- Peščanik - https://pescanik.net -

Od vrata do vrata

Morao si biti slijep, nijem, gluh i komatozan da bi izbjegao američku kulturu u Sarajevu mog djetinjstva. U vrijeme svoje mature, 1983, bio sam uvjeren da je Robert Altman genije, iako mi je najbolji film svih vremena bio Apokalipsa danas. Obožavao sam Talking Heads i Television, a njujorški klub CBGB bio mi je ono što je Vatikan odanom katoliku. Fantazirao sam kako vodim grupu za čiji će prvi album omot dizajnirati Andy Warhol. Često sam imitirao dikciju Hodena Caulfilda (u prijevodu), a jednom sam izmanipulisao svog nevinog oca da mi za sedamnaesti rođendan kupi knjigu zloglasnog Charlesa Bukowskog. Ne sjećam se naslova, ali na omotu je bio krastavac.

U doba diplomiranja, 1990, mogao sam izvoditi kompletne odlomke iz Hawksovog filma His Girl Friday zajedno sa svojom sestrom, koja je napamet znala sve pjesme iz mjuzikla Gigi Vincenta Minellija. Ljutio sam se na svijet koji nije mogao prepoznati genijalnost Briana De Palme. Mogao sam recitovati bijesne proglase Public Enemyja i do ušiju sam bio u njujorškoj noise sceni, a naročito Sonic Youth i Swans. Pobožno sam čitao antologije američke kratke priče koje su nam bile dostupne u Sarajevu. Znao sam provoditi noći u pjanskom koksu o briljantnosti Raymonda Carvera. Napisao sam esej o Bretu Eastonu Ellisu i korporativnom kapitalizmu i bio sam čvrsto uvjeren da živimo u dobu označenom književnošću iscrpljenosti, iako nisam bio pročitao esej Johna Bartha koji je o tome govorio.

Otud sam mislio da sam bio spreman, nakon što sam stigao u Ameriku u zimu 1992, da se suočim sa američkom kulturom. Po Americi sam putovao u aranžmanu US Information Agency, razmećući se svojim znanjem o američkoj kulturi pred unezvijerenim profesorima, piscima i filmskim radenicima, od kojih mnogi nisu imali pojma gdje je Sarajevo. Kad sam završio u Chicagu, na kraju svog puta, rat u Bosni na svom početku, moj medeni mjesec sa američkom kulturom se završio, budući da sam morao naći posao.

Ništa u mom iskustvu vezanom za američku kulturu nije mi pokazalo kako da se zaposlim u Americi. Ni De Palmino djelo niti književnost iscrpljenosti nisu sadržavali nikakva uputstva kako da čovjek nađe posao. Pred očima upravnika restorana i ljudi u agencijama koje su najamljivale izbacivače i kelnere slikao sam bogati kosmos svog prethodnog života, u čijem je centru bilo duboko poznavanje svega američkog. Mislio sam da ako mogu da deveram sa, recimo, Bretom Eastonom Ellisom i korporativnim kapitalizmom, sigurno mogu izdeverati sa čikaškim pjancima. Trebalo mi je nekoliko nedjelja da shvatim da a) blebetenje o američkoj kulturi ne pomaže pri dobijanju posla i b) kad ti kažu „Nazvaćemo te!”, to zaista ne misle.

Na kraju sam našao posao kao canvasser – onaj koji ide od vrata do vrata i skuplja dobrovoljne priloge – za Greenpeace. Za Greenpeace sam znao, ali za canvassing nisam, pošto ništa slično nije postojalo u bivšoj Jugoslaviji.

Strah me je bilo da kucam na vrata i tražim novac od ljudi. Zamišljao sam poštene Amerikance kako baseball palicama zamahuju na moja koljena, izražavajući svoje nezadovoljstvo zbog uznemiravanja od strane nekog stranca. Preživio sam prvi dan, ali sam jedva hodao i bio sam kvalifikovan da napišem udžbenik o književnosti iscrpljenosti. Gdje ste bili, De Palma i Warhole, kad ste mi bili najpotrebniji?

Ipak sam se sutradan vratio na posao i radio za Greenpeace dvije i kusur godine. Prošao sam svim predgrađima Chicaga, kontajući Ameriku dok sam kucao na njena vrata. Naučio sam da procijenim godišnji prihod domaćinstva na osnovu izgleda travnjaka, magazina u poštanskom sandučetu i kola ispred kuće. Uspijevao sam da izduram pitanja o Bosni, Jugoslaviji i njihovoj nepostojećoj vezi sa nepostojećom Čehoslovačkom, da se smiješim kroz predavanja o duhovnosti Zvjezdanih staza, da smireno potvrdim da smo imali televiziju u Bosni i da sam u svom kratkom životu mnogi put pojeo pizzu.

Pričao sam sa kršćanskim fundamentalistom u Wheatonu, koji je govorio „Amen” dok sam ja pričao, da bi mi na kraju priznao da mu je kćerka pobjegla od kuće i priključila se nekoj „čudnoj” kalifornijskoj sekti. Osmjehivao sam se mladiću u La Grangeu koji me je preklinjao da razumijem da je kokuz, pošto je upravo kupio Porschea. U Blue Islandu pio sam limunadu u kući katoličkog svećenika baršunastog glasa, u prisustvu njegovog prelijepog ljubavnika, koji se, pripit, dosađivao. U Glencoeu sam se sklonio kod ljudi koji su imali predivnu grafiku Alfonsa Muche na zidu, nakon što mi je njihov komšija pokazao pištolj i svoju spremnost da ga upotrijebi. U jednom od dalekih zapadnih predgrađa, sa krdom proćelavih motorista visećih kulja, raspravljao sam o zakonima koji nameću nošenje kacige. Neki od njih su bili vijetnamski veterani, uvjereni da su se u Vijetnamu borili za svoje pravo da prospu mozak na autoputevima Amerike. Svjedočio sam kako su policajci u bijelim predgrađima, uvijek spremni da spaze prisustvo nebijelaca u svom mirnom kutku, presretali i maltretirali moje afro-američke kolege.

Nakon izvjesnog vremena, američka kultura je poprimila drugačija značenja. Počeo sam shvatati smisao pjesama Talking Headsa i Sonic Youtha. Prikazala mi se šlampava pretencioznost Altmanovih filmova i hladna ispraznost De Palminog djela. Razbistrio mi se bijes Public Enemyja, kao i zastrašujuća veličina američkog poraza u Vijetnamu. Na nečijoj verandi, u mjestu zvanom Elk Grove Village, vidio sam kako se jede Campbell supa iz limenke, i čuvena Warholova grafika je poprimila drugačiji oblik. Provirio sam u mučne živote ljudi iz Carverovih priča. Učinilo mi se da razumijem kako se književnost iscrpila.

Krajem moje karijere u Greenpeaceu, jedna žena mi je u Schaumburgu otvorila vrata sa osmijehom punim dobrodošlice, koji se onda pretvorio u sumnjičavo mrštenje. „Mislila sam da ste neko drugi,” rekla mi je. „Ja i jesam neko drugi”, odgovorio sam. I bio sam.

Objavljeno, u nešto izmijenjenoj formi, pod naslovom Door to Door, u časopisu New Yorker, 08.10.2001

BH Dani, 12.10.2001.

Peščanik.net, 29.04.2009.