- Peščanik - https://pescanik.net -

Odbjegli

Foto: Justin Tallis/AFP/Getty Images

Prošlo je godinu dana otkad je Velika Britanija napustila EU, i više od mjesec dana otkad su, na Badnjak, zaključeni uvjeti njenog povlačenja. Kako objasniti odlazak Britanije iz Unije pola stoljeća nakon pridruženja, i što nam to govori o budućnosti same Europe? Odgovor na oba ova pitanja zahtijeva pogled u dublju prošlost od samog referenduma za brexit i perioda koji je uslijedio. Godine 1950., uvjereno u superiornost vlastite ekonomije i snagu svojih veza s SAD, Ujedinjeno je Kraljevstvo pokazalo malo interesa za Schumanov plan, i tek nešto više za pripreme budućeg Ugovora iz Rima na konferenciji u Messini pet godina kasnije. Budućnost svijeta, vjerovalo se u Britaniji, biti će anglo-američka hegemonija. Stav je promijenjen tek nakon što ju je Amerika napustila tokom Sueske krize, što je bio veliki šok, i nakon što je 1959. ponovno izabrana konzervativna vlada predvođena Haroldom Macmillanom. Do 1960. zaostajanje britanske ekonomije za ekonomijama 6 zemalja koje su stvorile Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ) bilo je očigledno i, uz snažan nagovor iz Washingtona od strane Kennedyjeve administracije, koja je Britaniju vidjela kao koristan most prema Zajednici, Macmillan je 1962. predao zahtjev za članstvo. U siječnju 1963. de Gaulle, objasnivši da bi Britanija bila trojanski konj putem kojeg bi Amerika dominirala Europom, stavio je veto na britansku aplikaciju.

Iduće je godine na vlast u Londonu došla Laburistička stranka. Prije smrti, Hugh Gaitskell svoje je kolege ujedinio u snažnoj opoziciji spram britanskog ulaska u EEZ, s argumentom da bi to bio kraj tisućljetne neovisnosti nacije. Njegov nasljednik, Harold Wilson, nije se mogao tek tako odreći te pozicije, no do 1967. britansko je ekonomsko nazadovanje bilo toliko naglašeno da je Wilson mogao obnoviti prijavu uz svestranačku potporu – u Zastupničkom domu za prijedlog je glasalo 487 zastupnika, naspram 26 protiv, jasan znak proeuropskog entuzijazma. I opet ništa: de Gaulle je ponovno izdao svoju fin de non recevoir. U ljeto 1969. de Gaullea je naslijedio njegov premijer, Georges Pompidou, koji nije sudjelovao u Pokretu otpora a svoju je poslijeratnu karijeru napravio kod Rotschilda, prije nego se počeo uspinjati po stepenicama de Gaulleove administracije. Godinu kasnije Wilsona je zamijenio Edward Heath, na čelu konzervativne vlade u vrijeme dekolonizacije. Za razliku od svih drugih premijera poslijeratne ere, Heath je bio mnogo više orijentiran prema Europi, gdje se borio tokom Drugog svjetskog rata, nego prema Americi. S druge strane, nije mu trebalo dugo da se sprijatelji s Pompidouom. Pompidou, pak, nije dijelio de Gaulleovo nepovjerenje spram Sjedinjenim Američkim Državama, koje je i službeno posjetio 1970.

Čim je stigao u Downing Street, Heath je počeo gurati britansku aplikaciju za ulazak u EEZ i trebalo mu je 18 mjeseci da ispregovara uvjete koji su i njemu i Pompidou bili prihvatljivi, period toliko dug vjerojatno i zato što se trebalo pričekati da Irska i Danska učine isto (Norveška se povukla). Brojevi su u Zastupničkom domu bili nepovoljni. Torijevci su imali 330 zastupnika, laburisti 288, liberali 6 i 6 ostalih. Ali iako je barem 40 konzervativaca bilo protiv priključivanja EEZ, 69 je laburista, predvođenih Royem Jenkinsom, bilo za. Nije, dakle, bilo pravog rizika da bi vlada mogla izgubiti po ovom pitanju. Kada je došlo do odlučujućeg trećeg čitanja Prijedloga akta o priključenju Europskoj zajednici (European Communities Bill) u srpnju 1972., izglasan je s 301 naspram 284 glasa. Britanija je napokon stigla u Europu. Ali postojala je velika kvaka. Dok je još bio u opoziciji, Heath je obećao da zemlju neće odvesti u EEZ bez „svesrdnog pristanka“ parlamenta i naroda Britanije. Pitanje tog pristanka nikad nije postavljeno. Heath je glatko odbio bilo kakvu mogućnost referenduma kojim bi se provjerilo stajalište javnosti, iako je bilo malo šanse da bi na tom referendumu izgubio. Još važnije, vlada je sistematično izbjegavala činjenicu da su uvjeti ulaska u Zajednicu značili uspostavljanje nadmoći europskih zakona nad britanskima – da su značili, ukratko, derogaciju nacionalnog suvereniteta. Niti jedan ministar nije otvoreno priznao što su dokumenti koje su sprovodili u zakone značili za ustavnost. Heath je Europu vidio kao nadomjestak za carstvo, i to je bilo dovoljno; isto su mislili i njegovi kolege. Kao što je to rekao novinar Hugo Young: „duboko, egzistencijalno značenje njenog ulaska u ‘Europu’ za Britaniju, nije se uzelo u obzir“. Nije se ozbiljno razmislilo o implikacijama priključenja. Po Youngovom mišljenju „ministri nisu lagali, ali izbjegavali su reći cijelu istinu“, ostavivši nadolazeće konzervativce s osjećajem da je „britansko priključenje Zajednici u startu odobreno na temelju neiskrenih, čak prijevarnih navoda“. Da bi zemlju uvela u Zajedničko tržište, vlada se odlučila za prikrivanje radije nego za otvorenost.

Sa svoje je opozicijske klupe Wilson morao osuditi sporazum, dok se istovremeno pobrinuo da Jenkins i ostali ne trpe nikakve posljedice zbog toga što su za sporazum glasali. Ponovno na vlasti 1974., laburisti su tek formalno izmijenili uvjete koje je Heath dogovorio s Pompidouom, te upriličili referendum za uvođenje tih promjena. Wilson je svojim ministrima dopustio da se u toj kampanji opredijele kako im odgovara, te su tako Tony Benn iz Laburističke stranke i Enoch Powell iz opozicije – tada je već napustio torijevce i pridružio se ulsterskim unionistima – vodili kampanje ‘protiv’. U lipnju 1975., uz 64 postotni odaziv glasača, dvije trećine onih koji su glasali – 67 posto – odobravalo je sporazum koji je Wilson osigurao. Britanska se pripadnost Zajedničkom tržištu činila definitivnom. Kad je, četiri godine kasnije, vlast preuzela Thatcher, i hitro ukinula devizne kontrole, čime je Cityju odriješila ruke za još profitabilnije poslovanje s Europom, veza sa Zajednicom bila je još čvršća. Do sredine 1980-ih, britanska je ekonomija nadmašila ekonomije kontinenta, iako je dugo razdoblje općeg pogoršanja ekonomskih prilika rezalo stope rasta diljem svjetske kapitalističke ekonomije. U samouvjerenom raspoloženju, Thatcher je povratila dvije trećine britanskih (neproporcionalno velikih) neto doprinosa budžetu EEZ, prije nego je pomogla sprovedbu iduće velike faze integracije tržišta – Jedinstveni europski akt 1987. za vrijeme predsjednika Europske komisije, Jacquesa Delorsa – od kojeg je očekivala posebno veliku korist za britanske financijske institucije.

Nije prošlo dugo i ti su jednosmjerni izgledi bili ugroženi. Nigel Lawson je 1985. u Ministarstvu financija nagovarao na ulazak Britanije u Tečajni mehanizam (Exchange Rate Mechanism ERM) Zajednice, i kad je Thatcher stavila veto na taj prijedlog, Lawson ga je nastavio gurati potiho. Do 1989. ekonomija – koju je Lawson napuhao kako bi 1987. osigurao pobjedu za Thatcher – vidno se pregrijavala, s rekordnim deficitom platne bilance, rastućom inflacijom i sve višim kamatnim stopama. Thatcher je, prepoznavši smjer u kojem je sa svojim odborom za monetarnu uniju krenuo Delors, ukopala pete pred zahtjevima svojih kolega da se povede za Bruxellesom i Frankfurtom, koji su se očito pripremali za jedinstvenu valutu. Na kraju 1989. nije više bilo Lawsona, a unutar godinu dana slijedila ga je i Thatcher, koju je srušio njen zamjenik, Geoffrey Howe, uslijed njenog rastućeg neprijateljstva prema Zajednici. Thatcher je bila još toliko jaka da osigura prelazak vlasti u ruke svog izabranog nasljednika, Johna Majora, ali ubrzo je postalo jasno da, kao Lawson i Howe, ni Major nema namjeru pokoriti se Thatcherinoj viziji Europe. Tek nešto više od godinu dana nakon što je preuzeo vlast, Major je potpisao Ugovor iz Maastrichta, nakon što je ispregovarao izuzeće UK iz jedinstvene valute. Po njegovom povratku u London, izašao je izvještaj za medije koji se hvalio velikom britanskom pobjedom na konferenciji u Nizozemskoj.

U svjetlu tog navodnog trijumfa, Major je u travnju 1992. raspisao izbore i bez problema pobijedio. Ni dva mjeseca kasnije, Danci su glasali o paketu koji je njihova vlada donijela iz Maastrichta, i odbili ga. Pobuna u Danskoj potakla je pobunu u Britaniji, gdje su torijevci i liberalni demokrati zahtijevali referendum o sporazumu, a njihov su zahtjev poduprli Telegraph, Sun i Spectator te, kako su pokazala ispitivanja javnog mijenja, javnost. S periferije, Thatcher je bivala sve glasnija kritičarka Bruxellesa. Baš u tom trenu, britansko je članstvo u Tečajnom mehanizmu – kojem je zemlja pristupila 1990. uz nepovoljan devizni tečaj – propalo, uništivši kredibilitet vlade. Posrćući kroz uzastopne podjele oko Maastrichta, od kojih se nikad nije politički oporavio, Major je konačno uspio ratificirati Maastrichtski sporazum 1993., nekoliko dana nakon što je Danska bila prisiljena održati novi referendum. U ministarstvu financija, pod predsjedništvom Kennetha Clarka, ponovno je zabilježen rast, ali bez koristi za izbore. Konzervativci su na izborima u svibnju 1997. uništeni, a Tony Blair se našao s najvećom većinom u Zastupničkom domu od 1945.

