- Peščanik - https://pescanik.net -

Odlazak u noć

 
Radio emisija 03.12.2010, govore: Végel László, Miroslav Ilić, Aleksandar Nećak, Mirjana Karanović… Ovom društvu nedostaje Antigona, koja bi dostojanstveno sahranila ne samo mrtve ljude, nego i ideje. 

 
Svetlana Lukić: Sinoć su u američkoj svemirskoj agenciji NASA naučnici saopštili da su na Zemlji otkrili organizam koji se razlikuje od svih do sada poznatih oblika života na Zemlji. On ne samo što preživljava u okolini bogatoj arsenom, jednom od najotrovnijih supstanci, nego je taj mikrob inkorporirao arsen u svoj organizam, u svoj DNK. Taj prilagodljivi organizam je pronađen u jednom jezeru u Kaliforniji, u kome postoji velika koncentracija arsena, pa je naš mikrob rešio da prestane da pruža otpor otrovu i da je jednostavnije i lakše da ga ugradi u svoju supstancu. Ovaj čudovišni organizam i njegova prilagodljivost se jednim delom objašnjavaju i činjenicom da je njegovo stanište, jezero Mono, suviše dugo izolovano od izvora sveže vode.

Dok sam čitala ovu vest, prva asocijacija mi je bila Srbija. Suviše dugo izolovani od spoljnog sveta, sveže vode, svežeg vazduha i svežih ideja, okruženi velikom koncentracijom otrova sa kojim više nemamo snage da se izborimo, rešili smo da ga proglasimo sastavnim delom našeg nacionalnog, kulturnog, partijskog i individualnog DNK. Postoji ona životna filozofija – ako ne možeš da ga pobediš, prilagodi mu se, ali ovaj mikrob i mi smo otišli korak dalje.

Sinoć su astrobiolozi trijumfalno objavili svetu – posle dugotrajnih istraživanja možemo da kažemo da smo pronašli oblik život kakav svet do sada nije poznavao. Nisu morali godinama da gacaju po tom jezeru, mogli su da sednu na avion i da slete na Surčin. Naučno posmatranje bi trajalo kraće, bilo bi jeftinije i imali bi mnogo više uzoraka za proučavanje.

Možda bi se već na Surčinu sreli sa prebledelim predsednikom vlade, čiji avion za malo da se sruši dok je leteo za Sofiju, predsednikom vlade koja po cenu života neće da proda nacionalnu kompaniju, iako ima više pilota nego ispravnih delova na avionima, iako je JAT mnogo više izvor prihoda političkih stranaka nego sredstvo za prevoz putnika. Astrobiolozi bi možda sreli i Cecu koja beži u Australiju, predsednika koji iz Dagestana, Uzbekistana ili gde je već bio, sa margina sastanka preti prekidom pregovora sa Prištinom, koji nisu ni počeli, a koje će u ime Srbije voditi čuveni diplomata Borko Stefanović, našoj i američkoj javnosti poznat kao čovek koji je imao velikog udela u bekstvu Miladina Kovačevića iz Amerike… Dakle, predsednik sleće, seda u kola i brže bolje u Ljuboviju i Prijepolje da posavetuje seljake kako da ispumpavaju vodu iz štala… Predsednik se na Surčinu sudara sa francuskim teniserima koji dolaze na finale Dejvis kupa u pratnji francuskih specijalaca iz elitne antiterorističke jedinice koja čuva nuklearna postrojenja, Lamanš, i sada Monfisa i Žila Simona od gostoljubivih srpskih navijača. Teniseri i specijalci sedaju u blindirana kola i u koloni beže u hotel Hajat.

Novinari se čude neobično velikom obezbeđenju, na prijemu u francuskoj ambasadi priređenom uoči današnjeg meča, predsednik teniskog saveza Slobodan Živojinović kaže kako je Beograd grad ljubavi i mira, potvrdno klima glavom ministarka sporta, a iz ugla sobe ih gleda majka Brisa Tatona, koja se danima vuče po holovima Palate pravde u kojoj se sudi ubicama njenog sina, gde je sve manje svedoka; odjednom niko nije video nikoga ko je u sred dana do smrti prebio čoveka koji je došao u Beograd, grad ljubavi i mira, da gleda fudbalsku utakmicu.

Juče je u tom istom gradu ljubavi i mira, samo nekoliko metara od mesta smrti Brisa Tatona, prebijen i pevač Džej Ramadanovski, koga su pre napada neke srpske delije vređale zato što je Rom. Svi smo već užasnuti tim čoporima mladih siledžija koji redovno patroliraju gradom tražeći potencijalne žrtve, a potencijalne žrtve su svi koji ne liče na Srbe, koji ne govore kao Srbi. Međutim, malo-malo pa ćete čuti da toga ima svuda u svetu, da toga ima i u jednoj Nemačkoj, u jednoj Velikoj Britaniji i Austriji. Naravno da je to tačno, ali razlika je u tome kako država reaguje na takve stvari. Evo, ovih dana je jedan devetnaestogodišnjak, austrijski vojnik, otpušten, jer je tokom službovanja u Bosni na jednoj rođendanskoj žurci društvo zasmejavao nacističkim pozdravom. Austrijska vojska ne samo da ga je otpustila, nego ga je javno osramotila izdajući zvanično saopštenje. Međutim, mi u ovoj državi, u nekim njenim institucijama imamo službenike koji su već izgubili strpljenje zato što se zvanično ne rehabilituju kolaboracionisti kao što je Milan Nedić, pa su rešili da urade samoinicijativno. Ovih dana, naime, u katalogu štampanom povodom otvaranja Muzeja Narodnog pozorišta u Beogradu pojavila se ulica Milana Nedića za koju niko, pa ni predsednik Saveza jevrejskih opština Srbije Aleksandar Nećak, nije znao da postoji.

