- Peščanik - https://pescanik.net -

Olimpijsko događanje naroda

Olimpijsko događanje naroda ili: ko se mlekom opekao…

 
Najbolja kanadska nacionalna osobina, iz sebično-imigrantskog ugla ali bogme i šire gledano, je stanovito pomanjkanje patriotizma. Na mnogo sam se raznih načina ovde osećao strancem, i jos uvek se ponekad, mada sve ređe, tako osećam – ali nikada se nisam osećao ne-Kanađaninom. Još manje sam osećao pritisak da brže-bolje postanem „Kanađanin“, niti je ikome ovde uopšte jasno kakva je to tačno biljka – otuda i navodnici. Pre jedno desetak godina je ovo odsustvo nacionalnog identiteta i in-your-face ponosa bilo zgodno parodirano u Joe Canadian seriji reklama (za pivo), gde se dotični Joe busao u grudi na jedan sasvim ne-kanadski, ali zato prepoznatljivo američki način, i svima je to bilo simpatično i smešno.

Pretpostavljam čak i Amerima, jer su reklame bile namenjene prvenstveno njihovom tržištu. Well, neki su Džou zamerali da sve vreme priča o tome šta Kanađani nisu (= t.j. ruga se američkim stereotipima kako ovde tobož živimo u igloima i šetamo dabrove po parku), umesto da afirmiše ono što eventualno jesu – ali i tu je jedan od ključeva kanadskog ne-identiteta: i to malo što nekako nakrpismo zapravo je jukstapozicija the american way-a. Kanađani smo utoliko i onoliko koliko se razlikujemo od Amerikanaca. Eh, da: jedina kanadska šovinistička sagrešenija tiču se južnih suseda: Amerima se zamera sve i svašta, pre svega arogancija i narcizam, pa u tom smislu i preterano razmahivanje nacionalnim obeležjima. Jedino sam od Amero-Kanađana[1] čuo da se žale na diskriminaciju, a čini mi se da jedino oni imaju i razloga: inače je Kanada jedina zemlja na svetu u kojoj natpolovična većina (i to čitavih 70%) građana ima pozitivan stav prema imigrantima. Ne smem ni da mislim kakve bi brojke bile u Srbiji, da se neko usudi da vas pripita o Kinezima.

Dalo bi se dugo (& dosadno) raspravljati o otimanju zemlje i dece Indijancima, internaciji Japanaca, specijalnom porezu „po glavi“ Kineza, vazalnom odnosu prema GB i USA, preziru prema frankofonima, rasizmu i etničkoj ksenofobiji, itd. Kanadska istorija je takođe prljava i prepuna gadosti. The point is: Kanada koju smo sredinom 90-tih zatekli je bila sasvim drugačija – autentično post-nacionalno društvo, mešavina svih svetskih naroda i kultura, gastronomski raj na zemlji, gde svi govorimo i engleski i još-nešto-za-po-kući, svi strpljivo čekamo u redu kad baš moramo – a uglavnom ne moramo, svi skupljamo govanca kućnih ljubimaca, propuštamo pešake i recikliramo otpatke – rečju, belosvetski gurbet i fukara su uterani u savršen post-nacionalni red. Nacionalno je u Kanadi smešteno u privatan sektor: radi ti u svojoj kući/crkvi šta god ti volja, sve dok ne ugrožavaš nikog drugog. Ali kad izađeš u javni prostor – ulica, posao, škola – ima da budeš samo građanin, i ništa drugo. Takva je i ustavna definicija: Kanađanin je svaki građanin Kanade. Nije, dakle, u pitanju nacija, makar ne u balkanskom smislu te reči.

E sad lepo precrtajte & zaboravite gornja dva pasusa: u međuvremenu nam se desila Olimpijada! Moji sugrađani su se masovno presvukli u hokejaške dresove, kućne prozore i automobile iskitili zastavama, krenuli u spontana okupljanja praćena masovnim falširanjem himne po ulicama i trgovima do pre neki dan savršeno pospanog grada na kraju sveta… Ja sam svakako preosetljiv po ovom pitanju, al’ baš je prepoznatljiva jedna loša energija u vazduhu, svi ti kostimirani „pripadnici naroda“ su onak’ malo militantni i malo više pripiti, sve miriše na atmosferu pred kakav miting podrške. Medijski analitičari su ponešto zatečeni, svi se kao nešto smejulje i pokušavaju da udare pozitivan spin: kao, eto, baš je to lepo & simpatično & sasvim u olimpijskom duhu, „amerikanizacija“ Kanade ha-ha-ha, novopronađeno samopouzdanje, Vankuverčani željni provoda, itd. Nikome nije jasno šta se zbiva, a istina uopšte nije nedokučiva, niti, kako to vec biva, naročito prijatna.

