- Peščanik - https://pescanik.net -

Odlazak Wislawe Szymborske

Prije nekoliko dana (9. veljače) u obiteljsku grobnicu na Rakovjeckom groblju u Krakovu, u nazočnosti predsjednika države Komorowskog i premijera poljske vlade Tuska, pokopana je slavna poljska pjesnikinja Wislawa Szymborska, po vlastitoj želji, bez ikakvog vjerskog obreda. Već sama ova činjenica, tako začudna za izrazito rimokatoličku Poljsku, govori nam da se radi o izuzetnoj i neobičnoj osobi, koja je po svemu, od načina života i ponašanja, mišljenja pa do samog čina pisanja, odudarala od (za)danih životnih klišea i književnih stereotipa suvremene literature. Zajedno s Czseslawom Miloszem, Tadeuszom Rozewiczom, Zbigniew Herbertom i Jerzy Harasymowiczom, Szymbroska je pripadala samom vrhu (srednjo)europske, ali i svjetske literature, iako za sobom nije ostavila obimno književno djelo. Napisala je oko 400 pjesama, ali bez ikakvog pretjerivanja, svaka od njih predstavljala je pravo savršenstvo poetske kreativnosti, duboke rafiniranosti i provokativne intelektuanosti. Jednom je prigodom napisala: “Za one koji misle ništa nije sveto”; tog se stava držala cijelog života, ali put do spoznaje o (ne)pravednosti  života je bio dug i naporan.

U početku je pisala tzv. ideološku poeziju, da bi 1956. radikalnim, poetsko-epistemološkim rezom prekinula sa soc-realističkom tradicijom i okrenula se stvarnim životnim problemima i duhovnim izazovima, koje je uspjevala opjevati na do tada, u svijetu poezije nepoznat i neobičajen način. Međutim, nikada se nije odrekla svojih “socrealističkih zabluda”; pjesme posvećene Lenjinu, radništvu, svjetloj budućnosti, pa sve do ode Staljinovoj smrti, držala je pogrešnim, ali i neotuđivim dijelom sazrijevanja vlastitog pjesničkog bića. Kada ih je pisala, po osobnom priznanju, iskreno je u njih vjerovala, ali nakon krvavog Poznanjskog lipnja iz 1956, kada je u masovnim, antivladinim demonstracijama bilo ubijeno preko stotinu štrajkaša, samo stoga što su tražili kruha za vlastitu djecu, Szymborska je krenula posvema drugim putom. S komunističkim vlastodršcima više nije željela imati ništa zajedničko, a kao članica PURP-a (Poljska ujedinjena radnička partija), posvema se pasivizirala. Tada je i napisala svoju glasovitu zbriku pjesama “Dozivanje Jetija” (“Wolanie do Yeti”, 1957), u kojoj je osudila staljinizam, a samog Staljina, kao monstruozno otjelotvorenje diktature, identificirala s čuvenim himalajskim snježnim čudovištem, koje nitko nije vidio, ali koje je za sobom ostavljalo neizbrisive tragove. Naravno, metafora je bila (pre)jasna, a Szymborska izložena medijskom linču; međutim, ona se na to nije obazirala. Otkrila je novi poetski svijet, kojim je posvema sama hrabro kročila. Iako je i nadalje sudjelovala u brojnim prosvjednim akcijama i pružala potporu progonjenim poljskim disidentima, nikada se više nije vezivala niti uz jedan pokret ili program. Podržala je osnivanje KOR-a (disidentskog komiteta za obranu radnika), kao i kasnije sindikata Solidarnost, ali nije sudjelovala u njihovom radu. Posvetila se poeziji u kojoj je “istina brža od laži”; u osamljenosti, potpuno predana pisanju, riječima se borila protiv strah(ov)a koji obezličava(ju) ljudsko lice čovječanstva te je tvrdila kako se samo iz tragedije života rađa radost pisanja.

