- Peščanik - https://pescanik.net -

Oni, kojima se niko ne izvinjava

Posle rastanka

Na poziv bliskih prijatelja putujem sa Anikom u Crnu Goru. Radujem se što sam se ponovo našao u prilici da vidim gradiće u bokokotorskom zalivu – Kotor, Perast, Tivat, Igalo, Herceg Novi… Planiramo da napravimo izlet i u Dubrovnik. Pre polaska čitam čuvenu knjigu Ferenca Fejtea Sentimentalno putovanje (Ferenc Fejtő, na mađarskom: 1936; na francuskom: 2001; na hrvatskom 2003), Zagreb, Ljubljana, Rijeka, Split, Dubrovnik, Boka, Cattaro… Obilazio sam i ja, svojevremeno, ove gradove. Pa sam o nekima i pisao u svojoj knjizi Odricanje i opstajanje. I sad, prelistavajući ponovo te svoje eseje, prepoznajem u njima dramatičnu auru atmosfere osamdesetih godine. Tako sam ih doživljavao. Što je i razumljivo, jer sam se tada i nesvesno oprostio od tih gradova, oprostio se od Jugoslavije. Ja nisam mogao da pišem o „sentimentalnim putovanjima”. Ali, kako razmišljam danas? Šta osećam sada? Poslednjih godina se u gradovima ex-Jugoslavije sve manje osećam kao „ovdašnji”, poznati stranac, već kao stvarni stranac. Konačno je počelo razdoblje sentimentalnih putovanja. Možda ću doći do zaključka kojeg je formulisao Ferenc Fejte: „Ne gledam kroz prozor – pisao je – ionako mi niko ne maše sa perona , adio mare, pevušio bih u sebi, ako bih se setio melodije, rado bih ostao ovde doživotno – još nije kasno – mogao bih još da skočim sa voza – jednom ću morati i život ovako da napustim, jer neću imati kud, napustiću ga, dakako, preko volje, nerado, ali ipak poslušno i tužno, kao što napuštam ovaj pejzaž. Pripaljujem jednu cigaretu.” Toliko. Zar zaista samo toliko? Ali šta ako mi na peronu počne da maše avetna senka moje mladosti?

Fijat i krst

Jezdimo autobusom srpskim autoputevima. Pre kružnog toka na ulasku u Kragujevac iznenada ugledam ogroman krst. A Isus, razapet na tom monumentalnom krstu, nije ovde povodom neke prigode, raspeće nije postavljeno na ulasku u grad zbog predstojećeg pravoslavnog uskrsa. Uzalud razbijam glavu, nikako da odgonetnem ovu enigmu. Uskoro sledi drugi kružni tok, iz njegovog središta štrči u nebo džinovski znak firme Fijat. Možda, razmišljam, Fijatov znak simbolizuje kontinuitet, a krst je novi simbol srpskog postkomunizma.

Nova vremena, nove vile

Rusi uveliko grade na jadranskoj obali. Dolaze iz velike zemlje, otud možda i ovi grandiozni projekti. Jedan ruski magnat, nedavno smenjeni gradonačelnik Moskve, neposredno pored Herceg Novog potkopao je čitavo jedno brdo da bi napravio prostora za jedan ogroman kompleks luksuznih vila. I zbog puta koji vodi prema tim vilama, trebalo je preseći planinu. Vile aktuelnih beogradskih tajkuna su nešto skromnije, liče na nekakve hacijende, ograđene su visokim kamenim zidovima, sa bezbroj skrivenih osmatračkih kamera. Pored ovih, vile nekadašnjih socijalističkih funkcionera su veoma skromne, deluju krajnje siromašno. Prema mišljenju meštana, samo na osnovu tih građevinskih aktivnosti moguće je načiniti vernu sliku jednog vremena.

Strpljivo more

U svojoj maločas pomenutoj knjizi eseja Odricanje i opstajanje pisao sam o splitskoj rivi gde sam, suočen sa morem, spoznao svoje istočno-srednjoevropsko biće. Dogodilo se sve to sredinom osamdesetih, u vreme kad ideja Istočno-srednje Evrope još nije bila u „modi”. Do danas je, međutim, ta ideja postala demode. Nikad nisam poricao i taj vid svoje pripadnosti. Samo, pre trideset godina, ova spoznaja je mnogo obećavala, dok je ona danas teško breme. Istočno-srednja Evropa se oslobodila totalitarizma, ali ne zna šta da radi sa slobodom. Rađa se neki novi autoritarizam, u duši sve većeg broja ljudi budi se nostalgija za diktaturom, mase traže novog vođu. A more sve to strpljivo podnosi. More je za mene značilo slobodu, ono mi to znači i danas, ali me u novije vreme upozorava da budem strpljiv.

Nema ko da se izvini poniženim građanima Srbije

Čitam izjave srpskih političara. Odlučni su, kažu, da se okonča kosovski konflikt, i navode argumente zbog kojih bi pre dvadeset ili samo pre nekoliko godina bili ekskomunicirani, poniženi, popljuvani. Prisećam se devedestih godina. Najuren sa posla, lunjao sam gradom kao obeležen čovek. Telefon mi nije zvonio (na tu okolnost me je Đerđ Konrad blagovremeno upozorio), nekadašnji drugovi, poznanici su se udaljili. Boje se, pokušavao sam da ih opravdam. Da li su za to imali razloga, ne bih mogao da kažem, jer bilo je među njima i onih koji su se našli u ministarskim foteljama, odnosno, pripadali su nomenklaturi tog razdoblja. Sve više sam uveren da su skoro svi predstavnici današnje političke elite baš u Miloševićevo vreme utemeljili svoje današnje, vrlo profitabilne političke karijere. Nije nikakva tajna ni to da se najveći broj današnjih tajkuna baš u to potkožio. Posle dvadeset godina, pitanje Kosova je za sve njih samo teret za vratom, svi žele da ga se oslobode. Ali šta će biti sa onima kojima su te godine došle glave, čiji su životi tada upropašćeni? Šta sa proćerdanim generacijama? U vreme velikih izvinjenja, njima se niko ne izvinjava.

Cena avanture

Sonja Biserko, predsednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji upozorila je lidere vladajuće koalicije da imaju na oku svoje ekstremiste. Naročito se to odnosi na Vojvodinu, zabeležio sam pre nekoliko nedelja, kad su na znamenitim novosadskim demonstracijama novosadski lideri naprednjaka i socijalista zajedno defilovali sa ekstremistima. Proevropske članice vladajuće koalicije nastoje da u tesnoj saradnji sa antievropskom Demokratskom strankom Srbije smene proevropske vojvođanske čelnike. Ne spadam među one koji idealizuju ove čelnike, to sam više puta javno rekao, verujem i tvrdim da ideal autonomije zahteva mnogo viši stepen demokratije u odnosu na ovaj današnji. Da ne odem suviše daleko, podrazumevao bi, recimo, energičnije ukidanje partokratije, a u tom pogledu, bogami, ne razlikujemo se mnogo od beogradske elite. Ne idealizujem ni Vojvodinu, jer je ona – nažalost – postala promenada ekstremista. Odavde jurišaju na Beograd, isto kao i u Miloševićevo vreme. Sve mi je to vrlo jasno, i baš zbog toga se i usuđujem da ustvrdim, da novosadska avantura i te kako ima svoju cenu, jedino se ne zna kad će stići računi.

Preveo Arpad Vicko

Autonomija.info, 11.05.2013.

Peščanik.net, 11.05.2013.