- Peščanik - https://pescanik.net -

Od svetog Save do Republike Srpske

U poslednje vreme u javnom govoru u Srbiji sve je češća upotreba sintagme „srpska porodica“, a nju uglavnom eksploatišu pripadnici neonacističkih partija i pokreta. Uporedo sa ovom, „narodu“ se podmeće i odavno poznata sintagma „Republika Srpska“, što nije slučajno, jer za ovdašnje ultradesničare, entitet iz susedne države predstavlja paradigmu dostojanstva i jedinu pobedu srpstva u nizu poraza koji su obeležili noviju nacionalnu istoriju.

Prva sintagma se može objasniti drugom. Republika Srpska je, u stvari, model za formiranje etnički čiste „srpske porodice“ koja će, budući osnovna „ćelija“ društva, daljom proliferacijom i stvaranjem novih „ćelija“ dovesti do savršeno homogene i zdrave Srbije, sposobne da poraze iz prošlosti pretvori u pobede, a sramotu u nacionalni ponos.

Nedostajao je još samo jedan element da ova hipoteza postane konačna formula za realizaciju nacionalnog projekta prvog reda i on je pronađen u svetosavlju, specifičnom srpskom kanonu ortodoksnog hrišćanstva. Tako su datumi zamonašenja Rastka Nemanjića i osnivanja Republike Srpske postali granične tačke ideološkog okvira srpskih neonacista, a „srpska porodica“ njegov ugaoni kamen.

***

Sveti Sava je centralna ličnost istoimene tradicije, a prelomni trenutak u njegovom životu, neki čak smatraju u istoriji Srbije, predstavlja bekstvo iz porodice u manastir.

Uprkos neizmernoj želji velikog srpskog župana Stefana Nemanje i njegove supruge Ane, ćerke grčkog cara Romana, da na svet donesu još jedno muško čedo, Ana nije mogla da ostane u blagoslovenom stanju pa su se, kao pobožni ljudi, prigodnim molitvama obratili Gospodu, kome su se, kako svedoči Teodosije u svom Žitiju svetog Save, zakleli da će se posle začeća deteta „odlučiti od prirodne zakonite ljubavi i postelje“ i da će se „svako za sebe u čistoti tela sve do kraja života sačuvati“.

Bog je uslišio njihove molitve i “kada se približiše dani,” Ana rodi muško čedo. Posle malo vremena porodiše ga vodom i duhom i dadoše mu ime Rastko, koji “u Gospodu veoma dobro Bogu uzraste”. Roditelji su prema njemu osećali “natprirodnu, bezmernu ljubav” i “uvek na njega gledahu”, “a kada je dete ojačalo, dadoše ga da se uči svetim knjigama”. Dete je bilo “blagoobrazno i veselo dušom, i napredovaše u učenju, i izazivaše divljenje svojim razumom”, zbog čega su svi govorili: “Ovo će biti neko novo znamenje!”

Kada je imao 15 godina, od oca je na upravu dobio jedan deo Humske oblasti (današnja Hercegovina). Prema Teodosiju, to je učinjeno “kako bi (Rastko) odlazio od oca i matere na zabavu s velmožama, i da se s blagorodnim mladićima veseli.”

Međutim, okusivši od svetih knjiga, mladić ih je sve češće čitao i “iz njih početak premudrosti – božji strah crpljaše.” Rasuđivao je da su “carstvo i bogatstvo, slava i sjaj, i svaka sreća puni meteža i nestalni”, a vidljivu lepotu i obilje ovoga sveta, Rastko je smatrao za “senku.” Verovao je da je “mnogo jelo i veselje i sve što je ljudsko na zemlji sujetno i nestvarno.” Zato se “dohvatio desnoga puta.” Počeo je da proučava knjige, predavao se postu, izbegavao je sujetno praznoslovlje i neumestan smeh, a iznad svega je mrzeo sramotne i štetne pesme mladićkih požuda, koje, kako je mislio, slabe dušu. Ukratko, iako nije poticao iz etnički čiste “srpske porodice”, budući svetitelj je bio “dobar, krotak, svima ljubazan, ništeljubiv kao malo ko drugi”, tako da su i njegovi roditelji zazirali i stideli se, jer takvu brižljivost i zakon vrline u tom uzrastu nikada pre nisu upoznali, zbog čega su smatrali “kao da od njih nije rođen, već da je zaista od Boga dan.”

