Zlatko Hasanbegović, foto: Patrik Macek/PIXSELL

Zlatko Hasanbegović, foto: Patrik Macek/PIXSELL

Površni promatrač sve uzbudljivijih kulturno-političkih događanja u Hrvatskoj mogao bi pomisliti da se tamni oblaci roje u glavi gospođe Nataše Jovičić. Nakon što je preko portala Novosti javnost iznova upućena u to kako se friško instalirani ministar kulture Zlatko Hasanbegović, gostujući u svibnju prošle godine u emisiji ‘Bujica’ neonacista Velimira Bujanca, zalagao protiv državnog pokroviteljstva nad komemoracijom žrtvama ustaškog logora smrti u Jasenovcu – kazavši tom prilikom da je ‘problem državno pokroviteljstvo nad takvim događajima’, jer se u Jasenovcu ‘ne komemorira žrtva’, već se to okupljanje ‘zloupotrebljava za rehabilitaciju jugoslavenskog komunizma’ – po logici stvari bi jedna od najzabrinutijih osoba u zemlji trebala biti upravo ravnateljica Spomen-područja Jasenovac.

Ako je na čelo Ministarstva kulture postavljen deklarirani ljubitelj NDH, netko tko je bio pripadnik Pavelićeva HOP-a i potpredsjednik Počasnoga blajburškog voda, netko tko tvrdi da je antifašizam floskula i da su Hrvati u Drugom svjetskom ratu doživjeli poraz, napokon, netko tko bi uskratio državno pokroviteljstvo nad odavanjem počasti žrtvama nacističkoga logora, zašto onda država s takvim političkim vodstvom – morala bi strepiti gospođa Jovičić – ne bi sabotirala i kompletnu Javnu ustanovu Spomen-područje Jasenovac, kojom ona smjerno upravlja, zašto je ne bi jednostavnim ukazom ukinula i ostavila samo Bogdanovićev Kameni cvijet da straši vrane na zarasloj livadi, ili čak i njega uklonila dinamitom i teškom mehanizacijom kao grozomoran ostatak ‘jugoslavenskog komunizma’, tim više što rad spomenute ustanove spada baš u resor koji vodi NDH-nostalgičar, pa on sada ima ovlast postavljati i smjenjivati upravu i ravnatelja, a to znači i priliku da uđe u prostor službenoga sjećanja na ustaške opačine s ingerencijama lisice u kokošinjcu?

Trebam li se u ovoj situaciji javno oglasiti? – možda se pita gospođa Jovičić. Ima li išta normalnije nego da na revizionističke poruke s vrha vlasti reagira upravo voditeljica institucije čija je svrha čuvati uspomenu i opominjati na nacistička zla? – možda se pita gospođa Jovičić. Što bi moglo biti prirodnije nego da se pokušajima negacije i minoriziranja zločina u Jasenovcu suprotstavi onaj kome je obrana istine o Jasenovcu takoreći u opisu radnog mjesta? – možda se pita gospođa Jovičić. Možda bi trebala potpisati neku od peticija kojima ovih dana konsternirani građani traže ostavku ministra Hasanbegovića? Ima li uopće, s funkcijom koju i dalje tegli na leđima poput glomaznoga betonskog bloka, moralno pravo na šutnju?

Ništa slično ne zaokuplja misli gospođe Nataše Jovičić. Oblaci što se roje u njezinoj glavi mliječnobijele su boje, a okolno nebo odiše vedrinom. Prije desetak dana, povodom manifestacije Noć muzeja, srdačno je dočekala ministra Hasanbegovića i predsjednicu države Kolindu Grabar Kitarović u zagrebačkoj Modernoj galeriji, te ih, ne skidajući osmijeh s lica, provela odajama Taktilne galerije MG, kao autorica nove metodologije prezentiranja umjetničkih djela slijepim i slabovidnim osobama. Gosti su bili impresionirani edukativnom šetnjom. ‘Vi se brinete i o Spomen-području Jasenovac?’ možda ju je pitao novi ministar. ‘Tako je’, možda je potvrdila gospođa Jovičić, ‘kada već govorimo o prezentaciji za slijepe i slabovidne osobe.’

Jasenovac je, dakle, u dobrim rukama. Malo što dovodi do takvoga radnog entuzijazma kao kad uvjereni revizionisti pronađu odgovarajuće oportuniste. A da se dogodilo upravo to, bilo je jasno još u proljeće prošle godine, nekako baš u vrijeme kada je Zlatko Hasanbegović, gostujući u emisiji neonacista Bujanca, istaknuo ‘problematičnost’ državnog pokroviteljstva nad komemoracijom u Jasenovcu.

Gospođa Jovičić tada je, podsjetimo, bila imenovana posebnom savjetnicom predsjednice države ‘za pitanja holokausta’, netom prije nego je Kolinda Grabar Kitarović sramotno bojkotirala službenu komemoraciju žrtvama ustaškoga logora, pojavivši se u Jasenovcu u privatnome polukonspirativnom posjetu, tek da ne bi izazvala preveliki bijes zapadnih tutora, i ostavivši u knjizi utisaka ciničnu napomenu o ‘legitimnoj težnji hrvatskog naroda za svojom državom’. Državna čelnica je, elem, provodila u djelo ono što je budući ministar kulture, tada još nezavisni ustašoid, u Bujančevu studiju zagovarao kao princip, dok je gospođa Jovičić bila zadužena za medijsku promidžbu: u intervjuu Globusu konstatirala je da je njena poslodavka, ignorirajući službeno odavanje počasti, ‘postupila onako kako se to danas radi u svijetu’ i ‘uljudbenoj Europi’, jer tamo se, kako je rekla, ‘inzistira na tišini’.

