Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, krenuo Mujo autobusom kod Sulje u Tuzlu, taman pojeo burek i lijepo zadrijemao, kad kontrolor krenuo pregledavati karte. Dao mu Mujo kartu, a čovjek se uhvatio za glavu: “Haman, čovječe, ovo je karta za Tuzlu, a ovaj autobus vozi u Neum!” “Ja glupa li vozača, majkumujebem!”, pravo popizdio Mujo. I umjesto kod Sulje u Tuzli, završio Mujo kod Živka u Neumu. A svemu kriv glupi vozač.
Duga je to, ali poučna priča.
Šta je bilo? Glupi vozač, majkumujebem, greškom odveo trgovce iz Venecije na tursku teritoriju. Zajebali ga Dubrovčani, uputili ga na krivi, duži put. U ta davna vremena, naime, nije Dubrovnik nikako volio Veneciju, draži su im bili i Osmanlije nego Mlečani, pa sve gledali kako da ih zajebu. Kad je čuo da mu se mletački trgovci vrzmaju po avliji, popizdio veliki vezir Damat Ali Paša i na veselje dubrovačke vlastele napao venecijanske posjede. Austrija, međutim, na to objavila rat Carigradu, pa pustila Eugena Savojskog na Beograd.
Razbio Ojgen Mustafa Pašu, pao Beograd, Porta na kraju, šta će, 1718. potpisala Požarevački mir, Habsburzi dobili turske zemlje južno od Save, a Venecija pojas od Plavna do Imotskog – uz samu granicu Dubrovačke Republike! Udarili se onda Dubrovčani po čelu, pa sve gledajući kako da spase stvar – nije se tada još znalo za onu da se “na tuđu barku katran ne stavlja” – dali Turcima komad zemlje s Neumom kao tampon zonu, samo da im pokvareni Mlečani ne budu komšije.
Sad će od toga bogami ravno tri stotine godina, otišli u međuvremenu i Mlečani iz Dalmacije i Osmanlije iz Bosne, a Neum do danas ostao bosanski.
Da nije, eto, glupi vozač odveo one venecijanske trgovce ravno na turske zemlje, ne bi smeteni Mujo na sarajevskom kolodvoru tri stotine godina kasnije s kartom za Tuzlu ušao u autobus za Neum. Nego valjda za Goražde.
Priča o glupom vozaču poučna je stoga priča o tome kako mala historijska nesmotrenost ponekad može izroditi veliku, koja se poslije vrati o glavu, za tri ili tristo godina. Već dvadeset godina Dubrovčani se tako žale kako su zbog bosanskog izlaza na more getoizirani i izolirani, pa ovih dana traže dovršetak Pelješkog mosta, od kojega je nova hrvatska vlast zbog visokih troškova odustala u korist koridora kroz Neum.
“Tražimo da se naša Županija poveže s maticom zemljom!”, kažu u dubrovačkoj udruzi Pelješki most. “Previše je novca već uloženo, i uzalud bi bilo trošiti na druga rješenja. Posebno ako znamo da se namjerava ulagati u drugu državu, političku nesređenu, s kojom imamo negativna povijesna iskustva. Stara poslovica kaže da se na tuđu barku katran ne stavlja.”
Tristo godina kasnije Dubrovčanima, eto, došlo iz dupeta u glavu. Tampon zona prema Mlecima postala im tampon zona prema “matici zemlji”. Zaboravili su, naime, da su sami “na tuđu barku katran stavljali”, odnosno da su toj “drugoj državi s kojom imaju negativna povijesna iskustva” Neum poklonili upravo oni. I to baš zato – nije li povijest divna jedna zajebancija? – da izbjegnu za susjede “drugu državu s kojom imaju negativna povijesna iskustva”. Pa sada traže Pelješki most, malo duži, ali zato mnogo skuplji put da se povežu s “maticom zemljom”, jednom dakle “politički sređenom državom” s kojom valjda nemaju nijedno “negativno povijesno iskustvo”.
Ne znam kako je u “nesređenim državama”, ali za čovjeka koji bi zbog loših historijskih iskustava dao dvjesto pedeset milijuna eura da bi vozio dvadeset pet kilometara više, u sređenijim se državama kolokvijalno kaže da je glup vozač.
Priča o glupom vozaču poučna je stoga priča o tome kako mala historijska nesmotrenost ponekad može izroditi veliku, koja se poslije vrati o glavu, za tri ili tristo godina. Eto, recimo – kad smo već kod Neuma – sad se i tamo žale na koridor autoceste kroz svoju općinu, koja bi tako bila prepolovljena, odnosno, rekli bi Dubrovčani, izolirana od “matice zemlje”.
“Ako se izgradi koridor prema Dubrovniku, Neum će se getoizirati i izolirati!”, izjavio je načelnik Općine Živko Matuško, pa ne budi lijen sastavio priopćenje. “Koridor bi bio u potpunosti zatvoren, ograđen žicom, a vozilima bi bilo zabranjeno zaustavljanje. Jezovita priča!”, piše ljuti načelnik. “Energično se protivimo izgradnji cestovnog pravca koji bi općinu Neum dijelio na dva dijela na najvitalnijem dijelu njenog zaleđa! Ponavljamo: želimo razvijati dobru suradnju s našim susjedima, Dubrovnikom i Metkovićem, jer stjecajem povijesnih okolnosti, dijelimo Republiku Hrvatsku na dva dijela.”
U priopćenju, primijetili ste i vi, nedostaje samo jedna zgodna kratka rečenica, ona kako “stara poslovica kaže da se na tuđu barku katran ne stavlja”. Živko valjda zaboravio.
Kao što je zaboravio da su im onomad i samima drugi “na barku katran stavljali”, i da protivljenjem najkraćem cestovnom pravcu do Dubrovnika, koji bi ga, eto, “getoizirao i izolirao”, Neum zapravo – nije li povijest divna jedna zajebancija? – “getoizira i izolira” Grad koji im je prije tristo godina i omogućio da se danas uopće protive autocesti.
Dobro, to može biti historijski zločesto, ali nije historijski glupo. Reći ću vam što je glupo. Glupo je tvrditi da autocesta ograđena žicom – a svaka na svijetu je, nemojte reći Živku, ograđena žicom – neku općinu getoizira i dijeli na dva dijela, jer bi u tom slučaju i slavna Njemačka odavno propala: Neum bi, naprotiv, “getoiziran i izoliran” bio upravo odustajanjem Hrvatske od autoceste kroz Neum i dovršenjem Pelješkog mosta. Glupo je, naime, kad zbog protivljenja neumskom koridoru – jer bi na njemu “vozilima bilo zabranjeno zaustavljanje” – turistima na putu prema Dubrovniku uskratiš svaku priliku da se u Neumu uopće i ikad zaustave.
Ne znam kako je u sređenijim državama, ali za čovjeka koji od izolacije žuri pobjeći dvadeset pet kilometara dužim putem, i to zato što je na onom kraćem zabranjeno zaustavljanje, u nesređenim se državama kolokvijalno kaže da je glup vozač.
Priča o glupom vozaču poučna je stoga priča o tome kako mala historijska nesmotrenost ponekad može izroditi veliku, koja se poslije vrati o glavu, za tristo ili tri godine.
Mujo, recimo, zbog njega umjesto u Tuzli završio u Neumu. Pa ostao tri stotine godina. I sam bog zna koliko bi siromah još tamo ostao da mu na kraju “stjecajem povijesnih okolnosti” nisu minirali kuću.
Ja glupog vozača, majkumujebem!
Oslobođenje, 17.05.2012.
Peščanik.net, 17.05.2012.