Nije, dakle, bilo ništa logičnije nego da Rastko završi u manastiru. Izneverivši roditeljsku ljubav u ime ljubavi prema Hristu i posluživši se prevarom, što nikada pre toga nije učinio, on je uz nesebičnu pomoć jednog ruskog monaha napustio porodično ognjište i kao sedamnaestogodišnjak se obreo na Svetoj gori. Uzalud je Stefan poslao vojvode u poteru i uzalud su vojvode očekivale da će Rastko ispuniti reč koju im je dao kada su ga pronašli na Atosu, da će sutradan sa njima poći nazad u Rašku svojim ožalošćenim roditeljima. Iste noći, takođe na prevaru, Rastko je zamonašen, a tim činom prestalo je da važi obećanje dato Stefanovim vojvodama. On će te noći u manastiru svetog Pantelejmona postati monah Sava i započeti svoj novi život kojim je postavio temelje jednoj novoj filozofiji života[1] , kasnije krštenoj kao svetosavlje.

Ovaj događaj se vezuje za 1191, a 800 godina kasnije, 1991, Slobodan Milošević, sin Svetozara Miloševića, đakona SPC, već tada poznat po svojoj političkoj paranoji, široko će razviti ratni barjak i sa porukom srpskom narodu da “niko ne sme da vas bije”, koja mu je donela gotovo apsolutnu podršku, poći će u susret tradiciji i arhaičnom projektu “Velike Srbije”.

***

Pet godina posle Rastkovog zamonašenja, veliki župan Stefan Nemanja, onaj isti vladar koji je zbog srpskih nacionalnih interesa svojevremeno gologlav i bosonog i sa užetom oko vrata kleknuo pred vizantijskog cara Manojla Komnina, odreći će se prestola i 1196. postati monah Simeon, a njegova supruga Ana, od koje se prethodno rastao, monahinja Anastasija. Simeon će najpre biti u Studenici, a potom će se pridružiti sinu na Svetoj gori. Oni će zajedno obnoviti zapušteni manastir Hilandar, a od vizantijskog cara Aleksija Anđela, izmoliće njegovu nezavisnost od Vatopeda. Simeon će ubrzo umreti, a Sava će se 1219. izboriti za autokefalnost srpske crkve.

Posle četiri duge godine sejanja zla na prostoru nekadašnje Jugoslavije, diktator i njegova supruga, oboje sa gorko simboličnim imenima, privremeno će biti zaustavljeni u svojoj autističnoj zabavi sukobljavanja sa celim svetom. Milošević će konačno biti primoran da opere krvave ruke, uzme naliv-pero i u vojnoj bazi Right-Paterson nedaleko od Dejtona parafira ono što će 14. decembra 1995. potvrditi u Parizu. Dugim ćiriličnim potpisom srpski neonacisti dobiće još jednu svetu zemlju svog hodočašća, dok se zastrašujuća ironija postarala da građani Bosne i Hercegovine tom škrabotinom dobiju slobodu. Ono što mnogi nisu, i verovatno nikada neće dobiti, jeste mir, pravilnije rečeno smiraj, jer ono što su lično doživeli i što su doživele njihove porodice Evropa nije videla još od Hitlera, o kome je spiritus movens srpskih neonacista, vladika Nikolaj Velimirović, da budemo politički korektni, imao u najmanju ruku kontroverzno mišljenje. Ne znamo i nikada nećemo saznati, šta je Miloševićev potpis značio i sa kakvim ga je emocijama dočekao, recimo, otac Gavrilo, iguman manastira Svetih Arhangela na zapadnom obodu srpske Svete gore, Fruške, ali ono što znamo jeste da je kao svetosavski pastir blagoslovio svoju paravojnu Srpčad, svoje duhovne škorpione, koji su potom, iz porte njegovog manastira, sa mirom u duši i vatrom u srcu, pojurili u zverska mahnitanja po Bosni, da bi u okolini Trnova, sa udaljenosti od svega nekoliko metara, ispaljivali olovne kuršume u prsa maloletnih Bošnjaka.

