S početkom se zapadnjačke civilizacije, dakle s nastupom grčke kulture, pojavilo i pitanje odgoja kao filozofsko pitanje. Postavljaju ga već predsokratovci, razvija ga Sokrat, a sa sasma određenim odgovorom zaključuje Platon. Platonov odgovor na pitanje odgoja nalazimo u elaboriranom obliku u njegovoj Politeji. Najzornije ga iskazuje alegorija o pećini. Iz te je alegorije vidljivo da za Platona, a time i za čitavu filozofiju kao metafiziku, odgoj nije nikada samo odgoj, nego je uvijek već i preodgoj, preodgoj u značenju obnove, prerađivanja starog i izrađivanja novog čovjeka.
Priča započinje posebnom, mogli bismo reći neuobičajenom ili čudnom slikom životnog svijeta, svijeta u kojem svaki dan živimo svoj uhodani život. Prema toj slici, svijet je mračna pećina koju treba što prije napustiti i uputiti se u drugi i drukčiji svijet, na svjetlo dana, pod slobodno sunce. Riječ je o obraćanju duše (psyches periagoge), izbavljenju od okova i života u mraku, među sjenkama, ako već ne u posvemašnjem mraku, i oslobođenju za ono čega je slika Sunce. A Sunce je slika, štaviše, izraz i dokaz ideje Dobra, odnosno Dobra kao takvog. Uspon prema Suncu zato u biti nije ništa drugo nego uspon prema Dobru.
Odgoj znači preodgoj za Dobro. To nije odgoj za pridobivanje dobara. Premda uključuje obrazovanje, recimo studij matematike, odgoj kao preodgoj ima konačni cilj koji je s onu stranu saznanja, znanja ili umijeća koji služe reprodukciji svakodnevnog života. Konačni cilj nije preživljavanje, nije ni dobar život u uobičajenom smislu riječi, nego je to uvid u Dobro samo, uvid u Dobro kao počelo svega što jest: od Sunca, koje je svojom toplinom i svjetlošću izvorište svega živoga, do nas samih, ljudi. Ne samo kao živih bića ili kao bića što pod sunčevom svjetlošću vide sve vidljivo, nego i kao bića što opažaju s onu stranu svega vidljivog, kao bića što vide i nevidljivo, odnosno vide ideje kao nevidljive, samo umu dostupne izglede, odnosno paradigme gledanih, vidljivih stvari. Odgoj je preodgoj jer je odgoj za ideje, najzadodgoj za ideju Dobra.
Preodgoj kao uspon iz spilje nikako nije lagan. Veoma je težak, možda čak nemoguć. Drugim riječima, često je neuspješan. Preodgoj kao obnova zahtijeva naime ne samo pomlađivanje, nego i očišćenje. Mobilizacijsko geslo svakog preodgoja glasi: očišćenje i pomlađivanje. No i odgoj koji ne zahtijeva preodgoj, koji ne prolazi kroz postupak očišćenja, barem u uobičajenom značenju te riječi, zahtjevan je zadatak. Treba li početi od početka, odgoj mora početi veoma rano, u ranoj mladosti. Freudovim riječima: odgoj treba početi prije nastupa Edipova kompleksa. I da bi se uspješno okončao, naime sa zrelim osvajanjem ideje Dobra, mora potrajati više od polovine ljudskog života. Dug je to i zaobilazan put (makrotera kai pleion hodos).
Platon cjelokupno razdoblje odgajanja dijeli na sljedeća razdoblja: 3–6 godina vrtić/obdanište, 7–10 godina osnovna škola, 11–17 godina srednja škola (literatura, muzika, matematika), 18–20 godina fiskultura i vojnička obuka, 21–30 godina visoka škola (viša matematika, geometrija s učenjem o simetriji i harmoniji), 31–35 godina uvod u filozofiju, odnosno dijalektiku, i 36–50 godina dijalektika kao metoda dijaloga i kao učenje o idejama, mentorski nadzirano učestvovanje u državnoj upravi. Tek kad je pitomac u pedesetim godinama (Abrahamovim!) sposoban ne samo suočiti se s idejom Dobra nego je i uvidjeti i promatrati, imati je pred očima pri svom djelovanju, kada dakle postane filozof, može preuzeti i vođenje države, može postati – vladar. Konačni cilj odgoja je, dakle, po sadržajnoj strani uviđanje ideje Dobra, a po funkcijskoj strani vladavina filozofa. Jer samo filozof na vlasti može osigurati ono najpoželjnije, dakle vlast Dobra: vladavinu ideje Dobra kao paradigme vladanja u državi. Usput će ih naravno mnogo otpasti, pripast će im druge, manje značajne uloge. No samo filozofu kao ideologu Dobra pripada najodgovornija, uzvišena uloga odgajatelja odgajateljâ.