Aleksandar Nećak: Savez jevrejskih opština je dobio poziv da prisustvuje prvoj izložbi Muzeja Narodnog pozorišta. Odazvali smo se tom pozivu, i naše zadovoljstvo je trajalo dok nismo stigli do desete strane kataloga na kojoj je pisalo da se ulica u kojoj se nalazi jevrejska sinagoga, koja se nekada zvala Kosmajska, a sada Maršala Birjuzova, da se ona sada zove ulica Milana Nedića. Bili smo šokirani, ja sam pozvao resornu komisiju u Skupštini grada da pitam, da li je taj podatak tačan. Međutim, ljudi su bili krajnje iznenađeni, rekli su da nikad nikakvog zahteva u tom smislu nije bio, niti je o tome ikada raspravljano. Shvatio sam da ipak to ne može biti slučajna greška ili propust, jer ako izmislite da ulica nosi ime Milana Nedića to mora da je neka poruka. I u tom smislu sam napisao pismo upravniku Muzeja narodnog pozorišta, u kome sam u ime zajednice jevrejske zahtevao da se iz kataloga to izbaci, jer je neistina, i da se sa panoa na samoj postavci i sa njihovog sajta takođe skine ta neistina. Milan Nedić nije rehabilitovan, nema pravo niko, pa ni kustos ili istoričar umetnosti ili bilo ko drugi da po njemu imenuje ulicu. Pogotovo smo osetljivi što je u toj ulici sinagoga, mi smatramo da je to bio prst u oko.

U pismu sam upravnika muzeja podsetio ko je gospodin Milan Nedić, čovek koga jedan deo građana Srbije podržava kao srpsku majku. Mi ne sporimo, možda je on bio srpska majka, ali nama nije bio ni maćeha, jer za vreme Milana Nedića 84% Jevreja nije dočekalo kraj rata, nestali su u gasnim komorama ili su ubijeni na druge načine. I sve se to desilo, to treba da se zna, u Srbiji od avgusta 1941. do maja 1942, znači, bili su vrlo efikasni. Gospodin Milan Nedić, koji je bio na čelu Ministarskog saveta, tako se zvala kvislinška vlada, je potpisao, kao i svi članovi Ministarskog saveta, uredbu oktobra meseca 1942. da se sva opljačkana jevrejska imovina poklanja srpskom narodu, ali da će ona biti iskorišćena da se plati šteta Trećem rajhu zbog troškova koje je on imao ratujući protiv Srbije. Znate, to malo Srba zna.

Ja sam uveren da ovo što se dogodilo sa muzejem Narodnog pozorišta nije nikakva slučajna greška, to je poruka – zašto se ne bi jedna ulica zvala Milana Nedića, i to baš Kosmajska u kojoj je sinagoga. Što se tiče upravnika, kod njega mogu da prihvatim da je bila nepažnja, možda nije pročitao katalog, ali svakako da očekujem da od njega dobijem neki odgovor, ovakav ili onakav. Ono što ne očekujem je da ćuti i da ne odgovori ništa, jer funkcija koju vrši ga obavezuje da ukloni iz stalne postavke taj tekst, da ga skine sa sajta i da povuče kataloge. Mi ćemo mu biti zahvalni i smatraćemo to pruženom rukom. Ukoliko iz bilo kojih razloga on to ne može da uradi onda ćemo se mi potruditi da se to ipak desi. Kao građanin Srbije mene je sramota da se to dešava u Srbiji. Olinjala je moja rečenica da Srbija nije fašistička zemlja, ali da u Srbiji ima fašizma. Dok god ga ima ja ću se protiv toga boriti. Ne priliči Srbiji da bude fašistička zemlja, zašto bi bila? Toliko žrtava je dala. To što mi ne umemo da se u ovoliko vremena posle rata jasno i glasno opredelimo da smo mi antifašisti, to je neka druga priča. Morate znati da Srbija stoji u redu da bude primljena u ATS (AHO), to je međunarodna organizacija za sećanje, edukaciju i istraživanje holokausta. A prijem treba da nam odobre jedna Estonija ili Letonija koje su bile poznate po uništenju Jevreja. Zašto mi kasno reagujemo, zašto nismo bili na obeležavanju, sećanju u Aušvicu? I uvek se jako trapavo vadimo. Vi se sigurno sećate da je predsednik imao kijavicu pa nije mogao da ode, tada smo još uvek bili SRJ.