Rušenje Majora, koliko god dramatično, nije značajno promijenilo položaj Britanije unutar Europe. Jednom kad je otišao, ipak, euroskepticizam koji je Major nekako držao pod kontrolom, razuzdao se, i za vođe Konzervativne stranke, jedan za drugim, birani su zakleti protivnici Maastrichta – Hague, Duncan Smith i Howard – ni jedan od kojih nije imao šanse pobijediti na parlamentarnim izborima. S druge strane u vladi, Blairove su ranije sumnje oko jedinstvene valute, potaknute neprijateljstvom prema euru propagiranom u Murdochovim medijima, istim medijima koji su Blairu pomogli da dođe na vlast, uskoro izblijedjele. Ali Gordon Brown, u tom trenu čvrsto na položaju ministra financija, snažno se protivio napuštanju funte, i održao status quo preostao od Majora. London je bio spreman potpisati Protokol o socijalnoj politici, koji je Major zaobišao, ali usprkos sve jačem pritisku od strane premijera, Ujedinjeno Kraljevstvo bi poštovalo ostatak paketa ugovorenog u Maastrichtu, to jest ne bi preuzelo jedinstvenu europsku valutu. Brown je u svom ustrajanju bio ohrabren kontinuiranim uspjehom, kako se činilo, britanske veličanstvene izdvojenosti od eurozone. Evo što je na laburističkoj stranačkoj konferenciji u Brightonu 1997. rekao premijer Blair:

„Mi smo jedan od velikih inovativnih naroda. Od Magna carte preko prvog parlamenta i industrijske revolucije do globalnog carstva, većina velikih izuma modernog vremena nosi britanski pečat: telefon; televizija; kompjuter; penicilin, hoverkraft, radar. Promjena je Britancima u krvi – mi smo po prirodi i tradiciji inovatori, pustolovi, pioniri. Kao što je rekao naš veliki pjesnik obnove i oporavka, John Milton, mi smo ‘nacija ne spora ili troma, već brzog, ingenioznog i pronicljivog duha, oštra u izumu, suptilna i okretna u razgovoru, dorasla svakom postignuću prema kojem ljudska sposobnost može stremiti’. Čak i danas predvodimo svijet u područjima dizajna, farmacije, financijskih servisa, telekomunikacija. Naš je jezik vodeći jezik svijeta. Britanija je danas uzbudljivo, inspirativno mjesto.“

Začaran „neuobičajenim sjajem“ Blairovog govora u Narodnoj skupštini u Parizu 1998., i „neusiljenom samouvjerenošću“ s kojom je odgovarao na pitanja o Europi, Young je pozdravio vještinu kojom će Blair zemlju izvesti iz „mraka“ prošlosti, iako još „nije spreman navesti dan ili sat kada će naš stari svijet skončati“. Pravi arhitekt Maastrichta, nizozemski premijer Ruud Lubbers, smatrao je da proeuropske britanske elite nisu svojim zemljacima jasno predstavile što integracija zaista znači. „Kao da se nisu usudili reći istinu“. Blair je bio hrabriji, vjerovao je Young: njegova je namjera očito bila raspisati referendum o britanskom priključenju Ekonomskoj i monetarnoj uniji (EMU) prije nego bi ono stupilo na snagu u siječnju 2002. Nije bilo „vjerovatno da će propustiti priliku da repozicionira nacionalni stav“ prema Europi: „Evo napokon premijera koji je spreman otok povezati s njegovim prirodnim zaleđem“.

No, ništa od toga. Young, opčaran Blairom 1997., svoju je smrt u jesen 2003. dočekao okrutno razočaran, nakon što su posljedice ne samo rata u Iraku, protiv kojeg je Young upozoravao, već i razdora između Blaira i Browna oko Europe, bile očite.1 Blair nije imao hrabrosti suočiti se s pitanjem valute prije nego je ponovno izabran 2001., nakon čega je počeo zagovarati pristupanje EMU. Brown, ipak, opskrbljen izvješćima koja je za njega pripremila Riznica, ukopao je pete, i u sukobu s Blairom u proljeće 2003., bez teškoća je pobijedio. Britanija je bila zvijezda G8, nije bilo razloga da se podčinjava željama drugih. U jesen, Brown je svojoj stranci rekao: „Dok su Amerika i Japan bili u recesiji – dok je polovica Europe još uvijek u recesiji, Britanija, s laburističkom vladom koja provodila laburističke politike, postigla je gospodarski rast u svakoj godini, dapače, u svakom kvartalu svake godine, u svih šest i pol godina ove laburističke vlade… Britanija može biti više od mosta između Europe i Amerike. Naše britanske vrijednosti – ono što govorimo i činimo spajavši poslovanje i pravednost, u pogledu javnih usluga i potrebe za oslobađanjem od siromaštva – trebale bi s vremenom od Britanije napraviti model, svjetionik Europi, Americi i ostatku svijeta“.

Brownov odnos s Blairom, kao što će kasnije izjaviti, nikad se nije oporavio od udarca kojeg je Brown zadao premijeru. Sve dok je bio kancelar, Brownov je politički ugled ostao netaknut. No čim je 2007. postao premijer, s trijumfalne kočije u kojoj je mislio da se vozi, otpali su kotači. Do ljeta te godine drugorazredni su krediti u SAD bili u nevolji, a uskoro su za sobom povukli i britanske banke koje su se prije toga nesmotreno bacile u američko tržište nekretnina. Do jeseni 2008. Royal Bank of Scotland – početkom te godine najbogatija banka svijeta, s nominalnom vrijednosti od 2,3 trilijuna funti, većom od britanskog BDP – praktično je bankrotirala, a spasilo ju je tek vladino preuzimanje u zadnji čas. U ruševinama vlastite bahatosti, New Labour se našao u najgorem fiskalnom deficitu među svim članicama G7. Rijetki su bili iznenađeni kad je stranka bila satrvena na izborima.

***

Tri godine prije financijske krize, za vođu Konzervativne stranke izabran je David Cameron, s obećanjem da će stranku preobraziti u poželjniju alternativu laburistima, nakon niza debakala njegovih prethodnika. Za razliku od njih, Cameron nije bio euroskeptik i potrudio se da dužnost preuzme bez pogubnih obaveza kakve su potopile stranku. Ali stranka koju je vodio ustrajno se odmicala od pozicija koje su zauzimali Heath i Howe. Maloj grupi zadrtih skeptika iz 1972.-75. sada su se pridružili oni koji su se s vodstvom stranke rastali zbog Maastrichta, a zatim i oni koji nisu vidjeli ništa dobro u pripremama za Ugovor iz Lisabona, koji je imao naslijediti maastrichtski. Svi su bili na oprezu pred novim koncesijama Bruxellesu, i 2011. progurali su European Union Act u parlamentu, kojim je referendum postao obligatoran u slučaju da se predlože bilo kakve nove revizije europskog sporazuma. Svoj su stav tim čvršće zauzeli ohrabreni uspjehom UK Independence Party na europskim izborima 2009., kada je ta stranka bila na drugom mjestu s 16 posto glasova, iza torijevaca i njihovih 27,4 posto, ali ispred laburista s 15,2 posto.

Cameronu su, s druge strane, pomagali liberalni demokrati, koji su 2010. pobrali gotovo četvrtinu glasova i koaliciji omogućili ugodnu većinu od 76 mjesta u Zastupničkom domu. Predvođeni Nickom Cleggom, koji je na brzinu povukao obećanje stranke da će ukinuti školarine za više obrazovanje, liberalni su demokrati bili ujedinjeni s torijevcima u nametanju oštrih mjera štednje za zemlju, ali kao stranka ostali su bezuvjetno proevropski. Prvi test izdržljivosti koalicije bila je odluka Angele Merkel, kratko prije britanskih izbora 2010., da se sporazumi EU nužno moraju revidirati, uz dodavanje Fiskalnog ugovora koji bi svaku vladu obavezao na rigidnu budžetarnu disciplinu, a kako bi se Uniju zaštitilo od raspada uslijed tenzija oko posljedica krize na Wall Streetu. Do studenog 2011. pali su režimi u Dublinu, Lisabonu, Ateni, Rimu i Madridu, a njihovoj propasti nerijetko su pridonijeli i zahtjevi iz Berlina i Frankfurta. U studenom se u Bruxellesu sastalo Europsko vijeće kako bi glasalo o njemačkom paketu za spas eura. Cameron je na prihvaćanje prijedloga stavio veto nakon čega je Merkel paket progurala kao međuvladin ugovor izvan okvira Unije. Sporazum je zapečaćen rano u 2012. i jasno je pokazao koliko je britanska opozicija u praksi neučinkovita.

Nepokoleban, Cameron je u raspisao izbore za svibanj 2015. Do tada, Cleggova uloga parlamentarnog potrčka za torijevce diskreditirala je liberalne demokrate i stranka je izgubila gotovo dvije trećine svojih prijašnjih glasača, što je Camerona ostavilo s malom ali dovoljnom većinom u Zastupničkom domu. Ohrabren pobjedom na škotskom referendumu o neovisnosti nekoliko mjeseci ranije, kada su upozorenja na ekonomske opasnosti odvajanja od Engleske osigurala značajnu potporu za status quo, Cameron je za iduće proljeće najavio referendum o članstvu u EU, očekujući da će s ponekim odstupanjem koje bi mu Unija dopustila po pitanju migracija, koje su postale kontinuirani izvor prigovora u domaćoj politici, bez većih poteškoća osigurati pobjedu. Njegova je nonšalantnost bila pogrešna. Minimalnim koncesijama koje je osigurao u Europi nije dobio prijatelje kod kuće, a vrijeme i uvjete referenduma nije odredio on, ni njegov kabinet, već pronicljivi i trijezni stratezi Europske istraživačke grupe (European Research Group – ERG) u Zastupničkom domu, neumoljivi neprijatelji onoga što je EU postala. Jednom kad je kampanja krenula, dva vodeća ministra Cameronovog kabineta – Michale Gove, najpodmukliji i Boris Johnson, najpopularniji od Cameronovih kolega, ni jedan od njih blizak ERG, obojica predvođeni vlastitim probitkom prije nego uvjerenjima – izjasnili su se za izlazak.