Prizor je dobio notu bizarnosti utoliko što je gospođa Jovičić lanjskoga svibnja demonstrativno odbila putovati u Budimpeštu na sjednicu Međunarodne skupine za obrazovanje o holokaustu, s obrazloženjem da je ‘antisemitizam u Mađarskoj strašan’. Njezini etički senzori, međutim, drugačije su baždareni na prilike u matičnoj zemlji, stvari su u Hrvatskoj uvijek nedovoljno ‘strašne’ da bi razbudile njezine principe, pa joj nije padalo na pamet bojkotirati državnicu koja bojkotira službenu komemoraciju logorskim žrtvama, kao što danas ne pomišlja otkazivati poslušnost ministru koji bi toj komemoraciji uskratio državno pokroviteljstvo i za kojeg je antifašizam floskula.

Jedan marginalni kroničar još tada je ukazao na tu plansku diobu sektora – jer ‘savjetnica zazire od mađarskog antisemitizma, a predsjednica od hrvatskog antifašizma’ – nastojeći rasvijetliti autentičan hrvatski fenomen kada osoba zadužena za čuvanje sjećanja na žrtve fašističkog konclogora postaje kotačić u neofašističkome aparatu vlasti, i kada sama funkcija predsjedničke savjetnice ‘za pitanja holokausta’, s obzirom na etničku strukturu ubijenih u Jasenovcu, postaje dio programa poricanja ustaškoga genocida nad Srbima.

No gospođa Nataša Jovičić – koju smo u ovaj tekst uveli tek kao ogledni primjerak – tipičan je hrvatski oportunist, netko koga će angažirani revizionist u izvršnoj vlasti bez teškoća mobilizirati za sveti rat protiv hrvatskog antifašizma, a taj se upravo zahuktao. To da ravnateljica Spomen-područja Jasenovac, pritom još ekspertno lice ‘za pitanja holokausta’, udarnički drži jezik za zubima dok ministarski ustašoid odavanje počasti žrtvama logora naziva ‘rehabilitacijom jugoslavenskog komunizma’, uopće nije normalno, ali je u Hrvatskoj posve očekivano.

Normalno bi bilo da ono što ne možeš tolerirati u Mađarskoj, ne toleriraš ni u Hrvatskoj. Normalno bi bilo suprotstaviti se ministarskom ustašoidu svim raspoloživim sredstvima, čak i da ovaj nije prevalio Jasenovac preko usta, nego se samo ukazao u televizijskom brlogu voditelja koji je nosio nacističku svastiku na rukavu, a danas nema nikakvo drugo društveno ili medijsko poslanje osim da truje javnost neizrecivim količinama šovinističke mržnje.

Valjda to treba reći što eksplicitnije: svatko tko je ikada sudjelovao u televizijskoj emisiji Velimira Bujanca spada u kategoriju ništarija. Još jednom: svatko – ali baš svatko! – tko je zakoračio u studio Velimira Bujanca pripada sorti ordinarnoga političkog ološa.

Kada politički ološ romantizira NDH kao revolucionarno ishodište hrvatske državnosti, a u isto vrijeme zagovara distancu hrvatske države od iskazivanja pijeteta žrtvama jasenovačke tvornice smrti, tada je to nešto više od običnog poricanja zločina, tada je to formalno poricanje s neizrečenom porukom da je sve što se događalo u Jasenovcu opravdan i regularan ishod onoga što je predsjednica evidentirala kao ‘legitimnu težnju hrvatskoga naroda za svojom državom’.

Ali ološ na vlasti, koliko god bio borbeno raspoložen, ne može imati naročitu perspektivu bez krotke vojske oportunista u hladnome pogonu. Stoga na scenu hrupe tehnički potkovani profesionalci, poput gospođe Jovičić, koji u besprijekornoj tišini servisiraju institucije prilagođene duhu vremena. Što se hrvatske kulturne i povijesne baštine tiče, jedna od omiljenih ustanova – idealna za noćne posjete u sklopu manifestacije Mrak muzeja – mogla bi biti Moderna galerija demokratskih iluzija, kroz koju će publiku s crnim povezima preko očiju voditi slijepi i slabovidni kustosi.

Novosti, 13.02.2016.

Peščanik.net, 14.02.2016.

Srodni linkovi:

Viktor Ivančić – Smrt ministra kulture

Viktor Ivančić – Evolucija nade

Marinko Čulić – Bauk komunizma

Žarko Puhovski – Bespuća intelektualne desnice

Viktor Ivančić – Zimske džume

Heni Erceg – Zemlja nelagode

Viktor Ivančić – Fetva s Pantovčaka

Viktor Ivančić – Kinder ustaše

Heni Erceg: Hrvatska – put u tamu

Predrag Lucić – “Lažeš, Kolinda!” i drugi ogledi o Ustavu RH

Viktor Ivančić – Bilježnica Robija K.: Ustaška mladež

Viktor Ivančić – Tim Tom Club

Viktor Ivančić – Nova NDH

Boris Dežulović – Upoznajte novu hrvatsku vladu

Sonja Krivokapić: Kratak prilog raspravi – ustašizacija Hrvatske

Heni Erceg – Transformator

Viktor Ivančić – Ranoholizam

Heni Erceg – U Kanadi je spas

Viktor Ivančić – Hračak u vreći

Marinko Čulić – Guglovanje premijera

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Viktor Ivančić (Svi tekstovi)