Mi smo čekali dugo da se ova vlast opredeli, sad smo rešili da napravimo međunarodni okrugli sto da se vidi šta je sa Starim sajmištem. Kako to gde je stradalo 40 hiljada ljudi ima spomenik antifašistima? Mi znamo da taj spomenik nije projektovan za to mesto, da je Zoran Lilić iskoristio jednu političku potrebu, pa je postavio taj spomenik, ali mi smo tu stradali, taj logor je u početku bio logor za uništenje Jevreja. Zvao se Jevrejski logor Zemun, i u njemu je stradalo 6.800 Jevrejki i dece. Majke su držale decu u naručju dok su se gušili u kamionu dušegupki. O tome nema reči, mi to krijemo. Mene su pitali zašto je to tako, ja sam rekao da to nema nikakve veze sa ideologijom, jer 1945. su bili komunisti, pa je bio Milošević, a sada su demokrati, i nikom od njih nije palo na pamet da nešto uradi. Ja sam iz toga izveo zaključak da to nema veze sa ideologijom, da se radi o mentalitetu: mi u Srbiji nemamo adekvatan odnos prema nevinim žrtvama i to je problem i o tome treba decu učiti. Da smo imali Staro sajmište i edukaciju o tome šta se tamo dogodilo, mnogi mladi građani Srbije bi danas bili živi, mislim na ove ratove iz 90-ih u kojima Srbija nije učestvovala, jer bi znali da ih lažu i da ih guraju u rat bezveze.

Svetlana Lukić: Vi ste nekoliko puta podnosili prijave protiv autora knjige koje su eksplicitno antisemitske. Šta se sa njima dogodilo i da li ste zadovoljni reakcijom nadležnih državnih institucija, tužilaštva i suda?

Aleksandar Nećak: Pojavio se veliki broj tih izdanja, mi imamo spisak od 118 naslova. Te knjige su redovno prisutne na Sajmu knjiga. Šta to znači? Znači da država ne reaguje. Mi smo podneli preko 20 prijava i niko nije reagovao. Tačnije, imamo dve presude, jedna je katastrofalna. U njoj piše doslovce – da knjiga ta i ta svojim antisemitskim sadržajem nije povećala nivo antisemitizma koji već postoji. Što znači – postoji jedna doza koja je normalna, a samo preko ne treba ići. Desilo se da sam u jednom momentu ispričao to predsedniku Tadiću. Gospodin Tadić mi je rekao da je iznenađen, da on to ne može da veruje. Reagovao je vrlo brzo i poslao mi je gospodina Vladimira Cvijana, koji je onda još uvek bio u kabinetu predsednika Tadića. Imali smo ozbiljan razgovor i on je pokrenuo određene aktivnosti. Ja sam posetio gospodina Homena, dobio sam poziv iz tužilaštva, ovde je bio gospodin Jovan Krstić, zvonili su telefoni, trista čuda i onda je rečeno – nemoj sada da pokrećete tih svih 20, hajde izvuci jedno par komada. Ja sam sa zadovoljstvom izvukao Dejana Lučića, “Kraljevstvo Hazara”.

Svetlana Lukić: A zašto baš Dejana Lučića?

Aleksandar Nećak: On je čak pisao da Jevreji ne postoje. Ovi sada, to nisu Jevreji, đubrad ova, oni koji su postojali su bili Hazari, ali oni su nestali. A za Hazare je rekao da su lopovi, trgovci itd. I ja sam se koncentrisao na Dejana Lučića, između ostalog i iz razloga što ja imam saznanja da je on vrlo blizak određenim organima u ovoj državi. Krenulo je, a onda su nam iz tužilaštva rekli – morate da nam dostavite primerak te knjige. Sad ja treba da guram pare antisemiti… Ali, kažem – dobro, pristajem, naći ću vam te knjige, odemo i pokupujemo što smo našli. Ono što nismo našli, ja kuc-kuc na vrata pa kažem – gospodine antisemito, ja sam Jevrejin i hoću da vas tužim, molim vas jedan primerak knjige, on kaže – samo izvolite, i ja kupim tu knjigu od njega. I tako dostavimo mi sve to, i znate kako se završilo? Dobio sam pismo gde kaže – ali gospodin koji je to pisao je jako star. Ja kažem – dobro, jeste star sada, ali kad smo mi podneli prvi zahtev bio je deset godina mlađi, šta ste čekali? Drugo, ni u jednom od ovih zahteva nema da mi tražimo krivičnu osudu tog čoveka ili hapšenje, mi samo tražimo da se povuku knjige da on više nema materijalne koristi. Onda mi je odgovoreno – a, to ste vi tražili, e pa dobro, onda nam pošaljite… Igranka bez prestanka i mi smo shvatili da od toga nema ništa. Za Dejana Lučića su još rekli – ne možemo da ga nađemo, nađite adresu. Ja sam rekao – dobro, ja ću da vam dam adresu, ali to nije moj posao. Hoću da vam kažem da je jako teško osuditi nekoga ako imate iste stavove kao on, i mislim da je tu poenta.

Mi smo se dugo borili da u zakon uđe da je negiranje holokausta krivično delo, ja sam svima pisao i tražio sam da se javno izjasne ministri, da nas podrže u tom zahtevu. Primio sam brdo telefonskih poziva, rekli su – pa valjda znaš da smo mi uz tebe, ja sam rekao – fino, ali napišite mi to, a oni su rekli – pa ne, nije zgodno. Taj odnos države ukazuje na jednu drugu stvar, ukazuje da neko flertuje sa neonacizmom, da su ove grupacije koje ruše i biju po Beogradu finansirane i podržane ili od nekih stranaka ili od nekih verskih zajednica. Krajnje je vreme da država počne da razlikuje navijače od fašista, da počne da se pita ko organizuje, ko daje logističku podršku, ko ih finansira. Znači, svi oni koji sada flertuju i koji misle da povlače konce jako se varaju da će oni postati vlasnici tih grupa, jer kad dođe do kritične mase i njih će pregaziti te iste grupe.