U okviru parlamenta, oni za ostanak još uvijek su bili u vodstvu, budući da su laburisti, liberalni demokrati, SNP, Plaid Cymru i zeleni, u teoriji, bili uz Camerona, koji je također držao i 53 posto torijevskih zastupnika u Zastupničkom domu, što mu je osiguravalo potporu od 73 posto. Ipak, takvi su omjeri bili odcijepljeni od tadašnje politike. Kad je Ed Miliband dao ostavku na mjesto predsjednika Laburističke stranke, nakon što je stranka poražena na parlamentarnim izborima 2015., na prvim unutarstranačkim izborima u povijesti te stranke po principu jedna-osoba jedan-glas, za razliku od prijašnjih blokova i parlamentarnih kvota, s velikom većinom pobijedio je Jeremy Corbyn, autsajder s ljevice. Corbyn je ubrzo jasno pokazao da ne namjerava slijediti Milibandov primjer – Miliband je za vrijeme škotskog referenduma stao uz Camerona – nego će se za ostanak Britanije u EU zauzeti pod svojim uvjetima, bez davanja potpore torijevskoj vladi. Niti su, kao što je uskoro postalo jasno, parlamentarne statistike bile odraz javnog mnijenja.

Nakon desetotjedne kampanje, 58 posto torijevskih, 37 posto laburističkih i 96 posto Ukipovih glasača bilo je za izlazak, što je značilo 52 postotnu većinu za brexit, koja se u tri najsiromašnije kategorije stanovništva, C2DE, dizala i do 64 posto. Jedina socioekonomska grupa gdje je većina glasala za ostanak bio je najbogatiji stratum populacije, sačinjen od pripadnika A i B kategorija. Svi ostali preferirali su izlazak. Ali ako se glasače podijeli po dobi i obrazovanju, umjesto po prihodu, rezultat izgleda drugačije. Od onih između 18 i 24 godine, koji su glasali, 73 posto izabralo je ostanak; između 25 i 34 godine 62 posto, između 35 i 44 godine 52 posto; većina onih starijih od 44 godine glasala je za izlazak. I opet, 57 posto glasača s fakultetskim diplomama glasalo je za ostanak, 64 posto s post-diplomskim obrazovanjem te 81 posto studenata. Geografski, u Engleskoj je samo u sveučilišnim gradovima ostanak izabran sa značajnom većinom.

Politički, dva su kampa i unutar sebe bila podijeljena različitim shvaćanjima onoga što se našlo na kocki. Oni za ostanak dijelili su se, manje-više, u dvije grupe, na one koji su bili predvođeni prvenstveno kulturnim i one predvođene ekonomskim pitanjima. Prvu grupu, koju su činili mladi i većina visoko obrazovanih, pokretalo je nadasve neprijateljstvo prema šovinizmu – odbijanje slijepe ksenofobije i rasizma koji su, vjerovalo se, prijetili Britaniju pretvoriti u zagušljivi zatvor reakcije. Druga grupa je napuštanje Europe vidjela kao prijetnju životnom standardu, koji bi pri izlasku sigurno značajno pao. I oni za izlazak bili su podijeljeni u dvije grupe. Za prve, većinom pripadnike plebejskih kategorija C2DE, ključno je pitanje bilo kontrola nad vlastitom sudbinom i sudbinom njihove zemlje, koja se mogla osigurati samo izlaskom iz EU. Za druge se radilo o povratku samostalnosti koja je bila temelj britanskog junaštva u prošlosti. Ova su općenitija pitanja bila primarna, dok je pitanje kontrole imigracije i granica bilo sekundarno. Gotovo tri četvrtine onih koji su glasali za ostanak mislilo je da je Britanija 2016. bolja zemlja nego je to bila 30 godina ranije; blizu tri petine onih koji su birali izlazak mislili su da je gora.

U pozadini sukoba argumenata i identiteta koji se dogodio u lipnju 2016., ležale su dvije kritične ostavštine perioda „novog laburizma” (New Labour). Prva je proizašla iz Blairove odluke iz 2004. da nagradi svoje istočnoeuropske saveznike za njihovu odanost u vrijeme rata u Iraku. Poljska, koja je sudjelovala u invaziji pod američko-britanskim vodstvom i bila domaćinom CIA-ine sobe za mučenje, dobila je počasno mjesto u prijemu imigranata u UK. S vremenom se doselilo oko 700.000 Poljaka, mnogo više nego je Blair očekivao. Ni jedna druga europska zemlja tada još nije doživjela priljev takvih razmjera i brzine. Do 2017. Poljacima se pridružilo 400.000 Rumunja i Bugara. Cameronova vlada, iako akutno svjesna potencijalne opasnosti koju je ovaj kumulativni priljev predstavljao za torijevsku stabilnost, nije ništa mogla učiniti kako bi taj priljev zaustavila ili oslabila. Kad je došlo vrijeme referenduma, Ukip je pod Farageom i Banksom vodio bespoštednu nativističku kampanju neovisno o kampanji Vote Leave Dominica Cummingsa, uz koju se vozila po paralelnom kolosjeku na određenoj udaljenosti.

Druga ostavština novog laburizma, za razliku od prve, u javnosti je prošla gotovo nezapaženo, ali bila je, vjerojatno, odlučujuća. Da je Blair nakon 2001., pa i nakon 2005., progurao priključenje Britanije EMU, rezultat referenduma bio bi mnogo drugačiji. Blairov neuspjeh da nadjača Browna, i Britaniju zaključa u jedinstvenu valutu u još uvijek povoljnim ekonomskim prilikama, predao je pobjedu Izlasku. Jer jedna je lekcija Monetarne unije kristalno jasna. Ceteris paribus, jednom kad je zemlja u nju ušla, strah od posljedica izlaska, ako dođe do referenduma, jači je od svih ostalih argumenata. Najbliže što je neka zemlja došla napuštanju jedinstvene valute, unatoč tom strahu, bilo je grčko odbijanje uvjeta Trojkinog paketa spasa na referendumu 2015. No taj je glas bio jednostavan niječan: „Ochi“. Referendum nije nudio nikakve pozitivne prijedloge, i čim je Syrizina vlada, s Alexisom Tsiprasom na čelu, kapitulirala, otpor još lošijim uvjetima koje je Tsipras prihvatio, rasplinuo se gotovo preko noći. Razlog je bio isti onaj koji je Mattea Salvinija iz Lege Nord u Italiji i Marine Le Pen iz preimenovane Rassemblement National u Francuskoj prisilio da konačno odustanu od bilo kakvog pozivanja na izlazak iz EMU. Jednom kad je jedinstvena valuta na snazi, ušteđevine građana drže se u eurima. Jednom kad je to ostvarena činjenica, napustiti Monetarnu uniju značilo bi obezvrijediti te ušteđevine. Ni jedna stranka s populističkim programom ne bi se usudila riskirati takav ishod.

Odsustvo te opasnosti osiguralo je pobjedu za Izlazak u Britaniji. Mase koje su glasale za brexit vjerovale su da time zadaju udarac Bruxellesu i neoliberalizmu pod kojim su patile četvrt stoljeća. U stvarnosti, neoliberalizam – gori nego bilo što s kontinenta – nastao je u Britaniji, i mogao se srušiti bez ijedne instantne sankcije koja bi bila nametnuta da je Ujedinjeno Kraljevstvo bilo vjeran član EMU. Što se tiče onih koji su glasali protiv brexita, njihova upozorenja i očekivanja katastrofe bila su, u tom trenu, nevažna. Dugoročno, stav Clausa Offea – da iako je nametanje jedinstvene valute bilo ogromna greška za Europu, njeno ukidanje moglo bi običnim građanima nanijeti još ozbiljniju štetu – mogao bi se pokazati ispravnim. Ali 2016. takav je rizik bio apstrakcija. Svaka na svoj način, dvije su suprotstavljene strane u referendumskoj bitci dijelile iste iluzije: u svjetskim razmjerima, poraz njihove pozicije značio bi propast ugleda Britanije što bi, pak, sigurno bilo pogubno za njen prosperitet. Ni jedna strana nije obratila pažnju na očiglednu činjenicu da (ako izuzmemo državice poput Lihtenštajna, Monaka ili Luksemburga) dvije najbogatije države u Europi, s najnaprednijim sustavima socijalne skrbi, nisu članice EU: Švicarska i Norveška. Oba su društva priključenje Uniji odbila na državnim referendumima i od tada cvjetaju. U Britaniji povici iz oba kampa govore dovoljno o njihovoj zajedničkoj motivaciji: molim, svesti se na razinu Švicaraca ili Norvežana?! Potisnuta ili izlanuta, nostalgija za statusom Velike sile ujedinila je borce u referendumu, koji su se kompulzivno natezali u mraku.

***

Jutro nakon glasovanja, Cameron je obznanio svoju ostavku na mjesto premijera, i naslijedila ga je Theresa May, njegova ministrica unutarnjih poslova, koja je također, iako s nešto više opreza, bila za ostanak. Ljutnja zbog rezultata referenduma u Parlamentarnoj laburističkoj stranci bila je tolika da je – čak i prije nego je May postavljena za premijerku – sa 172 naspram 40 glasova izglasano smjenjivanje Corbyna, kojeg se smatralo odgovornim za poraz Ostanka. U rujnu, na novim izborima za vodstvo stranke, Corbyn je ponovno izabran, ovaj put s još većom većinom. Idućeg proljeća, ohrabrena vlastitim uspjehom na lokalnim izborima, i uživajući veliku prednost u ispitivanjima javnog mijenja, May je raspisala prijevremene izbore za lipanj 2017., računajući da će osigurati mnogo veću većinu u parlamentu. To se očekivanje nije ostvarilo. Iako je za torijevce osigurala nešto preko dva milijuna glasova više, porast s 37 na 42 posto ukupnog broja – najveći udio od Thatcher – i iako je u Škotskoj prošla mnogo bolje nego njen prethodnik, ukupan broj zastupničkih mjesta koje je May osvojila bio je manji nego prije, dok su laburisti zabilježili dvostruko veće povećanje broja glasova nego torijevci, i osvojili 40 posto ukupnog broja prvi put od 2001. Sa samo 317 mjesta, May je sastavila manjinsku vladu, ovisnu o 10 zastupnika Demokratske unionističke stranke iz Ulstera.

