Razgovor vodio Đorđe Krajišnik
Posljednjih mjeseci reditelj Oliver Frljić ponovo je na udaru vlasti. Nakon pokušaja da ga se makne sa pozicije intendanta riječkog kazališta, sada mu se gotovo otvoreno prijeti, a kulminiralo je nedavnom simultanom provalom u njegov i stan njegove djevojke. U razgovoru za Dane Frljić govori o onome što mu se događa, gdje počiva izvor njegovog neslaganja s Hrvatskom, te smije li kultura stati pred barbarizmom
Mnogo toga se izdešavalo posljednjih mjeseci sa vama; praktično od promjene vlasti u Republici Hrvatskoj permanentno ste na udaru za sada “nekih nepoznatih” osoba. Kako komentarišete ono što se dešava?
Moje neslaganje s Hrvatskom, koja ideološki sve više sliči NDH, te imenovanje onih koje držim primarno odgovornim za takvo stanje, rezultiralo je i time da me se pokušava na različite načine ušutkati i diskreditirati. Tomislav Karamarko je na predizbornom skupu HDZ-a rekao da će me, čim osvoji vlast, smijeniti, te riječki HNK ponovno učiniti “hrvatskim” i “narodnim”. Zanemarimo li na trenutak činjenicu da Karamarko, otkako sam postao intendant, nije nijednom ušao u ovo kazalište, ako je ušao ikada u životu, i dalje je teško ovakvu izjavu predsjednika najveće hrvatske parlamentarne stranke interpretirati drugačije doli kao pokušaj zastrašivanja ponajprije mene osobno, a onda i svih drugih koji se ne uklapaju u HDZ-ov retrogradni model u kojem se kultura vidi isključivo kao prostor reprodukcije nacionalističkih vrijednosti stvorenih u devedesetima.
U trenutku kad je data ova izjava, Karamarko je reflektirao na poziciju premijera, ali očigledno ga nitko nije informirao da za imenovanje i smjenu intendanta jednog nacionalnog kazališta postoji određena procedura. Da je htio, mogao se o tome raspitati kod jednog bivšeg hadezeovca, bivšeg premijera i bivšeg intendanta splitskog HNK-a – Ive Sanadera.
Šta je, po vašem mišljenju, najveći problem, tačnije kako vas desničarska vlast percipira?
Ova vlast je opsjednuta kontrolom medijskog i kulturnog prostora. Sve što izmiče toj kontroli, postaje problem. To pokazuje koliko se nedemokratska narav HDZ-a u posljednjih 25 godina nije promijenila. Od Tuđmanovog prisluškivanja nezavisnih novinara u devedesetima, do Hasanbegovićeva desanta na medije i kulturne institucije kojem svjedočimo ovih dana – HDZ permanentno pokazuje odium spram bilo kakvih kritičkih glasova. HDZ državu i naciju doživljava kao stado poslušnih ovaca koje unisono bleje nacionalnu mantru, dok ih njihovi pastiri šalju u klaonicu – svejedno bila ona rat ili kapitalizam u kojem je taj isti HDZ popljačkao društvenu imovinu.
Nakon niza verbalnih napada, uslijedile su i provale u stanove vas i vaše djevojke. Šta je do sada urađeno kada je ovaj slučaj u pitanju, te kako su nadležni reagovali?
Za sada nema nikakvih informacija. Ali deficit informacija o stanju istraga o provalama u stanove pokušao je nadomjestiti šef Nezavisnih sindikata policije Nikola Kajkić, plasirajući u medije laž da je na moju zaštitu do sada potrošeno pola milijuna kuna, te da me stalno vozi službeni policijski auto. Iako je Kajkić javno priznao da je lagao, a njegova laž je za cilj imala dodatno me stigmatizirati, protiv njega zbog toga nije pokrenut nikakav stegovni postupak.
Dakle, jasno je da postoji neka vrsta sistematske čistke svih nepodobnih kadrova. U kojoj mjeri je stanje u Hrvatskoj, da tako kažem, opasno za one koji su sa druge strane u odnosu na zvanični narativ?
U Hrvatskoj je pitanje dana kada će se verbalno nasilje prema “neposlušnim” građanima zamijeniti onim fizičkim. Karamarko i njegovi pobočnici svojim izjavama delegiraju ulicu za obračun sa svim onima koji odbijaju ideološku unifikaciju. Filoustaški ministar kulture Hasanbegović zadužen je za odstrel neposlušnih medija i zastrašivanje ravnatelja kulturnih institucija. Strah se uvukao u sve društvene pore. Moj prijedlog ostalim intendantima nacionalnih kazališnih kuća da, kao oblik građanskog neposluha, zajednički obustavimo rad dok Hasanbegović ne odstupi, rezultirao je samo dvjema reakcijama. Intendant osječkog HNK-a je izjavio da je “pozivanje na štrajk dok se ne smijeni ministar kulture gospodin Hasanbegović poziv na linč i huškanje naroda protiv legalno izabrane vlasti”.