Ovaj će se model, model koji proishodi iz Platonove akademije, zatim očuvati, dakako uz određene metamorfoze, vjekovima, pa i tada kada su se prvim i ovlaštenim filozofima smatrali teolozi, teolozi kao ideolozi Boga, kao apologete vjere u Boga, Boga koji nije samo Dobro, nego i Dobri, dakle personificirano Dobro. Filozofiji kao filozofiji izričito se vraća Kant, a time i filozofu kao odgajatelju odgajatelja. Kant polazi od ideja u Descartesovu značenju, iz ideja kao jasnih i razgovijetnih predstava, čiji je nositelj čovjek kao subjekt. Kant stoga zahtijeva da svaki čovjek postane ono što u svojoj suštini jeste: sebe samog svjestan subjekt. A to ne može postati dok nije u cjelini prožet idejama kao jasnim i razgovijetnim predstavama, predstavama koje rasvjetljuju svijet.
Glavno Kantovo pitanje, pitanje koje se odnosi na antropologiju čiji je pragmatički dio pedagogika, zato glasi: kako iz čovjeka napraviti čovjeka? Pod nebom tog pitanja nema razlike između odgoja i preodgoja. Odgoj koji iz čovjeka treba napraviti čovjeka, prosvijetljenog subjekta prosvjetiteljstva, može se odvijati samo kao preodgoj, neovisno da li je riječ o odraslom čovjeku, poput divljaka, ili pak o malenom derištu, poput dječaka. Temeljni preodgoj ne zahvaća odgoj u užem značenju te riječi, odgoj kao poduku tokom koje se mora dijete podvrgnuti “propisima uma”, nego svu brigu od rođenja nadalje. Čovjek je animal rationale, u osnovi, dakle, životinja. No, u usporedbi s drugim životinjama, pri rođenju i još zadugo nakon njega odviše nejaka životinja, tako da moraju za dijete kao pitomca brinuti odrasli. Istovremeno je, prema Kantu, urođeni animalitet čovjeka neuobičajeno žilav, tako da samo čvrsta ruka, ustrajno discipliniranje tu životinjsku komponentu može preoblikovati u ljudskost, čovječnost.
Upravo stoga odgoj kao preodgoj ima u odnosu na poduku kao obrazovanje prednost. Onaj ko danas postavlja odgoj pred obrazovanje jeste, dakle, kantovac, no samo s dvjestogodišnjim zakašnjenjem.
Prema Kantu, treba najprije svladati animalnost u čovjeku, animalnost koja se izražava kao divljina: “Divljina (Wildheit) je neovisnost o zakonima. Disciplina podvrgava čovjeka zakonu čovještva (Menschheit) i otpočinje time što čini da čovjek osjeća kako ga zakon prisiljava na nešto. Ali ovo se mora rano izvesti. Tako npr. djecu šaljemo u školu, ne da u njoj nešto nauče, već da se naviknu mirno sjedati i vladati se tačno kako im se propisuje da ubuduće ne bi mogli radili sve što im padne na pamet.” I postali najzad gori od životinja. Jer kod životinja, ukoliko nije riječ o dresuri, namjernom discipliniranju, preodgoj nije nužan. Životinje slijede instinkt, nagonski postupaju pravilno, dok čovjek ima sklonost slobodi, samovoljnom odlučivanju za ovo ili ono. Stoga je preodgoj kao izglađivanje njegove surovosti/sirovosti nužan. Jer u suprotnom čovjek može postati gori od životinje. A to postaje kada se svjesno odluči za divlje, životinjsko, zvjersko postupanje.