Ne znamo i nikada nećemo saznati, šta je Miloševićev potpis značio i sa kakvim ga je emocijama dočekao Ratko Mladić, srpski sin iz Hercegovine Rastka Nemanjića, koji je sa mirom u duši i vatrom u srcu, navodno braneći svoj svetosavski narod od novog stradanja, naredio i učestvovao u srebreničkom masakru.

Ne znamo, takođe, i nikada nećemo saznati, šta je diktatorov ćirilični potpis značio za episkopa zvorničko-tuzlanskog Vasilija Kačavendu, kontroverznog biznismena koji, za razliku od svog duhovnog pretka, u svetim knjigama nikada nije pronašao ni mudrost ni “božji strah”, niti je ikada rasuđivao da su “carstvo i bogatstvo, slava i sjaj, i svaka sreća puni meteža i nestalni”, niti je vidljivu lepotu i obilje ovoga sveta smatrao za “senku.” Nikada ovaj bivši saradnik[2] Udbe nije verovao da je “mnogo jelo i veselje i sve što je ljudsko na zemlji sujetno i nestvarno.” Monah Sava je na ruševinama starog podigao novi Hilandar, Vasilije Kačavenda je na ratnim razvalinama 12 bošnjačkih kuća u centru Bijeljine izgradio svoju po raskoši i sjaju nadaleko poznatu rezidenciju, pravoslavno uporište razvrata, mesto gde će se sa “velmožama i blagorodnim mladićima veseliti”, dodatno urušavajući tradiciju mantije koju nosi. Za ovog, nažalost, uglednog svetosavskog pastira i člana Svetog arhijerejskog sinoda SPC iz Republike Srpske, kome, bez sumnje, ništa ljudsko nije strano, Niče bi rekao da bi dubinu njegove skromnosti bilo teško izmeriti, a o episkopovim duhovnim visinama ponešto je rekao i Bojan Jovanović, nekadašnji đakon u vladičanskom dvoru.

Ono što, međutim, pouzdano znamo, jeste da je ćiriličnim potpisom na Dejtonskom sporazumu okončan rat u Bosni i da je njime stvorena Republika Srpska, bezmalo etnički čista teritorija na koju su toliko ponosni srpski neonacisti, a u koju su deo sebe, i svako na svoj način, uneli i otac Gavrilo i njegova duhovna čeda, i Ratko i Radovan, i njihov brat Vasilije Kačavenda i mnogi drugi pažljivo odabrani egzekutori i sponzori Miloševićeve zločinačke politike sa obe strane Drine.

***

Kao što smo videli, u osnovi svetosavlja je dezintegracija porodice velikog župana Stefana Nemanje. Do nje je došlo slobodnom voljom pojedinca, a motivisana je duhovnim uzrastanjem ili oboženjem, kako bi rekao[3] Vladeta Jerotić. Dakle, kako bi, po mišljenju srpskih neonacista, trebalo da izgleda „srpska porodica“? Dabome, etnički čista, skoro kao Republika Srpska, veoma brojna, sa mnogo dece koja će biti vaspitana u duhu svetosavlja. Šta je krajnji cilj kreatora ove nove vrednosti? Kako sami kažu, povećanje nataliteta i podizanje morala u srpskom društvu.

Put ka Hristu u slučaju svetog Save vodio je iz porodičnog doma u svetogorski manastir. To su, razume se, mesta gde se vežba duhovnost i jača moral, ali se ne može podizati natalitet, osim, naravno, ako srpski neonacisti ne misle drugačije. Nešto liberalnija interpretacija definicije nove „srpske porodice“ ne podrazumeva njenu dezintegraciju, ali podrazumeva odgoj dece u hrišćanskom, svetosavskom duhu.