May je hrabro nastavila pouzdajući se da će Chequers sporazum s EU, uz trgovinu koncesijama po pitanju Sjeverne Irske, gdje velika većina građana nije htjela „tvrdu“ granicu prema jugu, osigurati po svim ostalim pitanjima glatko izvlačenje iz Unije. Teško. U ljeto 2018., Johnson, njen ministar vanjskih poslova, dao je ostavku zbog neslaganja s predloženim sporazumom, a u jesen ga je slijedio i ministar za brexit, Dominic Raab. Uzastopni pokušaji da kroz Zastupnički dom prođe neka varijanta Chequersa propali su uslijed snažnog protivljenja zastupnika iz ERG, koja je za svoju stranu mogla osigurati i do 80 glasova. Torijevski su redovi bili u potpunom neredu. Još je gore, ipak, zadesilo laburiste. Dok se May borila za podršku vlastite stranke, laburistička desnica, oduvijek u velikoj većini u Parlamentarnoj laburističkoj stranci, postrojila se u široku frontu za Glas naroda (People’s Vote) u proljeće 2018., pozivajući na drugi referendum kojim bi se poništio rezultat prvoga, u već ustaljenom stilu EU, kao što je izvedeno u Danskoj i Irskoj. Povrativši nadu, Guardian je uskoro galamio u njihovu potporu. Kampanja je bila podijeljena iznutra; formalni vlasnik imovine Open Britain, kampanjske grupe koja je bila pokretač Glasa naroda, bio je PR tajkun, milijunaš Roland Rudd, dok je većinu organizacijskog posla obavljao Blairov nekadašnji pomoćnik, Alastair Campbell i drugi veterani novog laburizma, koji su se, za razliku od Rudda, uzdržavali kampanju prikazati kao poništavanje rezultata referenduma, i radije birali privid da će ljude naprosto pitati što misle danas. Tenzije su eskalirale u jesen 2019., kad je Rudd izveo puč i otpustio blairovske operativce iz zajedničkih ureda u Millbanku.

Neovisno o ovim smicalicama, ali u istom generalnom smjeru, mladoliki su kadrovi organizacije Momentum, nekad borbeni redovi corbynizma, sada sve militantnije zastupali pro-europeizam. Ovaj je razvoj, ipak, ukazao na značajan razmak između aspiracija i sposobnosti. Bilo je jasno da nove regrute na borbu za drugi referendum nagoni strastveni internacionalizam. Ali kakav je to internacionalizam bio? Od vremena novog laburizma u školi više nije obavezno učenje stranog jezika nakon 14 godine, s čime je znanje stranih jezika među 14 i 15 godišnjacima u Britaniji palo na razinu nižu od četvrtine prosjeka EU. Desetljeće kasnije, broj učenika koji su na GCSE polagali njemački upola se smanjio, broj onih koji su polagali francuski smanjio se za dvije petine. Na A level razini, gdje su stope odustajanja jako visoke, do 2019. broj učenika koji su polagali francuski pao je na trećinu onoga iz 1996., a španjolski – izbor tek 1,1 posto kandidata, uglavnom djevojaka – prestigao je francuski kao najpopularniji jezik. Na sveučilištima danas strani jezik uči manje od 5 posto preddiplomaca, pad od jedne petine u usporedbi s 2015. Među mladima taj uglavnom sentimentalni internacionalizam znači solidarnost s drugim anglofonima, bilo iz Commonwealtha ili nekog drugog porijekla. Ali u širem i trajnijem smislu, simpatije bez vještina plitke su i nepostojane.

Iz pozadine u bitku se uključio i London Review of Books, gdje je od veljače 2016., objavljeno 210 članaka u 114 brojeva koji su na neki način govorili o brexitu, uz još 55 pisama i 167 objava na LRB blogu. U ovim uvjetima, pod pritiskom Parlamentarne laburističke stranke, Guardiana, BBC-ja i vlastitih omladinaca, laburističko je vodstvo skrenulo prema generičkom opstrukcionizmu u Zastupničkom domu, dok se Mayina baza u Konzervativnoj stranci dezintegrirala. Kad je May napokon digla ruke, a Johnson bez problema pobijedio u natjecanju za njenog nasljednika, te zatim na brzinu došao do sporazuma s Dublinom i Bruxellesom o uvjetima izlaska, laburisti su se našli nespremni, i na nagovor liberalnih demokrata i SNP prihvatili torijevski poziv na prijevremene izbore, koje su laburisti dugo i glasno zahtijevali, ali kojih su se sada imali razloga bojati. Iskoristivši ogorčenje javnosti zbog trogodišnjeg političkog zastoja, i vodeći kampanju s neumornim refrenom „Get Brexit Done“, Johnson je odnio laku pobjedu, približivši se Thatcherinom rezultatu na izborima 1979., s još većom većinom u Zastupničkom domu. Laburisti su pali za 8 posto, gotovo na razinu debakla iz 1987. Nakon što je Corbyn dao ostavku, Keir Starmer osigurao je među članovima stranke većinu praktično jednaku onoj kakvu je imao Corbyn prije toga, te nije gubio vrijeme očistiti vrh stranke i Nacionalni izvršni odbor (NEC) od ostataka prošlog režima, čime je povratio tradicionalni status quo desničarskog laburizma, nerazlučivog od zdravorazumskog mainstream establišmenta.

Ostavivši Blairovo inicijalno petljanje oko Europe daleko iza sebe (1983. aktivno se protivio članstvu u EEC, 1987. aktivno se za njega zalagao), u zaokretu unutar jedva godinu dana između strastvenog pozivanja drugog referenduma i odlučne sprovedbe pokoravanja paktu kojim je osiguran brexit, Starmer je pobjegao daleko i od samog novog laburizma. Sporazum o trgovini i suradnji EU i UK proguran je kroz Zastupnički dom 30. prosinca 2020. unutar 4 sata, uz bien pensant konsenzus da, iako daleko od poželjnog – sporazum buja oštrom regulacijom dobara i isključuje financijske servise u kojima Britanija briljira – ipak je bolji od nikakvog sporazuma. Ako će cijena biti 4 postotni, umjesto 6 postotnog pada BDP, što se više moglo očekivati s obzirom na disparatnost – EU je 6 puta veća od UK u smislu proizvodnje i populacije – pregovaračke moći između dvije strane?

Dugoročna makroekonomska predviđanja rijetko su nepogrešiva; devijacije na bilo koju stranu ne mogu se odbaciti. U ovom slučaju možda je važnije ono što takva predviđanja obično previđaju. Lisabonski ugovor, prepisan iz nacrta ustava EU koji su odbili francuski i danski glasači, proklamira predanost Unije „visoko kompetitivnoj tržišnoj ekonomiji“, iako naravno „socijalnoj“ ekonomiji, da ne spominjemo „mir, sigurnost, održivi razvoj Zemlje, solidarnost i poštovanje među narodima, iskorijenjivanje siromaštva i zaštitu ljudskih prava“. Među ovim vrijednim ciljevima nalazi se i „slobodna i pravedna trgovina“. Zašto prvi pridjev zahtijeva drugi, ili kako se točno s njime usklađuje, nije objašnjeno. Ali da prvome laska drugi, baš kao što dodatak „socijalno“ ublažava „tržište“, jasno je. I tu ne staje delikatan osjećaj autora za riječi. Dok će Unija „uspostaviti“ visoko kompetitivnu ekonomiju, ona će tek „doprinijeti“ slobodnoj trgovini. Realnost koju tako fino zahvaća ova distinkcija jest da, ne toliko različita od SAD i Kine, EU je merkantilistički blok, prepun subvencija (sjetite se samo Zajedničke poljoprivredne politike) i protekcija (sjetite se usluga) raznih vrsta, cilj kojih je autsajderima onemogućiti pristup privilegijama koje uživaju insajderi. Jedna, i ne najmanja, ironija ovog trenutka jest da neoliberalni obožavatelji EU u Britaniji pale svijeće pred oltarom internacionalizma Unije, ironija koju samo podcrtava kontrast između praksi i čišćih slobodno-trgovačkih sklonosti, koje su dovele do unilateralnog ukidanja tarifa u Britaniji sredinom 19. stoljeća.

***

Medeni mjesec Johnsonove vlade nakon trijumfa na izborima, kratko je trajao. Izabrana 12. prosinca 2019., vlada je britanski izlazak iz EU proslavila 31. siječnja 2020. Do tada je Covid-19 već putovao po zemlji. Ali tek je 23. ožujka vlada naredila lockdown. Kritike ove, u svakom pogledu, nesposobnosti, došle su sa svih strana, posebno iz novina kao Guardian i Mirror. Ali kao organi laburističkog establišmenta, njih se moglo zanemariti. Više su indikativni bili napadi autora nekad bliskih torijevcima. Trojica su se već istakla kao autori daleko najučinkovitijih kritika događaja u Britaniji u posljednjim desetljećima; i svi su nekad bili povezani sa Spectatorom: Ferdinand Mount, nekadašnji pomoćnik Thatcher, čija se knjiga The New Few (Novih nekoliko) pojavila 2012.; Peter Osborne, čija je knjiga Triumph of the Political Class (Trijumf političke klase) objavljena 2007.; i Geoffrey Wheatcroft čija je knjiga Yo, Blair! objavljena iste godine. Prva je knjiga bila uvid u strukturu bogatstva koja se pojavila u novom stoljeću, druga u karakter vladajuće elite tog stoljeća, a treća u sudjelovanje arhitekata novog laburizma u propasti tradicionalnog političkog poretka.

