Predrag Lucić, foto: Ladislav Tomičić
Ja bih volio da mi sada u jednom razgovoru malo ispretresemo drugaricu Antigonu – tako je počeo čas. I odmah pridobio pažnju prvaka. Potom ih je zamolio da kažu jednu riječ na koju ih Antigona asocira, i prva koja se čula bila je krivica.
To je rizik tzv. dijaloške metode. Đaci ne pogađaju iz prve šta vam u pripremama piše. Ali Predrag pripreme, one formalne, uglavnom ni za šta nije imao. Najčešće debeli svežanj papira, za svaki slučaj, jer sve važno imao je uvijek u glavi.
‘Znate kad se ‘Edip’ prvi put prikazivao u Africi… Jedno evropsko kazalište išlo je tamo s ‘Edipom’ i tamošnje stanovništvo je umiralo od smijeha. Njima naprosto nije u njihovom kodu bilo ništa strašno u tome što je Edip napravio: dva sitna grijeha, onako usput… To se u prirodi događa svaki dan, pa prema tome da ne budemo opterećeni našim poimanjem.’
Da, riječ je o krivici, ali ne nasljednoj, ili sudbinskoj, nego o političkoj, izmišljenoj. Antigona je kriva zato jer se pobunila protiv zakona koji to nije.
‘To je samo Kreontova samovolja, discipliniranje pokojnika i preživjelih’, nastavio je Predrag, uvodeći potom u analizu ‘Povijest političkog kazališta’ Siegfrieda Melchingera. Đaci su kao čarolijom prebačeni u Periklovu Atenu, da bi nakon nekoliko minuta razumjeli šta je Sofokle Antigonom htio poručiti svom prijatelju na vlasti. I shvatili, također, kakav može biti odnos vlasti i kritičke umjetnosti.
Jedna učenica, nadahnuta možda nekim prethodnim predavanjem o feminizmu, vidjela je u Antigoni pobunjenu ženu. Predrag je pažljivo zaobišao i tu slijepu ulicu:
‘Je li ona – uz puno poštovanje za ženski rod – je l’ ona radi samo stvari za ženski rod ili radi za cijelu zajednicu, cijelu Tebu?’
‘Celu Tebu’, priznala je učenica.
‘I to je zapravo ono što se ne usuđuje napraviti niti jedan muškarac tamo’, nadovezao se Predrag, a onda izvukao još jednu čaroliju iz rukava:
‘Koliko je sati? Dvadeset do jedan. Za dvadeset minuta će se nešto dogoditi, ali prije toga idemo u ‘Anti-Antigonu’. Idemo u priču o tome kako se Antigona može zloupotrebiti.’
Potom je izvadio kopiju stranice iz Večernjeg lista, kolumnu Josipa Pavičića:
‘Naslov je genijalan: ‘Žele li partizani u grob s ustašama?’ Priča je o sahranjivanju, priča je o svehrvatskom grobu za koji ste možda i čuli… Mi imamo jedan veoma jak nekrofilni pokret. U 90-im ga je predvodio Franjo Tuđman sa onom idejom da se kosti svih smiksaju na spomen-području Jasenovac: i ustaša i žrtava Jasenovca, koga god, važno da je u vezi sa zemljom Hrvatskom bilo…’
Čuli ste da će se za dvadeset minuta nešto desiti, ali nemate vremena nagađati šta, jer vas već zavodi ovaj neočekivani skok s Perikla na Tuđmana, s ustaša i partizana na Eteokla i Polinika. Predrag se vraća Antigoni:
‘Pravi tragički junak radi samo ono što misli da je njegova ljudska dužnost. Ne paradira principima, ne postavlja se kao moralni uzor… U trenutku kada je tvoj brat, bez obzira na to što je bio na agresorskoj strani – iako je veliko pitanje ko je tu agresor a ko nije, to je slična sorta… Antigona radi jedino što je normalno. Kako god da pogledaš, taj čin je nenormalan samo iz ugla diktatora i iz ugla slijepe poslušnosti diktaturi.’
Ovo vrijedi zapamtiti: tragički junak radi samo ono što misli da je njegova ljudska dužnost. Biti Antigona je normalno. Jedino normalno, kaže Predrag. I nastavlja:
‘Ali nisu to radili samo antički divljaci. Recimo, evo, Francuzi: oni nisu svog najvećeg komediografa htjeli ukopati na groblju, već kao psa pored tarabe. Molière je jedva ušao u francusku zemlju. Tako da ima nešto, nešto što se proteže u povijesti čovječanstva: taj jedan morbidan odnos prema ljudima, morbidan i kroz njihovo kažnjavanje post mortem i kroz njihovo slavljenje isto tako, ideja Svehrvatskog groba, ideja rehabilitacije mrtvih…’
A zašto?
‘Zato što se 1945. Antigona propustila javiti, da tog Polinika – bez obzira na to kakav je bio u ratu – sestrinski ožali, mimo volje Kreontove, u to vrijeme centralnog Kreonta, ta priča pokreće se kad? Devedesetih.’
Još uvijek nismo u našem vremenu, ali jasno je svima kuda smo iz Tebe krenuli. Predrag uvodi u priču Paulin Dvor.
‘To je jedno slavonsko selo gdje su mještani, lokalni Srbi, smaknuti, da bi se nekoliko godina poslije – uz veliki misaoni i organizacijski napor hrvatskog obavještajnog vrha, na čijem je čelu tada Miroslav Tuđman – da bi se organizirala operacija sklanjanja posmrtnih ostataka. Radi se o zločinu sa dopuštenjem države i radi se o žrtvama posthumno poniženim, opet sa dopuštenjem države. Je l’ bi se Antigona neka mogla oko toga napraviti? Koja bi nam bila mnogo bliža nego ova Antigona koja sve krca u Svehrvatski grob. Bi, ne bi?’
