- Peščanik - https://pescanik.net -

Ograničenja srpske glave

Foto: Ivana Tutunović Karić

Svi promoteri nacionalizma u regionu slažu se makar u jednom: SPC ima veliki značaj za kolektivni identitet Srba (operativni termini u jeziku srpskog nacionalizma glase „srpskog naroda“ te „srpstva“). U političkoj razradi svoje uloge SPC neguje integralističko shvatanje srpske nacije, koje, posredno ili neposredno, negira državne granice u regionu. Ovakve se ocene u poslednje vreme najviše čuju od strane crnogorskih državnih zvaničnika, ali bi se sa njima u suštini složili i srpski nacionalisti. Razlika je u tome što prvi to vide u negativnom, a drugi u pozitivnom svetlu.

Izjave vodećih ljudi u SPC često daju za pravo navedenim interpretacijama. „Da carski Prizren, u kome su carovali Milutin i Dušan, da Pećka patrijaršija, koja je zvanična rezidencija srpskog patrijarha i srpske crkve bude izvan Srbije, to u našu glavu ne može da uđe“, rekao je nedavno patrijarh Irinej. Opravdano je onda zapitati da li su i manastiri na prostoru Crne Gore, takođe zadužbine Nemanjića, obuhvaćeni patrijarhovim državotvornim konceptom.

Poruka je politička i tiče se obima teritorije države Srbije. Ali se može čitati i ovako: „u našu glavu“ – to jest u našu imaginarno-kolektivnu srpsku glavu – „ne može da uđe“ Crkva koja Srbima ne bi propisivala državno-nacionalne poduhvate. Upravo je u tome mnogo dublji problem našeg pravoslavlja: crkvene starešine, bar za sada, nemaju drugi način da opravdaju postojanje Crkve i osmisle njenu društvenu ulogu. Ukoliko nije nacionalistička i nacionalno-formativna, onda Crkva srpskom narodu i ne treba – to zapravo kaže patrijarh.

Trenutna situacija u kojoj se nalazi SPC jedna je od najsloženijih u pravoslavlju. Za razliku od rimokatoličke crkve koja se u regulisanju svojih odnosa sa državama u kojima ima svoju crkvenu strukturu uvek može osloniti na papsku državu i svoje sređeno kanonsko pravo i protestantskih denominacija lako prilagodljivih državnom okviru – pravoslavne crkve, naročito u tradicionalno pravoslavnim zemljama, u mnogome zavise od odnosa koji njihova jerarhija izgrađuje sa nacionalnim establišmentom.

Ali je SPC ipak i regionalna crkva – naslednica nekadašnje Pećke patrijaršije – i njena se crkvena uprava nalazi u više različitih država na prostoru bivše Jugoslavije. Da bi takav regionalni poredak opstao, on zahteva odsustvo nacionalističkog mentaliteta, kako bi u svoje crkveno okrilje mogao prihvatiti ljude različitih nacionalnosti: Srbe, Crnogorce, Makedonce, ali potencijalno i pripadnike drugih nacionalnosti (Bošnjake, Albance ili Hrvate). Može li SPC ostati regionalna crkva, odnosno zadržati svoj kanonski poredak na teritoriji bivše Jugoslavije, a istovremeno nastaviti da neguje lokalna predanja, na prvom mestu Kosovski zavet, koji ima snažnu političku poruku koncepta „srpskog naroda“. Teško da je tako nešto izvodljivo. I to vidimo na primeru dešavanja u Crnoj Gori, gde i crnogorski nacionalizam traži svoju crkvenu legitimaciju. Suprotno normama građanske i sekularne države iza kojih se retorički sakriva.

Međutim, ukoliko bi SPC i započela tranziciju ka modelu regionalne pravoslavne crkve ravnodušne prema lokalnim srpskim nacionalnim predanjima, nema nikakve sumnje da bi se našla, pre svega, na udaru srpskog nacionalizma. Postoje i primeri progona. Sveštenik Milorad Golijan morao je za vreme rata u Bosni i Hercegovini da napusti eparhiju zvorničko-tuzlansku i skloni se u Srbiju, nakon što je spasio živote dvojici imama. Kada međunacionalni obračuni stupe na scenu, neposlušnost u odnosu na nacionalne zadatke se ne prašta.

Zato budimo blagi prema grešnom patrijarhu. Nije baš svako spreman da zbog carstva nebeskog izgubi srpsko carstvo zemaljsko.

Peščanik.net, 11.03.2020.

ČIJA JE CRNA GORA