- Peščanik - https://pescanik.net -

Od Madrida do Bukurešta

Povodom Nobelove nagrade za mir. Možda je Evropska unija sprečila neke ratove, ali što se tiče ljudskih prava ima još mnogo toga da uradi. Šest primera iz šest zemalja.

Francuska, Pariz

Abdulkader Guled Said u međuvremenu je napunio 34 godine i živi „sans papiers“ – bez papira kao ilegalac. Za razliku od drugih imigranata bez dozvole boravka ovaj somalijski ribar nije svojevoljno došao, dovukli su ga.

Pre četiri godine nedaleko od somalijske obale, Saida su zajedno sa somalijskim piratima uhvatili u jednom čamcu i prebacili ga u Francusku. Ispostavilo sa da on nije učestvovao u napadu na francusku luksuznu jahtu, te ga je ove godine sud i zvanično oslobodio optužbi. Međutim, Said je do tada proveo već četiri godine u zatvoru i pati od teških psihičkih smetnji. Uprkos tome, izbacili su ga na ulicu bez ikakvih sredstava za život. Said ne može nazad u Somaliju, jer je francuskoj policiji odao imena pirata. Njegov zahtev za azil još uvek nije procesuiran, a pravosuđe bi trebalo da mu isplati 90.000 evra odštete za godine provedene u zatvoru. Uobičajena odšteta u ovakvim slučajevima iznosi 450.000 evra. Da stvar bude još gora, francuski ksenofobi vode prljavu internet kampanju protiv „Somalijca puštenog iz zatvora samo zbog nedostatka dokaza, čiji se advokat drznuo da zatraži legalan status za svog klijenta“. (Rudolf Balmer)

Grčka, Atina

Mohamed Akibir ima 35 godina. Pre pet godina pobegao je iz severnog Avganistana. Put ga je doveo u Grčku, gde je 5 meseci lutao pre nego što je shvatio da mora da podnese zahtev za azil. Odgovor na zahtev do danas nije dobio, iako je sve uradio po propisima: svakih šest meseci je odlazio u policiju i raspitivao se šta se dešava sa njegovim zahtevom. Uzalud. Tokom ovog perioda nije dobijao ni novac ni kupone za hranu, nije mu ponuđen nikakav smeštaj, a snalazio se radeći na crno.

Akibir je nedavno čuo za organizaciju IMO (Međunarodna organizacija za migracije), koja nudi 300 evra onome ko se odluči za povratak u zemlju porekla. Akibir se prijavio, jer bi se sada radije vratio u Avganistan nego da ovde vegetira. Ukoliko i uspe da se vrati, kući će stići praznih džepova. Za put na zlatni zapad morao je da pozajmi 6.000 evra, tako da sada nema pojma kako će da vrati ove dugove. „I zbog ovoga, a i zbog Talibana bojim se povratka kući.“ (Ruth Reichstein)

Španija, Madrid

Bura se ponovo stišala oko slučaja Marije Luiz Munjoz. Ova 56-ogodišnja Romkinja dobila je 2009. pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu dugogodišnji spor protiv Španije. Penziono osiguranje je odbilo da joj isplaćuje udovičku penziju, jer „La Nena“, kako prijatelji zovu ovu majku šestoro dece, nije zaključila brak ni u crkvi ni u opštini. Udala se kao vrlo mlada prema običajima svog naroda i živela je u tome što se prema ovim običajima smatra brakom. Kada joj je muž umro, socijalno osiguranje je odbilo da joj prizna status udovice. Devet godina predmet se povlačio po sudovima. Evropski sud za ljudska prava je odlučio da Španija mora da joj isplati 75.000 evra odštete i da joj prizna status udovice sa pripadajućom penzijom.