Činjenica da u ovom slučaju vlast obnaša čovjek koji je u časopisu Nezavisna država Hrvatska veličao istoimeno državu koja je provodila rasne zakone i skrivila smrt tisuća ljudi, čije je jedini krimen bio to da nisu pripadali većinskom narodu, za intendanta Šnajdera nije od prevelike važnosti. Njegov splitski kolega, intendant Goran Golovko, spremniji je raditi pod filoustaškim intendantom, nego iole dovesti u pitanje svoju lagodnu egzistenciju. Njegovim riječima: “Ako sada zatvorimo kazalište, politika ga više nikada neće otvoriti, a mi, kazalištarci, moći ćemo samo zdvajati. Tek tada ćemo ostati bez prostora borbe za duhovnu i svekoliku slobodu. Kazalište – kolektivna vježba misli – danas nam je potrebnije no ikada, jer moramo spriječiti nasilje”. Kako to “kolektivno vježbanje misli” zaustavlja nasilje, Golovko, koji je zajedno s Milanom Štrljićem sudjelovao u zabrani moje predstave Bakhe na Splitskom ljetu, nije se potrudio objasniti. Intendantice preostala dva nacionalna kazališta, onog zagrebačkog i varaždinskog, nisu našle za shodno ni prokomentirati moj prijedlog.
Da li mislite da nedvojbene poruke koje su vam poslate neće biti posljednje, te da li mislite da je vlast zaista spremna pokazivati neke radikalnije oblike totalitarizma?
Ova Vlada nije sposobna za bilo što drugo do proizvodnje unutrašnjih neprijatelja. Karamarkova deklarativna antitotalitarnost u debeloj je koliziji s njegovom opsesivnom potrebom da kontrolira represivni aparat i obavještajne službe, a u ostvarivanju tog cilja spreman je ucjenjivati i svoje koalicijske partije, kao i premijera Oreškovića, kojeg je upravo HDZ instalirao. Ne treba biti pretjerano pametan da se ovdje zbroje dva i dva i zaključi što bi i kako bilo kad bi “stranka opasnih namjera” doista imala apsolutnu kontrolu nad resorima koji ih toliko svrbe. Već je Tuđman, a Karamarko se trudi biti veći Tuđman od Tuđmana, pokazao iznimnu spremnost za nezakonita prisluškivanje onih novinara koji se nisu uklapali u njegovu ideju svih novinara u predsjedničkom anusu.
Koliko je zapravo moguće pružiti jak otpor onome što vlast nameće? Da li kultura i umjetnost mogu biti generator neke vrste promjene diskursa?
Umjetnost proizvodi simboličke geste. Ona ne može mijenjati sistem vrijednosti koji je godinama stvaran i reproduciran kroz različite institucije. Po meni je bitno pokušati svojim ukupnim javnim djelovanjem napraviti razliku. Lenjin je govorio da je današnja etika sutrašnja estetika. Većina umjetnika, pogotovo onih kazališnih, smatra da je moguća estetika bez etičke platforme. Zato danas imamo kazalište koje primarno servisira narcisoidnost njegovih autora i publike. Zato danas u kazalište ne idu radnici jer je to medij koji im nema ništa reći. Jedino što ti ljudi razumiju kad zalutaju u kazalište je da tom prostoru ne pripadaju i da taj prostor ne pripada njima. U njemu je sve namijenjeno nekoj društvenoj klasi: od cijene ulaznice, preko pliša od kojeg su izrađeni stolci, pa do kazališnog jezika koji njima ne govori ništa o njihovim problemima.
Kada je u pitanju vaš umjetnički angažman, da li je kreativno raditi u ovakvom ozračju?
Bio bih presretan kada bi nestali uvjeti za moj umjetnički rad. Nažalost, sva društva u kojima radim pate od istih bolesti, samo su simptomi negdje izraženiji, a negdje manje vidljivi. Demokracija nas ne može zaštititi od fašizma. To vidimo u Hrvatskoj, ali i Mađarskoj, Slovačkoj, Poljskoj… Rezultati pokrajinskih izbora u Njemačkoj također su zabrinjavajući. Rado bih žrtvovao svoju kreativnost kad bi mogle nestati društvene deformacije koje je pokreću.
Konačno, smije li kultura stati pred nacionalističkim barbarizmom, da li postoji granica preko koje ne biste išli?
Idealno bi kultura bila brana koja nas štiti od nacionalističkog barbarizma, ali i onaga čemu je taj barbarizam instrument. A nacionalizam je uvijek bio instrument dobrog starog kapitalizma. Njegova mržnja je samo prividno iracionalna, ali iza nje se kriju različiti interesi, od kojih oni ekonomski sigurno nisu posljednji.
BH Dani, 01.04.2016.
Peščanik.net, 01.04.2016.