opsadu Sarajeva bilo moguce okoncati s malim žrtvama. Mala grupa intelektualaca, uvijek ista, pocev od njega samoga, tvrdi Levy, “ali, takoder, novine, ratni izvještaci i pisci uvodnika u njihovoj zajednickoj borbi za istinu, poštenje i odgovornost”.
Ako države bježe od svoje odgovornosti, ako se politicki odgovorni ujedinjuju samo na najmanji zajednicki imenitelj emocija i javnog mnijenja, ako na nacionalnom i internacionalnom nivou nedostaje “pozitivna volja” da se nešto uistinu uradi, kao u Sarajevu, Groznom ili sada u Sudanu, piše Levy, tada su novine posljednje mjesto na kojem se postavlja pitanje neljudskosti i kako se nositi s njom!
Kada bi morao skicirati, piše Levy, na kojim se “velim principima” temelji “žurnalisticka filozofija”, koja je na djelu u velikim evropskim novinama, odlucio bih se za sljedecih pet principa: 1) povijesti nema; 2) istine ima, ali se dade izraziti na razlicite nacine; 3) dogadaj nije “mrtva sirovina” kojeg novinari obraduju, nego novinari “produciraju dogadaje”; 4) novinari nisu samo oni koji “reagiraju”, nego i oni koji “agiraju” i informiraju; 5) novinarstvo je mišljenje, novinarstvo je filozofija.
Pet velikih principa modernog žurnalizma
U svezi s prvim principom (“povijesti nema”), Levy tvrdi da ni u “nebu ideja” niti u božanskom, a pogotovu ne u ljudskom ili državnom razumijevanju stvari nema “korektne verzije povijesti”, koju bismo svi morali proživjeti. Postoje verzije jakih i verzije slabih, piše Levy, kao i verzije naroda i država, pa potom crkava, policije, te na kraju i verzije atomiziranih, izoliranih pojedinaca. No, postoje i “novinske verzije”, koje kao da imaju pravo da vlastiti pogled na svijet suprotstave konkurirajucim pogledima, primjerice državnom.
U svezi s drugim principom (“istine ima, ali se ona dade na razlicite nacine izraziti”), Levy naglašava kako “istina nije stanje”, jer ne postoje više “samo gole informacije”, nego je rijec o “ratu rijeci i slika”, što je shvatio “moderni žurnalizam”, pa po toj mustri rade i francuske i druge evropske novine. Da, upravo ovdje bi i mi s Balkana mogli ispricati brojne tužne price o “ratu rijeci i slika”, o sunovratu nekoc “velikih novina” i o siziphovskim naporima rijetkih preživjelih cestitih novina i/ili onih nastalih iz prkosa i nevolje, uostalom kao i drugih medija, poput Pešcanika.
U svezi s trecim “velikim principom” (novinari “konstruiraju” ili “produciraju dogadaje”, nerijetko i netocno, aproksimativno), Levy tvrdi da novinar u principu polazi od toga da odredeni dogadaj nije jednom za svagda data prihvatljivost, nego je dio stvari o kojima nitko ne govori dok se ne iznesu na svijetlo dana.
Cetvrti princip, tvrdi Levy, i ne znaci drugo do da novinar nije više samo prenositelj poruka ili opisivac dogadaja nego da pripada akterima, koji agiraju u smislu da informiraju citatelje, ali i da utjecu na njegovo mišljenje. Novinar utjece na javno mnijenje, ponavlja Levy opcepoznatu cinjenicu, “on mora poucavati javnost”. I sam svjestan, valjda, skliskosti ovog “principa” Levy se pita – zašto bi se, u pravilu, moralo manje ili više vjerovati jednoj novini nego jednoj partiji? Naravno, najbolje je “sam misliti, vlastitom glavom i vlastitim razumom kao jedinim izvorima”, porucuje Levy, zašto se ne suprotstaviti i diktaturi “zlih medija”, tj. u duhu Kantovog problematiziranja ideje prosvjetiteljstva “sam se izvuci iz doba malodobnosti”?
Peti i posljednji princip “velikih novina” i istinskog novinarsta prozilazi logicki iz sva vec pobrojana cetiri prethodna principa. “Žurnalizam je mišljenje, žurnalizam je filozofija”, tvrdi Levy, novinari i filozofi bi mogli ili mogu – ukoliko jesu jedno od tog dvojega ili oboje – ciniti “jednu veliku alijancu” ili “spekulativno bratstvo”.
Protivu žalosne komike anti-intelektualizma
Time Levy dopire do suštine njegove price o “velikim principima” u novinarstvu, jer bi njihovo prakticiranje trebalo omoguciti ne samo i “javnu izmjenu mišljenja”, nego i javno prakticiranje uma, to jest laganu, mukotrpnu, naprednu izgradnju mišljenja. Cjelokupni Kantov sustav, po Levyju, i nije drugo do jedna velika pohvala slobodi i novinarstvu. Cijela kriticka i post-kriticka filozofija uci nas, u stvari, “pedagogiji poziva” koji može doprinijeti obrazovanju (misleceg) subjekta. “Filozofi i novinari protivu žalosne komike anti-intelektualizma”, tako dominantnog u svakodnevnici, porucuje Bernard-Henri Levy.
Peščanik.net, 27.03.2008.