Među ovom trojicom, Mount na neki način stoji odvojen, budući da je nakon Thatcher postao privržen Blairu u vrijeme ratova protiv Jugoslavije i Iraka, pustolovina kojih je Mount bio pobornik. U knjizi Mind the Gap (2004.) mogao je s nepomućenim divljenjem pisati o „progresivnim reformatorima“ kao što su bili političari novog laburizma Mandelson, Milburn i Byers, a nedavno je čvrsto stao u obranu „konstitucionalnih i administrativnih reformi Blairove vladavine“. U sličnom je raspoloženju s entuzijazmom pozdravio „uzbudljive“ rane epizode Cameron-Clegg koalicije. Ali kad je došlo do pisanja The New Few, napada na pad Britanije u ruke samo-promičućih oligarhija jedne vrste ili druge, Mount je u poglavlju s naslovom „Zapeli na Eurostaru“ jasno dao do znanja da je EU još ekstremniji oblik iste bolesti. Ovi europski simptomi nisu zaobišli Britaniju. „Pripadnost EU stavlja nas pod pravni sustav za nas dosad nepoznate vrste i dosega. Mnogo je bogatiji, manje je osjetljiv na javno mišljenje, manje-više ireverzibilan i, unutar sfera kompetencije, neograničen“, napisao je Mount. Razvijajući prostran i praktično nedodirljiv acquis, i sve više gubeći vezu s osjećajima javnosti, Unija je širila svoje ovlasti na štetu nacionalnih parlamenata. Istina je da je „EU počela kao oligarhija, nastavlja kao oligarhija, i oligarsi ne vide zašto bi mijenjali svoje prakse ili svoje ambicije. Ne mogu se sjetiti da je ijedno carstvo, sigurno ne Rimsko ili Britansko, čak ni Francusko, provelo centralizaciju baš do te mjere“. I nijedan europski projekt nije tako jasno pokazao prirodu Unije kao jedinstvena valuta. Euro je bio „oligarhijski projekt nad svim oligarhijskim projektima“, izum nemaran u svojoj aroganciji i neobazriv prema svojim žrtvama, iz kojeg bi zemlje poput Portugala, Grčke i Italije svakako trebale izaći. Iako je Mount uvijek bio pobornik britanskog članstva u EU, u nadi da će „s vremenom EU postupno nadrasti svoje elitističko oligarhijsko porijeklo i pozabaviti se ljudima, moram priznati da se ništa u tom smjeru do danas nije pokazalo“.

To je bilo 2012. Od 2016. Mount svira sasvim drugačiju melodiju u seriji strastvenih filipika protiv brexita. Britaniju sada vidi u rukama neugodnog i beskrupuloznog režima, napučenog pakosnim paranoicima odlučnim onemogućiti bilo kakve pristojne odnose s Europom, čiji je sebeljubljivi Duce ne samo poništio obavezu Thatcher na slobodno tržište i deregulaciju, nego ne tolerira nikakvu konkurenciju. Osuditi lošu vladavinu Johnsonove administracije ne znači, piše Mount, „braniti klimave i očito nesavršene institucije EU“. Ali kakve je Europa ikad imala veze s našim domaćim problemima? Praktično sve promjene koje su se dogodile u UK otkad je postalo članicom Unije, bile su lokalno potaknute, uz djelomičnu iznimku imigracije. Da je Britanija ušla u eurozonu, njena bi suverenost bila narušena, ali budući da nije, nikad nismo izgubili kontrolu nad vlastitom sudbinom. Predviđanje Edwarda Luttwaka (LRB, 9. travnja 1994.), da bi u uvjetima masovne srednje-klasne nezaposlenosti kapitalizam mogao proizvesti fašizam, pod Johnsonovom se vladavinom čini dalekovidnim. Djelovanje kapitalizma zaista je postalo zbunjujuće, priznao je Mount. Ali pravovremene mjere za pomoć farmerima, malim poduzetnicima, ljudskim pravima i običnim obiteljima, te oživljavanje naših veza s europskim institucijama riješili bi problem. U ovoj žalopojci, optužbe koje je nekada iznosio protiv ne samo karaktera Unije, nego njenog utjecaja na Britaniju, zaboravljene su ili potisnute – i ovdje strast za ostankom poništava otpor prema Europi.

Osborne je, za razliku od Mounta, pozdravio referendum o Europi i glasao za brexit. Ali u proljeće 2019., nakon što je May najavila ostavku ali prije nego je izabran njen nasljednik, Osborne se pokajao. „Dio se mene, dakle, još uvijek ponosi brexitom. Bravo Britanijo što si se suprotstavila vanjskim oligarsima smještenim u Bruxellesu“, pisao je. Ali gotovo tri godine ljute i zajedljive debate podijelile su ga napola. Postalo je jasno da Nissan, Sony i Panasonic sele svoje investicije na kontinent, i da bi ih japanske kompanije mogle slijediti, dok je čak i brexiter James Dyson selio proizvodnju svojih usisivača u Singapur. Ni Sjeverna Irska i Škotska nisu podupirale brexit, što je predstavljalo opasnost za jedinstvo Velike Britanije. Osborne se predomislio i nagovarao druge da učine isto. Ali gdje je, pitao se, „zvonka izjava ljubavi prema Europskoj uniji? Vidjeli smo strast uvjerenja brexitera. Gdje je tvoja pozitivnost? Gdje je usporediva strast za ostanak?“ Na što je mogao odgovoriti samo: „Nemam ju. Imam samo duboku, nagrizajuću zabrinutost da činimo značajnu grešku: zabrinutost koja je svakog sata sve veća. Nazovite to negativnim, ako hoćete, ali oprez jest negativan – pa ipak spada među naše alate za preživljavanje“. U prosincu 2019. Osborne je najavio da će, kako bi spriječio Johnsona, dati glas laburistima.

Opisavši sebe kao „donekle mlakog ili kritičnog pristalicu ostanka“, koji već dugo SAD i Europu smatra pogrešno vođenima i osuđenima na propast, Wheatcroft je napao referendum 2016. neposredno prije održavanja i nazvao ga demagoškom distrakcijom. Maastricht je bio kombinacija dviju grešaka, preuranjenog širenja EU prema istoku, prije nego je Unija postigla dovoljnu ekonomsku konvergenciju na zapadu, te katastrofalno pogrešne odluke da se južnoj Europi nametne jedinstvena valuta. Da bi Unija preživjela, bila joj je potrebna drastična reforma. Ali brexit nije nudio reformu. Kasnije, kad je Cameron ponudio ispriku za gubitak na referendumu, Wheatcroft je tu gestu usporedio s „Blairovim jezivim memoarom, A Journey (Putovanje)“, misleći pod tim „još jednu ispriku, koja se ne ispričava“. Cameron je odbijao priznati da referendum ni u kojem slučaju nije mogao imati dobar ishod, jer „pokušavajući primiriti neprimirive, [Cameron] je tratio vrijeme: da su eurofobi izgubili, naprosto bi se vratili neki drugi put“. Bilo je to kao da je Cameron građanima Španije u ljeto 1936. rekao: „Mi smo nesretno podijeljena nacija. Hajmo ukloniti tenzije i zacijeliti zemlju građanskim ratom“. Što se tiče vanjske politike pobjednika na referendumu, torijevaca, prkosnih prema EU i pokornih Bijeloj kući, oni su postali „résistants prema Bruxellesu, ali pétainistes prema Washingtonu“. Johnson, kojeg je Mount vješto opisao kao „sumnjivog, podmuklog lika“, bio je u isto vrijeme i bezobzirno ambiciozan i potpuno beskrupulozan. Za Wheatcrofta, koji je pisao za Spectator u vrijeme dok je Johnson bio urednik tih novina, „naše je ophođenje bilo savršeno ugodno, ali, s druge strane, kroz svoj sam se život naučio ophoditi s mnogim dopadljivim huljama“.

Osvetoljubivost, pokajanje, kritičnost: to je bio raspon razmišljanja ovih nekadašnjih torijevaca – Mounta, Osbornea i Wheatcrofta – o brexitu. U svakom pojedinom slučaju iznenađuje mlitavost konačnog stava. Iako su sva tri autora dobri poznavatelji europskih prilika, ni jedan se nije sustavno pozabavio institucijama EU, ili smjerom u kojem su te institucije krenule u desetljećima nakon Maastrichta. Europa jedva da se pojavljuje kao sporedan lik. Važno je samo ono što se dogodilo u Blighty (Engleskoj). Mountova osamljena klauzula – da je Britanija ušla u eurozonu, stvari bi bile drugačije – jedva da išta doprinosi. U centru ovih pozicija i sjetnih prepričavanja britanskog pada nalazi se ista kontradikcija. Europa je za prosperitet i slobodu Britanije važna, i bez nje bi Britanija uvenula u izolaciji; Europa je marginalna za život zemlje, koja se nikad nije dala podjarmiti od Frankfurta. Realnost je, naravno, da država i ovi patrioti ne mogu imati i jedno i drugo. Ako se Britanija nikad nije priključila jedinstvenoj valuti ili Fiskalnom paktu, a u jeku najžešće bitke oko referenduma, nitko se više nije usudio – kao što su se možda mogli desetljeće ranije – predložiti da to učini, besmisleno je zamišljati da je UK ikad mogla igrati važnu ulogu u izgradnji bolje integrirane Unije. Inzularnost je uvijek u očima drugog. Bez ikakvog referenduma, Britanija je odavno napustila arenu gdje se o tim pitanjima odlučuje.

***

Protuotrov za anksiozna predviđanja onih koji su bili za ostanak, bio je na dohvat ruke, ali gotovo univerzalno ignoriran. Dva vodeća svjetska stručnjaka za filozofiju Thomasa Hobbesa, ključnog modernog teoretičara suvereniteta, nalaze se na dva kraja političkog spektra: Noel Malcolm s koledža All Souls, urednik Levijatana za Oxford Press, na desnom; Richard Tuck s Harvarda, autor najbolje kontekstualizacije Hobbesove misli, na lijevom kraju. Toliko različitih stajališta u pogledu mnogih pitanja, njihova je konvergencija po pitanju brexita tim više upečatljiva. Za Malcolma, koji je intervenirao 1991. prije potpisivanja Ugovora iz Maastrichta, oni koji su je, od Heatha nadalje, htjeli pripisati irelevantnoj prošlosti, suverenost su sustavno brkali s moći. Zapravo, suverenost je pitanje autoriteta, ne moći, i moglo bi je se opisati kao set pravila – u slučaju Britanije, statuti usvojeni u parlamentu – za legitimnu vladavinu. Taj se autoritet ne može delegirati, iako se njegovo vršenje može, za ograničene ciljeve, prenijeti na neko drugo tijelo (na primjer, kolektivna obrana od strane NATO-a). Ali može se poništiti, kao što bi britanska suverenost bila poništena da se njeni atributi prenesu na višu razinu federalne Europe, čime bi Westminster bio sveden na tek regionalnu skupštinu.

