Malo je djelatnosti koje su postale tako javne i lišene tajne kao seks. Vlada razjašnjenje jasno kao dan. Možda mi nismo uopće onoliko željeli znati koliko u međuvremenu možemo znati. Dobili smo obavještenja o pratećim ili uzrokovanim zbivanjima u mozgu i drugim dijelovima tijela pri izazivanju uzbuđenosti, pri osjetu privlačnosti i pri iskustvu spajanja. Pri uzbuđenosti, tako uči endokrinologija, slijedi pojačano lučenje estrogena i androgena. Kada pak raste stupanj testosterona, stabilnost mogućeg odnosa dovodi se u pitanje, budući da raste potreba za novim seksualnim partnerom. Ako je potreba našla svoju priliku, pojačava se kod muškarca stupanj vazopresina, što oživljava, barem kratkoročno, spremnost na vjernost. Osjećaj romantične privlačnosti povezan je s visokim udjelom dopamina i norepinefrina, a s niskim vrijednostima serotonina. Romantičnoj ljubavi endokrinolozi daju 6 do 8 mjeseci, tako je dugo u svakom slučaju kemija mozga za to spremna. Stabilni brak potrebuje osjećajni sistem potpomognut oksitocinom i vazopresinom.
Ništa manje hladnije s ljubavlju se uhvatila u koštac sociologija kulture. U Luhmannovoj varijanti ljubav se tumači kao poseban slučaj komunikacijskog zbivanja. Pri uzbuđenosti žudnja komunicira sa žudnjom, u romantičnoj ljubavi komunicira nekomunikabilnost, komunicira se dakle tako da se od jake komunikacije ne može komunicirati, pri trajnoj vezi imamo otpornu na poremećaje, recipročnu afirmaciju samopredstavljanja.
Ono što je jednom bio uzbudljiv, pokadšto tragično zamršen odnos: jedinstvo seksualnosti, oplođivanja i ljubavi, u međuvremenu se rasplelo. Seksualnost je naširoko u pogonu, za oplođivanje još uvijek doduše služi seksualnost, ali je izgledno da tako neće biti zadugo. Reprodukcijska medicina pobjedonosno korača. Sudbonosni čvor erosa svezan seksualnošću, oplođivanjem i ljubavlju razvezan je, nekoć isprepletene komponente očito su lakše za rukovanje kao pojedinačne. Seks, oplođivanje, odnos – pripadaju u međuvremenu različitim sustavima djelovanja, svaki s vlastitim pravilima. To bi se moglo nazvati diferenciranjem vrijednosnih sfera na vlastitom tijelu.
Seks i teorija
Teorijska izviđanja u ovom području završavaju u međuvremenu brzo u statistikama, sokovima ili strukturama. Edip je odslužio, mitovi više nisu u potražnji. U seksu i graničnim područjima ne da se više ništa otkriti od one „noći u nama“, o kojoj je nekoć govorio Foucault. Sjetimo se onoga teorijskog događaja od prije 25 godina, kada je Michel Foucault objavio prvi tom „Povijesti seksualnosti“.
Foucault je tada formulirao svoje čuđenje da je zapadnjačka volja za znanjem stoljećima naslućivala u seksu skrivenu istinu o čovjeku. Seks je, piše Foucault, „malo pomalo postao predmetom velike sumnje; krhkom točkom preko koje nam dopiru prijetnje zla; djelićem noći što ga svatko od nas u sebi nosi“.
Za teoriju o čovjeku seks nije više nikakav izazov. S te strane ne očekujemo nikakvo razjašnjenje o mogućoj dubokoj istini o ljudima. Znači, dakle, da je seks prestao biti erogenom zonom teorijske produkcije.
Zacijelo je seksualnost kao i ranije uzbuđujuća, no teorije o njoj u međuvremenu to više nisu. Na to ovdje u prvome redu mislim kada govorim o “ohlađenom erosu“. Posrijedi je dakle hlađenje teorijâ.