Ali sve se to širi do restitucije imovine. Sada mnogi podržavaju Milana Nedića ne bi li ljudi koji su osuđivani zbog ratnih zločina bili amnestirani i ne bi li se njima vratila imovina koja je oduzeta po zakonu o sticanju imetka iz saradnje sa okupatorom itd. Ja imam pravo da zahtevam od svih onih koji hoće da rehabilituju Milana Nedića, neka idu kroz redovni sud, neka se dokaže, ali nemojte privatno, Žika i Mika su doneli odluku da se ulica zove Milana Nedića. Sutra ćemo imati trg Adolfa Hitlera.

Svetlana Lukić: Posebnu težinu ima to što se sve dogodilo u državnoj instiuciji.

Aleksandar Nećak: Znate šta, oni koriste pare koje mi uplaćujemo kao poreze i takse u budžet države. Ja nemam ništa protiv, neka taj napusti državnu službu, neka otvori privatnu agenciju i neka se zove agencija za pomilovanje Milana Nedića… neka radi šta god hoće, ali ovako, jede naše pare a bori se protiv nas. Znate, Srbija je svašta prošla, ja se nadam da nije toliko posrnula da će oni koji su ukaljali i ime ovog naroda doživeti rehabilitaciju.

Svetlana Lukić: Još uvek nije stigao nikakav odgovor od direktora Muzeja Narodnog pozorišta gospodinu Nećaku. Prećutkivanje je uobičajeni manir koji u Srbiji pokazuje odlične rezultate. Čuli ste i kakvo iskustvo Jevrejska opština ima sa pravosudnim sistemom u Srbiji, koji je nedavno do temelja bio reformisan. Tzv. reformom je rukovodila gospođa Nata Mesarević, koja je ovih dana dodelila sebi i četvrtu platu, tako da sada mesećno zarađuje oko 4.500 evra, tri puta više nego šef države, i četiri puta više nego predsednik vlade. Naravno da nije u pitanju samo tih 4.500 evra, a to su ogromne pare sa kojima ne znam šta će da radi. Mnogo veći problem od novca je nagomilavanje funkcija. Prosto je nemoguće da jedna osoba i mnogo većih intelektualnih i fizičkih sposobnosti sve te poslove može kvalitetno da radi. Pohlepa predsednice vrhovnog kasacionog suda postaje neobuzdana. Pohlepu ekonomisti zovu maksimizacijom dobiti. Ona kao da je rešila da svaki mesec zatvora na koje je osudila Legiju i Zvezdana Jovanovića naplati makar sa po hiljadu evra. Svi su je hvalili što je imala hrabrosti da osudi Ulemeka, i sada žena hoće to da naplati, u evrima.

Prelazimo na razgovor koji smo u Novom Sadu vodili sa našim stalnim sagovornikom književnikom Végel Lászlóm. U njegovom društvu je bio njegov prijatelj, hirurg Miroslav Ilić. Njih dvojica se zajedno nerviraju, čućete oko čega. Počeli smo sa pohvalom pozitivnih promena u srpskoj spoljnjoj politici ali smo brzo počeli da zanovetamo.

Végel László: Društvo je moralo biti bolje pripremljeno za pozitivnu promenu. Prve reakcije, kako vidimo, nisu bile baš najbolje, mislim na one beogradske demonstracije koje su mnogo opasnije nego što to vlast danas definiše. Ona je u prvim danima bila jako zbunjena i u toj zbunjenosti je i rekla neku istinu, ali posle se o tome više nije razgovaralo. I na kraju krajeva, to nije ni stvar policijskih pendreka. Šta se dešava? Dešava se da su učinjeni neki pozitivni koraci, ali to je još više raslojilo društvo, protivrečnosti u društvu su se povećale. Ovo društvo se rascepalo upravo zato što se oko te pozitivne promene nije vodila jedna ozbiljna i temeljita diskusija.

Miroslav Ilić: Mi smo za poslednjih 20 godina praktično imali jednu deceniju ubica, jednu deceniju lopova, a sada se otvara decenija lešinara. Potpuno je jasno da je novo ustavno ustrojstvo u jednom trenutku bilo potrebno vladajućoj oligarhiji kako bi potpuno zauzda bilo kakvo slobodno i kritičko mišljenje. Tu mislim i na vezane partijske mandate, i na takozvanu reformu sudstva gde je vladajuća partija postavila svoje ljude ne samo u obične sudove, nego i u ustavni sud. Mi živimo u zemlji u kojoj je predsednik države praktično predsednik vlade, a na sve to on svog sekretara postavlja na mesto koordinatora svih tajnih službi. Znači, imate sudsku, izvršnu, zakonodavnu vlast i tajne službe pod palicom jednog čoveka. Vidite, više nije ni pitanje ko je taj čovek, možda je Boris Tadić demokratski predsednik i vodi demokratsku politiku, međutim, šta će biti ako na nekim novim izborima prerušen u jagnjeće krzno dođe neki čovek koji će imati potpuno drugačije namere, koji će ovladati svim tim mehanizmima? Oni će mu omogućiti da ova zemlja postane poligon za jedan novi totalitarni sistem.