Obnovivši svoj napad četiri godine kasnije – Maastricht je sada bio na snazi i pitanje je bilo treba li Britanija ući u EMU – Malcolm je europski projekt prepoznao kao kreaciju baš takve federalne unije. Bi li sudjelovanje u toj uniji moglo biti od financijske koristi za zemlju? Sudbina Zajedničke poljoprivredne politike i njena cijena jasno su pokazali: ne bi. Niti bi ulazak u EMU bio išta bolji, budući da bi prihvaćanje rigidnosti njenih tečaja značilo ekonomsku regresiju – bilo kolaps industrija uslijed kompetitivnog pritiska, bilo masovne migracije radne snage u zemlje s manje srezanim plaćama. Bila je iluzija misliti da je nacionalna država postala beskorisna: najuspješniji ekonomski modeli tog vremena svi od reda bili su klasične nacionalne države – SAD, Japan, Zapadna Njemačka. Ono što je EU predstavljala bio je bezkofeinski ideal eurokratske klase, odlučan politiku odvojiti od upravljanja ekonomijom na način koji nije bio u skladu ni s neizbježnim nacionalnim razlikama u položaju i interesu, ni s popularnom politikom bilo koje vrste. Umjesto toga EU je nudila budućnost kupovanja međusobne potpore iza zatvorenih vrata u Vijeću ministara, korumpiranih elita – u to smo vrijeme svjedočili nedavnom gonjenu, bijegu ili samoubojstvu premijera Italije, Grčke i Francuske – i impotencije javnosti. Takva je kombinacija morala prekipjeti u izljeve agresivnog nacionalizma.

Dva desetljeća kasnije, dok se Britanija pripremala za brexit, Tuck je prekinuo svoju šutnju o Europi. Suočena s referendumom 2016., ljevica je riskirala odbaciti demokraciju, jedini instrument za suverenost javnosti koji je mogao biti od koristi njoj a ne globalnom kapitalizmu ili upravljačkoj moći. Razmatrajući opcije pred kojima je zemlja stajala, tvrdio je Tuck, ljevica ne smije zaboraviti lekcije National Health Service, kad su laburisti uspjeli nadvladati svu medicinsku i sekcijsku opoziciju nacionalizaciji, bez kompenzacije privatnim „dobrotvornim“ (charity) bolnicama, zato što su imali autoritet parlamenta, potez koji bi bio nezamisliv u današnjoj EU, čija pravila zabranjuju bilo kakve eksproprijacije ove vrste. U snažnom kontrastu s takvom politikom, EU je bila suštinski tehnokratski konstrukt, napravljen na sličan način kao centralne banke ili ustavni sudovi, da bi se dala ogromna moć pojedinim tijelima čije su predrasude neizbježno bile predrasude onih klasa koje su tim tijelima rukovodile. Varoufakis je predlagao temeljite institucionalne promjene za EU, koje se nisu pojavile nigdje na agendi, a laburistima je prijetila propast zbog njihovog nazadovanja u Škotskoj, čija se neovisnost mogla izbjeći samo ako brexit pobijedi. Strmoglav rast imigracije bio je simptom generalnog gubitka moći masa, i mogao se kontrolirati samo povratom te moći. U ljevici je zavladao nered, ako ne i očaj, i uvjerenje da je Britanija zemlja tako ukorijenjenog konzervatizma da je od njega može zaštiti samo Europa, unatoč manjku demokratičnosti u EU i njenoj pristranosti kapitalizmu. Uvjerenje da je prekasno za promjenu bilo je već unaprijed racionalizacija poraza.

Godinu kasnije, u osvit neočekivane pobjede Izlaska, Tuck je zauzeo više teorijski stav. U 18. stoljeću teoretičari – najočitije Rousseau – postavili su kritičnu distinkciju između vladavine i suvereniteta. Prvu je mogla vršiti mala skupina ljudi, dok je drugi inherentno bio prerogativ naroda. Poistovjetiti jedno s drugim, što se još uvijek moglo naći kod Bodina i Hobbesa, bilo je nedopustivo. Europska unija, tvrdio je Tuck, nije superdržava, već skup država koje su među sobom ozakonile ustavni poredak koji se nije mogao popravljati na isti način na koji je i uspostavljen, konvencionalnom – to jest, od strane vlada – legislacijom. Samo se u procesu podložnom vetu, koji zahtijeva praktično nemoguću međudržavnu jednoglasnost, ta ustavna struktura mogla promijeniti. Kao takva, ideja neizmjenjivog ustava bila je nova u Europi, iako blizu njemačkom Grundgesetz. Bilo bi dobro da se britanska ljevica podsjeti kako bi čak i tri bazična zahtjeva Bernija Sandersa – odbacivanje ili modifikacija Nafta i TPP; podizanje poreza na Wall Street; besplatno visoko obrazovanje – u Britaniji bili izvan dosega sve dok je zemlja u EU. Ispravno, s obzirom na svoje potrebe, desno krilo Laburističke stranke je oduvijek podupiralo članstvo u Uniji, upravo kao preventivu protiv prijedloga ove vrste. Da joj se laburistička ljevica pridružila u blokiranju pokušaja May da implementira referendum, Tuck je upozoravao, rezultat bi bila samo obnova blairovskog ili macronovskog neoliberalnog režima u Britaniji. Brexit je bio najveća nagrada za laburiste u posljednje dvije generacije; između ostalog, ponavljao je Tuck, škotska je neovisnost sada bila manje, a ne više, vjerojatna. Ljevica se te pobjede ne bi smjela odreći.

Konačno, udruživši snage s Christopherom Bickertonom, Tuck je upozoravao protiv bilo kakvog poništavanja ili suspenzije brexita, jer bi to samo učvrstilo patološku podijeljenost britanskog društva i milijune uvjerilo da je demokracija u UK tek privid. Nakon što im je rečeno da zbog EU ne mogu ništa učiniti u vezi s imigracijom, mase su pokazale da više ne žele igrati sekundarnu ulogu, nego da žele opet biti suverene i vladu vratiti na njeno mjesto – i to nije bila, smatrao je Tuck, donkihotovska ili ezoterična pozicija. Stara je ljevica u Europi bila u procesu ireverzibilnog propadanja, i ni Syriza ni Podemos nisu je mogli oživjeti, budući da EU nije predstavljala napad na stare nacionalne države Europe u ime jedne nove politike, već napad kapitalizma na politiku kao takvu. Europski su sporazumi radikalno ograničili moć nacionalnih zakonodavnih tijela dok su proširivali moć nacionalnih izvršnih vlasti. Britanija, jedina čija su zakonodavna tijela bila jedini izvor autoriteta u zemlji, nije bila navikla na ovakav ustroj. Ljevica je ustav i Ustavni sud u Americi vidjela kao ozbiljne prepreke prema političkoj demokraciji, ne uviđajući da je EU u tom smislu puno gora – presude Europskog suda pravde praktično su nepromjenjive. Onim 52 posto koji su glasali za brexit i dalje je nedostajao zajednički identitet ili koherentna volja, koje je britanska politička klasa smatrala da bi trebali imati. Ali nisu se trebali dati zastrašiti prijetnjama nasiljem u Sjevernoj Irskoj ili nezaposlenošću u Engleskoj, ukoliko brexit bude ratificiran. Prvo se već dogodilo kad je Britanija ušla u Europsku zajednicu, a druga je skočila nakon 9/11. Ono što je zadržalo implementaciju brexita bilo je nešto drugo – nedostatak političke vizije koja je mogla realizirati žudnju naroda da povrati kontrolu nad vlastitim društvom.

Slijediti put od Mounta, Osbornea i Wheatcrofta do Malcolma i Tucka jest s površine prijeći na suštinu – s emotivne reakcije na kritičnu refleksiju o procijepu koji se do 2016. pojavio između Britanije i EU. Ali, dok se obraćaju manje više istoj publici, dvije skupine odgovora dijele negativnu premisu koja ostaje neizgovorena. Koju? U suštini, izbjegavanje bilo kakve direktne usporedbe političkih struktura u Westminsteru s kompleksima institucija u Bruxellesu, uz njihove ogranke u Luksemburgu i Frankfurtu, kao dva očigledno različita sustava reprezentacije. Ni jedan od njih, ne treba isticati, ni približno ne zaslužuje biti idealiziran: poroci i jednog i drugog su bezbrojni. Ali također je jasno da među njima postoji oštar kontrast. Najjednostavnije ga je verbalizirati ovako: po svojoj svrsi, Westminster je predmoderna konstrukcija koja je preživjela mnogo dulje od svog roka trajanja; Bruxelles je postmoderna fabrikacija koja je odlučna nadživjeti bilo kakvu alternativu.

***

Velik dio bijesa koji je brexit izazvao u nekadašnjim torijevskim krugovima potječe iz akutne svjesnosti o anakronističnosti vodećih advokata izlaska, hvalisavoj zastarjelosti Rees-Mogga, Bonea, Bakera i ostalih, branitelja neobranjivog u doba klimatskih promjena, crowd-sourcinga i korektnog govora. Koji je to poredak koji oni brane? Izborni sistem u kojem onaj s najviše glasova, bez obzira na postotak, pobjeđuje, sustav iz 16. stoljeća, prije nego su se izbori u većini jedinica uopće provodili, što redovito donosi rezultate koji nisu odraz podjele mišljenja u zemlji; neizabran Gornji dom prepun kompanjona i prijatelja dviju dominantnih stranaka; sistem časti uspostavljen tako da nagrađuje sponzore i sikofante; parlament koji se može zapakirati u većinu preko noći; sudstvo sposobno prikriti bilo kakvu administrativnu čudovišnost. Ne čudi da zagovaratelji tog poretka citiraju statute na latinskom iz vremena Richarda II ili Henryja VIII da bi pohvalili njegovu djelotvornost.