‘Bi’, čuje se iz klupa.
‘Znači: Antigona je moguća, samo se nije javila. Ili možda je? Možda je to bila Brankica Stanković, koja se u slučaju Paulin Dvora zvala Drago Hedl, novinar Ferala, koji je tu priču otkrio… Dakle, Antigona bi ipak bila moguća danas?’
Pitanje je retoričko, ali ga Predrag ponavlja, siguran da odgovor đaka ne može više biti pogrešan.
‘Bi’, odgovara jedan gimnazijalac, ‘ali u vreme kad je nastao zločin. Da se pobuniš protiv sistema koji je napravio taj slučaj. A ne posle dve godine da se pobuniš protiv nekoga ko je već prošao i ko ti ne može ništa.’
Predrag provjerava koliko je sati, još nije jedan… Vadi kopiran tekst iz Politike, star dva dana, naslov ‘Skeniranjem traže Dražine posmrtne ostatke na Adi Ciganliji’, i čita:
‘Doktor Slobodan Marković (član Komisije za utvrđivanje činjenica o pogubljenju i grobnom mestu generala Dragoljuba Mihailovića, op. P. L.) ističe da će rad komisije biti nastavljen dok se ne pronađu posmrtni ostaci Mihailovića ili dok se ne provere svi raspoloživi podaci. On kaže da namera komisije nije da pravi reviziju Drugog svetskog rata i poziva još jednom sve koji imaju saznanja koja bi mogla pomoći da se jave komisiji. ‘Možda ima onih koji misle da će ćutanjem sprečiti stvaranje mita o Mihailoviću. Biće upravo suprotno: ako se ne pronađu posmrtni ostaci, ojačaće kult komandanta JVuO – Jugoslovenske vojske u otadžbini. Naša želja je samo da se posmrtni ostaci predaju porodici i da se obavi dostojna sahrana generala Mihailovića’, kaže Marković.’
Neka su đačka lica zbunjena. Kako su od Tebe stigli do Ade Ciganlije?
‘A danas čitam u novinama, u Večernjim novostima, da će se upravo sada, u jedan čas, u Republičkom tužilaštvu… ‘Danas u trinaest časova biće održana konferencija za novinare na kojoj će komisija javnosti predstaviti rezultate istraživanja do kojih je došla analizom iskaza svedoka i prikupljenih podataka o pogubljenju i grobnom mestu Mihailovića.’ Šta imamo u ovoj priči? Antigonu nemamo, je l’ tako? Nemamo ni zadovoljavajuće svjedoke. Nemamo ništa osim želje da se napravi šta? Nije Svehrvatski grob, nego…’
‘Svesrpski’, uz glasan smijeh stiže odgovor.
Ali Predrag još nije zadovoljan. Iako bi se čas mogao završiti i ovdje. Antigona je iz lektire ušla u stvarnost.
‘Istovremeno, imamo li u vrijeme kad se radne akcije prave po Adi Ciganliji, svi sa ašovima idu, imamo li neku priču koja se dogodila u Srbiji, a koja bi mogla biti priča za Antigonu? Kao što imamo tamo onaj Paulin Dvor…’
‘Možda grobnica sa Albancima.’
‘Tako je. Hladnjače, još štošta… sve ono za što znamo. I zato se ja ispričavam što sam zloupotrebio ovo predavanje o Antigoni – na isti način na koji sam zloupotrebio priču o Romeu i Juliji da uvaljujem svoje svinjarije unutra, da kvarim mlade… – ja se sad vama izvinjavam zato što sam iskoristio Sofoklovu priču samo da vam kažem ono jedino bitno danas: Antigona mora postojati kada postoji zločin. Ako je nema, onda nismo čak ni na nivou one antičke demokracije. Onaj Melchinger uporno upozorava: nemojte idealizirati, ne mislite da je ona bila bogzna šta, jer nije. Bila je robovlasnički sistem, ljudske slobode su bile reducirane, ali je ipak postojao način da se progovori o tome i neki su progovarali po cijenu izgona, po cijenu koječega. Jedino bitno iz ove današnje priče je to da Antigona mora postojati kada postoji zločin. Sve ostalo je Večernji list, Večernje novosti, Politika, sve ostalo je prodaja magle. Hvala vam lijepo.’
Aplauz. Dug. Iskren. I lica, opčinjena trenutkom. Bilo je to i predavanje, i drama, i performans, i esej uživo, i školski čas, kakav je, nažalost, u najvećem broju škola danas ovdje nezamisliv. A jedini kakav ima smisla držati, ako se ne želi prodavati magla.
Predrag nije bio nastavnik, ali je časove u Užičkoj gimnaziji tokom književnog festivala Na pola puta držao kao da se rodio za taj poziv. I sve drugo čega se prihvatao radio je lako i prirodno, radosno i iskreno, s uživanjem i strašću, punih pluća i blistavih očiju, čijem se sjaju nije moglo ne vjerovati.
Novosti, 20.01.2018.
Peščanik.net, 23.01.2018.
Srodni linkovi:
Viktor Ivančić – Sućut i druge lakrdije
Saša Ilić – Čas anatomije Predraga Lucića
Novosti – Oproštaj od Predraga
Nikola Bajto – Predrag Lucić (1964 – 2018)