Za mene je i dalje suštinski problem Srbije nesuočavanje sa prošlošću. Ne treba da zastarevaju zločini, ali ne samo ratni nego i ekonomski zločini. Pa, zar to može da zastari pa da sada mirno slušamo šta ima da nam kažu predsednik MK grupe ili Ist point grupacije. Zar treba da zaboravimo da su ti isti ljudi za 3 evra kupili šećerane, zar možemo da zaboravimo da su oni bili direktori Demokratske stranke i Demokratske stranke Srbije? Zar možemo to da zaboravimo i da sada oni postaju samo neki obični tajkuni koje treba oporezovati?

Végel László: Prošlost se vraća na mala vrata, i to na ekonomska vrata. Ali, hajde da pretpostavimo da sadašnji tajkuni ili oligarsi plaćaju porez isto tako precizno kao u Švajcarskoj. Može se u to sumnjati, ali hajde da kažemo da je tako. Ali građanstvo zna da su oni svoj prvi million sakupili devedesetih godina. I sada, šta se dešava? Vidi se da građani nemaju poverenja ni u tajkune, to je logično, ali oni nemaju poverenja ni u državu koja nije bila sposobna da to raščisti kad je trebalo, ili makar da danas pokuša da uđe u taj problem porekla imovine.

Ja mislim da je politička elita poverovala u mesijanizam partija, poverovala je da će partije izbaviti društvo, da su one centar napretka i modernizacije. Partije nikad ne mogu da povuku napred ako društvo na to nije spremno. Međutim, pošto su kod nas partije od društva preuzele sve moći, što je predviđeno i ustavnim odredbama o položaju poslanika, onda građanin više nije aktivni učesnik razvoja. Ni vlada ni opozicija ne mogu više da mobilišu društvo. Mi sad imamo jedno zamrznuto društvo koje sa sumnjom gleda svoju državu. Znate, u hrišćanskoj teologiji ima nekoliko filozofa koji govore o tome da je bog okrenuo leđa čoveku, i da je čovek osuđen da živi bez boga. To je jedna teorija koja je želela u svoje vreme da približi čoveka bogu, a i boga čoveku. Međutim, kod nas je društvo okrenulo leđa državi a država je okrenula leđa društvu. I sad, ne radi se o tome da nema kritičkog potencijala u društvu zato što građani nisu kritični, oni jesu kritični ali ta kritika je izašla iz sfere javnosti, postala je privatna stvar, a to sa aspekta elite znači da je postala nebitna. Vi sad možete sve da kritikujete, ali to više nije važno, i to znaju ne samo ljudi koji žele da neguju kritičko mišljenje, nego to zna i običan čovek, zna da to nije ništa i on više ne želi da ulazi u javnu sferu. Mi sada prisustvujemo propasti javnog čoveka i republikanskih vrlina kod ljudi. To više ne postoji. Sad svako želi da se povuče, društvo beži od države, a od elite više niko nema novu ideju. Nije problem jedna ili druga ličnost, problem je što je elita u ovih deset godina istrošila svoje ideje i sada je potpuno prazna. Ja mislim da danas i sama politika oseća svoju ogromnu nemoć, zna da nije u stanju da proizvede ni nove ideje, ni nove instrumente, niti da se pridržava zakona. Makar kakvi dobri zakoni da se donesu u parlamentu, bez nove energije oni će ostati mrtvo slovo na papiru.

Ja često koristim sintagmu zamrznuto društvo zato što ljudi sve više gube veru u sopstvenu ličnost, u sopstvenu kreativnost. Za to ima više razloga, jedan je što svaki čovek vidi da mlad svet odlazi. To je jasan znak da oni ovde ne vide nikakvu perspektivu. Drugi razlog zamrznutosti je ta jaka partijska vladavina. Ako se u zemlji raspodela moći, finansija… bazira samo na tome da li ste i u kojoj partiji, onda većina koja nije u strankama sebe vidi kao nepotrebne. Treći razlog zamrznutosti društva je otpor elite prema kritičkom mišljenju. Znate, svakoj vladajućoj eliti, svakoj vladi je jako važno da ima, ne samo u opozicionim partijama, nego i u društvu, seizmografe koji kritički misle. Ako u jednom društvu ne postoji jedan sloj koji je kritičan prema postojećoj vladajućoj eliti, to znači da je to društvo upalo u dekadenciju. Pametne vlade ponekad same pospešuju civilni sektor da bude kritičan jer zna da je dobro i za nju da iz društva dobije nezavisne tonove i glasove koji na vreme, skoro seizmografski, opominju šta su najveći problem društva. Svaka pametna vlada je zadovoljna kad ima kritiku, tako ona zna da društvo ima unutrašnju snagu ali i viziju. Važno je da političari imaju viziju ali je isto tako važno da pojedinci, skup pojedinaca i društvo imaju viziju. Međutim, ako nema kritike ne može biti ni vizije, to je jasno. Mi sad imamo ogroman deficit kritičkog mišljenja, velika nesreća za jednu vlast je kada nema ko da je kritikuje.

Ja mislim da bi na primer na predstojećim izborima u Demokratskoj stranci sadašnjem predsedniku bilo najbolje rešenje da ima protivkandidata. Konkurencija bi dovela do toga da se iskristalizuju ideje, u partiji bi počelo takmičenje u negovanju republikanskih vrlina. Kada se to desi, onda je neka partija jaka, ima dinamiku, snagu i ja prosto ne razumem zašto svi oni, ne samo u DS, beže od konkurencije, svi naši partijski lideri se boje konkurencije. To onda utiče i na pojedinačnog čoveka, i on ne želi konkurenciju, želi da bude apsolutni gazda u svom malom svetu. Onda i onaj činovnik iza šaltera ne želi konkurenciju. Pa, s kojim pravom mi tražimo da on ima konkurenciju ako nje nema u vrhovima države? To se širi kao virus, i onda pojedinci postaju zatvoreni kao monade, partije postaju zatvorena monada koja ima svoj unutrašnji život, svoju hijerarhiju i ne može da se otvori prema društvu. Ako ne mogu da se otvore onda to postaje kao atletsko takmičenje bez publike.