Je li to loše kada teorije „ohlade“? Nije li život sa svojim strastima i zapletima dovoljno vruć? Zašto bi nas teorije trebale dodatno zagrijavati? Ne potrebujemo li upravo ohladnjivanje putem teorije, putem distanciranog, trijeznog razmatranja? Zašto bi trebalo dići ruke od spoznajne šanse jednostavno zato što se još u teoriji traži uzbuđenje za koje postoje dovoljne i odgovarajuće prilike? To može vrijediti za teorije u strogom znanstvenom smislu, ali ne i za filozofiju. Ona održava drukčiji odnos spram uzbuđujućih stvari života. Pripada od davnina tipu teorije gdje se ne misli samo o uzbuđenju nego i iz uzbuđenja. Ona ne smije nipošto izgubiti dodir s oživljavajućim središtem koje se rado predstavlja prikriveno iza vela tajni. Tko ili što igra ulogu oživljavajućega središta, često se mijenja: bit, Bog, materija, duh, ali i struktura ili dijalektika. Ma koji da je taj čarolijski pojam koji cjelinu dovodi do živoga razvića, njega mora biti. Novalis je zahtijevao od filozofiranja “deflegmatiziranje i oživljavanje”. Velikoj filozofiji prošlosti doista je vazda uspijevalo dospjeti u krug koji bi se mogao nazvati oživljavajućim. Ona želi shvatiti ono što zahvaća. Hermeneutički krug, o kojemu se tako mnogo govori u znanostima duha, možda je samo išćezavajuća forma ovoga oživljavajućeg kruga.
Platonov „Symposion“
U Platonovu su „Symposionu“ s neizmjernim posljedicama razvijene dvije teze. Prvo: eros jest taj koji svijet drži zajedno; drugo: filozofija je nastavljanje erosa drugim sredstvima. Samo se po sebi razumije da u ovoj intimnoj kooperaciji s filozofijom životna snaga koja se naziva „erosom“ jest više nego seksualnost. Posrijedi je svemoćni eros. S njim se zacijelo stiže u oživljavajući krug.
Može biti da je za Platonovu akademiju vrijedilo kako tu pristup ima samo onaj tko je studirao matematiku – za „Symposion“ su u svakom slučaju vrijedili drugi pristupni uvjeti. Mora se, kaže Platon, biti obuzet „pomamom Erosa“ želi li se o njemu primjereno govoriti. Objašnjavanje ljubavi moguće je samo uz pomoć izjavljivanja ljubavi. Najopćenitije formuliranje ove postavke glasi: slično prepoznaje slično. U „Symposionu“ svi leže jedan pored drugoga, izmjenjuju nježnost, piju, jedu, slušaju muziku i razgovaraju – o erosu. Erotski naklonjeni jedan spram drugoga, muškarci na ovoj zabavi organiziraju svoj diskurs o erosu kao plemenito natjecanje. Razvijaju teorije kao što se plete vijenac. Moraju biti uvjerljive, ali također i lijepe – tek tada mogu imati pravo na istinu. Svečani je štimung pretpostavka za to da i tvrdnje štimaju. Sam eros mora okrilatiti govor o erosu.
Iznose se u krug teorije o erosu, suglasne u tome da žele oboje: objašnjeni eros i sveobjašnjavajući eros.
Nakon što je prvi govornik proslavio eros kao kozmičku moć živoga, Aristofan govori drukčijim tonom. Iznosi znameniti mit o rascijepljenim, zaobljenim, cijelim ljudima, polovice kojih se međusobno traže. Iznenađujuće pretumačenje: svepovezujući je eros posljedica duboke rane. Budući da su jaki, četveronožni, s dva lica ljudi željeli drsko osvojiti božje prijestolje, Zeus ih je na pola rasjekao. Povijest ovoga erosa pripovijeda o izgubljenom jedinstvu, o krivnji i kazni i o čežnji za ponovnim sjedinjenjem. Život je zbrka puna protuslovlja doklegod se ove dvije polovice međusobno ne pronađu; kada se pak pronađu, tada se sve obustavlja. Zasićeni jedni drugoga, posvuda naokolo leže potpuni ljudi, blaženo mirujući.
Već se kod Aristofana nagoviješta teorija koja će se kasnije razviti kod kasnoga Freuda. Za čim čezne žudnja? Za ispunjenjem. No što je ispunjenje? Prestanak žudnje. Za čim dakle čezne žudnja? Za prestankom žudnje. Freud je ovu paradoksalnu žudnju prema obustavi žudnje nazvao “načelom nirvane“, odakle je kasnije izvodio nagon za smrću.