Cilj odgoja kao preodgoja od rođenja nadalje jeste odgajanje za dužnosti. Budući da čovjek po prirodi nije dobar, nego u sebi ima klice dobra, te klice treba razviti i odgojiti mogućnost autonomnog odlučivanja, sposobnost svjesnog samopodređivanja Zakonu moralnosti, sposobnost samopokoravanja onome što Kant naziva kategorički imperativ. Uzvratno gledano, čovjek prema tome nije ništa drugo nego ono što iz njega napravi odgoj. Drugim riječima: “Dobar odgoj je upravo ono iz čega izvire sve što je dobro na svijetu.” To znači: 1. dobro ne postoji po sebi, dobro je čovjekov vlastiti proizvod; 2. iz dobrog odgoja proizašlo dobro nije posljedica obrazovanja, nego odgoja kao preodgoja.
Kantova ishodišta izoštrava Fichte. Kanta kritizira zbog prevelikog naglaska na discipliniranju izvana, no ne zbog toga da bi odgoj učinio manje krutim, nego da bi ga još više zaoštrio. Preodgoj radikalizira u samopreodgajanje. To je koncept ljudske samorealizacije, čija je intencija razvoj čovjeka kao cjelovite (totalne) ličnosti, ukratko: Čovjeka. Stoga nije više posrijedi kako iz čovjeka napraviti čovjeka, nego uputstvo za autofabrikaciju, uputstvo kako bi trebalo da čovjek sam iz sebe napravi (proizvesti) ono što bi trebalo da bude, kako dakle samog sebe napraviti Čovjekom.
Sljedeća, krajnja, ujedno i prevratna ili revolucionarna, etapa te usmjerenosti jeste Nietzscheova. Njegov odgovor na pitanje kako iz čovjeka napraviti Čovjeka, odgovor koji predstavlja konačno rješenje u okviru platonizma, glasi: Čovjeka je moguće načiniti čovjekom (Čovjekom) samo tako da postane – natčovjek. I ako su prije njega pokušali čovjeka raz-lučiti od životinje i animalnosti, Nietzsche pokušava natčovjeka razlučiti od čovjeka. Čovjek je, prema njemu, most, prijelaz između životinje i natčovjeka. Posredno je i u tom slučaju posrijedi raz-lučivanje od životinje, no naglasak je na prevladavanju čovjeka. Natčovjek ide preko i iznad čovjeka. S tačke gledišta prevladanog čovjeka, natčovjek nije toliko prevladani čovjek koliko preko-čovjek. Uzdiže se ne samo s onu stranu dobra i zla, nego i s onu stranu ljudskosti i neljudskosti. I u tom smislu nije izvođač preodgoja, naime u ime datih vrijednosti, nego nosilac prevrednovanja vrijednosti. Tijelo je odsada prije duše, a biologija prije psihologije.
Nije na djelu više odgoj i preodgoj čovjeka, nego, kako je u Pravilima za ljudski park naglasio Peter Sloterdijk, uzgajanje (Züchtung) natčovjeka. Prije svega posredstvom genske tehnologije i manipulacija što ih ona omogućuje. Ne geslo, nego prikriveni uvid genetičara jeste: Ko ne bude selektor, bit će selektiran! Čovjek mora napraviti sve da postane natčovjek, čovjek koji je samog sebe pretvorio u sredstvo genske manipulacije, tako da cilj (postati prevladani čovjek ili više no čovjek) posvećuje to sredstvo. I upravo smo danas posred toga. Čovjeku se ne pušta da bude ono što jeste. Jer u odnosu spram perfektnog nad-ljudskog, bilo kao Svemogućeg na Nebu ili Natčovjeka na zemlji, čovjek je vazda – defektan. Vratiti čovjeka samome sebi značilo bi imati odgoj koji će čovjeka mjeriti ljudskim mjerilima, ispostavljati radost bivstvovanja i razvijati čovjekovo veselje spram života, života ovdje i sada, jedinog njegovog života. “Odgoj je ono suprotno totalitarizmu” (Philippe Meirieu). Nije riječ o tome da čovjek postane mjera svih stvari, nego jedino i samo da ustrajemo na svojoj ljudskoj mjeri, ljudskoj mjeri čovjeka kao čovjeka, odnosno na mjeri čovjeka kao bića smrti. Na svojoj ljudskosti. U odnosu spram drugih, u odnosu spram sebe samog.
Peščanik.net, 19.06.2011.