Problem Vojvodine nije Srbija južno od Bubanj Potoka, problem je Beograd. Možda je problem trauma Beograda koji je nekada bio glavni grad zemlje od skoro 24 miliona stanovnika, a sada je glavni grad zemlje koja ima manje od 8 miliona stanovnika. I kad gledamo natalitet u Srbiji, videćemo da na periferiji opada, a u Beogradu se povećava. To je prvo, a drugo, treba se i kritički suočiti sa političkom filozofijom 19. veka koja se neguje u Beogradu, a to je ta centralizovana nacionalna država. Ja kao Vojvođanin nemam nesporazum sa južnom Srbijom, imam problem sa centralizovanom elitom iz Beograda koja najveću štetu delom čini i samom glavnom gradu, jer ga opterećuje i razvojno i urbanistički. Mi sada imamo glavni grad koji sam sebe guši, dovoljno je pogledati saobraćaj. Prosto, kako da neko iz Niša ili Novog Sada uđe u Beograd? Taj saobraćajni kolaps koji se u Beogradu često događa je metafora našeg centra. A drugo, u Srbiji još nije uspelo da se raskine sa svim tradicijama Miloševića. On i njegova elita su kritikovani zbog mnogih stvari, ali još niko nije oštro i precizno rekao da je sa ukidanjem autonomije kršen ustav tadašnje zemlje, da je ustav bio gažen na novosadskim ulicama? Ova vlast ne vidi da se sada vraća taj duh Miloševića.

Ono što se desilo u Beogradu povodom gej parade je bila jedna od repriza jogurt revolucije. Ako gledate kakve su snage stajale iza onih koji su bili na ulicama, onda se jasno vidi da je to blaga repriza jogurt revolucije. Štaviše, ultra desnica koja je organizovala te proteste u Beogradu već godinama pravi demonstracije protiv autonomije Vojvodine. Te demonstracije su bila vežba, uvod u ove događaje. E sad, ako neko hoće da spreči dalji razvoj ultradesnice onda treba da počne da razgovara o tim vežbama. Tu policijske palice ne pomažu.

Miroslav Ilić: Vojvodina ima problem zato što je provincija. Ona je namerno od Miloševića, pa preko svih dosadašnjih vlada, provincijalizovana. Ako vi gradite samo jedan centar, a Novom Sadu, Zrenjaninu, Subotici… potkrešete krila i ostavite ih bez fakulteta, bez elite, bez tehničke inteligencije, i na kraju je ostavite bez ljudi, onda neće imati ko ovu zemlju da preore, da napravi staklene bašte. Vojvodina zaista danas umire. Svake godine u Vojvodini nestane jedan manji grad, u Vojvodini moraju da se rađaju ljudi da bi imao ko da obrađuje ovu zemlju. Ovde nije ko u nekim delovima zemlje gde ti ubereš voćku ili malinu koja raste u šipražju, ne, Vojvodina zahteva ozbiljan rad.

U Vojvodini su se uvek vodile samo dve vrste politike, ona koja je provincijalizovala Vojvodinu, to znači da se odlučivalo iz nekog drugog centra o njoj, i jedna politika koja je želela da bude autohtona a koja je apsolutno uvek bila za državu u kojoj je Vojvodina od 1918.

Vojvodina je bila trandicionalno imigraciono područje, a sada odavde ljudi beže, i vi onda imate neke Šariće koji dođu i kupe 60% oranica. Pa, nisu mu Vojvođani prodali te oranice, to mu je prodao neko u Beogradu. Pa, molim vas, ko je odgovoran što su Šarići kupili pola Vojvodine? Koji je taj ministar?

Podsećam vas da i pored one besomučne kampanje za nov Ustav Republike Srbije 2006. godine, građani Vojvodine na referendumu taj ustav nisu podržali, on ovde nije prošao. Ali zato kada je trebalo da se bira između Tadića i Nikolića Vojvodina je jako pomogla Tadiću da postane predsednik. Kako nam se to vratilo? Tako što smo slušali uvrede na naš račun. Pa, molim vas, u skupštini se mnogo više raspravljalo o statutu Vojvodine nego o ustavu Srbije, da ne pominjem koliko smo uvreda čuli na račun nas koji ovde živimo i radimo, pokušavamo da operišemo neke ljude ili da pišemo neke knjige. Statut Vojvodine je prelazno i nedovoljno rešenje, on i dalje Vojvodinu drži u stanju maloletnog delinkventa. U Novom Sadu imamo neku skupštinu koja nema nikakvu svoju imovinu, nema nikakvu zakonodavnu vlast. Ali zato imamo izvršnu vlast koja ima sve ingerencije. Bojan Pajtić je predsednik Izvršnog veća Vojvodine, i sad, pazite, gde to ima da Izvršno veće ima veće ingerencije od skupštine? Pa, šta je onda ta skupština? Ovakva Vojvodina nikom ne treba. E, dok se to ne prepozna, svaka vlast u Beogradu biće zlonamerna prema Vojvodini jer će to značiti da je tretira kao maloletnog delinkventa. Građanima Vojvodine je oduzeto pravo da imaju svoju imovinu, da mogu da naplate poreze, da mogu da upravljaju, da mogu da naprave neki razvojni ciklus. Pa, nemojte mi molim vas reći da će Mrkonjić misliti o Vojvodini.