Za razliku od Starog, Novi zavet se temelji na dve božje zapovesti, koje bi, prema tome, morale biti osnovne vrednosti na kojima bi se na osnovu „novog društvenog dogovora“ vaspitavale buduće generacije Srba:

Ljubi Gospoda Boga svoga svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim i svom snagom svojom. Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe

Dakle, Savin lični primer, koji obrazovani srpski neonacisti ističu kao pozitivan u odnosu na Dositejev, po svoj prilici nije zgodan za njihov projekat moralnog uzdizanja, ozdravljenja i prosvećenja srpskog naroda, ali ni jedini preostali, koji se vezuje za odgoj u hrišćanskom duhu unutar porodice, nije apsolutno prihvatljiv. Ljubav prema bogu može da „prođe“, ljubav prema bližnjem… ne sasvim. Jer, kako će duhovni, u isto vreme i biološki roditelji iz nove „srpske porodice“, objasniti svom potomstvu da su njihovi „bližnji“ i osobe drugih nacionalnih, verskih pa i seksualnih opredeljenja, te da, u skladu sa zapovešću božjom, i njih treba da vole koliko i sebe, a ne da preko njihovih leđa lome bejzbol palice, kao što su, uz blagoslov mitropolita Amfilohija Radovića, oni sami mnogo puta činili.

Sa druge strane, nije li nametanje vere, makar i u uskom porodičnom krugu, direktno narušavanje načela slobodne volje na kome se i zasniva njeno ispovedanje?

***

Na kraju, pogledajmo iz perspektive savremene istorije, sa kakvim moralnim prtljagom srpski neonacisti nameravaju u budućnost. Pored pitomog, krotkog i bogobojažljivog mladića i monaha iz Teodosijevog žitija, u teškom i sumnjivom koferu srpskih neonacista, sa kojim, valjda, nameravaju da idu u budućnost, mnogo, suviše mnogo je nacionalnih heroja i škorpiona.

Hoće li potomstvo nove „srpske porodice“ biti vaspitavano na „patriotizmu“ Slobodana Miloševića? Hoće li se iz „života i priključenija“ širom planete zloglasnog Ratka Mladića učiti moralnim vrednostima? Nema sumnje da hoće. Jer, upravo je njihovim zaslugama stvorena idealna srpska zemlja.

Hoće li se potomstvo nove „srpske porodice“ moralno i duhovno uzdizati na „lestvicama“ oca Gavrila i episkopa Vasilija“? Sasvim sigurno. Oni su crkveni oci, pravoslavni pastiri srpske crkve, a srpsku crkvu je osnovao sveti Sava, a sveti Sava je rodonačelnik tradicije koju za svoje potrebe bez trunke stida baštine samoproklamovani terapeuti i iscelitelji posrnulog srpstva.

I tu se krug „novog života“ zatvara, krug koji bismo sa mirom u duši i prazninom u srcu mogli krstiti „novom omčom“ oko vrata Srbije. Zahvalnost za to dugujemo duhovnim roditeljima „nove srpske porodice“ i njihovom paničnom strahu od predizbornog pada nataliteta, zbog čega su odavno na bilbordima i ulicama gradova širom zemlje. Pitanje je samo ko finansira toliko dugu i tako agresivnu kampanju? Građanin Kačavenda Vasilije? Možda neki drugi „tajkun“ iz Sinoda SPC? Uostalom, to nije informacija od javnog značaja, jer i porodice i SPC, za razliku od političkih partija, imaju pravo na „privatnost“ i nikome javno ne moraju da polažu račune. Verovatno su, zaštićeni istim građanskim pravom i pravoslavnom skromnošću, prećutali koliko su inkubatora poklonili porodilištima u Srbiji. Ono što su takođe hteli da prećute ali nisu uspeli, jer su televizijske kamere zabeležile, a cela Srbija videla ili mogla da vidi, jeste napad na pokretni mamograf, jedan jedini u državi, koga su u ime ideala zdrave srpske porodice demolirali dok su na ulicama glavnog grada demonstrirali „ljubav prema bližnjima“.

Peščanik.net, 16.09.2011.

———–    

  1. Justin Popović, Svetosavlje kao filozofija života, manastir Ćelije, Valjevo, 1993.
  2.  Božo Vukušić, autor knjige Čuvari Jugoslavije, vladiku Vasilija navodi kao saradnika Udbe.
  3.  Vladeta Jerotić, Individuacija i (ili) oboženje, Ars Libri, Beograd, 1998.