Uprkos presudi u Neninom slučaju, pravna situacija se nije promenila. U Španiji je 800.000 Roma diskriminisano, samo dvoje od desetoro romske dece uspeju da završe školu, a nezaposlenost u ovoj manjinskoj grupi je iznad španskog proseka. Kriza je dodatno pogoršala ionako teško stanje. (Reiner Wandler)

Rumunija, Bukurešt

Malo je lezbejki i gejeva u Rumuniji koji su se javno deklarisali, iako homoseksualnost od 90-ih više nije krivično delo. Ni 28-odišnja Saša ne želi da se njeno ime pojavi u novinama, iako za senzacijama stalno gladni rumunski mediji uopšte nisu zainteresovani za to što je nju snašlo. Detalje njenog slučaja saznajemo od direktorke LGBT organizacije „Accept“ Irine Nite. Saša je tri godine radila u jednom kol centru u Bukureštu, sve do početka ove godine. Jedan od kolega ju je video kao se ljubi sa jednom koleginicom i događaj je odmah prijavio rukovodstvu kompanije. Rekcija je bila zvanična opomena. Saša je protestovala. Usledile su tri nove opomene zbog „nepoštovanja firminih pravila ponašanja, a na kraju i otkaz uz obrazloženje „nedisciplinovanog ponašanja“. Saša se osetila diskriminisanom, jer se poljupci heteroseksualnih parova u firmi ne smatraju uvredljivim. U junu je podnela tužbu. Presuda još nije doneta. „Rumuni su netolerantni“, kaže Saša ogorčeno, „a homofobija još uvek dominira rumunskim javnim životom.“ (William Totok)

Italija, Torino

Železnička stanica u Torinu. Na peronu 10 voz za Bolonju. U kupeu Amir uključuje svoj iPhone. Čuje se Samhini yamma od Ašrefa. Sa perona mu maše njegov najbolji prijatelj Hasan. Odrasli su zajedno u gradu Sfaks u Tunisu i zajedno su došli brodom na Lampeduzu. Sada je vreme za rastanak. Amir odlazi kod svog ujaka u Parmu, Hasan kod svog prijatelja u Pariz. Obojica su upravo pušteni iz centra za deportaciju migranata u Torinu posle šest meseci zatvora. Sada ogorčeni ponovo kreću na put. Od Evrope snova ostala je samo Evropa rana.

Onih rana koje je Amir zadobio tokom nereda u centru za deportaciju. Veliki ožiljak na levoj ruci mu seže od bicepsa do članka. Tokom nereda pretukli su ga šestorica policajaca. Amir je tom prilikom slomio prozor i presekao sebi vene.

U Amirovom džepu je rešenje o deportaciji. Još četiri dana do trenutka kada bi morao da napusti zemlju. Posle isteka ovog roka ponovo je „ilegalac“. Ukoliko ga neko bude kontrolisao završiće ponovo u centru za deportaciju. (Gabriele del Grande, sa italijanskog preveo Michael Braun)

Češka, Prag

To sigurno nije bilo predviđeno kao božićni poklon za poslanike, kada je Ukrajinka Anastasia Hagen 6. decembra golih grudi protestovala ispred češkog parlamenta, već pre način da se skrene pažnja na to da će ona sada, posle višegodišnjeg lutanja po češkim domovima za azil, završiti u ukrajinskom zatvoru.

To je ono što čeka ovu majku troje dece ukoliko se vrati u svoju domovinu. Njen zločin – ona je porno zvezda, koja pod umetničkim imenom Viska snima porno filmove, što je u Ukrajini krivično delo. Kada su joj ukrajinske vlasti pre dve godine zapretile oduzimanjem dece, Anastasia je sa porodicom pobegla u Češku. „Ovde su ljudi daleko pristojniji i tolerantniji“, objašnjava ona.

Čini se da ipak nisu toliko tolerantni. Njen zahtev za dobijanje azila je odbijen. Sada joj preti deportacija u Ukrajinu, gde je čeka „popravna institucija“, a njenu decu, od kojih je najmlađe rođeno pre godinu dana u Češkoj, čeka dom za nezbrinutu decu. Organizacije za ljudska prava kažu da vlasti u Češkoj ne nameravaju da popuste, dok Ukrajinci čekaju kao zapete puške da reaguju čim „porno mama“ stupi na ukrajinsko tle.

TAZ, 10.12.2012.

Izbor i prevod Miroslav Marković

Peščanik.net, 11.12.2012.

IZBEGLICE, MIGRANTI