Pre svega, Olimpijade nisu više hladnoratovski bogom-dani teren za promociju nacionalnih i ideoloških vrednosti, već polako ali sigurno postaju domen multinacionalnih korporacija. Ono što smo prvo doznali iz novina, preko cele naslovne strane Vancouver Sun-a na dan otvaranja – to je da je američku reprezentaciju obukao Ralph Lauren. Pepsi-cola je mesecima organizovala izbornu kampanju za, paz’ sad, navijački poklič kanadske publike. Naime, naivni, skromni i (onomad) u-sebe-nezaljubljeni Kanađani nikada nisu smislili ništa bolje od skroz neinventivnog „Go, Canada, go!“, pa su marketari Pepsike rešili da nam pomognu. Nakon višemesečnog bombardovanja imbecilnim spotovima, za pobednika je proglašen drastično unapređen slogan „Eh! Oh! Canada, go!“ – i kunem vam se, čuo sam već par puta da sirota publika ovo actually skandira! Mislio sam da će me stid nadživeti… Mada, moguće je da to ovi iz Pepsija ubacuju svoje plaćenike. Behu razne džirlo-djevojke na otvaranju, u tesnim majicama na kojima je pisalo „Budweiser“ i sl, i bogzna kako su se radovale tom velikom događaju. Zanimljiv i znakovit momenat se desio na svečanosti otvaranja kada je nekakav „umetnik govora“ reprodukovao Joe Canadian-a, ali ovog puta bez trunke ironije. A kad se parodija pretvori u istoriju – watch it! Pogotovo kada se reklama za pivo reinkarnira u nekakav patriotizam? Pivski patriotizam? Is there any other kind?

Olimpijske igre su veliki biznis, a priroda velikog biznisa je da ga kontroliše sve manja grupa ljudi. Tajkunat je na žalost svetski trend. Vankuverske igre koštaju 6 milijardi dolara, za sada (nije uračunat sneg koji kamionima dovoze iz unutrašnjosti). Tj. toliko ce koštati poreske obveznike. Ljudima koji kontrolišu lokalne nekretnine i investicije igre će doneti ogromnu zaradu. Gle, to su upravo isti oni iz organizacionog odbora! Kako, dakle, namagarčiti toliki narod, i za tolike pare – a da narod pri tome peva od sreće?

Rešenje zagonetke je uvek isto. Deo monstruoznog budžeta je odvojen za podilaženje narodu, tj. za raspirivanje jednog kokakola-nacionalizma. Penušavog, prešećerenog i lošeg kvaliteta – nadajmo se da neće potrajati. Međutim – and yes, I am paranoid, very paranoid – problem je u tome što je nacionalizam užasno lako prodavati. Zamišljam sve te advertajzing njuške koje su iskreno iznenađene mega-uspehom sopstvene akcije, zamišljam jednog od njih kome se sporo al’ sigurno pali sijalica: hey, we can turn this into franchise…

I tako su mi olimpijske igre raspršile omiljenu iluziju o Kanadi kao post-nacionalnoj idili. Ili je možda pre reč o tome da je društvo normalnih građana preko noći prolupalo, čim su powers-to-be rešili da od nas naprave narod? Svaka sličnost je namerna. Ispada da sve ono zbog čega smo glasno prezirali Amere, buka, bes i uskogrudost podivljalog patriotizma – da smo toga bili pošteđeni isklučivo zato što smo kao tržište bili irelevantni, a vidi belaja, čim su nas konačno udostojili da budemo ciljna grupa…

Nego samo da se ovo što pre završi, da nas Ovečkin i druzja večeras oduče[2] od hokeja, da se kiša raspada kako samo u Vankuveru ume… i da se sve ovo lepo za par dana zaboravi. I da onda u tišini plaćamo račun sledećih 30 godinica, give or take.

 
Odande gledajući

Peščanik.net, 25.02.2010.

———–    

  1.  ovu crticu treba pobliže objasniti: postoje Kanađani sa crtom i oni bez nje. Mi sa crtom smo prva/druga generacija dođoša, u slučaju Kineza ili Indusa može da se protegne i na više generacija. U svakom slučaju dotična crtica ukazuje na dvojstvo, na to da smo još uvek određeni iskustvom kakve daleke zemlje, i ne sasvim spremni da se odreknemo svog „devojačkog prezimena“. Kanađani sa i bez crte su inače u svakom pogledu ravnopravni i „crtica“ se (površno i ponekad sa rđavim posledicama) tretira kao nešto zgodno i egzotično, vrlo pogodno za „small talk“ i razmenu recepata. Treba reći i ovo: Kanađani koji emigriraju u USA, što je sasvim masovno, gube „crticu“ u roku od 15 minuta.
  2.  Rusi k’o Rusi, nikakve vajde od njih. Rasturiše ih ovi moji, i sad mi je strepnja dublja od nade…