Ali kroz sve ovo, ostaje činjenica da britanska vlada može preživjeti samo ako ima većinu u Zastupničkom domu – većinu koja može erodirati razmiricama unutar stranke, kao 1940., ili raspadom savezništva, kao 1979., ili naprosto rasipanjem na dopunskim izborima, kao 1996. – i ako vlada padne, moraju uslijediti izbori kako bi je se zamijenilo. Nasuprot tome, u EU, rukovodioci na svoja mjesta ne dolaze glasovima građana već ih postavljaju vlade; legislativni izbori ne proizvode ni vladu ni opoziciju; procedure na svakom institucionalnom nivou, uključujući i sudstvo i financije, zavijene su velom tajne; odluke vrhovnog suda su konačne. U postmodernom stilu, sve je ovo predstavljeno kao posljednja riječ u up-to-date poretku: u praksi, to je simulakrum živuće demokracije. Možda je neugodno čuti, uz sve svoje nedostatke – sjetite se samo, šire od Engleske, položaja Škotske ili Sjeverne Irske u miješanoj kraljevini – Westminster je ipak daleko superioran ovoj lakiranoj sinarhiji. Razlika se može promatrati kao historijska slučajnost. Ali ona je neupitno temelj razdora između Londona i Bruxellesa.

Europska unija, kako se do danas oblikovala, neprestano govori o demokraciji i vladavini zakona, dok ih istovremeno negira. Ne moramo joj pripisati zle namjere. To što je Unija postala bilo je upisano u umove onih koji su zavladali projektom: unifikacija kontinenta odozgo, kradomice gdje je to bilo moguće, diktatom gdje je bilo potrebno. U konačnici se Europa pokazala prevelikom i prerazličitom da bi rezultati bili išta drugačiji. S populacijom od 446 milijuna, treći najveći politički poredak na svijetu, EU je podijeljena na 24 službena jezika (s još pet na čekanju dok 17,5 milijuna stanovnika na Balkanu stoji u redu za pridruženje), više od Indije (22 jezika) ili Kine (jedan), s njihovim daleko brojnijim populacijama. Od 27 zemalja trenutnih članica Unije, ni jedna nema kontinuiranu parlamentarnu povijest usporedivu s Engleskom, koja je, uz iznimku 11 godina vladavine Charlesa I, uspjela izbjeći apsolutizam kakav je gasio reprezentativna tijela diljem većine kontinenta od 16. stoljeća nadalje. Štoviše, moderno iskustvo ustavne politike nezanemarivog broja zemalja ide unazad tek četvrt stoljeća. U ovim uvjetima, protezanje interno reprezentativnog političkog sistema na kvazi-konfederaciju kontinentalnih dimenzija gotovo je nužno proizvelo strukturu moći fundamentalno oligarhijske prirode, čija je jedina lingua franca ona zemlje koja ju je napustila. „Kontinuirani trend koji u današnjoj Europi nudi najveću nadu“, piše Philippe Von Parijs, komentator s lijeve strane političkog spektra, „jest munjevito širenje engleskog kao lingua franca mlađe generacije“, što obećava širu „lingvističku pravednost“ u budućnosti. Da takva anglikanizacija drugog reda nije nimalo specifična za Europu, kontinent gdje polovica stanovništva govori samo svoj materinji jezik, u očima zagovornika globalne tranzicijske demokracije, u kojoj nostalgična privrženost nacionalnoj lingvističnoj raznolikosti nestaje, nije nikakav problem.

No za sada, i u bliskoj budućnosti, sloj stanovnika fluentnih u dva ili tri službena jezika EU, pa čak i u neslužbenom lingua franca, nužno je ograničen. Broj stanovnika Unije koji žive i rade izvan vlastite zemlje još je manji; 2015. bilo je to ni 4 posto ukupne populacije, velikom većinom manualni radnici. Još su 2008. ti iseljenici činili manje od 2 posto populacije zapadne Europe. Među njih, s druge strane, broje se i oni koji bi se mogli opisati kao europska politička klasa stricto sensu, rukovodioci i profesionalci iz stranaka desnog-do-lijevog-centra, stranaka koje se snalaze u institucijama EU i koje su navikle njima rukovoditi. Bila bi greška i demonizirati i idealizirati ovaj stratum.

Da su njegovi najviši redovi već odavno korumpirani imunitetom koji ih štiti od gubitka moći, sasvim je jasno. Dovoljno je prošetati vodećim pozicijama. Christine Lagarde, trenutna predsjednica Europske središnje banke: osumnjičena za suučesništvo u prijevari i malverzaciji javnih sredstava u zaštitu lopova Bernarda Tapiea, kojem je 2008. nepropisno isplaćeno 404 milijuna eura iz Crédit Lyonnais, kad je Legarde bila ministrica gospodarstva Francuske; 2016. otpuštena je od strane države zbog „nemara“, bez daljnje kazne s obzirom na njenu „osobnost” i (bez sumnje, pogotovo) na njen „međunarodni ugled“. Tada je već bila na čelu MMF – pozicija koju je njen prethodnik, Dominique Strauss-Kahn, morao napustiti uslijed optužbi za seksualno napastovanje i pokušaj silovanja, a njegov prethodnik, Rodrigo Rato, proveo je neko vrijeme u zatvoru pod optužbom za pronevjeru. Ursula von der Leyen, trenutna predsjednica Europske komisije: 2015. optužena je za plagijarizam na 43 posto stranica svog doktorskog rada iz 1990.; sveučilišna komisija Medicinskog fakulteta u Hannoveru koja ju je oslobodila optužbe, na čelu sa starim poznanikom iz udruženja alumna te institucije, žestoko je kritizirana u medijima, ali nakon pada dvojice prijašnjih ministara Merkeline vlade, obojice pod optužbama za plagijarizam, iscrpljenost je pobijedila i von der Leyen je dopušteno da zadrži svoj doktorat.

Njen prethodnik, Jean-Claude Juncker iz Luksemburga: više puta razotkriven kao suučesnik u izbjegavanju poreza a svojim je političkim strategijama omogućavao pranje novca, politika po kojem je njegova zemlja poznata. Van der Leyenin potpredsjednik i visoki dužnosnik za vanjsku politiku i sigurnost, Španjolac Josep Borrell: prisiljen je dati ostavku na mjesto predsjednika Europskog sveučilišnog instituta u Firenzi jer je zatajio godišnju plaću od 300.000 eura koju je primao od jedne španjolske energetske kompanije. Michel Barnier, europski povjerenik zadužen za pregovore s Britanijom oko brexita: zasipan „donacijama“ u sveukupnom iznosu preko 300.000 franaka – iznos više nego 7 puta veći od iznosa koje su primili njegovih 7 suparnika – kad se na izborima 1993. kao gaullistički kandidat natjecao za pokrajinu Haute-Savoie. Olaf Scholz, ministar financija i vicekancelar Njemačke, koji će nada naslijediti Merkel: uhvaćen u medijski vrtlog nakon što je imenovao – prvi takav slučaj u zemlji – jednog od glavnih izvršnih direktora Goldman Sachsa u Njemačkoj i Austriji, Jörga Kukiesa, kao svog zamjenika za tržišnu i europsku financijsku politiku, da bi potom priznao kako je znao da je Kukies blizak prijatelj Markusa Brauna, lopovskog šefa sada bankrotirale kompanije Wirecard (nekad vrijedne 28 bilijuna dolara), kompanije u centru najvećeg financijskog skandala u povijesti Njemačke. Izgledi da Scholz preživi parlamentarnu istragu neokaljan: gotovo nikakvi.

Ljigave epizode ove vrste, rutinske na vrhu EU establišmenta, ne bi se smjele uzeti kao pravilo za cijelu europsku političku klasu, još manje za iseljenike bez službenih položaja.2 Ono što je zajedničko ovom sloju nije toliko profit koji njegovi predstavnici izvlače iz svojih položaja, koliko interesi i strasti uložene u europski projekt. Masovne demonstracije i medijska galama oko brexita u UK – mnogo impresivnijeg intenziteta nego bilo koje na kontinentu, ne zbog dubljih uvjerenja već neposrednije blizine opasnosti – dobar su pokazatelj razine predanosti ove klase razvoju ujedinjene Europe. Identifikacija s projektom Unije ne treba podrazumijevati neposrednu materijalnu dobit, čak i ako, u slučaju na primjer, sveučilišnih profesora, zaposlenici ovise o Bruxellesu za financiranje istraživanja. Kad se radi o Europi, rijetko postoji kontradikcija između vlastitog interesa i iskrenog idealizma.

Nužno i jedan i drugi za premisu imaju pasivnost populacije ispod političke klase i njenih priljepaka. Je li slijed događaja nakon globalne financijske krize 2008. ovaj poredak ozbiljno potresao? Uz iznimku Britanije, bilo bi teško tvrditi da je bilo ikakvog trajnog ili dosljednog efekta. Što se tiče populističkih ustanaka u južnoj Europi, Syriza – u potpunosti stranka establišmenta otkad je Tsipras potpisao Trojkine uvjete – na europskim je izborima 2019. dobila manje od četvrtine glasova, a nedugo zatim potpuno je poražena na grčkim parlamentarnim izborima. U Italiji je M5S na europskim izborima dobila tek 17 posto glasova, da bi potom u Rimu koalirala s Demokratskom strankom, nekadašnjim prezrenim protivnikom. U Španjolskoj je na europskim izborima Podemos osvojila 10 posto, i potom se pridružila Socijalističkoj partiji u nestabilnoj manjinskoj vladi u Madridu. Na desnici, Rassemblement National Marine Le Pen na tim je europskim izborima osvojila manje od četvrtine glasova, Salvinijeva Lega Nord tek nešto više od trećine. Prema istoku, Kaczyńskijeva i Orbánova stranka još su uvijek klasa za sebe, osvojivši 45, odnosno 53 posto glasova na europskim izborima, iako je svaka izgubila većinu u svom glavnom gradu od mainstream liberalnih protivnika, a Prawo i Sprawiedliwość također je izgubila većinu u gornjem domu Sejama, no na knap je zadržala mjesto predsjednika Poljske.