Végel László: Problem Vojvodine ima jedan širi kontekst, to je odnos centar i periferija, ali to uvek ide na štetu centra, jer ako centar ima takav neokolonijalistički diskurs ne samo prema Vojvodini nego i prema južnoj Srbiji, pa i prema Šumadiji, onda se periferija provincijalizuje, postaje sve konzervativnija i prestaje da bude učesnik modernizacije društva. Sve se to posle vraća kao bumerang samom centru. U stvari, mi sad vidimo jednu jasnu sliku u kojoj centar radi protiv sebe, i taj bumerang će mu se vratiti. Ja mislim da će se, kako se Srbija bude više približavala EU, ti problem na relaciji centar-periferija sve više osećati, centar neće imati više snage da vuče državu u modernizaciju a periferija će biti onesposobljena da pomogne. Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina Prag, Budimpešta i Varšava su bili motori promena političkog sistema, dok je Beograd bio centar miloševićizma. I tu Beograd ima jedan jak deficit. Ostao je dužan periferiji jer kao takav nije mogao da državu i društvo vuče ka modernizaciji. I sad bi bilo najbolje da deficit svoje snage popuni stvaranjem novog savezništva sa periferijom, pa i sa Vojvodinom. Znate, jedna racionalna politička elita u Beogradu bi nas, kad mi ne bismo želeli autonomiju, nagovarala – hajde, Vojvođani, trudite se više oko te autonomija, a ne tako da odmah s prezirom odbaciti naše želje i to zaista često uvredljivim rečima. Čak i politički neutralan čovek u Vojvodini kad čuje da je on secesionist, a vidi da je život sasvim drugačiji, oseća se uvređenim i poniženim.

Miroslav Ilić: Beograd je metafora pljačke. Srbija je opljačkana u Beogradu. Nju naravno nisu opljačkali Beograđani nego elita čiji cilj uvek bio da dospe u Beograd, da osvoji Beograd i da misli za sve Srbe. Taj Beograd nije našao odgovor na proces modernizacije od Slobodana Miloševića do dana današnjeg.

Végel László: U Vojvodini se sada u međunacionalnim odnosima smiruje situacija, ljudi počinju postepeno i u međunacionalnim odnosima trezveno da razmišljaju. Sada je u politici jak naglasak na tome da se elite na etničkoj osnovi dogovaraju. Meni bi bilo jako drago kada bi se recimo Demokratska stranka više bavila problemima manjine a da to ne bude rezultat neke raspodele feuda. Manjinske partije će biti potrebne dok god postoje manjine, ali one mogu samo nešto da iskamče, da se izbore za deo vlasti kako bi se bolje regulisao položaj manjina, ali život one ne mogu da menjaju jer su male. Život mogu da menjaju samo partije koje vladaju nad celinom društva. Ja tu osećam jedan hijatus. Imamo dogovor tzv. begova, a društvo se spontano organizuje, jer deo društva vidi da mora da se zajednički živi i počinje kod običnih ljudi jedan proces pomirenja. Ali pomirenje ostaje samo privatna stvar, a ne neki novi društveni dogovor.

Na tom polju postoji jedna ozbiljna opasnost, etnički odnosi ne bi nikako smeli da budu predmet konkurencije. Sve velike partije, pa i male, bi trebalo da imaju jednu zajedničku platformu, da ne konkurišu ko je više a ko manje za manjine, ko je više za srpstvo itd. Neophodan nam je jedan civilizacijski standard odnosa prema svim vrstama manjina kojih će se svi pridržavati. To ne bi trebalo da bude predmet takmičenja. Predmet takmičenja treba da bude kako je ko zamislio razvoj privrede, unapređenje sudstva, zdravstva… neka se partije tu takmiče, a ne na polju etniciteta.

Kod nas, znate, u toj prošlosti ima mnogo leševa. Ne govorim sad o masovnim grobnicama, nego i o političkim leševima. Mi ništa nismo uspeli da sahranimo. Evo, 29. novembar, sad se vidi da ovo društvo nije moglo pošteno da sahrani ni Tita, pa ni ono što se posle dogodilo. Mnogo stvari je ovde trebalo dostojanstveno, pošteno sahraniti. Ovom društvu nedostaje Antigona koja bi dostojanstveno sahranila ne smo mrtve ljude nego i ideje. Zato mi sada imamo leševe na sve strane, više i ne znamo ni čiji su. Baš sam danas šetao ulicama Novog Sada i na jednom mestu vidim grupa mladih ljudi koji pevaju neke pesme o Titu, pa na drugom mestu isto. Kako to? To su mladi ljudi koji nisu živeli u njegovo vreme… Sada to počinje da se vraća, vidite da ni ona prošlost nije pošteno, dostojanstveno sahranjena. I mi idemo iz jedne decenije u drugu, a da nikad ne možemo da zaključimo jedan period. I na kraju mi sad živimo u jednom velikom haosu i osećamo da u vazduhu nešto smrdi.