Postoji opasnost da diskurs o erosu zapne. Kraj kretnje kao smisao i cilj kretnje – može li to biti? Ne, to ne može biti. Ne može i ne smije biti da je ispunjenje erosa ohlađenje kao krajnji cilj želje. Da bi se to zaobišlo, eros na smije biti posljednjim, nego mora ostati pretposljednjim. Preostaje Sokratu – koji se sa svoje strane poziva na Diotimu – čuvati vrući eros od prestanka žarenja u trenutku fuzije (spajanja) i od ohlađenja: „Jer se ljubav uopće ne veže za ljepotu – nego na stvaranje i rađanje lijepog“. Ovim se eros predefinira: to nije ona želja koja iz dva želi načiniti jedno, nije fuzioniranje cilj, nego iz dva postaje jedno kako bi nešto treće nastalo.
No, ne znači li to da se eros razumije kao nagon za oplođivanjem? To je za Platona odveć grubo mišljeno, jer on izričito razdvaja tjelesno i duhovno rađanje. Tjelesno je rađanje grubo i zato nižom varijantom stvaralačkoga procesa. Autentično se rađanje zbiva u duhovnom. Duhovna rađanja su djela poput, na primjer, Solonova zakonodavstva, dobre vladavine, pametnog vođenja rata; tome također pripadaju pjesnička djela; uopće sve pomoću čega nešto stupa „iz nebitka u bitak“. To je obrazac kojim Platon/Diotima erotsko obuhvaća kao stvaralačko. Ono što će Freud kasnije nazvati „sublimacijom“ ovdje je već razvijeno, svakako ne s implicitnim rangiranjem, prema kojemu je seksualno autentično, a sublimno sekundarno ili zamjenska forma. Kod Platona, nasuprot, sublimiranje je višeg ranga zbiljnosti.
Platon poduzima velike napore da bi misao jasno objelodanio: dobro shvaćeni eros ne želi nešto progutati, nego nešto pro-iz-vesti, ne konzumirati, nego producirati. Eros želi pustiti bitak da bude. Želi ga pustiti da bude u dvostrukom smislu: pro-iz-vesti ga, pustiti ga vani u bitak. To je djelotvoran aspekt. No postoji još i kontemplativan aspekt: “gledanje” lijepoga, kako kaže Platon. Pri tome će bitak biti ostavljen u smislu: ostavljen na miru, tako da se da se on u svojoj punoći može pokazati. Mir gledanja priprema pojavnom svijetu pozornicu. Ljepota se dakle pokazuje samo zakočenoj žudnji. Tako se mora za pojavljivanje lijepoga pri promatranju nešto i učiniti: mora se susprezati. Zato Platon može kontemplaciju nazvati čak „pro-iz-vođenjem“.
Takvo je erotsko gledanje za Platona model teorije uopće, model filozofije. Zato je ona najdublje erotska. Ona se zahvaljuje erosu ili, kao što će Freud kazati, „ciljem zapriječenoj“ ljubavi. Platonova teorija jest komunikacija s bitkom koja drži odstojanje. Filozofija nije samo ljubav spram mudrosti, nego ona dolazi iz ljubavi. To znači: teorija u ovom razumijevanju može zbiljnost objašnjavati samo jer i sve dok je izjava ljubavi. I ovdje se krug zatvara: eros pojmiti znači uvjeriti se u a priori filozofije. Filozofija je spoznaja iz ljubavi.
Shizma
Sve je to lijepo i krasno i može nas zavesti da nešto važno previdimo, naime veliku shizmu što razdvaja svijet ljubavi. Mislim na shizmu između onih koji ljube i onih koji žude za tim da budu ljubljeni. Oni koji ljube su ispunjeni, ljubljeni također, ali onaj koji potrebuje ljubljenost, kako bi za svoju vlastitu ljubav i vlastiti život bio ohrabren, i tada ovu ljubljenost ne iskusi – to je za njega slabo. On je bezdanom odvojen od uspjeloga života, pati od erosa koji je za njega ohladio.