Wislawa Szymborska (rođena 1923. u Bnin-Korniku, pokraj Poznanja) u Krakovu je na Jagiellonskom sveučilištu diplomirala polonistiku i sociologiju, a prvu je pjesmu objavila 1945, nakon čega je ubrzo postala urednicom literarnog tjednika “Žycie Literackie”, u kojem je od 1968. počela objavljivati svoje feljtone (“Lektury nadobowiazkowe”), koji su postali pravom književnim senzacijom, posebice nakon što su 1973. bili ukoričeni u knjigu. Uz to, pisala je i kritike, prevodila je s francuskog (posebice Musseta i Baudelairea), ali svekoliki svoj književni talent i stvaralački dar poklonila je poeziji. Pjesme je pisala dugo i studiozno, želeći zahvatiti svaki, pa i najskriveniji naboj čovjekove (pod)svijesti, posebice u (su)odnosu prema vlastitoj naciji, vjeri i povijesti. Za Poljake su to uvijek bile bolne i frustrirajuće teme, stoga nas ne treba ni malo začuditi s koliko je minucioznosti Szymborska istraživala nepreglednu arhivsku, povijesnu i publicističku građu, kako bi (iz)gradila svoje naizgled jednostavne, a zaparavo tako duboke i višeslojne poetske uratke. U tomu se oslanjala i na klasičan izraz, posebice baroka, ali cijeli je njezin opus zapravo ispjevan u postmodernističkoj maniri, polimorfne, ali i koncizne strukture. Zbirke pjesama Sol (1962), Sto radosti (Sto pociech, 1961), Za svaki slučaj (Wszelki wypadek, 1972) prepune su metafora, ali i diskretno zatomljenih emocija i pritajene melankolije, od kojih se, od rane mladosti pa sve do posljednje objavljene pjesme, branila razoružavajućom ironijom, relaksirajućim humorom i nepodnošljivom lakoćom poigravanja parodijom i groteskom. U kasnijim zbirkama, poput Autorsko veče (Wieczor autorski, 1992) i Kraj i početak (Koniec i poczatek, 1993), počela je eksperimentirati rečeničnim sklopovima, aforistički komponiranom strukturom, ali ne gubeći pri tomu na virtuoznosti, eleganciji, otmjenosti i elokvenciji. Posebice je inzistirala na anegdotalnosti stiha, kojom se vješto distancirala od (ne)ozbiljnosti politikom posredovanih tema, tako da je na tom području, po priznanju nobelovca Milosza, postigla savršenstvo.

Usprkos intenzivnom javnom angažmanu, Szymborska nikome nije dozvoljavala zavirivanje u privatni život (brak, rastava, preljuba itd); zapravo, bila je poznata po tomu što nerado govori o sebi i teško pristaje na razgovore o vlastitoj intimi. To se najbolje vidjelo 1996. kada je dobila Nobelovu nagradu za književnost; novinari su iz nje uspjeli iscjediti jedva nekoliko konvencionalnih fraza, iako se radilo o iznimno značajnom događaju za cijelu Poljsku. Uz Nobela, dobla je i brojna druga priznanja, počasne doktorate i odličja, ali unatoč svemu, ostala je skromna, tiha, samozatajna i nenametljiva. Odnosno, od svibnja 1964, kada je zajedno sa 600 drugih uglednih znanstvenika i umjetnika (među inima, s Jaroslawom Iwaszkiewiczem i Melchiorom Wankowiczem) pružila javnu potporu glasovitom Pismu tridesetpetorice (inicijator Antonin Slonimski) protiv partijske cenzure i ideoloških intervencija u kulturi, odlučila se povući iz javnosti i živjeti isključivo književnim životom. Ipak, to joj nije išlo lako i jednostavno; u listopadu 1966. (povodom obilježavanja 10. godišnjice krvavih događaja u Poznanju), poznati filozof Leszek Kolakowski organizirao je na varšavskom sveučilištu potpisivanje peticije za puštanje na slobodu iz zavora tada vodećih disidenata Jaceka Kurona i Karola Modzelewskog. Szymborska se priključila prosvjedu, a nakon što je Kolakowski bio izbačen iz partije, a Adam Michnik kao vođa studentske mladeži izbačen sa sveučilišta, definitivno je napustila komunističku partiju. Od tada se na javnoj sceni pojavila svega još jednom (1975), kada je po nagovoru pjesnika Z. Herberta, zajedno s Kuronom i Michnikom, potpisala pismo upućeno Sejmu, u kojem su disidenti od vlasti zahtjevali poštivanje ljudskih prava i građanskih sloboda. Naravno, režim se oglušio o peticiju, a Szymbroska je samo zahvaljujući svojoj velikoj popularnosti ostala pošteđena zatvora.

Poeziju Wislawe Szymborske slavni je Milosz usporedio sa Chopinovom glazbom; oboje krasi nedostižna tehnička virtuoznost, gospodstvena snaga duha i savršena elegancija izraza; jednom rječju: neupitna originalnost. I samom svojom pojavom Szymborska je bila otjelotvorenje damske elegancije, a intelektualno profinjenog lika, svoje je slušatelje i čitatelje fascinirala gracioznošću i opijajućom rječitošću. Lapidarnim lirskim minijaturama, a takva je zapravo u suštini bila njena poezija, na osebujan je način apsorbirala ono najbolje iz “tegobne i tragične poljske povijesti”. Kao što je žestoko kritizirala zloćudni tumor totalitarnog staljinističkog režima, jednako je tako kritički analizirala i demokratske deficite divljeg kapitalizma. Stoga ju je poljska, ali i svjetska javnost doživljavala kao istinsku heroinu i novodobnu ikonu intelektualnog poštenja i moralnosti. Takav status zaslužuju samo rijetki i povlašteni aristokrati duha, što je Szymborska nesumnjivo bila.

 
Novi List, 12.02.2012.

Peščanik.net, 01.03.2012.

Srodni link: