- Peščanik - https://pescanik.net -

Opasna ruska igra s dva glavna lika

U nedelju će 109 miliona Rusa glasati za onoga koga želi da vidi kao novog predsednika počev od maja meseca. No, ako glasanje znači odabir, onda ruski birači zapravo neće glasati. U Rusiji ne postoje televizijske debate, nema ničeg nalik suzama Hilari Klinton ili uzbuđenju koje izaziva Obama. Evropljani možda misle da je američki izborni cirkus čista zabava, ali on je ipak odraz sistema koji je u svojoj osnovi demokratski. U Rusiji postoji predstava koju izvodi samo jedan čovek. Ishod tamošnjih izbora je jasan još od trenutka kada je predsednik Vladimir Putin imenovao svoj poverljivog čoveka Dmitrija Medvedeva za naslednika. Izbori imaju samo jednu funkciju – da legitimišu ulogu vođe iz Kremlja. Drugim rečima, ruski birači će 2. marta izabrati – Vladimira Putina.

Moskovljani kažu da su ovi izbori istorijski. “Medvedev je najpouzdaniji i najtiši čovek i on će doneti najmanje iznenađenja”, kaže Mihail Leontjev, novinar blizak Kremlju. Po njegovom mišljenju, budući ruski dvojac – Medvedev kao predsednik i Putin kao premijer – predstavlja “apsolutno organsko” rešenje. Po njegovom mišljenju, Putin želi da omogući izlazak iz začaranog kruga, da razreši problem transfera vlasti, a da ne dođe ni do kakvog nasilja, niti da se dozvoli da u Rusiji ponovo nastupi vreme opšte zbrke.

Otvoreno je pitanje da li Putinovo rešenje zaista garantuje stabilnost. Ako svaka nacija ima neki svoj genetski kod, onda Ruse, kako oni sami kažu, odlikuje želja za apsolutnom vlašću. Bilo da se radi o Ivanu Groznom, caru Aleksandru ili Staljinu, Rusija se uvek fiksirala na jednu osobu, vođu. Za Ruse nikada nije bilo presudno važno da li je onaj ko je došao u Kremlj izabran na legalan način i da li je bilo glasanja. Sredinom tridesetih godina, Staljin nije imao nikakvu zvaničnu funkciju, a upravljao je zemljom. Bio je obožavan, obožavali su ga čak i oni čiji su očevi verovatno poginuli u mučilištima koje je on izgradio. Postoji samo jedna stvar koji Rusi ne vole da vide kod svojih vođa – a to je slabost.

Prenošenje vlasti je uvek bilo teško. Gotovo sve krize u Rusiji su proistekle iz toga što ta zemlja nema uspešne mehanizme za prenođenje vlasti s jedne na drugu državnu administraciju. Petnaestogodišnja “zbrka” (“smuta”) bila je puna krvoprolića i lažnih careva, novih državnih uprava i konkurencije. Sve je počelo 1598. godine kada je dinastija na vlasti iznenada ostala bez naslednika i nije bilo nikoga ko bi došao na njeno mesto.

I revolucija 1917. godine je dovela do iznenadnog kraja jedne dinastije. Oslabljeni ratom, poslednji Romanovi su se odrekli prestola. Boljševici su iskoristiti taj vakuum i preuzeli vlast. I konačno, 1991. godine, raspad Sovjetskog Saveza je bio utoliko otežan što su sovjetski predsednik Mihail Gorbačov i ruski predsednik Boris Jeljcin, njegov legalni naslednik, bili smrtni neprijatelji.

U drugim prilikama transfer vlasti je ličio na klasični dvorski puč. Praktično nije bilo slučaja dobrovoljnog napuštanja najvišeg mesta u državi. Čak ni Staljin, kao ni Leonid Brežnjev, bolesni generalni sekretar sovjetske Komunističke partije, nisu uspeli da zaista napuste svoje mesto kao što su najavili da nameravaju (Staljin 1941. godine, po izbijanju rata, a Brežnjev sedamdesetih). Samo je Jeljcin otišao bez borbe, 1999. godine, prepustivši mesto nasledniku koga je sam u tajnosti odabrao – Vladimiru Putinu.

Naravno, danas su stvari u Kremlju civilizovanije, i u dobrom pravcu se kreću još od vremena bivšeg sovjetskog premijera Nikite Hruščova. On je svoju karijeru započeo ubistvom, u tradicionalnom stilu, svog rivala. Posle Staljinove smrti 1953. godine, Hruščov je naredio da se Lavrentije Berija, ministar unutrašnjih poslova, ubije u jednom moskovskom podrumu. Svoje ostale rivale je samo degradirao – i verovatno je zahvaljujući tome ostao živ kada je i sam pao u nemilost.

Putin dobrovoljno napušta Kremlj, i po tome je zaista prvi u ruskoj istoriji. Iako su Gorbačev i Jeljcin otišli svojom voljom, to je bila sasvim drugačija stvar. Obojica su bili politički potpuno istrošeni, a Jeljcin je bio i lošeg zdravlja. Putin je, s druge strane, na vrhuncu popularnosti. Zapravo je toliko popularan da Rusi ne bi imali ništa protiv ni da je uneo izmene u Ustav i omogućio sebi da ostane još jedan mandat. Većina ga vidi kao prototipa dobrog cara, kao čoveka koji je potpuno usklađen sa duhom koji vlada u Rusiji.

Ali on se zapravo ne povlači. On samo postaje premijer, što je rešenje koje svi odjednom smatraju za idealno. Čak je i Zapad odahnuo. Nemački ministar spoljnih poslova Frank-Valter Štajnmajer kaže je da promena u Kremlju znak stabilnosti. “Možemo pretpostaviti da Putin neće izgubiti svoj uticaj zbog ove promene u nadležnostima”, kaže Štajnmajer.

Ali, o čemu se onda tu zapravo radi? O dvostrukom rukovodstvu zemlje? Taj tandem je, u slučaju Rusije, proizvod straha, zamišljen tako da transfer vlasti prođe što može glatkije. Putinov iznenadni odlazak bi doveo u pitanje delikatnu ravnotežu koja je poslednjih godina uspostavljena među različitim grupama koje čine rusku elitu. Iza scene, novac je odlučujući faktor. Gotovo nigde u svetu nisu politika i biznis toliko čvrsto isprepleteni kao u novoj Rusiji.

Putinova najveća briga u poslednje četiri godine bila je da sačuva vlast. Delom i iz tog razloga, zemlja nije ni približno onoliko stabilna koliko bi htelo da se prikaže u scenariju o mirnom transferu vlasti. Da, Rusija jeste dobila na međunarodnoj težini, i njena privreda jača. Ali isti takav ekonomski bum se događa i u Azerbejdžanu i Kazahstanu, gde su cifre još i impresivnije. Sada u Rusiji vidimo pseudo-stabilnost, kako to piše u jednim moskovskim novinama, ona je nalik kući u kojoj je sve naizgled počišćeno, ali je prljavština samo gurnuta ispod tepiha.

 Reforme koje je Putin najavio, recimo reforma penzionog sistema, socijalnih davanja i industrije izgradnje stanova, nikada nisu uistinu pokrenute. Svaki drugi oficir u vojsci mora da radi još neki dodatni posao da bi izdržavao porodocu, svaki peti Rus starosti od 25 do 54 godine umreće od alkoholizma, sudije i dalje zavise od podrške egzekutive i kancelarije državnog tužioca, a korupcija cveta. Proizvodnja nafte i gasa se smanjuje, industrijska preduzeća su udesetostručila svoje dugove, a inflacija stoji na 12 odsto, primoravajući Kremlj da nameće zamrzavanje cena osnovnih namirnica. Kavkaz je nestabilan, kao i ranije. Sledeći veliki incident koji bi ugrozio bezbednost, značajan pad cene nafte, smanjivanje privrednog rasta i svaki veliki protest zbog rasta socijalne nejednakosti mogli bi da izazovu veliko nezadovoljstvo i velike nevolje.

Putin to, naravno, zna. Njegov agresivni nastup je pokušaj kompenzovanja za unutrašnju slabost. Iz istog tog razloga Kremlj planira da ubrzo po inauguraciji Medvedeva organizuje veliku vojnu paradu na Crvenom trgu, prvu još od kraja sovjetske ere, paradu u kojoj će biti i tenkova i raketnih bacača.

Da bi osigurao da složena mreža vlasti koji je on ispleo ostane netaknuta, Putin mora nastaviti da dela. Budući da ga Ustav sprečava da opet bude predsednik, on je doveo Medvedeva.

Njih dvojica se poslednjih nedelja neprekidno pojavljuju zajedno u javnosti. Sadašnji predsednik uzdiže privredne uspehe, a prikriva loše strane postojeće državne uprave. Za to vreme njegov proteže oduševljava zemlju svojom liberalnom retorikom, govori o slobodi, učestvovanju u donošenju političkih odluka i o pravnoj državi koja tek treba da zaživi. Medvedev zvuči kao nije već godinama deo Putinovog sistema.

Čini se da niko ne primećuje ključni nedostatak ove sinhronizovane kampanje: Putinove priče o uspehu i Medvedevljeva kritika stoje u kontradikciji. A ipak, govor i jednog i drugog otkriva da oni razmišljaju unutar autoritarnih obrazaca starog režima. Pozajmljujući od sovjetskog vokabulara, kažu da su napravili “plan” za do 2020. godine. Do tada oni planiraju da prosečni životni vek podignu na 75 godia, da učetvorostruče produktivnost rada i Rusiju pretvore u jednu od tehnološki vodećih zemalja.