Svetlana Lukić: A ako pobedimo na Dejvis kupu, onda će decembar u Srbiji postati mesec u kome smo postali teniska velesila. Tako će decembar još jednom biti zaboravljen kao mesec u kome je stvorena Jugoslavija. Ove nedelje, u Srbiji nije imao ko da obeleži dva istorijska datuma, stvaranje prve i druge Jugoslavije. Nestale su sve Jugoslavije, a sada i Jugoslovenima hoće da zatru seme. U Srbiji će od 1. do 15. aprila sledeće godine biti održan popis stanovništva, na kojem niko neće moći da se izjasni kao Jugoslovenka ili Jugosloven. Naš ministar za ljudska i manjinska prava, Svetozar Čiplić, odlučio je da Jugosloveni ne mogu imati status nacionalne manjine, niti dobiti svoj nacionalni savet, „jer im nedostaju jezik, pismo i književnost“.

Ministar Čiplić je time bezbrižno prekršio prava deklarisanih Jugoslovena, kojih je, po poslednjem popisu stanovništva iz 2002, bilo 80.721, što ih čini trećom po veličini manjinskom zajednicom u Srbiji.

Ministar Čiplić u stvari zna šta radi. Njegove razloge je lepo objasnila Snežana Ilić iz Centra za razvoj civilnog društva: Južnoslovenska ideja ugrožava Srbe, a i Hrvate i Bošnjake, jer dovodi u pitanje smisao ratova devedesetih i definiše poslednje dve decenije na zapadnom Balkanu kao istoriju nepotrebnih ratova. Tako pitanje jugoslovenstva danas u Srbiji nije samo manjinsko pitanje, već i pitanje prevladavanja prošlosti.

Sada postaje jasnije zašto ministar Čiplić neće ni da čuje za Jugoslovene. On nema problem sa 814 Egipćana, 584 Aškalije i 572 Grka, koje država Srbija bez problema i sasvim ispravno uvažava kao nacionalne manjine. Ali Jugosloveni ne dolaze u obzir, iako ih, po popisu iz 2002, ima u svakoj opštini u Srbiji, sem u Preševu. Najbrojniji su u Vojvodini, gde ih živi oko 50.000, a zatim sledi Beograd sa oko 22.000. Najjugoslovenskiji grad je Subotica, koja ima 8.500 građana jugoslovenske nacionalnosti, odnosno 10 odsto od ukupno proklamovanih Jugoslovena u zemlji.

Jugosloveni su nastali zajedno sa stvaranjem Jugoslavije, 1929. godine, kada su definisani kao „nacija sa tri plemena“. Prvi put se kao posebna demografska grupa priznaju na popisu 1961, a najviše proklamovanih Jugoslovena ubeleženo je 1981 – ukupno milion dve stotine dvadeset hiljada, što je u stvari malo u odnosu na broj stanovnika tadašnje države. Od te 1981. godine, Jugosloveni polako nestaju, pretvarajući se u Srbe, Hrvate, Bošnjake, Slovence, Makedonce, Crnogorce i ostale.

Između dva poslednja popisa stanovništva, od 1991. do 2002, nestalo je 75 odsto Jugoslovena u Srbiji. Preostali su nevidljivi; u Hrvatskoj su zvanično izbrisani, u Bosni nezvanično nepoželjni. Rađanje i izumiranje Jugoslovena u stvari je školski primer izgrađivanja i razgrađivanja grupnog identiteta u zavisnosti od politike.

Naš cinični ministar za ljudska i manjinska prava, koji kaže da Jugosloveni nemaju jezik, pismo i književnost, vrlo dobro zna da oni od Novosadskog dogovora 1954. svoj jezik nazivaju srpsko-hrvatskim ili hrvatsko-srpskim, da su među 89 potpisa na tom dogovoru bili i potpisi Ive Andrića, Miloša Đurića i Miroslava Krleže, da Jugosloveni kao izrazito fini ljudi danas nemaju problem da taj jezik zovu bošnjačko-hrvatsko-srpskim, da oni imaju dva pisma, latinicu i ćirilicu, i vrhunsku književnost stvaranu na tom jeziku, za koju je jedan pisac koji se izjašnjavao kao nacionalno deklarisani Jugosloven dobio Nobelovu nagradu, kojom Srbi, a ni ostale nacionalne većine u regionu, ne mogu da se pohvale.

Ono što ministar možda ne zna jeste da je arbitrarnim ukidanjem jugoslovenske manjine on prekršio odredbe iz niza članova Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina i Zakona o zabrani diskriminacije, član 26 Zakona o ministarstvima, odredbe Deklaracije Ujedinjenih nacija o pravima pripadnika nacionalnih ili etničkih, verskih i jezičkih manjina i Okvirne konvencije Saveta Evrope za zaštitu nacionalnih manjina.

Jugosloveni možda treba da presaviju tabak i tuže Srbiju za pokušaj asimilacije. Kao deo dokaznog materijala, Peščanik prilaže pesmu Muharema Bazdulja, koju nam je ovaj sarajevski pesnik i kolumnista Oslobođenja poslao u vreme dve godišnjice dve Jugoslavije, 29. novembra i 1. decembra. To je jedan dugačak spisak materijalnih dokaza da Jugosloveni postoje, a pesmu samo za vas čita Mirjana Karanović:

 
Emisija Peščanik, 03.12.2010.

Peščanik.net, 03.12.2010.