Pred trijeznim pogledom: nigdje u Europi izgledi populističkih sila, bilo koje boje, ne izgledaju dobro. Tamo gdje ostaju autsajderi u političkom sistemu, rizik koji predstavljaju za taj sistem samo osnažuje status quo. Tamo gdje se nalaze unutar političkog sistema, kao potpora ili partneri establišmenta, uglavnom bivaju asimilirani u dominantni konsenzus. Strahovi na koje igraju, iako često radikalni u formi, lako postaju konzervativni u praksi kad dođe do pitanja identiteta ili imigracije. Bivaju nadjačani činjenicom da je centristički blok mišljenja, koji obuhvaća umjerene konzervativce, suzdržane liberale, pragmatične socijal-demokrate i samozadovoljne zelene – bruxelleskim akronimima EPP, RE, S&D i Greens/EFA – mnogo veći nego njegovi suparnici na ljevici ili desnici, i u Uniji ostaje nedodirljivo dominantan. U raširenom, napuhanom prostoru današnje Europe, kontrola medijskog okoliša i velikodušno financiranje od strane Europske komisije čine ovu silu sposobnom, da se poslužim izrazom Michaela Manna, da zaobiđe bilo kakve simptome nezadovoljstva odozdo, baš kao što su to njeni homolozi u Indiji, Kini ili Americi. Trebala bi nova i mnogo žešća 2008. da potrese ove političke koordinate.

***

Je li pandemija usred koje se nalazimo jedan takav potres? Ne prema današnjem Friedrichu von Gentzu. Luuk Van Middelaar dosljedno je poslijeratnu povijest Europe shvaćao dualistički. S jedne strane, svaki je korak naprijed bio produkt sila izvan Zajednice i njenih nasljednica. Od Schumanovog plana do pobjede Europskog suda pravde pod Robertom Lecourtom, integraciji je uvijek prethodila i pratila ju pažnja, često i inicijativa, Sjedinjenih Američkih Država. I kada je Giscard osnovao Europsko vijeće, poticaj je bio raspad sustava Bretton Woods i pad interesa Amerike za Stari svijet tokom 1970-ih. Maastricht i Monetarna unija bili su reakcija na kolaps sovjetske kontrole nad istočnom Europom i na ponovno ujedinjenje Njemačke. Globalna financijska kriza 2008. potaknula je Fiskalni pakt i Europski stabilizacijski mehanizam. Udarci Covid pandemije 2020. progurali su „Next Generation EU“, paket vrijedan 750 bilijuna eura, koje će Komisija morati prikupiti zaduživanjem na temelju snage svojih zajedničkih obveznica, potez koji su sjeverne članice do sada zabranjivale, a koji van Middelaar slavi kao veliki napredak.3 Datumi isteka kredita protežu se do 2028., i više od polovice sredstava – 390 bilijuna eura – bit će razdijeljeno u obliku subvencija a ne zajmova za države članice kojima je potpora potrebna. S obzirom na procjene vjerojatnog ekonomskog pada u eurozoni – 7 posto njenog BDP 2020., oko 1,3 trilijuna eura – potpora koju paket nudi razmjerno je skromna. Pod pritiskom, bez sumnje će se povećati. Jasno je, u svakom slučaju, da opet pokretačka snaga „sve većeg zbližavanja unije“ ne dolazi iznutra, već izvana.

Je li to važno? I štovatelji i protivnici smjera u kojem je politika Unije krenula nakon Maastrichta, odgovorili bi, čini se, negativno. Brzim pogledom na scenu, uočljivo je da akteri toliko različiti kao što su popustljivi van Middelaar i kritični Bickerton, skeptik Giandomenico Majone i idealist Sergio Fabbrini, nude konvergirajuće deskripcije i preklapajuće preskripcije. Ovaj spektar pisaca često je opisivao kako moć prelazi s nadnacionalnih manifestacija Unije, koje su njegovale snove federalizma, prema više međuvladinim instancama, koncentriranim na vrhu Europskog vijeća – gdje su se države članice pokazale savršeno sposobne braniti vlastite nacionalne interese – da bi se prenijela još niže u varijantama neformalne koordinacije i potrage za konsenzusom u područjima poput diplomacije, sigurnosti ili migracije.

Ovom je rasponu mišljenja zajedničko odbijanje ideje da je budućnost Unije u uspostavi federalističke superdržave, ali uz vjeru da se EU još uvijek snažno kreće prema naprijed. Paket za Covid nije predznak Ujedinjenih država Europe koje je, u svjetlu Maastrichta, pozdravljao Helmut Kohl. Niti je riješio tenzije i neslaganja unutar Unije. Majone smatra da bi riješenje zahtijevalo pretvorbu u pravu konfederaciju po uzoru na Švicarsku, iako ograničenu na vanjsku i sigurnosnu politiku. Njegov kompatriot, Fabbrini, za razliku od Majonea apostol „europskih vrijednosti“ proklamiranih iz Bruxellesa, misli da je potrebno i više: podjela Unije na jedinstvenu ekonomsku zajednicu koja bi pokrila cijelu kontinentalnu Europu, i odvojenu političku uniju (ne državu) federalnog karaktera, koja bi obuhvaćala samo one zemlje spremne prihvatiti zajedničku valutu, fiskalni autoritet i proračunsku politiku, zajednički sigurnosni sustav i vojsku, kontrolu granica i imigracijsku politiku, čak i ako bi uz to članice zadržale domaće verzije nekih od navedenih atributa. Majone priznaje da njegov prijedlog trenutno nije izvediv, dok Fabbrini svoje nade polaže – natruhe van Middelaara – u „puč“, u stilu onog kakav su izveli osnivači SAD. U suprotnosti s njima, Bickerton samo upućuje na paradoks daljnje integracije bez značajnog nadnacionalnog napretka, dok van Middelaar priznaje da Macronova najava o francuskom povratku k planiranju, koji je potom slijedila Njemačka, daje smjer novom europskom dirigizmu kojem će se Nizozemska morati prilagoditi.

Ono što ova različita predviđanja – od strane autora uvjerenih da su ideje Monneta i Hallsteina, Delorsa i Kohla mrtve – previđaju, jest kumulativno usmjerenje i posljedice sukcesivnih koraka prema sve snažnijoj uniji, koji nisu, na jednostavan način, pod kontrolom sila koje upravljaju Europskom komisijom. Oduvijek postoje i druge značajne sile s drugim namjerama, predane federalnoj uniji, ukorijenjene u Komisiji i Sudu pravde, a kasnije i u Centralnoj banci i parlamentu. Nikad nisu postigle svoj cilj. Ali niti se, od poraza Europske obrambene zajednice 1954., inkrementalni napredak prema tom cilju ikad sasvim zaustavio ili obrnuo. Je li realno vjerovati da je sada došao do svojih granica?

Nije potrebno mnogo mašte da zamislimo koliko bi vjerni van Middelaar i ostali koji su se uglavnom s njim slagali – njegov učitelj Frank Ankersmit bio bi najbolji primjer – ostali pri svojim tradicionalnim preferencama kad bi se geopolitički uvjeti promijenili. Promatravši, 2018., načine na koje se SAD i Kina odvajaju od svjetskog poretka kakav je nastao nakon završetka Hladnog rata, van Middelaar se zapitao koje bi mjesto mogla u novom poretku zauzeti Europa. Njegov je odgovor bio skroman. „EU je eksperiment multilateralizma kontinentalnih razmjera“, napisao je, „rođena da slama politiku moći ali ne i da je stvara“. Može li u tom mlakom tonu egzogene rezignacije ležati sjeme neke buduće endogene adaptacije, dok se koraci prema sve bližoj uniji polako pomiču prema suočenju s rastućim izazovima od strane supermoći Amerike i Azije? Ili bi trenutna formula EU – razvodnjena suverenost bez značajne demokracije, obvezna jednoglasnost bez participatorne jednakosti, kult slobodnog tržišta bez brige za slobodnu trgovinu – mogla, bez obzira na sve, trajati neograničeno?

Perry Anderson, London Review of Books, 21.01.2021.

Prevela Barbara Šarić

Peščanik.net, 10.02.2021.

BREXIT

________________

  1. Za najbolju sociološku studiju potonjeg, baziranu na uzorku iseljenika koji rade u Amsterdamu, Bruxellesu i Londonu, vidi suosjećajnu, ali objektivnu studiju Adriana Fayella, Eurostars and Eurocities, koja završava s ovim: „Oni koji su zaista europsku mobilnost pretvorili u realan životni projekt, ostaju iznimka“, djelomično zato što se „plima liberalizma koja je 1990-ih ponijela cijelu generaciju da se slobodno kreće po Europi, povukla“, ali i zato što „čim unutar-EU mobilnost prijeđe neki prag – koji može biti 5 posto ili čak manji – pioniri znatno gube na vrijednosti. Ako više nije originalno, i ljudi nahrupe kao stranci u međunarodne gradove, domaća će se društva vrlo brzo pobuniti“, što iseljenički put čini „prilično usamljeničkim izborom“.
  2. Merkel je „srušila i posljednja dva tabua njemačkog monetarnog mišljenja: kolektivni dug i izravne potpore. Samo za ovu priliku. Ali u Parizu i Bruxellesu znaju da tkogod jednom prijeđe taj most, može to učiniti i opet: presedan je postavljen“. Van Middelaar smatra: tokom pandemije Unija je uspjela skupiti snagu koju nije uspjela skupiti tokom dužničke krize 2012. (NRC Handelsblad, 21.8.2020.)
  3. Vidi njegovih 7 posljednjih kolumni, u jednoj od kojih poziva na Blairovu ostavku, u proširenom, posthumnom izdanju Supping with the Devils: Political Writing from Thatcher to Blair (2003). Pa ipak, i dalje je svog propalog junaka, u pretposljednjem poglavlju svoje knjige mogao nazvati „velikom tragičnom figurom“. „Tony Blair imao je takav potencijal“, pisao je. „Bio je snažan vođa, na svoj način vizionar, čovjek koji je nadmašio sve oko sebe, kod kuće ili na kontinentu. Njegova je retorička moć bila nenadmašna, baš kao i spremnost drugih da ga slušaju. Imao je njihovo povjerenje. U političku je umjetnost vratio kredibilitet“. Ostatak knjige uništava ove sentimentalne iluzije, tipične za onodobnu britansku inteligenciju.