Još od doba careva, jedan od glavnih ciljeva Rusije jeste bio da sustigne Zapad. Planovi Putina i Medvedeva su nastavak višedecenijskog socijalnog eksperimenta u kome su sve prepreke ili eliminisane ili su odmah od početka učinjene poslušnim – partije, političke institucije i, naravno, opozicija. Putin je iz poraza Gorbačova naučio da modernizacija “od gore na dole” zahteva koncentraciju moći i autoritarnu državu. Ali Gorbačovljeva glasnost je omogućila i da dođe do sukoba unutar partije, a država postaje ranjiva kada se razviju frakcije. Umesto da su odmah zaustavljene, te unutrašnje podele su se prelile i na samo društvo. Rezultat je otvorena borba koja šteti državi. Da se to ne bi ponovilo, politika je prestala da bude javna stvar od kada je Putin postao predsednik, i sistem vlasti je opet postao svetinja koja se ne sme dovoditi u pitanje.

Mnogim Rusima, barem zasad, to izgleda ne smeta. Takvo stanje može da traje sve dok narod ima koristi od poboljšanja privredne situacije.

Vladislav Surkov, jedan od glavnih Putinovih ideologa, rekao je u jednom govoru koji nije bio za javnost, da Rusija želi da ostane na svom posebnom putu koji podrazumeva da se političko takmičenje zameni kontrolom i bezbednošću. Prošlog leta Surkov je definisao osnovne principe ruske politike i oni otkrivaju zastrašujuće bizaran pogled na svet. Kako kaže Surkov, rusku političku kulturu karakterišu tri jedinstvena aspekta – želja da se centralizuju sve funkcije vlasti, da se idelizuju ciljevi političke borbe i, konačno, da se personalizuju političke institucije. Surkov smatra da je harizmatska ličnost važnija od političke platforme.

Idealizam, kaže Surkov, proizilazi iz pragmatizma. Rusko mišljenje nije zasnovano na okolnostima koje danas vladaju već Rusija traga za svojom vlastitom, naročitom istinom.

Postoje oni koji smatraju da su Surkovljeve reči politički otrov koji dolazi iz primitivnog političkog mulja s početka XX veka. Oni imaju nekih razloga da to veruju. Ukoliko taj kvazi-religijski konzervativizam treba da bude nacionalna doktrina Rusije, onda je navodni liberalizam narednog predsednika potpuno bespredmetan.

Surkov je takođe objasnio šta je suština Putinove spoljne politike. “Trenutni pritisak Zapada, najjači do sada”, nema nikakve veze sa nedostatkom demokratije u Rusiji, tvrdi on. Njegov cilj je, smatra Surkov, da se uspostavi kontrola nad ruskim prirodnim resursima tako što će se oslabiti vladine institucije, odbrambena moć, pa čak i ruski suverenitet. Svako popuštanje Moskve na međunarodnom planu dovešće samo do jačanja tog pritiska. Rusija i Zapad su, kaže Surkov, dve duboko različite kulture. Da li je to stav sa kojim se Medvedev nada da će napraviti neki kompromis sa Zapadom?

Postoji problem dvostrukog rukovodstva, ako se ono ikada zaista ostvari. Na osnovu čega bi neko mogao da veruje kako bi dvojac careva mogao da obezbedi sigurnost? U Rusiji podela vlasti nikada nije funkcionisala. Kada se levičarski opredeljen parlament pobunio protiv Jeljcina 1993. godine i proglasio sebe za suprotstavljenu državnu vlast, predsednik je poslao tenkove da pucanju na poslanike.

Mihail Kasjanov, poslednji premijer s nešto više ugleda, uklonjen je 2004. godine zato što se nije moglo dozvoliti da neko van Kremlja postane isuviše moćan. Kombinacija jakog premijera i slabog čoveka na čelu države već je postojala u ruskoj istoriji, u vreme kada je reformator Pjotr Stolipin pokušavao da za vreme cara Nikolaja II od Rusije napravi modernu evropsku silu. Stolipin je ubijen, a uskoro je uklonjen i car.

Dva centra moći umesto jednog predstavljaju rizik za zamlju u kojoj su zvaničnici vaspitani da čak i najmanje odluke prepuste svojim nadređenim. Koji od ta dva pola će u budućnosti razrešavati sporove? I šta će se dogoditi ukoliko nadmetanje u hodnicima Kremlja preraste u socijalne tenzije u zemlji?

Putin i Medvedev se poznaju 17 godina i, kako kažu oni koji smatraju da je vladarski dvojac dobro rešenje, zbog toga tako dobro razumeju jedan drugoga. Osim toga, dodaju oni, novopridošli je potpuno lojalan svom prethodniku. Ali, to ne mora ništa da znači. Oni koji prate karijeru Medvedeva, svesni su toga da je on čovek koji razmišlja strateški.

Obojica stupaju na novu teritoriju time što inaugurišu ideju dvostrukog rukovodstva. U tom pogledu se zaista radi o istorijskom preokretu. Ali nijedan od njih ne može znati kako će se ovaj eksperiment završiti. Nije moguće isključiti to da će jedan od njih postati žrtva okolnosti u kojima se našao, niti da će Putin možda postati grobar sistema koji je sam izgradio.

 
Christian Neef, “Russia’s Dangerous Double Act”, Spiegel, 27.02.2008.

Peščanik.net, 26.02.2008.