Je li ovaj skandal našao svoju filozofiju? Isprva ne filozofiju nego vjeru. Bila je to kršćanska vjera. S njom je stigla univerzalna ljubavna ponuda u svijet, domašaji koje su bili golemi. Pozornost se premješta s entuzijazma onoga koji ljubi na potrebu za ljubavlju. Sada postoji, na sav Nietzscheov gnjev, po prvi put ontologija ljubavi, koja polazi od ove potrebe, a ne od uzvišenoga osjećaja ljubavnika. Ontologija koja počinje time da je čovjek biće koje mora iskusiti potvrdu, da bi sam sebe mogao potvrditi. Sve je bilo na ovoj antici stranoj ontologiji ljubavi zasnovano, filozofija također. U velikim se spekulacijama o Bogu i svijetu posvjedočivalo njihovo krajnje načelo – to je ljubav predstavljena kao trokut. Ljubav između ljudi vrijedi samo kao mali odsječak. Druga su dva ljubavna aspekta: ljubav prema Bogu i Božja ljubav prema svijetu.
Između ovih polova kruži ljubav što izvire iz Boga, iz njegove ljubavi spram svijeta i spram ljudi. U kršćanskoj metafizici, koja počinje s Augustinom, čovjek u svojoj slabosti nije biće kojem je u prvom redu potrebna spoznaja, nego ono kojem je potrebna ljubav, a ispravna spoznaja jest ona što u oživljavajućem krugu dolazi na razlog/temelj ljubavi i od njega polazi. Ne smijemo zaboraviti da je kršćanska metafizika svojim spekulativnim razmišljanjem o Bogu željela prodrijeti u središte ljudskog iskustva. Zaobilazni put spekulativnog mišljenja o Bogu sačuvalo ju je od toga da o čovjeku misli prizemno. U pogledu na Boga osvjedočavale su se njegove nemoguće mogućnosti. Tako je smogla hrabrosti da do kozmičkog načela uzdigne temeljnu ljudsku činjenicu – da čovjek bez ljubavi nije sposoban za život.
Ni svijet ni čovjek, tako se učilo, ne bi nijednog trenutka mogli egzistirati bez Božje ljubavi. Povjerenje u sebe i povjerenje u svijet moguće je samo u iskustvu ove ljubavi. Što se ljubi kad se ljubi Bog? Njeguje se erotska intimnost sa svjetskim temeljem/razlogom, iako je riječ samo o „agape“ i „caritas“.
No, čemu ovaj tako veliki format, ova Božja ljubav kao davatelj života, ne može li jedan broj manje? Čemu ovo preformiranje u prekomjerno, metafizičko? Manjka li nama nešto kada ovo preformiranje ne možemo više dokučiti? Nije li dovoljna ljubav koja među ljudima horizontalno cirkulira, zašto podizati još vertikalu, zašto posezati za zvijezdama i ljubav kao nebesku moć prizivati?
Možda je ljudski sklop time preopterećen, darivati onu ljubav koja je potrebna za ‘moći biti’. Kršćanski je Bog, ovdje se Nietzscheu može dati posve za pravo, doista bio ponuda ljubavi za one koji su u ovom pogledu bili uskraćeni, kompenzacija za jezivu nepravičnost erosa i za peh koji se može imati s roditeljima koji ničemu ne vrijede. Usto, ako opstoji Bog koji ljubi, ljudi su rasterećeni od toga da moraju jedan drugome biti sve. Mogu tako prestati za svoj manjak u bitku okrivljavati jedni druge i sebe međusobno držati za to odgovornim, kada se osjećaju strancima u ovome svijetu. Ne moraju se također više tako bojažljivo boriti za svoj identitet, jer smiju vjerovati da ih jedino Bog zbilja poznaje. Zacijelo se dakle tako lakše živi s Bogom koji ljubi u pozadini. Neprilika je samo u tomu – u njega se mora vjerovati. Ako se to više ne da ispravno postići, ostaje se upućen na sretan slučaj, na to da su unutar-svjetski darivatelji ljubavi dostupni, i na tegobno umijeće samozagrijavanja.
Preveo s njemačkog i priredio Mario Kopić
Rüdiger Safranski, „Der erkaltete Eros“, u: Moritz Baßler / Ewout van der Knaap (Hrsg.): Die (k)alte Sachlichkeit. Herkunft und Wirkungen eines Konzepts, Königshausen & Neumann, Würzburg 2004.
Peščanik.net, 09.08.2010.