Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Način na koji država za sada odgovara na ubistva dve žene i jednog deteta u centrima za socijalni rad i zaštitu u Beogradu sastoji se iz tri očigledno pogrešna koraka: masovnih hapšenja, promašene medijske kampanje i poricanja da problem uopšte postoji.

1.

„Odlični rezultati policije i tužilaštva garantuju građanima da će Srbija biti sigurna zemlja“, izjavio je ministar policije. „Odlični rezultati“ odnose se na 360 + 213 osoba uhapšenih u jednoj sedmici, od nedelje (360) do četvrtka (213). Hapšenja u nedelju, 16. jula, dogodila su se posle ubistva dve žene i deteta u prostorijama centara za socijalni rad i zaštitu, praktično dakle pod okriljem države, koja se tako pokazala kao nesposobna da građanima, a građankama posebno garantuje sigurnost. Masovna hapšenja sad treba da potisnu iz svesti građana tu sliku realnosti golog nasilja u kome žive. Sećamo se, naravno, i ranijih masovnih hapšenja koja, jasno to vidimo, nisu sprečila nova ubistva. Sećamo se i izjava bivšeg predsednika vlade, koji je posle prošlogodišnjeg masakra u Žitištu, a i tada je u osnovi bila reč o partnerskom nasilju, najavio da će država brutalnom silom odgovoriti na nasilje i time zapravo samo potpirio postojeće nasilničke porive.

2.

Nije stvar samo u tome da ova vlast nije u stanju da reši problem nasilja – ne menja na stvari da li je reč o partnerskom, ekonomskom ili političkom nasilju. Ona, naprosto, ne želi da ga reši. Umesto rešavanja problema, ovoj vlasti je cilj – zastrašivanje. U toj politici zastrašivanja, masovna hapšenja samo su jedan element. Drugi, podmukliji, sastoji se od pretnji potencijalnim žrtvama. Te pretnje se opet šalju preko jednog režimskog medija – Politike. I u tom smislu jasne su veze sa devedesetima: kao onda, Politika i danas stoji na raspolaganju (istom) režimu da se označi „neprijatelj“ i opravda nasilje nad njim. Ovaj put, pak, „neprijatelj“ dolazi iz naših redova: to su sve one žene koje tobože provociraju svoje partnere i zloupotrebljavaju decu da bi im naudile. Poruka je nedvosmislena: budite pokorne, ne opirite se nasilju, jer država ne može, a i ne želi da vas štiti. Stoga, kad god se s vrha vlasti uputi poruka da niko nije jači od države, treba je razumeti kao poziv da se prihvati postojeće (loše) stanje ili će uslediti – odmazda.

3.

Konačno, imamo i treći element u ovoj politici zastrašivanja i pretnji odmazdom – poricanje. Primer za poricanje upravo je dala nova predsednica vlade – prva žena i lezbejka na čelu Srbije. „Otvoreno sam gej celog svog života i nikada nisam imala problem u Srbiji“ – izgovoriće Ana Brnabić u intervjuu za CNN. To je njen komentar na primedbu da je neobično da jedna žena i lezbejka bude predsednica vlade u konzervativnoj Srbiji. Iz tog komentara bi se moglo zaključiti da je u Srbiji i kada je reč o ženama i kada je reč o gej osobama sve u redu. „Verujem da Srbija nije toliko konzervativna i homofobična“, objašnjava Brnabić, i dodaje – „naravno, ima prostora za promene i ima ljudi koji još veruju da to nije ok i da nije deo srpske tradicije i srpskih vrednosti“. Brnabić verovatno ne laže kada kaže da kao lezbejka nikada nije imala problem u Srbiji, ali kakve to veze ima sa bilo čim, izuzev sa njenim ličnim iskustvom? Da li je njeno lično iskustvo dovoljno da se izbrišu druga tragična iskustva žena i gej osoba u Srbiji?

***

Brnabić praktično tvrdi – u Srbiji nema problema ni za žene ni za gej osobe, a ključni argument joj je njeno iskustvo. Njen stav može da se predstavi i u obliku pitanja: ako sam ja kao žena i lezbejka na čelu vlade, kako iko može da kaže da u Srbiji žene i gej osobe imaju problem zato što su žene ili gej? Ali, to što ona kaže svodi se u stvari na jednu drugu, samo na prvi pogled banalnu tvrdnju – za mene u Srbiji nema problema, a problemi drugih (žena, gej osoba) ne tiču me se. I time se krug nasilja zatvara. To je jedan celovit i poguban odgovor države na nedavna ubistva dve žene i deteta. Masovna hapšenja treba da odvuku pažnju od problema i stvore utisak da vlasti drže stvari pod kontrolom. Mediji šalju preteće poruke žrtvama i drže ih odgovornima za nasilje koje trpe, čime ujedno i opravdavaju same nasilnike. A sa vrha države šalje se poruka da problem u stvari ne postoji. Do novog ubistva.

Peščanik.net, 21.07.2017.

Srodni linkovi:

Rastislav Dinić – Privatni život stabilokratije

Srđan Milošević: Ana Brnabić – Jovanka Orleanka

Dragoslav Pantić – Ko to gleda u tuđe dvorište?

Ana Jovanović – Formule ubijanja

Marko Sinđić – Beleške o socijalnom radu

Tanja Ignjatović – Ko ne radi svoj posao

Saša Đorđević – Zavisni od oružja

Adriana Zaharijević – Melanholični, nejednaki i lišeni zdravog razuma

Sofija Mandić – Skuvali ste ribe

Ana Jovanović – Ljudski faktor rizika, deo II

VIDEO – Ubistvo u kontrolisanim uslovima

Ana Jovanović – Ljudski faktor rizika


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)